USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
na sjednici održanoj 27. marta 2010. godine donio je
ODLUKU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/10
OBRAZLOŽENJE
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
David Feldman, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Smatra se odbijenom apelacija Ljiljane Srba podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Ljiljana Srba (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 15. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine. Apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Republici Srpskoj, Ministarstvu odbrane VP-7229 Trebinje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane), zabranu raspolaganja stanom koji se nalazi u Trebinju u ul. Dušanova broj 4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica je 2. maja 2006. godine podnijela dopunu apelacije protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) kojim je odbijen kao neosnovan njen zahtjev za obnovu postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. juna 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 13. oktobra 2006. godine.
- 5.Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2148/05 od 17. novembra 2005. godine kojom je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 6.Ustavni sud je Odlukom broj AP 2148/05 od 16. januara 2007. godine odlučio o predmetnoj apelaciji tako što je odbio apelaciju kao neosnovanu u odnosu na osporenu Presudu Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine. Također, u odnosu na osporeno Rješenje Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine, Ustavni sud je apelaciju odbacio kao ratione materiae inkompatibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 7.Apelantica je 28. maja 2007. godine podnijela zahtjev za preispitivanje, a 11. juna i 31. jula 2007. godine dopune zahtjeva za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 2148/05 od 16. januara 2007. godine. Rješenjem broj AP 2148/05 od 13. maja 2008. godine Ustavni sud je usvojio apelanticin zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 2148/05 od 16. januara 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 8.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 9.Ministarstvo odbrane je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu. Ministarstvo odbrane donijelo je privremeno rješenje 20. aprila 1993. godine, te je tim rješenjem predmetni stan dodijelilo apelantici na korištenje. Ministarstvo odbrane je rješenjem od 17. novembra 2000. godine poništilo privremeno rješenje o korištenju predmetnog stana od 20. aprila 1993. godine. Apelantica je rješenje Ministarstva odbrane od 17. novembra 2000. godine primila 22. aprila 2002. godine, te je protiv njega uložila žalbu drugostepenom organu Ministarstva odbrane. Drugostepeni organ Ministarstva odbrane je svojim rješenjem od 2. februara 2003. godine odbio apelanticinu žalbu. Protiv rješenja drugostepenog organa Ministarstva odbrane od 2. februara 2003. godine apelantica nije pokretala upravni spor.
- 10.Ministarstvo odbrane je 2. marta 2001. godine podnijelo tužbu Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kojom je tražilo apelanticino iseljenje iz predmetnog stana. Apelantica je 2. oktobra 2003. godine podnijela protivtužbu kojom je tražila da se utvrdi da je ona nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu jer u njemu stanuje duže od osam godina. Ministarstvo odbrane je 3. decembra 2003. godine povuklo tužbu jer je apelantica 7. novembra 2003. godine deložirana iz predmetnog stana na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica. Apelanticinom protivtužbom parnični postupak je nastavljen.
- 11.Osnovni sud je donio Presudu broj P-117/01 od 24. decembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-94/04 od 23. marta 2004. godine. Tom presudom Osnovni sud je utvrdio da je apelantica postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, na osnovu stanovanja u stanu duže od osam godina, te je Ministarstvo odbrane obavezano da sa apelanticom zaključi ugovor o korištenju stana, a ako to ne učini u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, presuda će predstavljati ugovor o korištenju predmetnog stana. Osnovni sud i Okružni sud su utvrdili da je apelantica u predmetni stan uselila na osnovu rješenja Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine, te da je u njemu stanovala do 7. novembra 2003. godine kada je deložirana na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica. Dakle, Osnovni sud i Okružni sud su smatrali da je apelantica stekla stanarsko pravo prema članu 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99).
- 12.Rješavajući o reviziji, Vrhovni sud je donio osporenu Presudu broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine kojom je reviziju usvojio, te preinačio presude Osnovnog suda i Okružnog suda tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naglasio kako se iz utvrđenog činjeničnog stanja ne može zaključiti da je apelantica predmetni stan nesmetano koristila od 20. aprila 1993. godine, jer je Ministarstvo odbrane podnijelo tužbu radi iseljenja 2. marta 2001. godine. Osim toga, moraju se uzeti u obzir i činjenice da je predmetni stan dodijeljen apelantici na privremeno korištenje rješenjem Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine. Presudama nižestepenih sudova nesporno je utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio E. D. koji je stan napustio 10. juna 1992. godine. Prema odredbama člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03), E. D. je kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu mogao tražiti vraćanje u posjed stana sve do 19. aprila 2000. godine, te do tog datuma niko drugi nije mogao steći stanarsko pravo na tom stanu. S obzirom na to da E. D. nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, stan je mogao biti dodijeljen apelantici na korištenje. Ministarstvo odbrane je to odbilo da učini, te je svojim rješenjem od 17. novembra 2000. godine poništilo rješenje od 20. aprila 1993. godine kojim je predmetni stan bio dodijeljen apelantici na privremeno korištenje.
- 13.Rješenjem Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za obnovu postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine. Razloge za odbijanje zahtjeva za obnovu postupka Okružni sud je našao u tome što nisu ispunjeni uvjeti iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, a u vezi s tim da li je apelantica bila nezakoniti korisnik predmetnog stana. Naime, Okružni sud je iskazao stanovište da se apelanticino useljenje ne može smatrati nezakonitim u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima s obzirom na to da je u predmetni stan uselila, kao privremena korisnica, na osnovu rješenja koje je izdalo Ministarstvo odbrane koje je vlasnik predmetnog stana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelantica smatra da su joj osporenom presudom povrijeđena ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda iz apelacije jeste da apelantica tvrdi da su joj ustavna prava povrijeđena nezakonitom i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava (mišljenja je da od momenta useljenja u predmetni stan nije imala pravni osnov za korištenje stana, te da je dugogodišnjim bespravnim stanovanjem postala zaštićena od iseljenja u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima), te da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji utvrđivao činjenično stanje, za šta nije bio ovlašten, kao i da je u predmetni stan uselila 10. juna 1992. godine, od kada je navedeni stan predstavljao njen dom.
- 15.U zahtjevu za preispitivanje odluke Ustavnog suda naglašava se da je Vrhovni sud u drugom predmetu donio Odluku broj Rev-343/05 od 8. augusta 2006. godine u kojoj je presudio u korist stranke, a radilo se o istoj pravnoj situaciji kao i u apelanticinom slučaju. Napominje se i da Vrhovni sud, prilikom izražavanja stava o pitanju da li apelantica bespravno koristi predmetni stan, nije uzeo u obzir odredbe člana 269. stav 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni list SFRJ" broj 47/86), prema kojima se poništavanjem rješenja poništavaju i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelantica poziva. Također, Vrhovni sud posebno naglašava da je apelanticino stanovanje u predmetnom stanu imalo "privremeni karakter" jer je uselila na osnovu privremenog rješenja koje joj je izdao vlasnik stana. Prema tome, kako ističe Vrhovni sud, apelantica se ne može smatrati bespravnim, odnosno nezakonitim korisnikom da bi nakon proteka određenog perioda mogla uživati zaštitu od iseljenja u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima.
- 17.U odgovoru na dopis Ustavnog suda u vezi sa Rješenjem o preispitivanju broj AP 2148/05 od 13. maja 2008. godine, Vrhovni sud je naglasio da u predmetu tog suda, koji je okončan Presudom broj Rev-343/05 od 8. augusta 2006. godine, nije ista pravna situacija kao u apelanticinom slučaju. Naime, u predmetu broj Rev-343/05 nesporno je da je tužilac u predmetnom stanu boravio duže od osam godina, tj. od 15. februara 1993. godine do 15. septembra 2003. godine, i da za to vrijeme vlasnik stana nije podnosio tužbu radi iseljenja. Za razliku od ovog predmeta, apelantica je u predmetnom stanu boravila od 20. aprila 1993. godine a tužba za njeno iseljenje bila je podnesena 2. marta 2001. godine, iz čega proizlazi da se apelantica nije mogla koristiti pogodnostima koje pružaju odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima.
- c)Rješenje o preispitivanju odluke Ustavnog suda
- c)
- 18.U rješenju kojim je usvojen apelanticin zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 2148/05 od 16. januara 2007. godine, Ustavni sud je naglasio da bi Presuda Vrhovnog suda broj Rev-343/05 od 8. augusta 2006. godine mogla pokretati pitanja pravne sigurnosti građana i jednakosti pred zakonom. Ustavni sud je i naglasio da treba preispitati vlastiti stav iz tačke 30. odluke čije se preispitivanje traži, a gdje je konstatirano da se kao apelanticin nezakonit boravak u predmetnom stanu može smatrati jedino boravak od 2. februara 2002. godine do 7. novembra 2003. godine, odnosno od dana kada je Ministarstvo odbrane pravosnažno poništilo svoje privremeno rješenje pa do dana deložacije iz predmetnog stana. S obzirom na odredbe Zakona o upravnom postupku, prema kojima se poništenjem rješenja poništavaju i sve pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo do dana poništenja, postoji osnovana potreba da se ispita ispravnost navedenog zaključka.
V. Relevantni propisi
- 19.U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) relevantne odredbe glase:
Član 11. st. 1, 2. i 4.
Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Stjecanje stanarskog prava koje je suprotno odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje.
Član 30. st. 1, 2. i 7.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija u nadležnom sudu u roku od daljnjih pet godina.
- 20.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 59.
Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što tužba bude dostavljena tuženom. Tužba se može povući i poslije dostavljanja tuženom, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane.
Ako se tuženi u roku od osam dana od dana obavještenja o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.
Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnijeta i može se ponovo podnijeti.
Član 240. stav 2.
Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 250. stav 1.
Ako revizioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu.
- 21.Zakon o općem upravnom postupku ("Službeni list SFRJ" broj 47/86):
Član 269. stav 1.
Poništavanjem rješenja i proglašavanjem ništavnim poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.
- 22.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 38/85):
Član 389. stav 1.
Prekid zastarijevanja izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo.
VI. Pravni argumenti izneseni na sjednici
a) Argumenti prema kojima osporena presuda Vrhovnog suda nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom
- 23.U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje naglašeno je da pravo treba tumačiti i primjenjivati uvijek u korist principa koji zahtijeva poštivanje ljudskih prava. To znači da, u principu, sudska praksa treba biti ujednačena kako bi se poštivali općeprihvaćeni standardi poštivanja ljudskih prava u vidu pravne sigurnosti i jednakosti građana pred zakonom, ali da Ustavni sud nema nadležnost da usklađuje praksu redovnih sudova, već je njegov prvenstveni zadatak, imajući u vidu nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, da utvrdi da li su konkretnom presudom ili nekim drugim aktom povrijeđena ustavna prava stranaka. Stoga, u konkretnom slučaju ne bi trebalo detaljnije ispitivati da li je Vrhovni sud odstupio od svoje prakse donoseći Presudu broj Rev-343/05 od 8. augusta 2006. godine na koju se apelantica poziva u zahtjevu za preispitivanje. Naime, treba, s ciljem utvrđivanja poštivanja prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispitati da li je Vrhovni sud proizvoljno zaključio, odnosno da li je dao uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje u pogledu toga da li su (ili nisu) ispunjeni uvjeti da bi se apelantica mogla koristiti pogodnostima koje pružaju odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Ukoliko bi se našla povreda prava na pravično suđenje, ostala prava, na čiju povredu se apelantica pozvala, ne bi bilo potrebno razmatrati.
- 24.S tim u vezi, naglašeno je da je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da u konkretnom slučaju na ishod postupka ne utječe činjenica da je Ministarstvo odbrane povuklo tužbu koju je radi iseljenja iz predmetnog stana podnijelo protiv apelantice. Vrhovni sud je izveo i proizvoljan zaključak u vezi sa djelovanjem povlačenja tužbe prema članu 59. Zakona o parničnom postupku, a taj sud nije detaljnije obrazlagao ni djelovanje prekida zastare iz člana 389. Zakona o obligacionim odnosima. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je morao dati puno kvalitetnije i uvjerljivije obrazloženje zašto se na nespornu situaciju, koja je nastala povlačenjem tužbe protiv apelantice, ne mogu primijeniti relevantne odredbe člana 59. Zakona o parničnom postupku koje propisuju da se: "...povučena tužba smatra kao da nije ni bila podnijeta...", odnosno odredbe člana 389. Zakona o obligacionim odnosima koje propisuju da: "...prekid zastarijevanja izvršen podnošenjem tužbe...smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe...". Imajući u vidu djelovanje navedenih zakonskih odredbi, kao i nesporne činjenice da je apelantica u predmetnom stanu bespravno boravila od 20. aprila 1993. godine do 7. novembra 2003. godine, proizlazi da u periodu dužem od osam godina protiv apelantice de iure nije podnesena tužba radi iseljenja. Dakle, navedene činjenice ukazuju na to da se na apelanticu mogu primijeniti povlastice koje pruža član 30. Zakona o stambenim odnosima.
b) Argumenti prema kojima je osporena presuda Vrhovnog suda u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom
- 25.U vezi s tim da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije naglašeno je da je nejasno u čemu je Ustavni sud pogriješio prije tri godine kada je donio odluku da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. U konkretnom slučaju ne postoji ništa što pokreće ustavno pitanje u vezi sa pravom na pravično suđenje. Dakle, čak i da je Vrhovni sud pogriješio, iako je nejasno kakva bi greška bila u konkretnom slučaju, ta greška ne doseže nivo ustavnog pitanja, tj. nije takvog intenziteta da bi se moglo reći da su sudovi bili samovoljni do te mjere da su ugrozili apelanticina ustavna prava. Na predloženi način, tj. u svjetlu argumenata da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud bi djelovao kao četvrta sudska instanca s obzirom na to da je predloženo da se obrazloženje koje je dao Vrhovni sud zamijeni novim obrazloženjem Ustavnog suda. Osim toga, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda nesporno proizlazi da je apelantica imala status privremenog korisnika predmetnog stana, te da u njemu nije boravila bespravno, a da je njeno iseljenje izvršeno u upravnom postupku, kao i da se nije moglo očekivati da u datoj situaciji Ministarstvo odbrane nastavi sa parničnim postupkom jer je u njemu već uspjelo.
- c)Donošenje odluke
- c)
- 26.Imajući u vidu da ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasalo najmanje pet sudija, primijenjen je član 40. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda koji glasi:
- 3.Izuzetno, kada u plenarnoj sjednici u donošenju odluke učestvuje manje od ukupnog broja od devet sudija, i to zbog razloga navedenih u članu 93. stav 1. ili članu 90. stav 6. ovih pravila, kao i kada nisu izabrane sve sudije, ili kada je sudija/sudije u dužem periodu, zbog bolesti, spriječen da vrši svoju funkciju, ukoliko najmanje pet sudija ne glasa identično o prijedlogu odluke o zahtjevu/apelaciji, smatra se da je donesena odluka kojom se zahtjev/apelacija odbija.
- 4.Obrazloženje Odluke iz stava 3. ovog člana sadrži navode o svim pravnim stavovima koji su izneseni na sjednici.
- 27.U skladu sa članom 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda, smatra se da je apelacija odbijena. Prema članu 40. stav 4. Pravila Ustavnog suda, obrazloženje ove odluke sadrži sve pravne stavove koji su izneseni na sjednici.
VII. Zaključak
- 28.Smatra se odbijenom apelacija koju je apelantica podnijela protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine, zbog toga što ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasalo najmanje pet sudija.
- 29.Na osnovu člana 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 30.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.