USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 18/10
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1246/07, rješavajući apelaciju Suada Šuvića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
>Miodrag Simović, predsjednik>
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Suada Šuvića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000657 od 6. februara 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-K-000020 od 6. novembra 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Suad Šuvić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Husein Mušić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 30. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000657 od 6. februara 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-000020 od 6. novembra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 9. maja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalno tužilaštvo je dostavilo odgovor 18. maja 2007. godine, Vrhovni sud 22. maja 2007. godine, a Kantonalni sud 31. marta 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. oktobra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-K-000020 od 6. novembra 2006. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz koristoljublja iz člana 166. stav 2. tačka d) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina. U kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, tačnije od 23. februara 2006. godine. Osim toga, apelantu je na osnovu člana 78. stav 1. KZFBiH oduzet pištolj marke "Crvena zastava", čiji su detaljni podaci navedeni u presudi. Također, apelant je oslobođen obaveze naknade troškova postupka i paušala. Navedenom presudom porodica oštećenog/ubijenog Ismeta Rizvića je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu. U postupku pred Kantonalnim sudom je proveden veliki broj dokaza uključujući, između ostalog, i direktno ispitivanje svjedoka, vještačenja vještaka neuropsihijatara, vještaka sudske medicine, vještaka za biološko vještačenje, vještaka za balističko i mehanoskopsko vještačenje, te vještaka za hemijsko vještačenje. U navedenom postupku je utvrđeno da je 22. februara 2006. godine oko 19,00 sati u mjestu Polje na području općine Velika Kladuša, na lokalitetu "Sejdina kosa", u putničkom vozilu marke "Golf", čiji su detaljni podaci navedeni u presudi, apelant iz pištolja marke "Crvena zastava" kalibra 7,65 mm lišio života Ismeta Rizvića (u daljnjem tekstu: oštećeni). Dalje, u postupku je utvrđeno da je apelant dugovao oštećenom 500 eura, a koje je od oštećenog posudio kako bi mu supruga otišla na operaciju. Kako je oštećeni od apelanta tražio da mu vrati posuđeni novac, budući da je istekao rok na koji mu je novac posudio, apelant je predložio oštećenom da se automobilom odvezu na "Sejdinu kosu" gdje bi sačekali apelantovog prijatelja koji bi mu trebao donijeti tih 500 eura. Dalje, u postupku je utvrđeno da je apelant, nakon što su on i oštećeni stigli na "Sejdinu kosu", lišio života oštećenog tako što mu je iz pištolja ispalio tri metka u glavu na način detaljno opisan u predmetnoj presudi. Nakon toga, apelant je izašao iz vozila i uputio se u Veliku Kladušu, zatim je skrenuo sa puta i bacio pištolj u močvaru. Nakon dolaska u grad, u kafani je popio kafu i otišao kući. Budući da je apelantov branilac u toku postupka isticao prigovor da je apelant mentalno bolesno lice i da nije bio svjestan svojih postupaka, Kantonalni sud je naredio da vještak neuropsihijatar, kojeg je predložio tužilac, ali i vještak neuropsihijatar, kojeg je predložila odbrana, izvrše apelantovo vještačenje. S tim u vezi, utvrđeno je da se nalazi oba vještaka u potpunosti podudaraju, te da je nesporno da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno. Utvrđeno je da je apelant bio uplašen, ali da nije bilo znakova suženja svijesti, već da je apelant bio svjestan svog djela i posljedice koja je nastupila. Osim toga, Kantonalni sud je, nakon što su svjedoci bili direktno ispitani, zaključio da se i njihovi iskazi podudaraju i u najsitnijim detaljima. Imajući u vidu navedeno, kao i nalaze vještaka sudske medicine, vještaka za biološko vještačenje, vještaka za balističko i mehanoskopsko vještačenje, te vještaka za hemijsko vještačenje, Kantonalni sud je utvrdio da su se u svim apelantovim radnjama, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu, stekli svi elementi bića krivičnog djela ubistva iz koristoljublja iz člana 166. stav 2. tačka d) KZFBiH. Dakle, Kantonalni sud je apelanta proglasio krivim za navedeno krivično djelo i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.
- 7.Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je, nakon održane javne sjednice vijeća, Presudom broj 070-0-Kž-06-000657 od 6. februara 2007. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o tome da mu je u postupku povrijeđeno pravo na odbranu. Naime, apelant povredu ovog prava vidi u tome što su njegov iskaz u istrazi i iskaz njegove supruge nezakonito pribavljeni i iznuđeni, i bez prisustva njegovog branioca, te da je na tom iskazu zasnovana presuda. Vrhovni sud je naveo da se apelant u toku krivičnog postupka branio šutnjom. Dakle, on nije davao nikakav iskaz pa zbog toga nije ni korišten njegov iskaz koji je dat u toku istražnog postupka. Također, Vrhovni sud je naveo da je uvidom u dokumentaciju predmeta utvrđeno da je i apelantova supruga "propisno upozorena na odredbe ZKPFBiH, te da je u odnosu na sva data upozorenja stavila svoj potpis, potvrdivši da ih je razumjela, da želi svjedočiti, pa se suprotne paušalne tvrdnje iz žalbe optuženog ukazuju kao neosnovane". Dalje, Vrhovni sud je istakao da nisu osnovane ni apelantove žalbene tvrdnje da je dispozitiv osporene presude nerazumljiv i protivrječan sam sebi, te da apelant u žalbi nije ni naveo u čemu "nalazi nerazumljivost i protivrječnost iz izreke osporene presude". Osim toga, Vrhovni sud je istakao da se "u žalbi optuženog paušalno prigovara ocjeni izvedenih dokaza i to iskazima svjedoka Rasime Rizvić i Adisa Rizvića, da se navode primjedbe na izvedena biološka, balistička vještačenja i vještačenja silikonskih rukavica, a posebno na neuropsihijatrijsko vještačenje, pri čemu se ukazuje na sumnju uračunljivosti optuženog i pri tome predlaže da tim vještaka izvrši neuropsihijatrijsko vještačenje", te da se "u žalbi prigovara i na izjašnjenje vještaka neuropsihijatra na utvrđeno alkoholizirano stanje optuženog". U vezi sa ovim žalbenim navodima, Vrhovni sud je naveo da su u toku postupka vještaci, koje su predložili i tužilac i odbrana, izvršili neuropsihijatrijsko vještačenje apelanta, da su nalazi oba vještaka u potpunosti podudarni, te da, s tim u vezi, nije bilo potrebe za vještačenjem tima vještaka. Što se tiče apelantovog alkoholiziranog stanja, Vrhovni sud je naveo da je na osnovu vještačenja kod apelanta utvrđena prisutnost alkohola od 0,06 promila. Također, Vrhovni sud je naveo da krv i urin od apelanta nisu uzeti onog dana kada je ubistvo počinjeno, već sutradan. S tim u vezi, "tako utvrđena prisutnost alkohola kod apelanta nije značajna, niti je utvrđeno da je takvo stanje optuženog bilo i kritične prilike". Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza, koje je pravilno ocijenio, ispravno zaključio da je apelant počinio krivično djelo ubistva iz koristoljublja i donio potpuno pravilnu presudu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 8.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je bio primoran dati iskaz u istrazi bez prisustva branioca. Smatra da je time stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na tužioca, te da je i iskaz njegove supruge iznuđen. Dalje, apelant smatra da kao mentalni bolesnik, koji se liječi kod psihijatra zbog posttraumatskog stresnog sindroma uzrokovanog dugotrajnim boravkom u logoru u toku rata, nije mogao u uračunljivom stanju počiniti navedeno krivično djelo. Smatra da su, s tim u vezi, nadležni sudovi propustili da utvrde njegovu sposobnost da shvati značaj svog djela. Apelant smatra da je i sam sud na osnovu medicinske dokumentacije i naročito neposrednog opažanja mogao sa lakoćom utvrditi da je apelant mentalni bolesnik. Osim navedenog, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici da je predsjednica sudskog vijeća Edina Arnautović učestvovala i u istražnom postupku koji je vođen protiv apelanta i to u svojstvu predsjednice vijeća za produženje pritvora apelantu, te je na taj način već bila upoznata sa spisom. Zbog toga, prema apelantovom mišljenju, navedena sutkinja je suđenju pristupila sa stvorenom odlukom o njegovoj krivici. Ističe da je time "povrijeđen princip nevinosti".
b) Odgovor na apelaciju
- 9.Vrhovni sud je u odgovoru naveo da apelaciju smatra neosnovanom zbog toga što su svi ovi prigovori već isticani i u prvostepenom postupku i u žalbenom postupku, tako da su ih oba suda u potpunosti ocijenila i uzela u obzir prilikom donošenja osporenih presuda.
- 10.Kantonalni sud je u odgovoru naveo da su navodi iz apelacije neosnovani i da apelaciju treba odbiti.
- 11.U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo je navelo da apelaciju smatra neosnovanom budući da osporene presude nisu zasnovane na apelantovom priznanju koje je on dao u istrazi već isključivo na iskazima svjedoka i brojnim izvedenim materijalnim dokazima.
V. Relevantni propisi
- 12.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06 i 53/07) relevantne odredbe glase:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 39. Razlozi za izuzeće
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
- a)ako je oštećen krivičnim djelom,
- b)ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,
- c)ako je sa osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika,
- d)ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
- e)ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se osporava pravnim lijekom, i
- f)ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost.
Član 92. stav 2.
(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:
- a)da nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja,
- b)da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,
- c)da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist,
- d)da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage,
- e)da ima pravo na besplatne usluge prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja.
Član 97. Lica koja mogu odbiti svjedočenje
(1) Svjedočenje mogu odbiti:
- a)bračni, odnosno vanbračni drug osumnjičenog, odnosno optuženog,
Š...Ć
(2) Organ koji vodi postupak dužan je da lica iz stava 1. ovog člana, prije njihovog saslušanja ili čim sazna za njihov odnos prema osumnjičenom, odnosno optuženom, upozori da mogu odbiti svjedočenje. Upozorenje i odgovor se unose u zapisnik.
Š...Ć
Član 124. st. 1. i 3.
(1) Ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost osumnjičenog, odnosno optuženog, ili da je osumnjičeni, odnosno optuženi učinio krivično djelo zbog ovisnosti o alkoholu ili opojnim drogama, ili da zbog duševnih smetnji nije sposoban učestvovati u postupku, odredit će se psihijatrijsko vještačenje.
Š...Ć
(3) Ako vještaci ustanove da je duševno stanje osumnjičenog, odnosno optuženog poremećeno, utvrdit će prirodu, vrstu, stepen i trajnost poremećenosti i dati svoje mišljenje o tome kakav je utjecaj takvo duševno stanje imalo i kakav još ima na shvatanje i postupke osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i da li je i u kojoj mjeri poremećaj duševnog stanja postojao u vrijeme činjenja krivičnog djela.
Član 278. stav 2.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 296. Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000657 od 6. februara 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 16.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 17.Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 18.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 19.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 20.Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su apelantovi osnovni prigovori vezani za pogrešnu ocjenu provedenih dokaza i povredu pretpostavke nevinosti. Apelant je iznio ove prigovore zbog toga što je u donošenju konačne odluke učestvovala sutkinja koja je učestvovala i u istražnom postupku, te zbog toga što je apelant u fazi istrage dao iskaz kojim je priznao da je počinio predmetno krivično djelo, ali da je to učinio bez prisustva branioca. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 21.Dalje, Ustavni sud navodi da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Također, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove.
- 22.U vezi sa navedenim standardima pravičnog suđenja i apelantovim navodima o tome da su redovni sudovi pogrešno ocijenili dokaze, odnosno da nisu pravilno utvrdili apelantovu uračunljivost, budući da je on mentalni bolesnik, Ustavni sud podsjeća na citirani član 296. stav 2. ZKPFBiH. Naime, tim članom je propisano da je redovni sud u krivičnom postupku dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da na osnovu takve brižljive ocjene izvede zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana. Članom 16. istog zakona je propisano da sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već da po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
- 23.Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem su saslušani svjedoci, te su analizirani i ocijenjeni brojni materijalni dokazi. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud proveo dvostruko neuropsihijatrijsko vještačenje apelanta i da su to vještačenje proveli vještaci-neuropsihijatri koje su predložili i odbrana i tužilac. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su nalazi oba vještaka u potpunosti podudarni i da iz njih proizlazi da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno, i da je bio svjestan svoje radnje i njezine posljedice, te da nije bilo potrebe za dodatno vještačenje tima vještaka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta proizlazi da je apelant u istrazi ispitan bez prisustva branioca i da je apelant prije ispitivanja upozoren da može uzeti branioca ali da se apelant odrekao tog prava u tom dijelu postupka. Dalje, iz osporene prvostepene presude proizlazi da se u krivičnom postupku apelant branio šutnjom, te da, zbog toga, u toku postupka i nije korišten apelantov iskaz iz istrage u kojem je on priznao da je počinio predmetno krivično djelo, te da presuda, suprotno apelantovim tvrdnjama, uopće nije zasnovana na tom iskazu. Također, iz dokumentacije predmeta proizlazi da je apelantova supruga, prema relevantnim odredbama ZKPFBiH, upozorena da može odbiti svjedočenje, ali da je ona ipak tražila da svjedoči. Dalje, Ustavni sud naglašava da Kantonalni sud nije svoju odluku zasnovao isključivo na jednom dokazu već ju je zasnivao i na drugim dokazima. Dakle, Ustavni sud ističe da je presuda donesena na osnovu savjesne i brižljive ocjene iskaza svjedoka i brojnih stručnih vještačenja koja ni po čemu nisu ostavila mogućnost za sumnju u izvršenje predmetnog krivičnog djela. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje zaključke dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da su sudovi zloupotrijebili dokazni postupak na apelantovu štetu. S tim u vezi, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
- 24.Dalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i time što je u donošenju prvostepene presude učestvovala sutkinja koja je već odlučivala o produženju pritvora apelantu. U kontekstu ispitivanja apelacije, a u vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj AP 543/04 već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 543/04 od 28. juna 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 27/05). Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao da: "Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji je u identičnom slučaju usvojio stav da Š...Ć sama činjenica da je taj sudija, također, donosio odluke u istražnom postupku, uključujući rješenje koje se odnosi na vraćanje u pritvor, ne može se uzeti sama po sebi kao opravdanje za bojazan da on nije nepristran. Ono što je bitno su obim i priroda tih odluka". Također je istakao da je, u skladu sa citiranom konstatacijom, u predmetnoj situaciji Evropski sud utvrdio da nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Nortier protiv Holandije, presuda od 24. augusta 1993. godine, serija A, broj 267, str. 15, tačka 33).
- 25.Dalje, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je nesporno da je sudija koji je učestvovao u donošenju prvostepene presude Kantonalnog suda učestvovao i u toku istražnog postupka kao član krivičnog vijeća i u donošenju rješenja o produženju pritvora apelantu. Međutim, članom 35. tada važećeg ZKP učestvovanje u donošenju odluke o produženju pritvora nije propisano kao razlog za nemogućnost vršenja sudijske dužnosti. Dakle, predmetna procesno-pravna situacija nije navedenim odredbama zakona eksplicitno predviđena kao razlog zbog kojeg bi se sudija obligatorno morao izuzeti iz učestvovanja na glavnom pretresu i, nakon toga, u donošenju odluke. Osim toga, a imajući u vidu navedeni stav Evropskog suda iz prethodne tačke, učestvovanje sudije u donošenju odluke o produženju pritvora, samo po sebi, ne može predstavljati okolnost koja bi mogla izazvati sumnju u njegovu nepristranost. Naime, potreban je veći stepen izvjesnosti koji u svakom konkretnom slučaju mora biti potkrijepljen relevantnim dokazima da bi se dovela u pitanje pravičnost takvog postupka.
- 26.S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na pitanje povrede prava na pravično suđenje zbog toga što je sutkinja koja je bila predsjednica vijeća u prvostepenom postupku ranije učestvovala u donošenju odluke o produženju pritvora apelantu, a kako ni članom 36. važećeg ZKPFBiH učestvovanje u donošenju odluke o produženju pritvora nije propisano kao razlog za nemogućnost vršenja sudijske dužnosti, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na koja se pozvao neosnovani.
- 27.Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi obrazložili svoje odluke, odnosno dali jasne razloge zašto su izvođenje određenih dokaza prihvatili, a drugih nisu, te su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani. Osim toga, svi apelantovi navodi iz apelacije su identični žalbenim prigovorima protiv prvostepene presude, te su bili predmet ocjene drugostepenog suda. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije i priložene dokumentacije ne može zaključiti da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Također, osporene presude u obrazloženjima sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju, pa se ne može zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna.
- 28.Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 19.
VIII. Zaključak
- 29.Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su sudovi svoje odluke donijeli na osnovu savjesne i brižljive ocjene iskaza svjedoka i brojnih stručnih vještačenja i kada je apelant u istražnom postupku upozoren da ima pravo uzeti branioca ali se apelant odrekao tog prava. Također, nema povrede prava na pravično suđenje kada je apelantova supruga upozorena da može odbiti svjedočenje ali se ona odrekla tog prava i zahtijevala da svjedoči. Nema povrede prava na pravično suđenje ni kada je u donošenju prvostepene osuđujuće presude učestvovala sutkinja koja je u toku istražnog postupka kao član krivičnog vijeća učestvovala u donošenju odluke o produženju pritvora apelantu.
- 30.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 31.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.