Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 18/10

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2866/09, rješavajući apelaciju A.F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

>Miodrag Simović, predsjednik>

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija A.F. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-09-000 127 od 10. jula 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-I-08-000 618 od 23. februara 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    A.F. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Švedske, koju zastupa Sanela Mujarić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000 127 od 10. jula 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-I-08-000 618 od 23. februara 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Ž.R., učesnika u postupku, zatraženo je 9. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor 16. oktobra 2009. godine. Osnovni sud i Ž.R. nisu dostavili odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantici 28. oktobra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda u Sodertornu broj T 2637-07 od 16. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom drugostepenog suda za srednju Švedsku broj T 8456-07 od 10. juna 2008. godine, apelantici je povjeren na čuvanje, odgoj i izdržavanje njezin malodobni sin V.R.
  • 7.
    Ministarstvo pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde RS) je aktom broj 08.020/787-4940/08 od 3. septembra 2008. godine obavijestilo Osnovni sud da je Centralni izvršni organ Kraljevine Švedske pokrenuo postupak vraćanja malodobnog V.R., kojeg je njegov otac Ž.R bez apelanticine saglasnosti odveo u Bosnu i Hercegovinu. Ujedno, Ministarstvo pravde RS je zatražilo od Osnovnog suda da provede postupak u skladu sa Konvencijom o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. oktobra 1980. godine (u daljnjem tekstu: Konvencija) i utvrdi da li su ispunjene pretpostavke da se dijete vrati apelantici.
  • 8.
    Osnovni sud je donio Rješenje broj 095-0-I-08-000-618 od 23. februara 2009. godine. Tim rješenjem je odbijen kao neosnovan prijedlog apelantice kao tražioca izvršenja protiv Ž.R. kao izvršenika za predaju malodobnog djeteta V.R. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u toku postupka saslušao apelanticu, izvršenika i malodobnog V.R., te izvršio uvid u Presudu Osnovnog suda u Sodertornu broj T 2637-07 od 16. novembra 2007. godine i Presudu drugostepenog suda za srednju Švedsku broj T 8456-07 od 10. juna 2008. godine. Također, sud je naveo da je, u skladu sa odredbama člana 227. stav 1. Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07), kojima je propisano da sud posebno vodi računa o potrebi da se u najvećoj mjeri zaštiti interes djeteta, uključio u predmetni postupak Centar za socijalni rad u Trebinju (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad). Sud je istakao da su predstavnici Centra za socijalni rad bili prisutni na svim održanim ročištima, te da su 22. decembra 2008. godine dostavili sudu svoj nalaz i mišljenje. U vezi s tim, sud je naveo da je zaključak stručnog tima Centra za socijalni rad da izvršenik u potpunosti brine o malodobnom V.R., da preduzima sve mjere i aktivnosti koje su u interesu djeteta, da je odnos izvršenika i njegovog sina veoma dobar, te da je stav izvršenika prema njegovom sinu naglašeno topao, pun nježnosti i razumijevanja. Sud je naveo da je predstavnica Centra za socijalni rad Danica Rašević izjavila da je mišljenje Centra za socijalni rad zasnovano na osnovu sadašnjih opservacija i trenutnoj brizi o djetetu, te da nisu imali na raspolaganju podatke o dosadašnjem životu djeteta u Švedskoj, kao ni podatke o apelantici. Pri tome, predstavnica Centra za socijalni rad je izjavila da stručni tim Centra za socijalni rad smatra da je malodobni V.R. u mogućnosti da se izjasni sa kojim od roditelja želi da živi, uzimajući u obzir njegov uzrast, odnosno da je stekao stepen zrelosti, zbog čega je primjereno uzeti u obzir njegovo mišljenje.
  • 9.
    Sud je, dalje, naveo da je bez prisustva oba roditelja saslušao malodobnog V.R. sa namjerom da se uvjeri u vjerodostojnost njegovog stajališta, njegovih osjećanja i odnosa prema roditeljima, bez pritiska bilo koje strane. U vezi s tim, sud je naveo da je malodobni V.R. izjavio da želi da živi sa ocem u Trebinju, da u Trebinju ide u školu, da ima puno drugara, da ga otac vodi na treninge i da mu je lijepo s njim, te da ne želi da živi sa majkom, niti da je vidi. Sud je naveo da je nastojao da razjasni razlog takvog odgovora i da je dobio odgovor u djetetovoj izjavi da su ga u Švedskoj zaključavali u sobu, da je bježao iz škole ocu, da ga je majka štipala jer je rekao da želi da živi sa ocem, da mu je sadašnji suprug njegove majke govorio ružne riječi o ocu, da ga je udarao, odvodio iz škole, stavljao u auto i odvodio u neko malo mjesto u Švedskoj. Imajući u vidu navedeno, sud je istakao da je malodobni V.R. bio izričit i jasan u svom iskazu, te da je stoga njegova izjava bila ključna za donošenje odluke u ovom predmetu. Pri tome, sud je naveo da je direktnim ispitivanjem malodobnog V.R. zaključio da se radi o djetetu koje može da razumije situaciju u kojoj se nalazi, da je sposobno da d" izjavu koja odlučuje o njegovoj sudbini, te da je dijete zrelo za svoje godine.
  • 10.
    Osnovni sud je, dalje, naveo da je "bio u nedoumici prilikom odlučivanja o zahtjevu za vraćanje djeteta", budući da je u toku postupka dostavljeno više mišljenja psihologa, terapeuta, učitelja i drugih lica koja su na direktan ili indirektan način bili uključeni u postupak koji se vodio u sudovima u Švedskoj. Naime, sud je naveo da iz odluka sudova u Švedskoj proizlazi da je velika nedoumica postojala i u tom postupku, budući da je taj postupak rezultirao izdvojenim mišljenjem dva člana vijeća. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da je prilikom donošenje odluke imao u vidu i ocijenio utvrđeno činjenično stanje u postupcima u Švedskoj, kao i u ovom postupku, ali da je najznačajniji provedeni dokaz u ovom postupku bila izjava malodobnog V.R. Također, sud je naveo da iz priloženih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi nelegalnost odlaska izvršenika iz Švedske. Naime, iz dostavljenih dokumenata proizlazi da nije bilo apelanticine saglasnosti da dijete napusti Švedsku, ali i da je činjenica da je izvršenik u momentu napuštanja Švedske imao starateljstvo nad djetetom. Pri tome, sud je naveo da se, u smislu člana 19. Konvencije, nije upuštao u meritum odluka o bilo kojem pitanju, osim o podnesenom zahtjevu za povratak djeteta. Dalje, sud se pozvao na odredbe člana 13. stav 1. tačka b) Konvencije. Prema tim odredbama, sud nije dužan narediti povratak djeteta ako lice ili organ koji se suprotstavlja njegovom povratku dokaže da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj. Sud je naveo da je, u skladu sa odredbama člana 13. stav 2. Konvencije, u predmetnom postupku utvrđeno da se dijete suprotstavlja povratku, te da, imajući u vidu djetetove godine i stepen zrelosti, treba uzeti u obzir njegovo mišljenje. Pri tome, sud je naveo da je morao uzeti u obzir i odredbe člana 2. stav 2, člana 3. i člana 7. stav 2. Konvencije o pravima djeteta. Sud je istakao da je predmetnu odluku donio uvažavajući prvenstveno djetetov interes, kao i posljedice koje bi dijete moglo da ima kada bi se prinudno odvojilo od oca. Pri tome, sud je naveo da je činjenica da je dijete u Švedskoj bježalo od apelantice, te da, stoga, vraćanje djeteta apelantici nije način rješavanja ovako osjetljivog slučaja. Također, sud je istakao da je, zahvaljujući profesionalnom radu Centra za socijalni rad, dijete pokazalo spremnost da se vidi sa svojom majkom, te naglasio da dijete ne treba da izgubi kontakt i vezu sa majkom. Prema mišljenju suda, predmetno pitanje se treba riješiti tako da se ni od jednog roditelja ne oduzima dijete prinudno i protiv njegove volje.
  • 11.
    Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0-Gž-09-000 127 od 10. jula 2009. godine, kojim je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, rukovodeći se djetetovim interesima i uzimanjem u obzir djetetovo mišljenje, pravilno primijenio odredbe člana 13. Konvencije i donio pravilnu odluku. Naime, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 13. stav 1. tačka b) Konvencije propisano da sudski i upravni organ države kojoj se šalje zahtjev nije dužan narediti povratak djeteta ako lice, institucija ili drugi organ koji se suprotstavlja njegovom povratku dokaže da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj. Sud je, dalje, naveo da je odredbama člana 13. stav 2. Konvencije propisano da sudski ili upravni organ može, također, odbiti da naredi povratak djeteta ako utvrdi da se dijete suprotstavlja povratku i da je napunilo one godine i steklo stepen zrelosti pri kojem je potrebno uzeti u obzir njegovo mišljenje. Također, sud je naveo da je odredbama člana 13. stav 3. Konvencije propisano da će, pri razmatranju okolnosti spomenutih u ovom članu, sudski i upravni organ uzeti u obzir podatke koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta dobijeno od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa države u kojoj je mjesto djetetovog stalnog boravka.
  • 12.
    Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da se malodobni V.R. suprotstavlja povratku, kao i da je napunio one godine i stekao stepen zrelosti, tako da je potrebno uzeti u obzir njegovo mišljenje. Naime, Okružni sud je naveo da su stručnjaci Centra za socijalni rad u Trebinju bili izričiti u svom mišljenju da je malodobni V.R., s obzirom na svoje godine i stepen zrelosti, sposoban da pravilno izrazi želju sa kojim od roditelja želi da živi. Osim toga, Okružni sud je naveo da je malodobni V.R. u vrijeme kada je izjavio da želi da živi sa ocem napunio 12 godina. U vezi s tim, sud je naveo da je sudska praksa u bivšoj Jugoslaviji, a i danas u Bosni i Hercegovini, da je dijete koje je napunilo 10 godina sposobno da izrazi želju u slučaju kada se odlučuje kojem će od roditelja sud povjeriti dijete na zaštitu i odgoj. Pri tome, sud se pozvao na odredbe člana 82. stav 1. Zakona o porodičnim odnosima SR Hrvatske i odredbe člana 26. stav 1. Zakona o porodičnim odnosima SR Makedonije (bivše republike SFRJ), kojima je bilo propisano da će se uzeti u obzir djetetove želje, ako je navršilo 10 godina. Okružni sud je naveo da apelantica u žalbi nizom argumenata ukazuje na to da je jedina pravilna odluka da se dijete vrati njoj u Švedsku. Međutim, Okružni sud je istakao da je odredbama člana 13. stav 2. Konvencije izričito propisano da sudski ili upravni organ može odbiti da naredi povratak djeteta ako utvrdi da se dijete suprotstavlja povratku i da je napunilo one godine i steklo stepen zrelosti pri kojem je potrebno uzeti njegovo mišljenje. Dalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, osim djetetovog mišljenja i stepena njegove zrelosti, uzeo u obzir i sve druge okolnosti, a naročito argumente jedne i druge strane u ovom postupku. Međutim, prema mišljenju suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je za odluku u predmetnom slučaju od presudnog značaja bilo djetetovo mišljenje. Konačno, Okružni sud je naveo da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe člana 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta. Naime, tim je odredbama propisano da u svim akcijama u vezi sa djecom, bez obzira na to da li ih preduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonski organi, najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kojem odgovara član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zatim pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije, kojem odgovara član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, kojem odgovara član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica navodi da je državljanka Kraljevine Švedske i da je bila u braku sa Ž.R. koji je državljanin Švedske i državljanin Bosne i Hercegovine. Apelantica navodi i da je u toku braka rođen njihov sin V.R. (11. februara 1997. godine), koji je nakon razvoda braka naizmjenično živio kod nje i kod Ž.R. S obzirom na to da je Ž.R. negativno utjecao na njihovog sina i da je želio pogoršati njezin odnos sa sinom, apelantica navodi da je podnijela tužbu sudu u Švedskoj sa zahtjevom da se njoj samoj dodijeli staranje nad malodobnim V.R. U vezi s tim, apelantica navodi da je prvostepeni sud u Švedskoj udovoljio njezinom zahtjevu, međutim, da je u toku žalbenog postupka, odnosno neposredno prije izricanja drugostepene presude, Ž.R. oteo malodobnog V.R. i odveo ga iz Švedske u Bosnu i Hercegovinu. Apelantica navodi da je, u skladu sa Konvencijom, nakon toga preko Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Švedske pokrenula postupak za vraćanje djeteta. Postupak je rezultirao donošenjem osporenih odluka sudova u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    Apelantica smatra da su Okružni sud i Osnovni sud pri donošenju svojih odluka propustili preduzeti mjere koje bi značile ostvarenje pozitivnih obaveza iz člana 8. Evropske konvencije, tj. vraćanje djeteta majci. Apelantica navodi da Osnovni sud nije, u smislu člana 15. Konvencije, tražio od nje da pribavi odluku ili druge dokaze organa iz Švedske da odvođenje djeteta nije bilo zakonito, međutim, da je ona i bez tog zahtjeva dostavila dokaz da je nadležni tužilac u Švedskoj raspisao Interpolovu potjernicu za Ž.R. i izdao tzv. evropski uhidbeni nalog. Osim toga, apelantica navodi da je jasno da je odvođenje djeteta bez saglasnosti, pitanja ili odobrenja majke ili Centra za socijalni rad u Švedskoj nezakonito u smislu člana 3. Konvencije. Dalje, apelantica navodi da su Centar za socijalni rad u Švedskoj i dva specijalizirana suda zaključili da odluku o interesu tako ranjivog djeteta može donijeti samo punoljetno lice i to eksperti iz date oblasti i sud, a nikako malodobnik. Naime, apelantica navodi da je Centar za socijalni rad u Švedskoj ocijenio štetnim dovođenje djeteta u situaciju da odlučuje o tome s kim će od roditelja da živi. Međutim, apelantica navodi da Okružni sud i Osnovni sud nisu našli za shodno da komentiraju niti jedan navod "o ovoj užasnoj situaciji koja se tiče djeteta", niti ijedan dokument koji govori o štetnosti traženja od djeteta da se odluči s kim će da živi, već su odluku koju trebaju donijeti odrasli ljudi stavili u ruke ranjivog djeteta. Također, apelantica smatra da su redovni sudovi morali, u smislu člana 3. stav 3. Konvencije, uzeti u obzir podatke koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta dobijene od centralnog izvršnog organa ili drugog nadležnog organa države u kojoj je mjesto djetetovog stalnog boravka. Naime, apelantica smatra da su redovni sudovi bili dužni uzeti u obzir obimnu dokumentaciju koju je dostavila ili bar navesti razlog zbog čega ta dokumentacija nije relevantna. Stoga, apelantica smatra da su redovni sudovi arbitrarno postupili u primjeni člana 13. Konvencije, jer su ga primijenili samo u onom dijelu koji pogoduje Ž.R., odnosno u onom dijelu koji se tiče djetetove volje, a potpuno ignorirali u onom dijelu u kojem je određeno da se pri ocjeni svih okolnosti, pa i djetetove volje, moraju uzeti u obzir informacije prikupljene iz Švedske. Dalje, apelantica navodi da su redovni sudovi u potpunosti ignorirali sve navode, argumente i mnogobrojnu dokumentaciju koju je ona dostavila i da se nisu izjasnili zbog čega su smatrali da je to irelevantno za donošenje predmetne odluke, te da joj je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Također, apelantica smatra da je u predmetnom postupku diskriminirana zbog svog državljanstva, te na osnovu spola, jer je sudija prvostepenog suda muškarac, kao i članovi drugostepenog vijeća.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, te da smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    Konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece - Hag, 25. oktobar 1980. godine ("Službeni list SFRJ" - Međunarodni ugovori broj 7/91), koja je u Bosni i Hercegovini preuzeta notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora SFRJ, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ciljevi ove Konvencije su:

  • a)
    da osigura što hitniji povratak djece nezakonito odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici;
  • b)
    da osigura da se prava na staranje i viđenje sa djetetom po zakonu jedne od država ugovornica stvarno poštuju u drugoj državi ugovornici.

Član 3.

Odvođenje ili zadržavanje djeteta će se smatrati nezakonitim:

  • a)
    ako predstavlja povredu prava na staranje koje je dobilo lice, institucija ili bilo koji drugi organ, kolektivno ili pojedinačno, po zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja;
  • b)
    ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinačno, ili bi se bila ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja;

Š...Ć

Član 6.

Država ugovornica će odrediti centralni izvršni organ koji će izvršavati obaveze koje Konvencija predviđa za takav organ.

Š...Ć

Član 12.

  • 1)
    Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3, a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, odnosni nadležni organ će naložiti hitan povratak djeteta.
  • 2)
    Sudski ili upravni organ, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon isteka roka od godinu dana spomenutog u prethodnom stavu, također će naložiti povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj sredini.

Š...Ć

Član 13.

  • 1)
    Bez obzira na odredbe prethodnog člana, sudski ili upravni organ države kojoj se upućuje zahtjev nije dužan da naloži povratak djeteta ako lice, institucija ili drugi organ koji se suprotstavlja njegovom povratku dokaže:
    • a)
      da lice, institucija ili drugi organ koji se stara o ličnosti djeteta nije stvarno ostvarivao pravo na staranje u vrijeme odvođenja ili zadržavanja, ili da se bio saglasio ili naknadno pristao na odvođenje ili zadržavanje;
    • b)
      da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj.
  • 2)
    Sudski ili pravni organ može, također, da odbije da naloži povratak djeteta ako utvrdi da se dijete suprotstavlja povratku i da je napunilo one godine i steklo stepen zrelosti pri kojem je potrebno uzeti njegovo mišljenje.
  • 3)
    Prilikom razmatranja okolnosti spomenutih u ovom članu, sudski i upravni organ će uzeti u obzir podatke koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta dobijene od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa države u kojoj se nalazi mjesto djetetovog stalnog boravka.

Član 19.

Odluka na osnovu ove Konvencije u vezi sa povratkom djeteta neće se smatrati meritornom odlukom u bilo kojem pitanju u vezi sa pravom na staranje.

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 015-0-Gž-09-000 127 od 10. jula 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 22. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 11. septembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelantica osporava navedena rješenja tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđena prava iz čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije, kojima odgovaraju prava iz člana II/3.e), II/3.f) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života

  • 22.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
    • 23.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
    • 2.
      Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
    • 24.
      Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
    • 25.
      Prilikom razmatranja toga da li je povrijeđen član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi predstavlja li veza apelantice i malodobnog V.R. "porodični život", u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje tog apelanticinog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno da se veza apelantice i njezinog sina V.R. ubraja u domen porodičnog života. Također, Ustavni sud smatra da je nesumnjivo da se osporenim odlukama umiješalo u apelanticino pravo na poštivanje porodičnog života, jer su redovni sudovi odbili zahtjev za vraćanje djeteta iz Bosne i Hercegovine apelantici u Švedsku.
    • 26.
      Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je "miješanje" u apelanticino pravo na poštivanje "porodičnog života" opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi "miješanje" bilo opravdano, prije svega, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije, ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
    • 27.
      U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbili da nalože povratak malodobnog V.R. u Švedsku, uz obrazloženje da je u toku postupka utvrđeno da se malodobni V.R. suprotstavlja povratku, a da je pri tome riječ o djetetu čije je mišljenje, s obzirom na godine starosti i stepen njegove zrelosti, potrebno uzeti u obzir, prema odredbama člana 13. stav 2. Konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Konvencija objavljena u službenim glasilima, dakle, dostupna je građanima, te da na jasan i precizan način regulira pravnu situaciju kada nadležni organi države ugovornice u koju je dijete odvedeno mogu odbiti da nalože povratak djeteta u drugu državu ugovornicu. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje porodičnog života izvršeno na osnovu "zakona" koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti. Dalje, Ustavni sud smatra da osporene odluke za cilj imaju provođenje Konvencije, odnosno zaštitu prava djeteta, što svakako jeste legitiman cilj kojem javne vlasti moraju težiti. Sljedeće pitanje koje se postavlja jeste da li osporene odluke, kao sredstva za postizanje navedenog cilja, predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da iz osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da su sudovi prilikom odlučivanja uzeli u obzir niz činjenica i faktora, a Ustavni sud zapaža da je djetetov stav samo jedan od razloga za ovakvu odluku. Sudovi su vrlo jasno ukazali na to da su se vodili najboljim interesima djeteta, da su uzeli u obzir i činjenice utvrđene u postupku koji se vodio u Švedskoj i činjenice utvrđene u postupku pred prvostepenim sudom, te da su na osnovu toga donijeli odluku. Osim toga, u osporenim odlukama nema ničega što ukazuje na to da će apelantica biti spriječena da na odgovarajući način i dalje njeguje i ostvaruje kontakte sa djetetom, dakle da na odgovarajući način ostvaruje pravo na "porodični život" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Naprotiv, odluke jasno ukazuju na to da su javne vlasti učinile napore da podstaknu dijete na kontakte sa majkom. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti između apelanticinog prava i legitimnog cilja koji se želi postići.
    • 28.
      Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 29.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 30.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
      • 1)
        Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
    • 31.
      Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što, prema njezinom mišljenju, redovni sudovi pri donošenju svojih odluka nisu uzeli u obzir njezine navode, niti su ocijenili dokaze koje je ona predložila. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Dakle, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
    • 32.
      Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
    • 33.
      Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena relevantnih odredaba Konvencije ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantica ravnopravno učestvovala u postupku pred sudovima i da je imala mogućnost da predlaže dokaze, te osporava dokaze suprotne strane, a činjenica da donesene odluke nisu rezultirale povoljnim ishodom za apelanticu ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 32. ove odluke, odnosno da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15, objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju

  • 34.
    Apelantica smatra da je diskriminirana u predmetnom postupku zbog svog državljanstva, te na osnovu spola. Međutim, osim paušalnih navoda apelantica u apelaciji nije navela nijednu činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, miješanje javnih vlasti u apelanticino pravo na porodični život zasnovano je na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a pri tome nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelanticinog prava i zakonitog cilja kojem se teži.
  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena relevantnih odredaba Konvencije ne izgleda proizvoljna. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, budući da su apelanticini navodi u tom smislu paušalno izneseni.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.