Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 39/10
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2207/07, rješavajući apelaciju Munevere Osmović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Munevere Osmović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-8/07 od 10. jula 2007. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Munevere Osmović podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-8/07 od 10. jula 2007. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-34/06 od 20. februara 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Munevere Osmović podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-8/07 od 10. jula 2007. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-34/06 od 20. februara 2007. godine u odnosu na pravo na rad, pravo na jednaku plaću za jednak rad i pravo na pravednu i zadovoljavajuću naknadu garantovanu članom 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Munevera Osmović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nehir Serdarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog odjeljenja - Revizijsko vijeće Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Revizijsko vijeće) broj Rev-8/07 od 10. jula 2007. godine i Presude Apelacionog odjeljenja - Drugostepeno vijeće Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Drugostepeno vijeće) broj Gž-34/06 od 20. februara 2007. godine. Apelantica se žali i da je postupak odlučivanja o njenom tužbenom zahtjevu trajao nerazumno dugu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Revizijskog i Drugostepenog vijeća, te od Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo BiH), kao učesnika u postupku, zatraženo je 6. augusta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Revizijsko vijeće je odgovor dostavilo 13. augusta 2007. godine, a Pravobranilaštvo BiH 23. augusta 2007. godine. Drugostepeno vijeće nije dostavilo odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Suda BiH i Pravobranilaštva BiH dostavljen je apelantu 1. decembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je tužbom zavedenom pod brojem PR-1093/02 od 10. decembra 2002. godine pokrenula postupak pred Općinskim sudom I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Bosne i Hercegovine - Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Bosne i Hercegovine, koju zastupa Vijeće ministara - pravna služba (u daljnjem tekstu: tužena), a radi isplate neisplaćenih plaća, kao i drugih naknada po osnovu rada, te poreza i doprinosa počevši od 1. januara 2002. godine pa do dana podnošenja tužbe.
  • 7.
    Pripremno ročište je rješenjem od 17. decembra 2002. godine zakazano i održano 18. februara 2003. godine. S obzirom da uredno obaviještena tužena nije pristupila na ročište, Općinski sud je donio presudu zbog izostanka, u cjelini usvajajući apelanticin tužbeni zahtjev. Tuženoj je presuda uručena 18. marta, a apelantici 19. marta 2003. godine.
  • 8.
    Na presudu Općinskog suda žalbu je izjavila tužena 24. marta 2003. godine. Općinski sud je 7. aprila 2003. godine pozvao tuženu da žalbu dostavi u dovoljnom broju primjeraka, što je ona i učinila 9. aprila 2003. godine.
  • 9.
    Rješenjem od 23. aprila 2003. godine Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 25. jun 2003. godine.
  • 10.
    Tužena je podneskom od 7. maja 2003. godine zatražila da se rasprava, zakazana za 25. juni 2003. godine, odgodi za tri mjeseca jer na nivou Bosne i Hercegovine nije uspostavljena institucija koja će zastupati državu Bosnu i Hercegovinu, odnosno Vijeće ministara, pred sudovima i drugim organima.
  • 11.
    Apelantica je tužbom od 28. maja 2003. godine pokrenula postupak protiv tužene sa identičnim tužbenim zahtjevom, ali za period od 1. decembra 2002. godine do 31. maja 2003. godine. Tužba je zavedena pod brojem PR-1550/03.
  • 12.
    Pripremno ročište po tužbi broj PR-1093/02 od 10. decembra 2002. godine, zakazano za 25. juni 2003. godine, je odloženo jer nisu pristupili ni apelantica ni tužena, iako uredno obaviješteni. Novo ročište je zakazano za 29. septembar 2003. godine.
  • 13.
    Podneskom od 11. septembra 2003. godine, a po apelanticinoj tužbi broj PR-1550/03 od 28. maja 2003. godine Pravobranilaštvo BiH, kao zastupnik tužene, je istaklo da tužena nije institucija Bosne i Hercegovine, te da iz rješenja kojim je apelantica zasnovala radni odnos kod navedene institucije proizlazi da je primijenjen Zakon o upravi i upravnim organizacijama Bosne i Hercegovine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" broj 17/96) koji više nije na snazi. Pravobranilaštvo BiH je predložilo da se donese rješenje o spajanju predmeta pod brojem PR-1550/03 i predmeta pod brojem PR-1093/02.
  • 14.
    Općinski sud je održao pripremno ročište u predmetu PR-1550/03 15. septembra 2003. godine, na koje su pristupili i apelantica i tužena, na kojem je doneseno rješenje da se ročište odlaže na neodređeno vrijeme, te da se predmetni spis priklopi spisu PR-1093/02 radi donošenja odluke o vođenju jedinstvenog postupka.
  • 15.
    Na pripremnom ročištu u predmetu PR-1093/02 održanom 29. septembra 2003. godine sud je donio rješenje kojim je usvojio zahtjev tužene za povrat u pređašnje stanje od 24. marta 2003. godine, te presudu od 18. februara 2003. godine stavio van snage, izvršio spajanje ovog spisa sa spisom broj PR-1550/03, tako da će se postupak nastaviti pod brojem PR-1093/02. Apelantica je ostala pri svojim tužbenim zahtjevima istaknutim u tužbama od 10. decembra 2002. godine i 28. maja 2003. godine. Tužena je istakla da je nesporno da je apelantica uposlenik Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove BiH, odnosno institucije koja nije ukinuta, a nije ni nastavila djelovanje u institucijama Bosne i Hercegovine.
  • 16.
    Apelantica je u podnesku od 17. novembra 2003. godine pobrojala relevantne zakonske propise, te akte i odluke Vijeća ministara BiH i Predsjedništva BiH kojim je ukazala na kontinuitet postojanja tužene kao institucije Bosne i Hercegovine, kao i na činjenicu da je tužena neosnovano istakla prigovor pasivne legitimacije, zasnovan na tvrdnji da navedena institucija nije institucija Bosne i Hercegovine.
  • 17.
    Na ročištu za glavnu raspravu održanom 18. novembra 2003. godine, na koje su pristupili i apelantica i tužena, sud je, u skladu sa članom 454. Zakona o parničnom postupku, opozvao ročište za glavnu raspravu, te istakao da se ovo ročište ima smatrati pripremnim ročištem, upozorio stranke da moraju iznijeti sve činjenice na kojim zasnivaju svoje navode, kao i predočiti dokaze u pravcu utvrđivanja činjenica. Sud je donio rješenje da se ročište za glavnu raspravu zakazuje za 7. januar 2004. godine, te koji dokazi se imaju provesti. Apelantici je naloženo da u roku od tri dana uplati iznos na ime predloženog vještačenja vještaka finansijske struke.
  • 18.
    Apelantica je podneskom od 19. novembra 2003. godine sudu dostavila dokaz o izvršenoj uplati na ime troškova vještačenja koje je predložila.
  • 19.
    Imenovani sudski vještak je obavijestio sud dopisom od 2. decembra 2003. godine da nije u mogućnosti da izvrši postavljeni zadatak, te predložio da se imenuje drugi vještak ili da se, ako je to moguće, zakaže ročište za glavnu raspravu nakon 10. januara 2004. godine.
  • 20.
    Općinski sud je rješenjem od 9. decembra 2003. godine imenovao drugog vještaka finansijske struke. Novoimenovani vještak je dopisom od 23. decembra 2003. godine obavijestio sud da službenici suda nisu mogli pronaći predmetni spis, pa da ga nije mogao podići.
  • 21.
    Na ročište za glavnu raspravu zakazano za 7. januar 2004. godine nije pristupila uredno obaviještena tužena, pa je sud, u skladu sa članom 111. Zakona o parničnom postupku, zakazao novo ročište za 26. februar 2004. godine, te naložio da se uputi poziv imenovanom vještaku da preuzme spis.
  • 22.
    Nalaz i mišljenje vještaka od 14. januara 2004. godine dostavljen je apelantici 21. januara, a tuženoj 23. januara 2004. godine. Tužena je dopisom od 29. januara 2004. godine predočeni nalaz u cjelini osporila zbog toga što nije obaviještena da je imenovan novi vještak, te istakla da je dostavljeni nalaz potpuno neutemeljen.
  • 23.
    Na ročištu za glavnu raspravu održanom 26. februara 2004. godine, na koje nije pristupila uredno obaviještena tužena, apelantica je izjavila da ima primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te da će podnesak na nalaz i mišljenje dostaviti u roku od tri dana. Također, apelantica je predložila da se vještaku naloži da dopuni nalaz i mišljenje. Sud je donio rješenje da se ovo ročište odgađa za 1. april 2004. godine, te dao upute vještaku finansijske struke u kojem pravcu je potrebno da izvrši dopunu nalaza i mišljenja u skladu sa apelanticinim primjedbama.
  • 24.
    Apelantica je 27. februara 2004. godine dostavila sudu primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka. Primjedbe su se odnosile na propust da se obračuna uvećanje plaće po osnovu navršenih godina radnog staža, da se označi akt na osnovu kojeg je utvrđena visina naknade za topli obrok i naknada za prevoz, te da se svi iznosi iskažu za svaki mjesec spornog perioda.
  • 25.
    Na temelju uvida u spis nije moguće zaključiti da li je održano ročište za glavnu raspravu zakazano za 1. april 2004. godine.
  • 26.
    Naredno ročište za glavnu raspravu je održano 27. maja 2004. godine. Na ovo ročište nije pristupila uredno obaviještena tužena, kao ni vještak finansijske struke. Sud je donio rješenje da se naredno ročište za glavnu raspravu zakazuje za 8. juli 2004. godine. Vještaku je naloženo da u roku od osam dana postupi po nalogu suda od 26. februara 2004. godine.
  • 27.
    Na ročište za glavnu raspravu, zakazano za 8. juli 2004. godine, nije pristupila uredno obaviještena apelantica, te tužena, odnosno pristupio je samo vještak. Sud je donio rješenje da se glavna rasprava zakazuje za 2. novembar 2004. godine.
  • 28.
    Apelantica je podneskom od 19. jula 2004. godine zatražila povrat u pređašnje stanje, zbog toga što njen punomoćnik iz zdravstvenih razloga nije mogao pristupiti na ročište zakazano za 8. juli 2004. godine.
  • 29.
    Na ročište zakazano za 2. novembar 2004. godine pristupila je apelantica, ali ne i tužena i vještak, iako uredno obaviješteni. Na ovom ročištu sud je donio rješenje da se proglašava stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te da, po pravosnažnosti ovog rješenja, spis treba dostaviti Sudu BiH.
  • 30.
    Sud BiH je cjelokupan spis od Općinskog suda zaprimio 23. decembra 2004. godine i registrovao pod brojem P-61/04.
  • 31.
    Pripremno ročište je zakazano 25. oktobra 2005. godine. Iz stanja spisa nije moguće zaključiti da li je ovo ročište održano.
  • 32.
    Pripremno ročište zakazano za 15. decembar 2005. godine je održano jer su pristupili i apelantica i tužena. Apelantica je u cijelosti ostala pri ranije istaknutom tužbenom zahtjevu, a tužena je ponovno istakla prigovor pasivne legitimacije, ističući da apelantica nikad nije stekla svojstvo zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine. I apelantica i tužena su zatražili da se ponovi vještačenje vještaka finansijske struke u pogledu visine plaće, toplog obroka, regresa i naknade za prevoz na posao za period od 1. januara 2002. godine do 21. decembra 2005. godine. Sud BiH je donio rješenje da se glavna rasprava ima održati 26. januara 2006. godine, i da se na njoj izvedu dokazi koje je predložila apelantica, te je vještaku finansijske struke naloženo da sačini nalaz i mišljenje i dostavi ga sudu i strankama u roku od 20 dana.
  • 33.
    Apelantica je podneskom od 20. decembra 2005. godine Sudu BiH dostavila fotokopije dokumenata koje je predložila kao dokaze za glavnu raspravu zakazanu za 26. januar 2006. godine.
  • 34.
    Imenovani vještak je obavijestio Sud BiH podneskom od 26. decembra 2005. godine da neće biti u mogućnosti da pristupi na glavnu raspravu zakazanu za navedeni dan, jer istog dana ima već dvije glavne rasprave pred Općinskim sudom, te je zamolio da se oslobodi obaveze vještačenja ili da se, eventualno, odredi drugi dan za glavnu raspravu u ovoj pravnoj stvari.
  • 35.
    Sud BiH je rješenjem od 28. decembra 2005. godine imenovao novog vještaka finansijske struke. Apelantica je 30. decembra 2005. godine dostavila dokaz da je izvršila uplatu iznosa označenog na ime određenog vještačenja.
  • 36.
    Sud BiH je nalaz i mišljenje vještaka o visini plaće, toplog obroka, regresa i naknade za prevoz zaprimio 12. januara 2006. godine. Nalaz i mišljenje je strankama dostavljen 17. januara 2006. godine. Vještak je nalaz i mišljenje dopunio 25. januara 2006. godine u pogledu akata o regulisanju materijalno-pravnog statusa tužene i apelantice, te zakonskog osnova za obračun zatezne kamate.
  • 37.
    Ročište za glavnu raspravu je zakazano za 26. januar 2006. godine. Na njega su pristupili i apelantica i tužena, odloženo je na prijedlog tužene, a s njim se saglasila i apelantica. Naime, tužena je istakla da nije u mogućnosti da se izjasni o nalazu i mišljenju vještaka, jer zbog kratkoće vremena nije dobila mišljenje od Trezora BiH. Apelantica je na ovom ročištu predala preciziran tužbeni zahtjev. Sud BiH je donio rješenje da se naredno ročište za glavnu raspravu zakazuje za 16. februar 2006. godine, te je naloženo da se na raspravu pozove vještak finansijske struke, kao i da tužena u roku od 15 dana sudu i apelantici dostavi pismeno izjašnjenje na nalaz i mišljenje vještaka.
  • 38.
    Tužena je 3. februara 2006. godine Sudu BiH dostavila pismeno izjašnjenje na nalaz i mišljenje vještaka. Vještak finansijske struke je podneskom od 7. februara 2006. godine osporio navod da je nepravilno primijenio koeficijent za obračun apelanticine plaće, te kao dokaz priložio rješenje koje je izdala tužena 1998. godine, a kojim je apelantici određen koeficijent za obračun plaće.
  • 39.
    Sud BiH je ročište zakazano za 16. februar 2006. godine održao u prisustvu apelantice i tužene, te nakon provedenih dokaza zaključio glavnu raspravu i obavijestio stranke da će presuda biti donesena 27. februara 2006. godine.
  • 40.
    Sud BiH je Presudom broj P-61/04 od 27. februara 2006. godine apelanticin tužbeni zahtjev u cjelini usvojio, te tuženoj naložio da joj u utvrđenim iznosima isplati plaće, topli obrok, regres i naknade za prevoz, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je istaknuto da je među strankama bilo nesporno da je apelantica u relevantnom periodu kod tužene obavljala poslove za koje traži isplatu naknada po osnovu rada. Međutim, između stranaka je bilo sporno je li tužena u relevantnom periodu bila institucija Bosne i Hercegovine, te prema tome, da li je apelantica imala status zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine. Sud BiH je zaključio da je tužena institucija Bosne i Hercegovine. Ovakav zaključak utemeljen je na aktu Ministarstva civilnih poslova iz 2003. godine, Aneksu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je utvrđen princip kontinuiteta rada zatečenih organa i institucija Bosne i Hercegovine, te na Zakonu o upravi i upravnim organizacijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Republike Bosne i Hercegovine" broj 17/96), kojim je tužena označena kao upravna organizacija, u čijoj nadležnosti je, pored ostalog, ostvarivanje međunarodne saradnje, poslovi tranzicije društvene svojine, te obilježavanje i održavanje državne granice. U pogledu daljnjeg funkcionisanja tužene kao institucije Bosne i Hercegovine, Sud BiH je ukazao na član 51. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 4/97), te član 50. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/00). Citiranim odredbama bilo je regulisano da će Vijeće ministara u roku od 30 dana od stupanja na snagu navedenih zakona donijeti odluku o načinu nastavka rada, izmjeni ili raspuštanju postojećih administrativnih tijela. Nakon stupanja na snagu navedenih zakona nije donesena odluka o prestanku rada tužene. Dalje, Zakonom o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 5/2003) geodetski poslovi dati su u nadležnost Ministarstvu civilnih poslova. Članom 29. istog zakona nabrojani su organi uprave koji su uspostavljeni prije donošenja Ustava Bosne i Hercegovine, a koji po ovom zakonu prestaju da postoje i njihovi poslovi prelaze u Ministarstvo civilnih poslova. Među ovim organima nije pobrojana tužena, pa je Ministarstvo za civilne poslove intervenisalo da se u članu 29. ovog zakona, umjesto "Zavod za geodetske poslove" navede tužena, ali ova inicijativa nikad nije realizovana. Sud BiH je zaključio da, uz pretpostavku i da se član 29. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave ne odnosi na tuženu, odnosno da greška u zakonu nije otklonjena, Vijeće ministara nije ispunilo ni svoju obavezu iz člana 30. istog zakona kojim je bilo naloženo da se u roku od 60 dana pred Parlamentarnom skupštinom pokrene postupak za donošenje zakona kojim će se urediti pitanja nastavka rada drugih ustanova, službi i tijela koja su uspostavljena propisima Bosne i Hercegovine i Republike Bosne i Hercegovine. Ovakav zakon, koji bi se odnosio i na tuženu, nikad nije donesen, a on je nastavio da obavlja poslove iz okvira nadležnosti Bosne i Hercegovine i za potrebe njenih institucija i tijela. U vezi s tim, prigovor pasivne legitimacije koji je isticala tužena u toku postupka ocijenjen je kao neosnovan. Ovakav zaključak utemeljen je na aktima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Vijeća ministara, Ministarstva za civilne poslove i Ombudsmena za ljudska prava, koji u postupku nisu osporavani, a iz kojih proizlazi da tuženu svi smatraju zatečenim organom Republike Bosne i Hercegovine. Sud BiH je zaključio da Vijeće ministara i Parlamentarna skupština nisu ispunili svoje zakonske obaveze i riješili status zaposlenih kod tužene, koja je nastavila da egzistira, uposleni i dalje obavljaju povjerene poslove ali im za to niko ne daje plaću.
  • 41.
    Pravobranilaštvo BiH je dopisom od 14. marta 2006. godine Sudu BiH vratilo presudu od 27. februara 2006. godine ističući da, prema članu 13. Zakona o Pravobranilaštvu Bosne i Hercegovine, ne mogu biti označeni kao zastupnici institucije koja ne egzistira kao institucija Bosne i Hercegovine, te opreza radi, istaklo da izjavljuje žalbu na navedenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
  • 42.
    Apelantici je žalba tužene dostavljena 29. marta 2006. godine. Odgovor na žalbu nije dostavljen. Sud BiH je 11. maja 2006. godine Drugostepenom vijeću dostavio predmet P-61/04 na odlučivanje po žalbi tužene.
  • 43.
    Drugostepeno vijeće je Presudom broj Gž-34/06 od 20. februara 2007. godine žalbu tužene uvažilo i pobijanu presudu preinačilo tako da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude je istaknuto da je, prema pravnom shvatanju ovog vijeća, članom 29. stav 1. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 5/03, sa kasnijim izmjenama i dopunama objavljenim u br. 42/03, 26/04 i 45/06) regulisano da će organi uprave, uspostavljeni prije donošenja Ustava Bosne i Hercegovine, a među kojim se navodi i Zavod za geodetske poslove, prestati sa radom i da će njihovi poslovi preći u Ministarstvo civilnih poslova. Stavom 2. citiranog člana propisano je da će Vijeće ministara u roku od 90 dana, u saradnji sa Agencijom za državnu službu, donijeti odluku o statusu opreme i zaposlenih organa uprave pobrojanih u stavu 1. tog člana. U vezi sa citiranom odredbom, zaključeno je da se ona može primijeniti samo na Zavod za geodetske poslove, ali ne i na tuženu. Drugostepeno vijeće je istaklo da je obaveza suda da primjenjuje materijalno pravo koje je važilo u vrijeme kada je spor nastao, a ne da na osnovu pretpostavki i procjena o sličnosti naziva organa uprave zaključuje da se radi o grešci u pisanju zakonskog teksta, te da tako tumači zakon. Posebno se mora imati u vidu da navodna greška, odnosno propust da se umjesto Zavoda za geodetske poslove navede ime tužene, nije otklonjena u naknadnim izmjenama i dopunama Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave. Drugostepeno vijeće je ocijenilo kao osnovan prigovor tužene da je status tužene uređen Zakonom o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Službene novine FBiH" broj 8/95). U vezi s tim ukazano je da je članom 26. stav 2. navedenog zakona regulisano da do donošenja odgovarajućeg zakona, a najduže do 14. marta 1996. godine, nastavljaju sa radom republičke upravne organizacije koje vrše funkciju federalnih upravnih organizacija, a što je slučaj i sa tuženom. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Službene novine FBiH" broj 9/96) osnovana je Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove, koja je tijelo federalne uprave, a ne institucija Bosne i Hercegovine. Cijeneći sve navedeno, Drugostepeno vijeće je zaključilo da se ne može prihvatiti da je izostavljanje tužene iz teksta Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave nastalo greškom, jer greška nikad nije ispravljena na način kako se vrši ispravka zakonskog teksta, a za što je jedino ovlašten zakonodavac u propisanom postupku, posebno imajući u vidu činjenicu da je ovaj zakon mijenjan tri puta nakon njegovog usvajanja.
  • 44.
    Apelantici je presuda Drugostepenog vijeća dostavljena 21. februara 2007. godine, a na nju je ona izjavila reviziju 23. marta 2007. godine zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Revizija je dostavljena na odgovor tuženoj 28. marta 2007. godine. Odgovor na reviziju dostavljen je sudu 6. aprila 2007. godine. Spis je na odlučivanje po izjavljenoj reviziji dostavljen Revizijskom vijeću 9. aprila 2007. godine.
  • 45.
    Revizijsko vijeće je Presudom broj Rev-8/07 od 10. jula 2007. godine reviziju odbilo kao neosnovanu. Revizijsko vijeće je u cjelini ponovilo stav Drugostepenog vijeća u pogledu tumačenja člana 29. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave, sa zaključkom da se citirana odredba ne odnosi na tuženu nego na Zavod za geodetske poslove, koji je javno preduzeće, a što je potvrđeno i u mišljenju Vijeća ministara iz 2002. godine. Također, ukazano je i na dopis Ministarstva finansija i trezora Bosne i Hercegovine iz 2006. godine iz kojeg proizlazi da tužena nije korisnik budžeta Bosne i Hercegovine. Revizijsko vijeće je također ostalo pri stavu Drugostepenog vijeća da je status tužene regulisan Zakonom o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave.
  • 46.
    Presuda Revizijskog vijeća je dostavljena apelantici i tuženoj 12. jula 2007. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 47.
    Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na rad, pravo na jednaku plaću za jednaki rad i pravo na pravednu i zadovoljavajuću naknadu, garantovana članom 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Povreda prava na pravično suđenje ogleda se, prema apelanticinom mišljenju, u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nedonošenju odluke u razumnom roku. U vezi s tim, apelantica ističe da je Drugostepeno, kao i Revizijsko vijeće, previdjelo činjenicu da je tužena organ Bosne i Hercegovine, a ne Federacije Bosne i Hercegovine, pa da su, prema tome, pogrešno tumačili i primijenili odredbe člana 29. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine, kao i član 26. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave. Apelantica smatra da je tužena republički organ uprave koji je do 14. marta 1996. godine vršio funkciju federalne upravne organizacije, ali da nakon toga nije prestao da postoji kao institucija Bosne i Hercegovine, a kako to pogrešno tumače osporene presude. Apelantica navodi da Zakon o upravi i upravnim organizacijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Republike Bosne i Hercegovine" broj 17/96) tuženu ustanovljava kao instituciju Bosne i Hercegovine, s obzirom da Vlada Republike Bosne i Hercegovine na prijedlog predsjednika Vlade odlučuje o imenovanjima i funkcionisanju tužene. Apelantica dalje navodi da je u sličnoj situaciji, rješavajući status uposlenih u Zavodu za zdravstvenu zaštitu Bosne i Hercegovine, Revizijsko vijeće udovoljilo tužbenom zahtjevu uposlenih u ovoj instituciji koji je identičan njenom tužbenom zahtjevu. Dalje, apelantica ističe da već 54 mjeseca čeka na rješavanje svog prava na plaću i imovinu jer je postupak pokrenula kod Općinskog suda 10. decembra 2002. godine, da je izgubila mogućnost zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca, te primanje plaće, a zbog čega smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu. Uz apelaciju je priložena obimna dokumentacija koja se sastoji od akata i dokumenata relevantnih institucija Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, koji su bili prezentovani kao dokazi u postupcima vođenim pred redovnim sudovima, a na kojim je apelantica temeljila svoj tužbeni zahtjev kao i apelaciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 48.
    Revizijsko vijeće je u odgovoru istaklo da ostaje pri svom stavu zauzetom u osporenoj presudi, te predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 49.
    Pravobranilaštvo BiH je u odgovoru istaklo da je Revizijsko vijeće pravilno ispitalo drugostepenu presudu, te da je pravilno ocijenilo da nije učinjena povreda materijalnopravnih niti procesnopravnih odredbi, kao i da su na sve okolnosti istaknute u reviziji data opširna i pravno valjana obrazloženja. Apelanticini navodi ocijenjeni su kao neosnovani, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 50.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Ako s prvog ročišta za glavnu raspravu izostane tužitelj, ili ako na to ročište ne dođe tužena, a nema uvjeta za donošenje presude zbog izostanka, te kad s kojeg kasnijeg ročišta izostane tužitelj ili tužena, rasprava se može održati.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova."

Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi:

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

(...)

(4) Ako na ročište za glavnu raspravu bez opravdanog razloga ne dođe tuženi, a bio je uredno pozvan, rasprava će se održati bez njegovog prisustva.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova."

Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi:

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

(...)

(3) Drugostepeno vijeće održat će sjednicu, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog vijeća primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeno vijeće donijet će odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Ako u čl. 204. do 219. ovog zakona nije šta drugo određeno, u postupku povodom revizije na odgovarajući način će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim vijećem.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a posebno pri određivanju rokova i ročišta, Sud će uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

Predmeti iz nadležnosti Suda, primljeni u rad kod drugih sudova do stupanja na snagu ovog zakona, dostavit će se Sudu.

U periodu od tri mjeseca nakon početka primjene ovog zakona, rokovi iz člana (...) i člana 184. stav 3. ovog zakona, mogu se izuzetno produžiti za najduže 30 dana, ako, s obzirom na postojeći raspored ročišta svakog pojedinačnog sudije, zakazivanje ročišta u navedenim rokovima ne bi bilo moguće."

Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 5/03, 42/03, 26/04 i 45/06) u relevantnom dijelu glasi:

Shodno odredbama ovog zakona organi uprave uspostavljeni prije donošenja Ustava Bosne i Hercegovine: Zavod za zdravstvenu zaštitu, Zavod za zapošljavanje, Zavod za međunarodnu naučnu, tehničku, obrazovnu i sportsku saradnju, Zavod za zaštitu kulturnog, historijskog i prirodnog nasljeđa, Zavod za geodetske poslove, Meteorološki zavod i Zavod za geologiju prestaju sa radom, a njihovi poslovi prelaze u Ministarstvo civilnih poslova i Ministarstvo vanjskih poslova u skladu sa odredbama čl. 8. i 15. ovog zakona.

Odluku o statusu opreme, inventara i drugih stvari, sredstava za rad, arhive i dokumentacije, službenih prostorija i zaposlenih organa uprave iz stava 1. ovog člana, donijet će Vijeće ministara u saradnji sa Agencijom za državnu službu u roku od 90 dana."

Zakon o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 8/95) u relevantnom dijelu glasi:

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o ministarstvima i drugim organima državne uprave Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/94). Do donošenja odgovarajućih zakona, a najduže do 14. 03. 1996. godine nastavljaju sa radom republičke upravne organizacije koje vrše funkciju federalnih upravnih organizacija, i to:

(...)

  • 10.
    Uprava za geodetske i imovinskopravne poslove."

VI. Dopustivost

  • 51.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 52.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 53.
    Najzad, u skladu sa članom 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija neće biti dopustiva ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na rad, pravo na jednaku plaću za jednaki rad i pravo na pravednu i zadovoljavajuću naknadu

  • 54.
    Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na rad, pravo na jednaku plaću za jednaki rad i pravo na pravednu i zadovoljavajuću naknadu, garantovana članom 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
  • 55.
    U vezi sa navodima iz apelacije u ovom dijelu Ustavni sud ističe da spomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, pa ova deklaracija nije pravno obavezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 17/01). Budući da prava predviđena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima nisu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je, u skladu sa članom 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu

  • 56.
    Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i nedonošenja odluke u razumnom roku.
  • 57.
    U vezi sa navodima iz apelacije u ovom dijelu Ustavni sud primjećuje da je predmet osporavanja apelacijom presuda Revizijskog vijeća protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. jula 2007. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 58.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 59.
    Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)"

  • 62.
    Apelantica prije svega ističe da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava ističući da je Drugostepeno, kao i Revizijsko vijeće previdjelo činjenicu da je tužena u stvari organ Bosne i Hercegovine, a ne Federacije Bosne i Hercegovine, pa da su, prema tome, pogrešno tumačili i primijenili odredbe člana 29. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine, kao i član 26. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave.
  • 63.
    U vezi sa ovim dijelom navoda Ustavni sud prije svega podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopće zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 64.
    Iz predočenog Ustavnom sudu nedvosmisleno proizlazi da je apelanticin tužbeni zahtjev razmatran na tri instance pred nadležnim sudom. Dalje, niti u jednoj fazi postupka apelantica nije bila uskraćena za mogućnost da u prilog svog tužbenog zahtjeva iznosi činjenice i predlaže dokaze, niti joj je bila uskraćena mogućnost da raspravlja o prijedlozima, činjenicama i dokazima tužene. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su Drugostepeno i Revizijsko vijeće dali jasne i obrazložene razloge zbog kojih su ocijenili da, u skladu sa važećim zakonskim propisima, tužena nije institucija Bosne i Hercegovine, a što je bio preduvjet da apelantica ostvari svoj tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih naknada po osnovu rada. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da su Drugostepeno vijeće i Revizijsko vijeće u primjeni prava postupali proizvoljno i na način kojim bi apelantica bila diskriminisana. Naime, Drugostepeno vijeće je iznijelo stav, koji je potvrdilo i Revizijsko vijeće, da je sud dužan primjenjivati važeće zakonske propise onako kako su oni objavljeni, a ne na osnovu pretpostavki da se radi o štamparskoj grešci u zakonu zaključiti da je umjesto Zavoda za geodetske poslove, u članu 29. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine trebalo biti navedeno ime tužene. Ovakav stav je dodatno obrazložen činjenicom i da je prvobitni tekst zakona mijenjan u više navrata, ali da ova navodna greška, izmjenama i dopunama navedenog zakona koje su uslijedile u 2003, 2004. i 2006. godini, nikad nije otklonjena. Najzad, apelantica nije predočila niti jedan dokaz uz apelaciju koji bi upućivao na suprotan zaključak.
  • 65.
    Cijeneći navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešne primjene materijalnog prava neosnovani.

Pravo na donošenje odluke u razumnom roku

  • 66.
    Dalje, apelantica smatra da je postupak u kojem je pokušavala ostvariti svoja prava iz radnog odnosa trajao neopravdano dugo, zbog čega joj je uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

a) Relevantni principi

  • 67.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 68.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 69.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 70.
    Apelantica je postupak protiv tužene radi isplate neisplaćenih naknada iz radnog odnosa pokrenula tužbom pred Općinskim sudom 10. decembra 2002. godine. Ovaj postupak okončan je osporenom presudom Revizijskog vijeća od 10. jula 2007. godine. Dakle, cjelokupni postupak po apelanticinoj tužbi je trajao četiri godine i pet mjeseci.
  • 71.
    Za početak relevantnog perioda Ustavni sud je uzeo 10. decembar 2002. godine zbog toga što je apelantica zahtjev za ostvarivanje prava stečenih po osnovu rada protiv tužene po prvi put istakla u tužbi podnesenoj navedenog datuma, a koja je kasnije bila predmet raspravljanja i pred Sudom BiH, odnosno Drugostepenim i Revizijskim vijećem (vidi Evropski sud, Katte Klitshe de la Grange protiv Italije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, stav 50).

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 72.
    Apelantica je podnošenjem tužbe od 10. decembra 2002. godine pokrenula postupak za ostvarivanje prava po osnovu rada kod tužene. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega primjećuje da iz svega predočenog proizlazi da je u postupku provedeno obimno finansijsko vještačenje radi utvrđivanja različitih naknada po osnovu rada koje je apelantica tražila za period od više od četiri godine. Također, u postupku je bilo neophodno utvrditi ima li tužena status institucije Bosne i Hercegovine, a na temelju većeg broja zakonskih propisa koji su donošeni u periodu od osam godina, te koji su u više navrata mijenjani i dopunjavani. Cijeneći navedeno, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom postupku, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja, a što je uticalo i na dužinu konkretnog postupka.
  • 73.
    Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je Općinski sud, po apelanticinoj tužbi podnesenoj 10. decembra 2002. godine, postupak okončao donošenjem rješenja kojim se proglasio nenadležnim i predmet ustupio Sudu BiH 2. novembra 2004. godine. U periodu od gotovo dvije godine koliko je trajao postupak pred ovim sudom, zakazano je 12 ročišta, od kojih je šest ročišta odloženo i to pet zbog nedolaska uredno obaviještene tužene, odnosno po njenom prijedlogu i jedan zbog izostanka i apelantice i tužene. Dalje, od donošenja presude zbog izostanka 18. februara 2002. godine, Općinskom sudu je trebalo sedam mjeseci da uvaži uredno podnesen zahtjev tužene za povrat u pređašnje stanje. U navedenom periodu, izuzev propuštanja jednog ročišta, apelantica ni na koji način svojim radnjama nije doprinijela dužini postupka, niti je propustila da preduzme radnje koje joj je naložio sud.
  • 74.
    Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je dužini postupka pred Općinskim sudom svojim ponašanjem doprinijela tužena, koju je u ovom postupku zastupalo Pravobranilaštvo BiH, prvenstveno ne odazivajući se na uredno dostavljene pozive za ročišta. Naime, Općinski sud je odložio pet ročišta zbog nedolaska uredno obaviještene tužene, a koja za svoje neodazivanje pozivima suda niti jednom nije ponudila bilo kakvo opravdanje. Ovakvim postupanjem Pravobranilaštvo BiH, kao institucija države Bosne i Hercegovine, dovelo je u pitanje apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku, odnosno obavezu države Bosne i Hercegovine ustanovljenu članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine da će obezbijediti najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava, a među kojim je i pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Pri tom, odgovornost države Bosne i Hercegovine nije umanjena zbog činjenice da je, s obzirom na konačni ishod postupka, Pravobranilaštvo BiH kao osnovno isticalo prigovor pasivne legitimacije, i to da je apelanticin zahtjev konačno odbijen kao neosnovan. Međutim, Ustavni sud na temelju svega predočenog nije mogao zaključiti ni da je Općinski sud postupao u skladu sa obavezom ustanovljenom članom 10. Zakona o parničnom postupku, odnosno da su postojali opravdani razlozi zbog kojih nije postupio u skladu sa članom 97. istog zakona. Ovo tim prije što se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu u kojem je zakonom ustanovljena obaveza za sud da uvijek obraća posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja ove vrste sporova. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na već izneseni stav u tački 71. ove odluke.
  • 75.
    Sud BiH je apelanticin predmet zaprimio od Općinskog suda 23. decembra 2004. godine. Prvu radnju po apelanticinoj tužbi, Sud BiH je preduzeo tek nakon gotovo jedne godine, tj. 15. decembra 2005. godine. Nakon toga, u relativno kratkom periodu održana je i glavna rasprava i donesena presuda 27. februara 2006. godine. Međutim, Drugostepenom vijeću je trebala gotovo jedna godina da odluči o žalbi tužene izjavljenoj 29. marta 2003. godine presudom od 20. februara 2007. godine. Konačno, o apelanticinoj reviziji izjavljenoj 21. februara 2007. godine, Revizijsko vijeće je odlučilo nakon gotovo četiri mjeseca, presudom od 10. juna 2007. godine. Dakle, postupak pred Sudom BiH je trajao dvije godine i pet mjeseci.
  • 76.
    U skladu sa članom 353. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, sporovi iz radnog odnosa također imaju karakter hitnog postupka. Dakle, radilo se o predmetu u kojem je Sud BiH trebao iskazati naročitu marljivost, a kako je to već ukazano u stavu 71. ove odluke. Revizijsko vijeće u svom odgovoru na apelaciju nije se izjašnjavalo o apelanticinim navodima o dužini postupka, a iz odgovora se ne može zaključiti iz kojih razloga je bila potrebna gotovo jedna godina da se predmet uzme u rad, a nakon toga i još jedna godina da se odluči o žalbi tužene. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelantica svojim ponašanjem na bilo koji način doprinijela dužini postupka u konkretnom slučaju.
  • 77.
    Imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji se ticao radnog spora, a koji po zakonu ima karakter hitnog postupka, Ustavni sud je zaključio da ukupna dužina postupka od četiri godine i pet mjeseci, a od čega dvije godine pred Općinskim sudom i dvije godine i pet mjeseci pred Sudom BiH nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "donošenje odluke u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 78.
    Ustavni sud zaključuje da ukupna dužina postupka od četiri godine i pet mjeseci u sporu proisteklom iz radnog odnosa, a koji po zakonu ima karakter hitnog postupka, nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 79.
    Najzad, apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom da kršenje ovog prava apelantica zahtijeva na identičnim navodima kao i u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a koje je detaljno obrazloženo u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 80.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada se sveukupno trajanje postupka radi odlučivanja o tužbi u parnici koja se tiče radnog spora od četiri godine i pet mjeseci može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnih sudova, te kada nisu dati razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
  • 81.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i obrazložene razloge na temelju kojih su primijenili relevantne zakonske propise, a iz svega predočenog se ne može zaključiti da su pri tom postupali proizvoljno i diskriminacijski.
  • 82.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 83.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.