USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 21. novembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 18/10
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici u predmetu broj AP 3201/07, rješavajući apelaciju Zaima Hasanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
>Miodrag Simović, predsjednik>
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Zaima Hasanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000447 od 9. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-K-07-000015 od 13. jula 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Zaim Hasanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupaju advokati Mensur Radončić i Fahrija Karkin, podnio je 29. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000447 od 19. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-K-07-000015 od 13. jula 2007. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će prekinuti izdržavanje kazne apelantu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je 3. aprila 2008. godine donio odluku kojom je odbio apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere.
- 3.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. maja, Kantonalni sud 16. maja, a Tužilaštvo 19. maja 2008. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 14. maja 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Kantonalni sud u Tuzli je u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta donio Presudu broj 003-0-K-07-000015 od 13. jula 2007. godine. Tom presudom apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. U obrazloženju presude je navedeno da je na glavnom pretresu sud proveo dokazni postupak u kojem je izveo dokaze odbrane, optužbe i suda, te je sud utvrdio, odnosno dokazao da su u restoran "Kod Avdage" došli prvo apelant sa svojim društvom, zatim oštećeni sa svojim društvom. Dalje je utvrđeno da su obojica, kao i njihovo društvo, prije dolaska u restoran i u restoranu konzumirali alkohol, da je jedan od svjedoka koji je bio u društvu oštećenog uvrijedio apelantovu suprugu, na šta je ona uzvratila. Nakon toga se apelant obratio oštećenom koji mu je rekao da ga pusti na miru, pa, kako to apelant nije učinio, odgurnuo ga je od sebe. Apelant je potom otišao po pištolj koji se nalazio u autu koji je bio parkiran ispred lokala. Nakon što se vratio, prišao je oštećenom i pucao u njega dok pištolj nije ostao prazan.
- 8.Apelant je u toku postupka priznao izvršenje krivičnog djela, ali je naveo da je kao neposredan razlog njegovog reagiranja bila činjenica da je oštećeni povrijedio njegovu suprugu, te da je reagirao u nužnoj odbrani, odnosno da je ubistvo počinio u jakoj razdraženosti. Osim toga, apelant je u toku postupka isticao da su sve radnje koje je preduzeo prije samog pucanja bile čin dobre volje da se sukob izbjegne. U toku postupka sud je saslušao veliki broj svjedoka, lica koja su bila u društvu sa oštećenim, kao i apelantom, kao i druga lica iz lokala koja su bila prisutna za vrijeme kritičnog događaja. Iz iskaza saslušanih svjedoka sud je utvrdio kao sporne činjenice u vezi sa apelantovim ponašanjem za stolom oštećenog i daljnji razvoj događaja. Za sud se kao sporna pojavila i činjenica da li je oštećeni udario apelantovu suprugu, zatim apelantov izlazak iz restorana, te okolnost povređivanja oštećenog i međusobni položaj oštećenog i apelanta, te je u vezi sa svim spornim okolnostima provodio dokaze.
- 9.Sud je cijeli događaj podijelio na cjeline, prema onome kako se događaj odvijao, pa je utvrdio kada je apelantovo društvo došlo u restoran, kada društvo oštećenog, te njihovo ponašanje. Zatim je sud utvrdio da je došlo do incidenta između apelantove supruge i Muhameda Delića. Sud je, dalje, utvrdio da je apelant prišao stolu za kojim su sjedili oštećeni i njegovo društvo, te je, u vezi sa apelantovim prilaskom za sto oštećenog, sud utvrdio da ovaj apelantov dolazak nije bio miroljubiv čin već pokušaj da se raspravi sa Muhamedom Delićem koji je uvrijedio njegovu suprugu. Kako Muhamed Delić nije odgovorio, apelant je, prema utvrđenju suda, nastavio prepirku sa oštećenim koji je odgurnuo apelanta od stola. Sud je zaključio da je nesporno da u momentu kada je apelant prišao oštećenom, oštećeni nije znao šta je izazvalo apelantovu reakciju, odnosno nije bio upoznat sa ponašanjem svjedoka Muhameda Delića, koji je navodno uvrijedio apelantovu suprugu. Sud nije prihvatio iskaze svjedoka koji su izjavili da je oštećeni prijetio apelantu smatrajući da su htjeli olakšati apelantov položaj u postupku.
- 10.Dalje, sud je opisao situaciju kada se apelant vratio za njegov sto, pa je u vezi s tim utvrdio da su se svjedoci različito izjašnjavali. Svjedoci koji su bili sa apelantom su naveli da se apelant nakon što se vratio za sto uspio smiriti, ali je u jednom momentu ustao i bez riječi otišao od stola, a da je po povratku iz torbice svoje supruge izvadio pištolj, stavio ga na sto i čekao da ga oštećeni pogleda, kada mu je rekao: "Da vidim ko će sad mene i moju ženu dirati". Sud je utvrdio da su iskazi ovih svjedoka uglavnom saglasni sa apelantovim iskazom, ali ih nije prihvatio. Suprotno, sud je prihvatio iskaze svjedoka Adise Hasanbašić, Envera Muratovića i Elvira Vikala, te je na iskazima ovih svjedoka i "zapisniku o uviđaju" zasnovao svoj stav da je apelant izašao iz restorana i vratio se sa pištoljem. Svjedoci kojima je sud vjerovao izjašnjavali su se tako što je Adisa Hasanbašić rekla da je apelant po povratku imao pištolj, koji je zatim stavio za pas pantalona. Enver Muratović je naveo da se apelant vratio sa pištoljem u ruci, a Elvir Vikalo je naveo da je apelant po povratku nosio pištolj koji je stavio na sto. Sud je pojasnio da su iskazi ovih svjedoka saglasni i sa apelantovim iskazom (da je navodno izašao da telefonira), te je u ovom dijelu vjerovao svjedocima koji su radili kao konobari i pjevaču u restoranu, jer su oni bili trijezni i "nisu imali interesa da svjedoče o nečemu što nisu vidjeli". Sud je odbio prigovor odbrane da svjedoci kojima je sud vjerovao nisu mogli pratiti samo apelantovo kretanje jer je u restoranu bilo još gostiju. Sud je naveo da je odbrana neosnovano pokušavala da dokaže da ovi svjedoci nisu mogli pratiti šta se dešava jer su morali posluživati i ostale goste, čak i ulaziti u kuhinju i nisu mogli pratiti šta se dešava oko apelantovog stola.
- 11.Dalje, sud nije prihvatio navod odbrane da je to što je oštećeni "povrijedio" apelantovu suprugu bio neposredan razlog za upotrebu oružja. Naime, sud je naveo da iz medicinske dokumentacije proizlazi da na glavi apelantove supruge "nisu uočene nikakve ozljede niti crvenilo", te da je ljekar iz Doma zdravlja u Gradačcu naveo: "...da je negdje oko 01.30 sati došla nepoznata ženska plava osoba u pratnji nepoznatog čovjeka, uznemirena sa nekontroliranim pokretima ruku i nogu, razdražljiva, da se s njom nije mogla uspostaviti verbalna komunikacija i da je rekla da je doživjela šok usred nesretnog slučaja, pa joj je izdao uputnicu za neuropsihijatriju". Sud je, dalje, naveo da "ni jednim objektivnim dokazom nisu potvrđeni iskazi svjedoka Šapelantove suprugeĆ, Nedžade Džinić i Midhata Mašića - da je oštećeni ustao od svog stola i brzim korakom otišao do Šapelantove suprugeĆ, te da je rukom snažno zamahnuo i udario je, što je izazvalo njezin pad i povredu". Osim toga, sud je naveo da je vještak sudske medicine, također, određeno naveo da bi: "kada bi fizički jaka osoba kao što je oštećeni (osoba od 36 godina životne dobi, dobre koštane i mišićne razvijenosti, visine oko 190 cm) u alkoholiziranom stanju udarila otvorenom šakom žensku osobu nježne građe, kakva je ŠapelantovaĆ supruga, sigurno postojao objektivno vidljiv trag ozljeđivanja, bilo da se radi o natečenju, odnosno krvnom podlivu, pa moguće i prelom kosti, i da bi minimalno trebalo da na tom mjestu postoji crvenilo kože, koje može da traje jedno izvjesno vrijeme". Na osnovu toga sud je zaključio da između oštećenog i apelantove supruge nije bilo kontakta i da oštećeni nije udario apelantovu suprugu. Također, sud je naveo da je i apelantova supruga, prema iskazima svjedoka, bila u alkoholiziranom stanju i da je odmah nakon događaja "sjedila ispred restorana i plakala i da niko od svjedoka nije potvrdio da je padala u nesvijest ili da joj je neko ukazao pomoć na način kako je to prikazala u svjedočenju".
- 12.Dalje, sud je proveo i vještačenja vještaka neuropsihijatara dr. Emire Ejubović, Kasima Brigića i tima vještaka na čelu sa dr. Nusretom Prohićem u vezi sa apelantovim stanjem za vrijeme izvršenja krivičnog djela. Sud je utvrdio da su nalazi i mišljenja svih vještaka saglasni, odnosno da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno. Međutim, nalazi i mišljenje vještaka razilaze se u pogledu toga da li je apelant bio u stanju razdraženosti i šta je to izazvalo. Prema mišljenju tima vještaka, apelant je bio u stanju jake razdraženosti koje je nastupilo "onog trenutka kada je Muhamed Delić psihički zlostavljao njegovu suprugu", a iz nalaza Kasima Brigića proizlazi da je "fizički napad na apelantovu suprugu doveo do gnjeva i bijesa", te da "nakon napada oštećenog i na apelantovu muškost, dolazi do kulminacije negativne energije i apelant u momentu kada puca više ništa ne misli". Sud je naveo da je prihvatio nalaz vještakinje dr. Emire Ejubović, te ocijenio da su apelantove radnje bile voljne sa određenim učešćem afektivno-kompulsivne komponente koja je posljedica dijelom alkoholiziranosti, a dijelom afektivnog stanja, te da je bio u stanju smanjene uračunljivosti, ali ne bitno, i da nije bio u stanju jake razdraženosti. Sud je obrazložio da je vještakinja Emira Ejubović na glavnom pretresu izjavila da je "kod ŠapelantaĆ gnjev bio prisutan sve vrijeme, ali da nije pomutio svijest optuženog, da je primarno bilo ponašanje Muhameda Delića, od kojeg je sve počelo". Također, ova vještakinja je izjavila da je "značajan doprinos nastanku okolnosti koje su dovele do stvaranja atmosfere u kojoj se krivično djelo desilo, svojim ponašanjem dao i sam oštećeni i njegovo društvo, ali da, imajući u vidu da se optuženi nalazio u običnom stanju pijanstva u kojem slobodna volja nije toliko izmijenjena, ne bi mogla spriječiti najteži izgred". Sud je naveo da nije prihvatio nalaz vještaka Kasima Brigića i tima vještaka. Naime, sud je naveo da je vještak Kasim Brigić na glavnom pretresu naveo da je "on kao vještak povjerovao da je došlo do udaranja i pada Šapelantove suprugeĆ i da je to uzeo kao činjenicu". Što se tiče nalaza tima vještaka, sud je naveo da je "uočio da nalaz i mišljenje nisu sačinjeni na uobičajen način, jer je u prvom dijelu nalaza i mišljenja dat opširan prikaz dokaza i ŠapelantoveĆ odbrane, potom kratak prikaz psihijatrijskih intervjua i psihološkog nalaza, a u dijelu koji se odnosi na mišljenje, ponovo kratak prikaz odbrane i ključnih dokaza u mišljenju, te nakon toga zaključak koji se u krajnjem svodi na to da se radi o smanjenoj uračunljivosti zbog stanja jake razdraženosti".
- 13.Dalje, sud je analizirao sam čin upotrebe vatrenog oružja i usmrćivanja oštećenog, kao i međusobni položaj apelanta i oštećenog. Sud je proveo vještačenje posredstvom vještaka za balistiku i sudsku medicinu i saslušao svjedoke. Sud je utvrdio da je apelant dva-tri puta pucao na prazno, te da je potom opalio devet hitaca od kojih je sedam pogodilo oštećenog. Također, sud je utvrdio da je oštećeni bio nenaoružan, ali fizički spremniji od apelanta, da se kretao prema njemu i govorio mu da puca "ako je frajer". Sud je naveo da nije prihvatio navod da je oštećeni napao apelantovu suprugu, zbog čega je ovaj reagirao, već je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant izašao, vratio se sa pištoljem u ruci, prišao oštećenom sa riječima "hajde sad", te, pošto je oštećeni ustao sa riječima "pucaj ako si frajer" i krenuo prema njemu, apelant je pucao u njega. Sud je zaključio da je apelant odmah nakon povratka u restoran sa pištoljem u ruci krenuo prema oštećenom, na način kako je to opisala svjedokinja Adisa Hasanbašić. Što se tiče samog iskaza sud je u presudi naveo: "Svjedokinja Adisa Hasanbašić je navela da je optuženi po povratku u restoran prošao pored nje i otišao prema Kemalu i sa udaljenosti od 1,5 do 2 m pucao u prazno. Prilikom pucanja držao je pištolj uperen u zid pored Kemala. Svjedokinja je navela da je optuženi repetirao pištolj dok je Kemo sjedio, potom prišao oštećenom govoreći 'hajde sad' i gurnuo Kemu sa leđa na što mu je Kemo rekao da se makne, pa, kako on to nije htio, Kemo je ustao, zakoračio jedan korak i rekao 'hajde sad pucaj, da vidim sad'. Optuženi je pucao sa udaljenosti od 1,5 m". Sud je naveo da nije prihvatio iskaze svjedoka koji su tvrdili da je apelant ustao kada se oštećeni, nakon povređivanja njegove supruge, okrenuo prema njemu, navodeći da nisu saglasni sa apelantovom odbranom.
- 14.Na osnovu provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da ubijeni nije teško vrijeđao apelanta i/ili njegovu suprugu, niti je utvrdio napad na apelantovu suprugu. Naprotiv, sud je iz provedenih dokaza utvrdio, a ni apelantova supruga to nije osporila, da nije bilo nikakvog kontakta između nje i oštećenog "osim neosnovane tvrdnje o fizičkom napadu i tvrdnje šta je oštećeni govorio tokom prepirke sa njezinim mužem". Dalje, sud je utvrdio da oštećeni nije izazvao napad na apelanta, te da apelant nije bio u stanju jake razdraženosti. Sud je zaključio da se apelantova realna djelatnost ne može podvesti pod radnju ubistva na mah, jer nedostaju elementi koji se ogledaju u tome da ubistvu prethodi napad oštećenog prema apelantu ili njemu dragom licu, a koje nije skrivio izvršilac djela, i da su napad i teško vrijeđanje prouzrokovali jaku razdraženost izvršioca uslijed koje je on, bez kritičkog rasuđivanja, u trenutku odlučio da počini ubistvo, a koje elemente u konkretnom slučaju sud nije utvrdio.
- 15.Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu zbog bitne povrede krivičnog postupka, pogrešno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o krivičnopravnoj sankciji. Također, i Tužilaštvo je podnijelo žalbu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji.
- 16.Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-07-000447 od 9. oktobra 2007. godine, kojom je odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio sve navode i zaključke prvostepene presude, te zaključio da apelant u žalbi neosnovano osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava tražeći da sud utvrdi da je krivično djelo učinio u stanju jake razdraženosti, što podrazumijeva činjenje krivičnog djela ubistva na mah. Vrhovni sud je ustanovio da je u toku postupka i na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrđeno da prilikom konkretnog događaja oštećeni nije napao niti teško vrijeđao apelanta ili njemu bliska lica, niti je apelant u vrijeme činjenja krivičnog djela bio u stanju jake razdraženosti. Također, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je došlo do bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, jer je prvostepeni sud u presudi određeno i potpuno iznio činjenice i objasnio zbog čega ih uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome i ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza.
- 17.Vrhovni sud je naveo da se neosnovano žalbom osporava zaključak prvostepenog suda da oštećeni nije bio napadač. U vezi s tim, apelant je u žalbi naveo da je počeo pucati u oštećenog tek kada je oštećeni krenuo prema njemu, te da ga je molio da mu ne prilazi. Vrhovni sud je utvrdio da ovi navodi nemaju uporište u apelantovom iskazu koji je dao, jer iz njegovog iskaza proizlazi da je oštećeni krenuo prema njemu tek kada je apelant uzeo sa stola pištolj i ustao. Vrhovni sud je zaključio da je ispravan zaključak prvostepenog suda da oštećeni nije bio napadač, već suprotno - da je apelant iskazao spremnost za obračun, čak pozvao oštećenog na obračun, a da je ustajanje oštećenog predstavljalo prihvatanje obračuna. Vrhovni sud je to zaključio imajući u vidu utvrđene činjenice i to da je apelant prišao stolu oštećenog i sa njim započeo prepirku zbog postupka Muhameda Delića, iako je znao da oštećeni nije bio uključen u postupak navedenog svjedoka i usprkos protivljenju oštećenog apelant je nastavio da se raspravlja sa njim. Dalje, apelant je, nakon što su ga dva lica vratila za sto, napustio salu pri čemu su ga svjedoci čuli da govori "hajde sad da te vidim" i "sad ću se ja vratiti", te se vratio u restoran sa pištoljem u ruci. Vrhovni sud je, također, naveo da je utvrđeno da je apelant pištolj držao na stolu, kako bi ga oštećeni vidio, te da je prema iskazu jednog svjedoka (Muhameda Delića), kada je ustao od stola držao pištolj ispred sebe, stajao i vikao "ko sad smije ustati", te da je stajao sa pištoljem dok je oštećeni još sjedio i obratio se oštećenom riječima "ajde sad da te vidim", te je oštećeni nakon tih riječi krenuo prema njemu, a apelant je ispalio devet metaka od čega je sedam pogodilo oštećenog. Na osnovu ovih utvrđenih činjenica, Vrhovni sud je utvrdio da je ispravan zaključak prvostepenog suda da je apelant zapravo bio napadač.
- 18.Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio tok sukoba između apelanta i oštećenog, nakon što je apelant "poslije informacije o tome da Muhamed Delić uznemirava njegovu suprugu prišao oštećenom". Vrhovni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud "potpuno određeno naveo razloge zašto smatra da oštećeni Kemal Buljubašić nije vidio taj uvredljivi postupak svjedoka Muhameda Delića niti da je za njega znao do ŠapelantovogĆ prilaska za njegov sto i ŠapelantovogĆ obraćanja njemu". Vrhovni sud je zaključio da se apelantovom žalbom ovakvi zaključci ne dovode u pitanje, jer o suprotnom nisu dati bilo kakvi razlozi.
- 19.Dalje, Vrhovni sud se izjasnio i u vezi sa navodom iz žalbe u odnosu na navod o tome da je oštećeni povrijedio apelantovu suprugu. Vrhovni sud je zaključio da žalba ničim nije dovela u pitanje zaključak prvostepenog suda da apelantova supruga nije povrijeđena, suprotno navodima nekih svjedoka, jer iz medicinske dokumentacije ne proizlazi da je svjedokinja bila povrijeđena, već samo da se javila na pregled. Također, Vrhovni sud je naveo da se žalbom neosnovano osporava i pravilnost zaključka prvostepenog suda da oštećeni nije bio napadač u konkretnom slučaju, naročito zato što tvrdnja iznesena u žalbi da je apelant molio oštećenog da mu ne prilazi nema uporišta u izvedenim dokazima, pa čak ni u iskazu samog apelanta koji je dao na glavnom pretresu. Vrhovni sud je ukazao na to da iz iskaza samog apelanta proizlazi da se oštećeni okrenuo prema njemu "tek nakon što je apelant uzeo pištolj sa stola na kojem ga je držao i ustao". Uzimajući u obzir to i sve ostale činjenice koje su detaljno navedene u prvostepenoj presudi a koje nesumnjivo pokazuju tok cijelog događaja, Vrhovni sud je zaključio da je ispravan zaključak prvostepenog suda da je apelant, a ne oštećeni, bio napadač u konkretnom događaju, te da je apelant "ne samo iskazao svoju spremnost na obračun sa oštećenim nego i pozivao oštećenog na taj obračun, te da je ustajanje oštećenog od stola i njegovo kretanje prema optuženom predstavljalo ne napad na ŠapelantaĆ nego pristanak na taj obračun". Vrhovni sud je naveo da se pravilnost zaključka prvostepenog suda o tome da se ponašanje oštećenog ne može podvesti pod istovremeni protivpravni napad ne može dovesti u pitanje ni pozivanjem na drugu presudu Kantonalnog suda u drugom slučaju, zato što činjenični opisi djela u presudi na koju se apelant u žalbi pozvao i u presudi koja je donesena u odnosu na njega ukazuju na to da se ne radi o istovjetnim situacijama.
- 20.U vezi sa nalazima vještaka, Vrhovni sud je naveo da apelant u žalbi neosnovano osporava nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatara, jer je iz obrazloženja prvostepene presude vidljivo da je sud pažljivo ocijenio nalaze i mišljenje neuropsihijatara, te da je nakon pribavljenih dodatnih mišljenja prihvatio nalaz Emire Ejubović. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud iznio razloge zbog kojih nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra Kasima Brigića i tima vještaka, jer je iz njihovih nalaza vidljivo da se "njihovo mišljenje da je ŠapelantĆ u vrijeme činjenja djela bio u stanju jake razdraženosti zasniva pretežno na pretpostavci da je prilikom konkretnog događaja oštećeni udario ŠapelantovuĆ suprugu". Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud nesumnjivo utvrdio da je ta tvrdnja odbrane netačna, te da je vještakinja Emira Ejubović dala u svom nalazu i mišljenju i iskazu na glavnom pretresu sasvim određene i uvjerljive razloge zbog kojih smatra da apelant u vrijeme izvršenja djela nije bio u stanju jake razdraženosti. Također, Vrhovni sud je naveo da na pravilnost postupka ocjene nalaza i mišljenja vještaka ukazuje i nalaz tima vještaka iz kojeg proizlazi da se "ocjena stanja ŠapelantoveĆ uračunljivosti i stepena njegove afektivne razdraženosti u vrijeme činjenja djela razlikuje u zavisnosti od toga da li je oštećeni udario ŠapelantovuĆ suprugu ili ne". U pogledu žalbenih navoda da je zaključak prvostepenog suda suprotan mišljenju tima vještaka koji su vještačenje obavili po nalogu suda, Vrhovni sud je ukazao na to da činjenica da je neki dokaz izveden po nalogu suda ne daje tom dokazu veću vrijednost niti oslobađa sud obaveze da taj dokaz ocijeni kao i svaki drugi.
- 21.Što se tiče odluke o kazni, Vrhovni sud je zaključio da su sve okolnosti koje su značajne za odmjeravanje kazne apelantu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja, te da je kazna zatvora u trajanju od devet godina razmjerna stepenu apelantove krivične odgovornosti i težini učinjenog djela. Vrhovni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud uzeo u obzir sve okolnosti koje su istaknute u apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, a da apelantovu jaku razdraženost u vrijeme izvršenja djela sud nije mogao ocijeniti kao olakšavajuću okolnost s obzirom na to da u toku postupka sud nije utvrdio da je apelant bio u tom stanju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
- 22.Apelant se žali na to da su mu navedenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da je povrijeđen član 305. ZKP. Apelant navodi da je bio napadnut, te da se nalazio u stanju jake razdraženosti, a što su utvrdili brojni vještaci, te da se zbog svih okolnosti slučaja radi o ubistvu na mah. Osim toga, apelant navodi da je sud propustio da ocijeni sve činjenice koje su bile odlučne za slučaj, a koje se odnose na apelanta i oštećenog. U vezi sa nalazom vještaka koji su kod apelanta konstatirali stanje jake razdraženosti, apelant ističe da je vještak-pojedinac koji nije konstatirao ovo stanje dao svoj iskaz u fazi istrage i to samo na osnovu dokumentacije koju mu je prezentiralo Tužilaštvo. Apelant u vezi sa ovim ističe povredu jednakosti u postupanju, jer su sud i Tužilaštvo obavezni da sa jednakom pažnjom prikupljaju dokaze koji optuženom idu u prilog, kao i one koji ga terete. Osim toga, svi vještaci su konstatirali postojanje jakih afekata kod apelanta pa je neshvatljivo, prema apelantovim navodima, da sud nije ocijenio kako se ovi afekti (strah i bijes) mogu javiti kod apelanta ukoliko ga oštećeni nije napao. Također, apelant se žali da sud nije ocijenio sve prigovore odbrane iznesene u vezi sa iskazom svjedokinje Adise Hasanbašić. Dalje, apelant ističe da se u toku postupka promijenio saziv vijeća, te da sud, iako je konstatirao izmjenu vijeća i naveo da pretres mora početi iznova, nikada nije ponovio ranije provedene dokaze, niti su pročitani zapisnici sa ranijih glavnih pretresa, ni poslušan audiosnimak, što upućuje na to da novi član vijeća prilikom donošenja odluke nije poznavao predmet. Prema apelantovim navodima, Vrhovni sud nije odgovorio na sva pitanja iz žalbe, te je dao nepotpune i proizvoljne odgovore, samo konstatirajući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, čime je opet povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 305. ZKP.
b) Odgovor na apelaciju
- 23.Vrhovni sud je naveo da je postupak protiv apelanta vođen u skladu sa zakonom, te se odluka o krivnji i kazni zasniva na pravilnoj primjeni odredbi krivičnog prava. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava iz Evropske konvencije i Ustava, te da se apelacija treba odbiti kao neosnovana.
- 24.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije povrijeđeno pravo iz Evropske konvencije koje apelant navodi, niti da su povrijeđene odredbe krivičnog postupka, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 25.Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da apelacija nije osnovana i da nisu povrijeđena apelantova prava.
V. Relevantni propisi
- 26.Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 166.
Ubistvo
(1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
- 27.Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04 i 28/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Jednakost u postupanju
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati, kako činjenice koje terete osumnjičenika, odnosno optuženika, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Š...Ć
Član 266.
Nastavljanje odloženog glavnog pretresa
(1) Ako se odgođena glavna rasprava održava pred istim sudijom, odnosno vijećem, rasprava će se nastaviti, a sudija, odnosno predsjednik vijeća će ukratko iznijeti tok ranije glavne rasprave. Sudija, odnosno predsjednik vijeća može odrediti da glavna rasprava iznova započne.
(2) Odgođena glavna rasprava mora iznova započeti ako se izmijenio sastav vijeća, ali po ispitivanju stranaka i branilaca, vijeće može odlučiti da se u tom slučaju svjedoci i vještaci ne ispituju ponovno i ne vrši novi uviđaj, nego se pročitaju iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijoj glavnoj raspravi, odnosno da se pročita zapisnik o uviđaju.
(3) Ako je odlaganje trajalo duže od 30 dana ili ako se glavna rasprava održava pred drugim sudijom, odnosno predsjednikom vijeća - glavna rasprava mora iznova započeti i svi se dokazi moraju ponovno izvesti.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 305.
Sadržaj presude
(1) Pismeno izrađena presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje.
Š...Ć
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanim ili nedokazanim, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza i iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio ne ispitati izravno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo ili krivična odgovornost optuženog i pri primjeni određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI. Dopustivost
- 28.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 29.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 30.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. oktobra 2007. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 31.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 32.Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu ponovnog suđenja iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 33.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 34.Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku protiv apelanta koji je okončan osporenim presudama kojima je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je odlučujuće značajan za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 35.Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da su mu redovni sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje, jer su propustili da ocijene sve relevantne dokaze bitne za slučaj, odnosno da je djelo ubistva učinjeno na mah, s obzirom na to da je oštećeni "izazvao apelantov napad". Apelant se žali da prvostepeni ni drugostepeni sudovi nisu dali odgovor na sva pitanja i da nisu dali jasne i odlučne razloge u obrazloženjima svojih presuda. Također, apelant se žali da je sud vjerovao nalazu i mišljenju vještaka pojedinca nasuprot nalazu i mišljenju tima stručnjaka. Apelant ističe da je u donošenju odluke učestvovao sudija koji nije bio upoznat sa postupkom, s obzirom na to se vijeće izmijenilo, a da je sud postupio suprotno odredbi člana 266. st. 2. i 3. ZKP.
- 36.Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi, navodno, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U vezi s tim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 37.Dalje, Ustavni sud navodi da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom smislu, s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). Također, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine).
- 38.U kontekstu navedenog, razmatrajući apelantove navode u vezi sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proveo veoma opsežan i detaljan postupak u kojem je utvrdio da je apelant na način i u vrijeme opisan u presudi izvršio krivično djelo. Vrhovni sud je detaljno obrazložio zašto apelantovi žalbeni prigovori nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, smatrajući da je apelant, na način naveden u izreci presude, počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Također je evidentno da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi prigovori u vezi sa navodno nepotpuno i pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, kao i apelantove tvrdnje da je krivično djelo počinio u stanju jake razdraženosti, odnosno da je krivično djelo trebalo kvalificirati kao ubistvo na mah.
- 39.Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da je sud vjerovao nalazu i mišljenju jednog vještaka (gdje je, također, utvrđeno da je apelantova razdraženost dostizala određeni stepen razdraženog stanja) naspram nalaza i mišljenja ostalih vještaka (i tima vještaka) koji su utvrdili da je apelant bio u stanju jake razdraženosti, kao i odbijanje suda da u postupku povodom žalbe dopusti da tim vještaka intervjuira apelanta, Ustavni sud primjećuje da su sudovi u prvostepenoj kao i u drugostepenoj presudi dali jasne i opravdane razloge za svoje postupanje. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud detaljno analizirao nalaze i mišljenja vještaka koji su dati u toku postupka, te da je dao jasne razloge zašto je vjerovao nalazu vještakinje Emire Ejubović, koja je utvrdila da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela apelant bio u stanju smanjene uračunljivosti, ali ne bitno, kao i zašto nalaz drugog vještaka nije prihvatio. Ustavni sud zapaža da je zaključke Kantonalnog suda detaljno ispitao Vrhovni sud koji je potvrdio pravilnost ocjene nalaza i mišljenja vještaka koji je Kantonalni sud prihvatio, o čemu je, također, dao zadovoljavajuće i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
- 40.Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da je Vrhovni sud rješavajući o žalbi propustio da odgovori na sve propuste koje je učinio prvostepeni sud (koji se ogledaju u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju), a koje je sud ocijenio na apelantovu štetu. S tim u vezi, apelant upućuje na iskaz svjedokinje Adise Hasanbašić, za koji tvrdi da je dao dovoljno razloga u žalbi koji su mogli da diskreditiraju taj iskaz. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dao razloge zbog kojih je prihvatio iskaze svjedoka, između ostalog i ove svjedokinje, te je naveo da su i uz uvažavanje činjenice koju je isticala odbrana (da se radi o licima koja su zaposlena u restoranu i ne mogu samo pratiti ponašanje apelanta i njegovog društva) ovi svjedoci dali saglasne iskaze (za različite faze događaja) koji su saglasni i drugim provedenim dokazima u postupku. Također, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju svoje odluke prvostepeni sud naveo da je na svjedokinju vršen pritisak dolaskom dvojice ljudi koje je viđala u apelantovom društvu u restoranu u kojem je radila radi izjašnjenja "za koga će svjedočiti". Kantonalni sud se u presudi u nekoliko navrata pozivao na iskaz ove svjedokinje, te je dao detaljne razloge zbog kojih je prihvatio iskaz ove svjedokinje za takve zaključke (str. 10, 11. i 12. i stranica 18. presude), a iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključak da je apelant, na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret zasnovali ne samo na iskazu svjedokinje već na nizu drugih dokaza. Osim toga, u vezi sa apelantovim navodima da sudovi nisu vjerovali licima koja su potvrdila apelantovu odbranu samo zbog toga što se radi o licima koja su bliska sa apelantom, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud utvrdio da su izjave ovih svjedoka bile suprotne ostalim provedenim dokazima, pa čak u nekim dijelovima i apelantovom iskazu, za šta je dao jasne razloge u svojoj presudi (st. 11, 13. i 14). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra ovakva obrazloženja odluka sudova jasna i zadovoljavajuća, te da u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve "prava na obrazloženu odluku" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 41.Što se tiče apelantovog navoda o ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud konstatira da je u apelantovom slučaju pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu. Dakle, pred prvostepenim sudom saslušan je značajan broj svjedoka i proveden niz drugih materijalnih dokaza, provedena su tri vještačenje vještaka neuropsihijatara, zatim balistička vještačenja i drugi mnogobrojni dokazi. Dalje, apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima se zasnivaju presude koje se osporavaju apelacijom, tokom cijelog postupka tretiran je kao ravnopravna stranka, omogućeno mu je da aktivno učestvuje u postupku, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Apelant je tokom postupka imao branioca (apelanta su zastupala dva advokata), mogao je izjaviti žalbu, što je i učinio, a sud je provedene dokaze ocijenio i u vezi sa apelantovom odbranom, te dao razloge zašto ona nije prihvaćena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na to da je u apelantovom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te da ništa ne ukazuje na to da je apelant drugačije tretiran u odnosu na Tužilaštvo, te da je narušen princip jednakosti postupanja u odnosu na apelanta.
- 42.Također, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da je presudu donijela sutkinja koja nije bila upoznata sa predmetom jer nisu ponovljeni ranije izvedeni dokazi a nakon izmjene u sazivu vijeća. Ustavni sud je uvidom u spis konstatirao da je na glavnom pretresu, uz saglasnost odbrane, konstatirana izmjena vijeća, te je zakazan novi glavni pretres. U presudi Kantonalnog suda je navedeno da su u smislu člana 266. stav 2. ZKP pročitani iskazi svjedoka, vještaka i ostali dokazi. Ustavni sud, dalje, primjećuje da ove navode apelant prvi put ističe pred Ustavnim sudom, te da eventualna povreda koju sada navodi nije isticana u postupku povodom žalbe.
- 43.Imajući u vidu navedeno, a budući da su redovni sudovi, u smislu člana 305. stav 7. u vezi sa članom 15. ZKP, dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Dakle, Ustavni sud zaključuje da osporene presude suštinski ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 44.Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
U vezi sa povredom prava na efikasan pravni lijek
- 45.Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima...
- 46.Apelant u apelaciji navodi povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je apelant imao pravo na efikasan pravni lijek i da ga je iskoristio, tj. izjavio je žalbu na prvostepenu presudu, koja je odbijena.
- 47.Imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud naglašava da pojam "djelotvoran pravni lijek" ne znači da rezultat korištenja određenog pravnog lijeka mora biti pozitivan za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlaštenja da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, stav 120). S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je apelant imao mogućnost da koristi pravne lijekove i da je to pravo koristio. Činjenica da rezultat tih pravnih lijekova nije bio pozitivan za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek.
- 48.U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
U vezi sa pravom zabrane ne bis in idem
- 49.Apelant u apelaciji navodi i povredu prava zabrane ne bis in idem iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvencije.
- 50.Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:
Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kojeg je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.
Odredbe ovog stava ne sprečavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utječe na njegov ishod.
- 51.U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da on uopće nije primjenjiv u apelantovom slučaju, u kojem nije ponovljen postupak. Ustavni sud primjećuje da se apelant u konkretnom slučaju poziva na povredu stava 2. člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a što pretpostavlja da je udovoljeno zahtjevu za ponavljanje postupka. U konkretnom slučaju apelant se ne može pozivati na povredu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te, samim tim, ni na povredu prava iz stava 2. člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pa su ovi njegovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
- 52.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da osporene odluke sadrže jasna i zadovoljavajuća obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zbog toga što Ustavni sud nije utvrdio da postoji bilo šta što ukazuje na to da je prekršen princip ravnopravnosti strana u postupanju ili da su na drugi način prekršena prava iz navedenog člana.
- 53.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da je apelant bio onemogućen da koristi zakonom propisane pravne lijekove, osim što je apelant nezadovoljan odlukom povodom žalbe koju je izjavio protiv prvostepene presude.
- 54.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer se konkretni predmet ne odnosi na pitanje ponavljanja postupka u smislu navedenog člana.
- 55.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 56.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.