Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 18/10

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2849/09, rješavajući apelaciju Harisa Zornića i Hamde Dacića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/07 i 51/09), u sastavu:

>Miodrag Simović, predsjednik>

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se apelacija Harisa Zornića i Hamde Dacića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-09/678 od 2. septembra 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-09/678 od 21. augusta 2009. godine, u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Harisa Zornića i Hamde Dacića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-09/678 od 2. septembra 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-09/678 od 21. augusta 2009. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Haris Zornić i Hamdo Dacić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Rožaja, Republika Crna Gora, koje zastupaju Nikica Gržić i Amra Gurda, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 10. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelanti su podnijeli apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-09/678 od 2. septembra 2009. godine i Rješenja Suda BiH broj X-KRN-09/678 od 21. augusta 2009. godine. Apelanti su predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se ukida mjera pritvora, koja im je određena osporenim rješenjima Suda BiH, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 5. i 6. oktobra 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 9. oktobra 2009. godine

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj X-KRN-09/678 od 26. februara 2009. godine apelantima je određena mjera pritvora u trajanju od jednog mjeseca. Apelantima je određena mjera pritvora u krivičnom postupku koji se vodi protiv njih zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. st. 1, 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07; u daljnjem tekstu: KZBiH), krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. KZBiH, u vezi sa krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnih droga iz člana 195. st. 1. i 2. KZBiH, krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH), krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. KZFBiH, krivično djelo izrade lažnog bilansa iz člana 249. KZFBiH i krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 2. KZFBiH. Mjera pritvora je produžena za još dva mjeseca rješenjem Suda BiH od 23. marta 2009. godine, a potom je pritvor, rješenjem istog suda od 21. maja 2009. godine, produžen za još tri mjeseca. Pritvor je određivan i produžavan na osnovu odredbi člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09; u daljnjem tekstu: ZKPBiH).
  • 7.
    Nakon toga, Tužilaštvo je podnijelo prijedlog da se apelantima produži pritvor za još tri mjeseca, u skladu sa odredbama člana 135. stav 4. ZKPBiH. Uz prijedlog je dostavljena izjava Kolegija tužilaca Tužilaštva broj KT-438/07 od 18. augusta 2009. godine. S obzirom na to da je produženje pritvora na osnovu odredbe člana 135. stav 4. ZKPBiH propisano kao izuzetak pod određenim uvjetima, Sud BiH je prilikom razmatranja prijedloga Tužilaštva razmotrio: a) da li se radi o osnovanoj sumnji za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, b) da li je Tužilaštvo podnijelo obrazložen prijedlog za produženje pritvora uz koji je dostavljena izjava Kolegija tužilaca Tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala i c) da li je predmet izrazito složen.
  • 8.
    Ispitujući navedeni prijedlog Tužilaštva, Sud BiH je donio osporeno Rješenje broj X-KRN-09/678 od 21. augusta 2009. godine. Iz obrazloženja osporenog rješenja je vidljivo da je Sud BiH utvrdio postojanje razloga za produženje pritvora na osnovu člana 135. stav 4. ZKPBiH. Naime, navedeno je da su apelanti, osim drugih krivičnih djela, osumnjičeni za izvršenje krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav 3. KZBiH za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Kolegij tužilaca Tužilaštva jednoglasno je izjavio da je u konkretnom slučaju potrebno dodatno vrijeme u trajanju od tri mjeseca kako bi se identificirali i saslušali dodatni svjedoci, provelo vještačenje oduzetih mobilnih telefona i SIM kartica. Naglašeno je da je potrebno saslušati i uzeti izjave od E.T., N.A. i M.R. koji su ranije pravosnažno osuđeni i izdržali zatvorske kazne, koji su apelante označili kao lica koja su ih unajmila da za njih rade kao kuriri, tj. vozači opojne droge heroin. Navedena lica ne borave na području Bosne i Hercegovine, pa je potrebno dodatno vrijeme da se pronađu i saslušaju. Naglašeno je da se radi o izrazito složenom predmetu s obzirom na to da je u pitanju međunarodni karakter krivičnih djela, gdje je istraga komplicirana i vodi se protiv većeg broja lica, a veći dio dokaza pribavlja se putem međunarodne pravne pomoći. Također je naglašeno da je potrebno izvršiti vještačenje velikog broja oduzetih mobilnih telefona i SIM kartica i da se radi o specifičnim (namjenskim) telefonima koje otvaraju posebni sistemi, te da postoji samo jedan krim-tehničar koji je osposobljen za ovakvu vrstu vještačenja.
  • 9.
    Iz obrazloženja osporenog rješenja je vidljivo da je Sud BiH, osim postojanja osnova za produženje pritvora iz stava 4. člana 135. ZKPBiH, analizirao i dokaze u vezi sa osnovanom sumnjom da su apelanti počinili krivična djela za koja se vodi istraga, te da je utvrdio da i dalje postoje razlozi za određivanje mjere pritvora zbog razloga predviđenih odredbama člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. S tim u vezi, naglašeno je da iz izjave njemačkog policijskog službenika H.S. proizlazi da je više lica u SR Njemačkoj, koja su bila lišena slobode zbog trgovine drogom, označilo apelante kao organizatore međunarodne trgovine drogom. Iz izvještaja Državne agencije za istrage i zaštitu proizlazi da su apelanti, kao suvlasnici firme "Majorka", nelegalno stečen novac investirali u izgradnju Hotela "Exclusive", čiji su suvlasnici apelanti. Novac je podizan od 2002. do 2007. godine, a višemilionski iznosi plaćeni su građevinskoj firmi u gotovom novcu bez evidentiranja u poslovnim knjigama. Iz izvještaja inspekcijskih organa Porezne uprave proizlazi da firma "Majorka" nije ostvarila prihod od registrirane djelatnosti u periodu od 2002. do 2004. godine, te da u navedenom periodu nije izvršila nabavku bilo koje vrste robe kao i da ne posjeduje niti jednu izlaznu fakturu. Iz službene zabilješke Državne agencije za istrage i zaštitu proizlazi da je jedan od apelanata iz pritvora slao poruke putem mobilnog telefona sa uputama kako da određeno lice da izjavu. Svjedoci B.H. i A.H. izjavili su da im se prijetilo zbog dugova prema apelantima. Dalje, nesporno je da je za apelantima raspisana međunarodna potjernica. Apelant (Haris Zornić) napustio je SR Njemačku zbog vođenja istrage zbog trgovine opojnim drogama u većim količinama. Apelant (Hamdo Dacić) je u Republici Italiji pravosnažno osuđen na osam godina zatvora zbog trgovine opojnim drogama. Međutim, iz Republike Italije je pobjegao da ne bi izdržavao izrečenu zatvorsku kaznu. Također, apelanti osim državljanstva Bosne i Hercegovine posjeduju i državljanstvo Republike Crne Gore u kojoj posjeduju imovinu i brojne prijateljske veze, a Republika Crna Gora nema obavezu izručivanja svojih državljana zbog vođenja postupka u Bosni i Hercegovini.
  • 10.
    Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-09/678 od 2. septembra 2009. godine odbijena je žalba apelanata protiv Rješenja tog suda broj X-KRN-09/678 od 21. augusta 2009. godine. Apelaciono odjeljenje Suda BiH pretežno se pozvalo na razloge za produženje pritvora koji su navedeni u rješenju koje je donijelo prvostepeno vijeće tog suda, smatrajući da u konkretnom slučaju postoje razlozi za produženje pritvora iz člana 135. stav 4. u vezi sa razlozima iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelanti se pozivaju na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) u vezi sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naglašava se da je istraga u ovom predmetu otvorena Naredbom Tužilaštva broj KT-438/07 od 3. decembra 2007. godine, dakle prije 20 mjeseci. O tome su apelanti bili obaviješteni dok su bili na slobodi, kada su primili Rješenje Suda BiH broj X-KRN-08/498 od 28. marta 2008. godine, kojim je određena mjera osiguranja zabrane otuđenja i raspolaganja Hotelom "Exclusive". Apelanti smatraju da je period od 20 mjeseci, koliko se vodi istraga, dovoljan i razuman rok u kojem je Tužilaštvo moglo prikupiti dokaze i na osnovu njih podići optužnicu. Navedeno nije urađeno, te apelanti naglašavaju da, kada tokom 20 mjeseci istrage nisu osigurani iskazi svjedoka niti je izvršeno vještačenje mobilnih telefona, to sigurno neće biti urađeno ni u sljedeća tri mjeseca za koliko je produžen pritvor. Apelanti navode da im je osporenim rješenjima pritvor određen isključivo na osnovu nedokazanih tvrdnji i konstatacija Tužilaštva koje je Sud BiH prihvatio kao istinite, koje nisu zasnovane na stvarnim činjenicama, a pogotovo nisu dokazane. Prema mišljenju apelanata, za Sud BiH i Tužilaštvo odredbe člana 13. stav 2. ZKPBiH su "mrtvo slovo", a obrazloženja osporenih rješenja o produženju pritvora su "lingvistički galimatijas" iz kojeg se "jedino mogu sagledati razlozi radi kojih", prema riječima apelanata, Sud BiH "opskurnu izjavu Kolegija tužilaca Tužilaštva od 18. augusta 2008. godine" predstavlja kao "garanciju cijele institucije". Pri tome apelanti naglašavaju da Sud BiH takve zaključke nije mogao izvoditi prema stanju u spisu, te usvojiti stav da je pritvor u trajanju od devet mjeseci najkraći razuman rok u kojem apelanti imaju pravo da im bude suđeno.
  • 12.
    Dalje, apelanti prigovaraju zakonitosti brojnih dokaza koje kao argumente za određivanje pritvora koristi Sud BiH. Posebno se naglašava neodrživost tumačenja Suda BiH po pitanju šta predstavlja zločinačku organizaciju iz člana 250. stav 3. KZBiH. Apelanti smatraju da je dodatno produžavanje pritvora od tri mjeseca apsolutno nezakonito. S tim u vezi, navode da oko tri godine imaju saznanja da se protiv njih vodi istraga i da za to vrijeme nisu bježali, odnosno vršili bilo šta nezakonito. Produženje pritvora za još tri mjeseca je nezakonito, jer je predviđeno kao izuzetak, a u ovom slučaju se ne može opravdati razlozima koje je dalo Tužilaštvo a prihvatio Sud BiH. Apelanti naglašavaju da je u konkretnom slučaju potpuno zanemarena odredba člana 131. stav 2. ZKPBiH, koja propisuje da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće vrijeme, te da je dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da postupaju sa posebnom hitnošću. Kao primjer se navodi neprovođenje vještačenja oduzetih mobitela u vremenu od šest mjeseci, koliko je do sada trajao pritvor.
  • 13.
    Apelanti predlažu da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se ukinula mjera pritvora određena Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-09/678 od 2. septembra 2009. godine do okončanja postupka o apelaciji. Naglašava se da bi se daljnjim produženjem pritvora nastavilo kršenje prava apelanata sa nesagledivim i neotklonjivim štetnim posljedicama.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    Sud BiH naglašava da je osporenim Rješenjem tog suda broj X-KRN-09/679 od 2. septembra 2009. godine iznesen stav Apelacionog vijeća u smislu opravdanosti produženja pritvora osumnjičenim Harisu Zorniću i Hamdi Daciću, u skladu sa odredbama člana 135. stav 4, a u vezi sa odredbama člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. Iz sadržaja navedenog rješenja proizlazi na osnovu čega vijeće zasniva svoju odluku, te se smatra neosnovanim prigovor apelanata da je ova odluka donesena bez pravno relevantnih dokaza i da je s tim u vezi pravno neosnovana. Kao neosnovan se ocjenjuje prigovor apelanata da im je pritvor produžen pozivanjem na apstraktne formulacije zakona, te da je takva odluka suprotna odgovarajućim i osnovnim određenjima Evropske konvencije i njezinim protokolima, zbog toga što su i prvostepenim rješenjem kao i rješenjem Apelacionog vijeća na decidiran i jasan način obrazložene okolnosti koje su ukazivale na opravdanost izricanja najstrože mjere pritvora s ciljem osiguranja prisustva osumnjičenih i uspješnog vođenja krivičnog postupka. U kontekstu svih navedenih prigovora apelanata, Apelaciono vijeće smatra da je u osporenoj odluci sud iznio uvjerljive argumente na osnovu čega je zaključio da su se ispunili uvjeti koji su opravdali izricanje restriktivne mjere pritvora prema osumnjičenim Harisu Zorniću i Hamdi Daciću. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, predlaže se da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
  • 15.
    Tužilaštvo potvrđuje da je provođenje istrage u ovom krivičnom predmetu naređeno u decembru 2007. godine, ali ne smatra da je ta činjenica na bilo koji način povrijedila ljudska prava apelanata. Naime, ova krivična istraga je vrlo kompleksna s čim se, donekle, slažu i apelanti. Istraga je vođena na teritoriji BiH, ali je veliki broj krivičnih djela zbog kojih je istraga vođena počinjen na teritorijama drugih država. Dakle, Tužilaštvo je moralo koristiti instrument međunarodne pravne pomoći kako bi prikupilo potrebne dokaze, što podrazumijeva jedan duži vremenski period od slanja zahtjeva do pribavljanja dokaza. Tužilaštvo je još u januaru 2008. godine, dakle u prvom mjesecu vođenja istrage, poslalo zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć SR Njemačkoj. Povodom tog zahtjeva, Tužilaštvo je zaprimilo tražene dokaze tek sredinom 2008. godine. Nakon pribavljanja ovih dokaza, Tužilaštvo je od lica koja su u vezi sa osumnjičenima, na teritoriji Republike Francuske, dobilo nova saznanja o počinjenim krivičnim djelima, te je, u skladu sa tim, Tužilaštvo 18. juna 2008. godine uputilo novi zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć Republici Francuskoj. Tužilaštvo je, povodom tog zahtjeva, zaprimilo tražene dokaze tek 12. marta 2009. godine. Dalje, Tužilaštvo je slične zahtjeve za međunarodnu pravnu pomoć uputilo i Republici Italiji, da bi dobilo tražene dokaze u januaru 2009. godine. Zatim je Tužilaštvo uputilo i zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć Republici Sloveniji, da bi dobilo tražene dokaze 4. marta 2009. godine. Dakle, bez ulaženja u meritum prikupljenih dokaza, Tužilaštvo ističe da je u ovom predmetu uvijek postupalo u skladu sa odredbama člana 13. ZKPBiH, a posebno u skladu sa stavom 3. tog člana, nakon što je osumnjičenima određena mjera pritvora, ali objektivne okolnosti su zahtijevale da ova krivična istraga traje duže vremena. Tužilaštvo naglašava da se apelanti u svome podnesku konstantno pozivaju na samo jedan dio osporenog rješenja koji govori o analizi telefonskih aparata, SIM kartica i drugih sličnih uređaja. Međutim, nesporno je, a što se može utvrditi uvidom u sudski dio spisa, da se radi o samo jednoj činjenici koja je išla u prilog produženju mjere pritvora. Tužilaštvo navodi da apelanti nepotrebno špekuliraju sa imenima pojedinih lica, titulirajući ih nepoznatim i slično, posebno kada se ima u vidu da apelanti pri tome iznose flagrantne neistine, nazivajući jednu od svjedokinja "nepoznatom", mada je jedan od osumnjičenih živio sa tom ženom. Osim toga, apelanti navode i druge neistine, naprimjer, da im je zabranjeno raspolaganje jedinom imovinom u BiH (hotelom), s obzirom na to da osumnjičeni posjeduju i stanove i sl. Na osnovu navedenog, Tužilaštvo predlaže da Ustavni sud odbije predloženu privremenu mjeru i apelaciju kao neosnovane.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

(1) Osumnjičeni ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja.

(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

(3) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.

Član 132.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:

  • a)
    ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
  • b)
    ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;
  • c)
    ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna;
  • d)
    u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

(2) U slučaju iz stava 1. tačka b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Član 135.

(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 24. stav 7) po obrazloženom prijedlogu tužioca može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće Apelacionog odjeljenja suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može produžiti, po obrazloženom prijedlogu tužioca, za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće Apelacionog odjeljenja suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(4) Izuzetno i u izrazito složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno, po obrazloženom prijedlogu tužioca za svako produženje, koji treba da sadrži izjavu kolegija Tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala (član 225. stav 3). O žalbi protiv rješenja vijeća o produženju pritvora odlučuje vijeće Apelacionog odjeljenja. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(5) Ako se do isteka rokova iz stava 1. do 4. ovog člana ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

  • 19.
    Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 20.
    U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanata još nije okončan već su samo donesena procesna rješenja kojima je protiv njih određen pritvor. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjeni.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1.c) u vezi sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije

  • 22.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-KRN-09/678 od 2. septembra 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje doneseno je 2. septembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 10. septembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelanti osporavaju navedena rješenja Suda BiH tvrdeći da su im tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) u vezi sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije.
  • 25.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
  • 3.
    Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • d)
    pravo na slobodu i sigurnost lica.

Član 5. Evropske konvencije glasi:

  • 1.
    Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa postupkom koji je propisan zakonom:

a. zakonito lišenje slobode po presudi nadležnog suda;

b. zakonito hapšenje ili lišenje slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda i s ciljem osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;

c. zakonito hapšenje ili lišenje slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoji valjan razlog da se to lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

d. lišenja slobode maloljetnika prema zakonitom nalogu radi osiguranja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti;

e. zakonitog lišenja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica;

f. zakonito hapšenje ili lišenje slobode lica s ciljem sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak s ciljem deportacije ili ekstradicije.

  • 2.
    Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.
  • 3.
    Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
  • 4.
    Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo izjaviti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
  • 5.
    Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.
  • 26.
    Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311; i Winterwerp od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva od strane nacionalnog zakona, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kada prema stanovištu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Bozano od 18. decembra 1986. godine, serija A-111; i Van der Leer od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
  • 27.
    Ustavni sud primjećuje da, iako u apelaciji postoje navodi kojima se osporava osnov određivanja i produžavanja pritvora iz člana 5.1.c) Evropske konvencije, suština apelacije usmjerena je na navodno kršenje odredaba člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Iz toga proizlazi da apelanti smatraju da im je povrijeđeno "pravo na suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja" prema navedenim odredbama Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud predmetnu apelaciju ispitati prvenstveno sa aspekta poštivanja odredaba člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
  • 28.
    Ustavni sud naglašava da je maksimalna dužina trajanja pritvora, prije podizanja optužnice, propisana odredbama člana 135. ZKPBiH i ona može trajati, uzimajući u obzir i produženja u izuzetnim slučajevima iz stava 4. navedenog člana, 12 mjeseci. Imajući u vidu rješenja koja se osporavaju apelacijom, proizlazi da će apelantima pritvor trajati devet mjeseci. To znači da se dužina pritvora kreće u granicama propisanim odredbama člana 135. ZKPBiH. Međutim, citiranom zakonskom odredbom date su maksimalne granice pritvora, dok je opravdana dužina pritvora, prema mišljenju Ustavnog suda, relativan pojam koji bi se trebao ispitivati, u principu, u svakom konkretnom slučaju. Pri ispitivanju opravdanosti dužine pritvora prije početka suđenja, prema članu 5. stav 3. Evropske konvencije, treba postaviti sedam pitanja koja su formulirana u odluci Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) od 27. juna 1968. godine, u predmetu Wemhof protiv Njemačke. Prema mišljenju Ustavnog suda, dužinu pritvora potrebno je sagledati u njezinoj cjelini i odvagati razloge pro et contra, nakon što se analiziraju pitanja, o kojima će biti više riječi u nastavku obrazloženja. Treba naglasiti da nalaženje povrede jednog od principa ne znači automatski da je dužina pritvora bila neopravdana, jer, kao što je rečeno, dužinu pritvora potrebno je sagledati u njezinoj cjelini i odvagati razloge pro et contra.
  • 29.
    Prvo pitanje jeste kada završava vrijeme koje treba uzeti u obzir, tj. u okviru kojeg vremena treba vršiti ispitivanje. Ustavni sud je mišljenja da se to vrijeme, uzimajući u obzir relevantne odredbe ZKPBiH, treba računati od vremena određivanja pritvora pa do trenutka podizanja optužnice. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da optužnica još nije podignuta, kao relevantno vrijeme će se uzeti period od određivanja mjere pritvora tj. od 26. februara 2009. godine pa do 24. novembra 2009. godine, do kada će pritvor trajati prema osporenom rješenju Suda BiH od 2. septembra 2009. godine. Dakle, radi se o periodu od devet mjeseci. Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ispitivati period počevši od donošenja naredbe o provođenju istrage (decembar 2007. godine), na čemu se insistira u apelaciji, s obzirom na to da pravo na slobodu apelanata iz člana 5. Evropske konvencije nije bilo ograničeno računajući od datuma od kada je otvorena istraga pa do trenutka određivanja pritvora. To pravo postalo je ograničeno od momenta određivanja mjere pritvora pa dalje, pa će to biti period u kojem će Ustavni sud ispitati opravdanost trajanja pritvora u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
  • 30.
    Drugo pitanje tiče se utjecaja ozbiljnosti i težine krivičnog djela, te zakonski propisane kazne kao i kazne koja se očekuje u konkretnom slučaju, te zakonskih odredaba koje u konkretnom slučaju dopuštaju pritvor. U presudi Evropskog suda od 26. juna 1991. godine u predmetu Letellier protiv Francuske naglašeno je da se razlozi za određivanje pritvora ne mogu isključivo mjeriti na osnovu težine zaprijećene kazne i da se moraju razmotriti i drugi faktori i da treba uzeti u obzir presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, te, ukoliko bi se dužina pritvora približavala dužini očekivane kazne, ovaj princip ne bi bio ispoštovan. Ustavni sud smatra da se apelanti u konkretnom slučaju suočavaju sa optužbama za ozbiljna krivična djela za koja su propisane veoma visoke zatvorske kazne, u nekim slučajevima čak i najstrože kazne dugotrajnog zatvora (član 250. stav 3. KZBiH). Za Ustavni sud je nesporno da za Sud BiH visina zaprijećene zatvorske kazne nije bila jedini kriterij prilikom produžavanja pritvora apelantima. Sud BiH je u osporenim rješenjima dao jasne razloge zbog kojih smatra da je pritvor apelanata i dalje neophodan (istražne radnje koje tek treba preduzeti, ranija sklonost ka bježanju osumnjičenih, tj. apelanata, mogući utjecaj na svjedoke, što se potkrjepljuje SMS porukom koju je jedan od apelanata poslao iz pritvora i sl.), te je sve vrijeme vodio računa o presumpciji nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da apelanti pogrešno interpretiraju određene stavove iz osporenih rješenja tako što tvrde da je Sud BiH unaprijed odlučio o ovom predmetu, tj. povrijedio princip presumpcije nevinosti. Naprimjer, u apelaciji se na stranici 10. u prvom odjeljku navodi: "...i explicite konstatuje (citiram)... da se radi o osobama opakim i spremnim na sve i ovaj i ovakav vokabular suda je prejudiciranje daljnjeg toka a pogotovo konačnog ishoda cjelokupnog predmetnog krivičnog postupka i apsolutno je neprimjeren i nedopustiv obzirom da vrijeđa dostojanstvo apelanata a stav i tvrdnja da se radi o opakim licima spremnim na sve donekle objašnjava i ležernost i površnost suda prilikom donošenja odluka o produžavanju pritvora...". Međutim, potpuno suprotno citiranim navodima apelanata, Sud BiH u prvom odjeljku stranice 8. rješenja od 21. augusta 2009. godine naglašava: "...Kada se svemu navedenom dodaju izjave svjedoka Begzada Husića i Armina Husića koji saglasno izjavljuju da im je i ranije prijećeno od strane osumnjičenog Acik Cana zbog njihovih dugova prema braći Dacić, te Daniele Muškić koja ukazuje na činjenicu da se radi o osobama (osumnjičenim) opakim i spremnim na sve, sud nalazi i daljnje postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke...". Dakle, svjedok je u svom iskazu upotrijebio riječi "osobe opake i spremne na sve", a ne Sud BiH, kako tvrde apelanti. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da je dodatno produženje pritvora u konkretnom slučaju predviđeno odredbama stava 4. člana 135. ZKPBiH, te da se period od devet mjeseci, koliko će apelanti biti u pritvoru, bez ikakve sumnje neće ni najmanje približiti visini zatvorske kazne sa kojom se apelanti mogu suočiti ukoliko budu optuženi a zatim i proglašeni krivim za krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da su ih počinili.
  • 31.
    Treće pitanje tiče se morala osumnjičenih i njihovih karakternih crta. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovdje je Sud BiH, prilikom donošenja odluke o produženju pritvora, s razlogom ukazao na sklonost apelanata ka bježanju, odnosno izigravanju pravde, s obzirom na to da je nesporno da je jedan od apelanata pravosnažno osuđen u Italiji na osam godina zatvora zbog trgovine drogom, te da je pobjegao da ne bi išao na izdržavanje kazne, a da je drugi apelant pobjegao iz Njemačke kada je protiv njega pokrenuta istraga zbog trgovine drogom. Navedene činjenice nisu osporavali ni apelanti, te kada im se doda činjenica da su apelanti i državljani Crne Gore, koja nema obavezu izručivanja svojih građana Bosni i Hercegovini, a da su suočeni sa mogućnošću podizanja optužnice za ozbiljna krivična djela za koja su zaprijećene veoma visoke zatvorske kazne, proizlazi da zaključak Suda BiH o tome da postoji opasnost od bijega nije proizvoljan. Također, prema mišljenju Ustavnog suda, nije proizvoljno ni rezoniranje suda da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata da neće bježati, s obzirom na to da nisu pobjegli iako su znali da se protiv njih vodi istraga, jer podaci o istrazi koji su navedeni u rješenju o mjeri sigurnosti od 28. marta 2008. godine (kada su apelanti tek mogli biti zvanično upoznati da se protiv njih vodi istraga) ne daju ni približno podataka o ozbiljnosti mogućnosti podizanja optužnice za zaprijećena krivična djela, koliko se daje u rješenjima o određivanju i produženju pritvora. Stoga, Ustavni sud smatra potpuno opravdanim stav Suda BiH da svijest apelanata o mogućnosti podizanja optužnice za predmetna krivična djela nije bila ista kada su bili upoznati sa rješenjem o mjeri osiguranja, kao kada im je uručeno rješenje o određivanju i produženju pritvora, te da, stoga, nije mogla postojati niti ista opasnost od bjekstva.
  • 32.
    Četvrto pitanje koje treba postaviti tiče se ponašanja osumnjičenih, koje bi moglo utjecati na dužinu pritvora. S tim u vezi, Evropski sud je naveo tri kriterija koja bi trebalo uzeti u obzir: a) da li je osumnjičeni doprinio ubrzanju ili osporavanju istrage; b) da li je postupak otežan zbog toga što je osumnjičeni koristio određene pravne lijekove (materijalne ili procesne) na način koji predstavlja zloupotrebu prava, a koji objektivno može usporiti istragu (vidi presudu Evropskog suda od 11. decembra 1980. godine, Schertenleib protiv Švicarske); i c) da li je osumnjičeni ponudio određene garancije kao jemstvo da bi se branio sa slobode i bio dostupan pravdi (vidi presude Evropskog suda od 26. juna 1991. godine, Letellier protiv Francuske i Neumeister protiv Austrije od 27. juna 1968. godine). U vezi sa pitanjima pod a) i b), Ustavni sud je mišljenja da iz spisa apelacije proizlazi da ponašanje apelanata nije bilo takvo da bi se moglo tvrditi da je zbog toga naročito usporena istraga. U vezi sa pitanjem pod c), Ustavni sud ukazuje na potpuno pogrešne stavove apelacije, iz kojih bi se moglo zaključiti da je određivanjem privremene mjere osiguranja, u vidu zabrane otuđenja Hotela "Exclusive", prestala opravdanost određivanja pritvora protiv apelanata, te da navedena mjera predstavlja dovoljnu garanciju da će osumnjičeni biti dostupni tokom predmetnog krivičnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelanti pokušavaju izjednačiti navedenu privremenu mjeru osiguranja sa jemstvom. Iako se u konkretnom slučaju ne radi o jemstvu, jer privremena mjera osiguranja nije isto što i jemstvo, Ustavni sud naglašava stav Evropskog suda u vezi sa jemstvom. Dakle, prema stavu Evropskog suda, jemstvo nije dopušteno u slučaju da postoje dokazi da osumnjičeni hoće da pobjegne, s obzirom na to da je cilj jemstva osiguranje da će osumnjičeni biti dostupan u krivičnom postupku na način blaži od pritvora a ne "naknada za preživljeno zlo" (vidi citirane presude u predmetu Letellier i Neumeister). Ustavni sud naglašava da je u prethodnom dijelu obrazloženja objasnio zašto smatra da zaključci Suda BiH nisu proizvoljni u vezi sa bojazni da će apelanti pobjeći ukoliko bi se našli na slobodi, te pri takvom stanju stvari pitanje jemstva ne bi bilo relevantno, niti bi se njime mogao postići navedeni cilj da osumnjičeni budu dostupni tokom krivičnog postupka.
  • 33.
    Peto pitanje odnosi se na složenost predmeta. U svojoj ranijoj praksi Ustavni sud je složenost predmeta smatrao razlogom koji može utjecati na duži boravak u pritvoru (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 641/03 od 30. novembra 2004. godine). Složenosti predmeta doprinijet će, npr., broj optuženih, broj i vrsta krivičnih djela za koja se sumnjiče, broj svjedoka ili drugih dokaza koje treba osigurati, odnosno vrsta takvih dokaza itd. Osim složenosti predmeta ne smiju se zaboraviti ni objektivne teškoće koje se mogu pojaviti prilikom istrage slučaja. Ako puštanje na slobodu zavisi od pribavljanja određenih dokaza, tada nadležni organi moraju pokazati posebnu revnost prilikom njihovog izvođenja (vidi Dom za ljudska prava Bosne i Hercegovine, Odluka broj CH/01/7488 od 5. jula 2002. godine, tačka 105). Ustavni sud nema dvojbe da je predmetni slučaj izrazito složen. Apelanti, njih dvojica plus još jedno lice, sumnjiče se za izvršenje sedam krivičnih djela poput organiziranog kriminala, trgovine drogom, pranja novca i sl. Izvršenje predmetnih krivičnih djela veže se za teritoriju više zemalja (smatra se da je novac dobiven trgovinom droge opran tako što je ulagan u izgradnju hotela koji je u vlasništvu apelanata), što dodatno usložnjava pribavljanje dokaza, jer se dobivaju putem zahtjeva za pružanje međunarodne pravne pomoći više zemalja (Njemačka, Italija, Francuska, Slovenija). Poseban naglasak se stavlja na uzimanje izjava lica koja su u stranim zemljama osuđena zbog trgovine drogom, koja su izjavila da su radila kao kuriri-prevoznici droge za apelante. Dužina procedure pribavljanja dokaza putem međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, na koju Tužilaštvo nije moglo utjecati, je, prema mišljenju Ustavnog suda, objektivno doprinijela dužini istrage u ovom predmetu. Ustavni sud napominje da su izmjene ZKPBiH, u odnosu na produženje pritvora za vrijeme trajanja istrage, a prije podizanja optužnice (sa prijašnjih maksimalno šest mjeseci pritvor u istrazi je produžen na maksimalno 12 mjeseci u izuzetnim slučajevima), izvršene upravo zbog usložnjavanja krivičnih djela zbog kojih se vodi istraga, što je bio trend u cijeloj regiji i Bosna i Hercegovina u tome ne predstavlja nikakav izuzetak.
  • 34.
    Šesto i sedmo pitanje odnose se na način na koji se vodi istraga, kao i na ponašanje istražnih organa u pogledu zahtjeva za puštanje na slobodu, te u pogledu okončanja slučaja. Imajući u vidu stanje spisa apelacije, Ustavni sud je mišljenja da istražni organi (Tužilaštvo) načinom istrage, u konkretnom slučaju, nisu doveli u pitanje pravo apelanata na suđenje u razumnom roku iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je pribavljanje relevantnih dokaza, putem zahtjeva za pružanje međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, glavni razlog zbog kojeg istraga još uvijek traje, a to je, kao što je navedeno, pitanje na koje Tužilaštvo nije moglo utjecati, jer ono nema ovlaštenja da izdaje bilo kakve naloge organu strane države od kojega traži pomoć. Prema mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH je, odbijajući žalbu apelanata protiv rješenja o produženju pritvora, dao i relevantne odgovore na njihov zahtjev za puštanje na slobodu prije početka suđenja. Osim toga, Ustavni sud naglašava da iz odgovora koje je dostavilo Tužilaštvo proizlazi da ono zaista preduzima razumne korake u pogledu okončanja predmetne istrage.
  • 35.
    Imajući u vidu navedeno, tj. analizirajući period od oko osam mjeseci do maksimalno devet, koliko će trajati pritvor apelantima, Ustavni sud je utvrdio da (uzimajući u obzir sva relevantna pitanja kao što su: ozbiljnost i težina krivičnih djela, odnosno visine zaprijećenih kazni za krivična djela za koja se vodi istraga, moral i karakterne crte osumnjičenih, ponašanje osumnjičenih, složenost predmeta i način vođenja istrage i ponašanje istražnih organa prema zahtjevu za puštanje na slobodu i u odnosu na okončanje istrage), ne postoje argumenti koji bi ukazivali na to da je konkretna dužina trajanja pritvora neopravdana i neracionalna u mjeri da krši pravo apelanata na suđenje u razumnom roku iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
  • 36.
    Za Ustavni sud još ostaje da odgovori na navode apelacije prema kojima ne postoji daljnji osnov za produžavanje pritvora apelantima, odnosno na navode da su prekršene odredbe člana 5.1.c) Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je u osporenom rješenju Apelaciono vijeće Suda BiH dalo vrlo jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, da rješenje vijeća tog suda, kojim se apelantima produžava pritvor za još tri mjeseca, nije suprotno odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije, te da navedeno rješenje sadrži razloge u pogledu postojanja općih uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH, kao i posebnih uvjeta predviđenih tač. a), b) i c) stava 1. navedenog člana. Osim toga, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nema nikakve sumnje da su ispunjeni i posebni uvjeti iz stava 4. člana 135. ZKPBiH, kojima je propisano da se u izuzetnim slučajevima pritvor može produžiti još dva puta po tri mjeseca. Naime, u obrazloženju se vrlo jasno ukazuje kako su apelanti osumnjičeni za izvršenje krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav 3. KZBiH za koje je zaprijećena kazna dugotrajnog zatvora, zatim da je Kolegij Tužilaštva dao izjavu (za koju Ustavni sud ne vidi razloga da je apelanti zovu "opskurnom") o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala, kao i da se radi o složenom predmetu. Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao argumente koji bi ukazivali na to da lišavanje slobode apelanata nije bilo u skladu sa "procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom", odnosno da je ono suprotno bilo kojem standardu člana 5.1.c) Evropske konvencije.
  • 37.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.1.c) u vezi sa stavom 3. člana 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 38.
    Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, nakon što je u konkretnom slučaju sagledao sve razloge pro et contra u odnosu na period od devet mjeseci, koliko će apelantima trajati pritvor prije okončanja istrage. Pitanja na koja je Ustavni sud morao dati odgovore tiču se: ozbiljnosti i težine krivičnih djela, odnosno visine zaprijećenih kazni za krivična djela za koja se vodi istraga protiv apelanata, moral i karakterne crte osumnjičenih-apelanata, ponašanje osumnjičenih-apelanata, složenost predmeta i način vođenja istrage i ponašanje istražnih organa prema zahtjevu za puštanje na slobodu i u odnosu na okončanje istrage. Osim toga, Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno ni pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.1.c) Evropske konvencije, s obzirom na to da je u osporenom rješenju Apelaciono vijeće Suda BiH dalo vrlo jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, da rješenje vijeća tog suda, kojim se apelantima produžava pritvor za još tri mjeseca, nije suprotno odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije, te da navedeno rješenje sadrži razloge u pogledu postojanja općih uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH kao i posebnih uvjeta predviđenih tač. a), b) i c) stava 1. navedenog člana. Osim toga, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nema nikakve sumnje da su ispunjeni i posebni uvjeti iz stava 4. člana 135. ZKPBiH, kojima je propisano da se u izuzetnim slučajevima pritvor može produžiti još dva puta po tri mjeseca.
  • 39.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.