USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 43/10
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1996/07, rješavajući apelaciju Suade Kasum, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Suade Kasum podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj Ps-142/04 od 24. februara 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Suada Kasum (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 3. jula 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-142/04 od 24. februara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te učesnika u postupku DD "Bihaćka trgovina" zatraženo je 10. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Općinski sud i učesnik u postupku dostavili su odgovore na apelaciju 17. i 27. jula 2007. godine. Kantonalnom sudu je 12. jula 2007. godine uručen dopis Ustavnog suda sa fotokopijom apelacije, ali taj sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Ustavni sud je 19. oktobra 2009. godine zatražio na uvid predmetni sudski spis od Općinskog suda, koji je postupio po zahtjevu 23. oktobra 2009. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 12. januara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Iz obrazloženja Presude Općinskog suda u Bihaću broj Ps-142/04 od 24. februara 2006. godine proizlazi da je apelanticu tužila DD "Bihaćka trgovina" Bihać (u daljnjem tekstu: tužilac) radi predaje u posjed poslovne prostorije u Bihaću (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), koji je apelantica koristila za obavljanje advokatske djelatnosti. Istom tužbom apelantica je bila tužena radi povrata stvari iz predmetnog poslovnog prostora, te radi plaćanja zakupnine. Apelantica je podnijela protivtužbeni zahtjev, kojim je tražila da sud utvrdi da je ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, koji je bio zaključen na određeno vrijeme, prešutno obnovljen, te da je sada zaključen na neodređeno vrijeme. Osim toga, apelantica je tražila i da sud utvrdi da je, uz odobrenje i saglasnost tužioca, renovirala predmetni poslovni prostor i na to potrošila iznos od 13.150 KM, koji bi sada, prema odredbama ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, trebalo da ide na teret tužioca.
- 8.Rješavajući o predmetnoj tužbi-protivtužbi, Općinski sud je donio Presudu broj Ps-142/04 od 24. februara 2006. godine iz čijeg dispozitiva proizlazi da je apelantica obavezana da tužiocu preda u posjed predmetni poslovni prostor zajedno sa opremom navedenom u tužbenom zahtjevu. Osim toga, utvrđeno je i potraživanje tužioca prema apelantici radi isplate zakupnine predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 11.550 KM. Istovremeno je utvrđeno i apelanticino potraživanje prema tužiocu radi isplate iznosa od 6.867 KM, na ime renoviranja predmetnog poslovnog prostora. Dispozitiv je, dalje, nalagao preboj (kompenzaciju) međusobnih potraživanja, te je, na kraju, apelantica bila obavezana da tužiocu isplati iznos od 4.683 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 6. septembra 2005. godine do isplate. Višak tužbenog zahtjeva tužioca, radi isplate zakupnine za određene vremenske periode, odbijen je, a višak apelanticinog protivtužbenog zahtjeva, radi potraživanja iznosa na ime renoviranja predmetnog poslovnog prostora, također je odbijen. Odbijen je i apelanticin zahtjev da se utvrdi kako je ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, koji je bio zaključen na određeno vrijeme, prešutno prerastao u ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme. Zahtjev obiju stranaka za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen.
- 9.Rješavajući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. maja 2007. godine iz čijeg dispozitiva proizlazi da je njena žalba djelimično uvažena, te da je prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno potraživanje tužioca radi isplate zakupnine u iznosu od 10.500 KM umjesto iznosa od 11.550 KM, te su tužiočeva potraživanja prebijena (kompenzirana) sa apelanticinim potraživanjima, tako da je apelantica obavezana da tužiocu, na ime neisplaćene razlike zakupnine, isplati iznos od 3.633 KM umjesto iznosa od 4.683 KM.
- 10.Obrazloženja prvostepene i drugostepene presude ne razlikuju se u odnosu na činjenično utvrđenje. Saglasno se navodi da su tužilac i apelantica 18. januara 1996. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnih prostorija na period od dvije godine uz mjesečnu zakupninu od 300 KM, kao i da je apelantica preuzela tužiočev namještaj. Aneksom od 2. septembra 1999. godine izmijenjeno je vrijeme trajanja zakupa, tako što je ugovoreno da će zakup trajati do okončanja postupka privatizacije tužioca. Osim toga, ugovoren je i način plaćanja cijene zakupa tako što će apelantica, umjesto isplate cijene zakupa, zastupati tužioca u svim sporovima pred sudovima redovne i posebne nadležnosti. Ugovoreno je da će zakupodavac svakog mjeseca fakturirati iznos od 300 KM na ime zakupa predmetnog poslovnog prostora, a apelantica će fakturirati iznos od 300 KM na ime izvršenih advokatskih usluga, što će onda biti predmet međusobne kompenzacije. Porez na promet usluga od 10% plaćat će svaka od ugovornih strana. Tužilac je nakon izvršene privatizacije, 23. oktobra 2002. godine, obavijestio apelanticu da više nije zainteresiran da prima zastupničke usluge, te je zatražio povrat svih predmeta u kojima ga je apelantica zastupala, ali je i dalje nastavio da apelantici ispostavlja fakture radi isplate zakupnine predmetnog poslovnog prostora. Apelantica je obavijestila tužioca da sa njim nije zaključila nikakav ugovor o zakupu, te mu je vraćala ispostavljene fakture. Na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, utvrđeno je da je apelantica radi renoviranja predmetnog poslovnog prostora uložila 6.878 KM, a ostatak njenog potraživanja je odbijen jer je utvrđeno da se ne odnosi na ulaganja, već na vlastitu opremu, te na izdatke u vezi sa pravnim odnosom sa Elektroprivredom BiH. Na tako utvrđeno činjenično stanje Općinski sud je primijenio relevantne odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, te donio navedenu odluku. Kantonalni sud je imao drugačije shvatanje samo povodom pitanja primjene materijalnog prava, jer je smatrao da je Općinski sud pogriješio kada je tužiocu, na cijenu zakupnine, priznao i 10% potraživanja na ime plaćanja poreza na promet usluga. Kantonalni sud je smatrao da, bez obzira na to što je tako ugovoreno, tužilac nije mogao potraživati od apelantice navedenih 10% poreza, jer je, prema zakonu, njegova obaveza bila da plati porez na stečenu imovinu (u ovom slučaju, prihodi od zakupnine). Naime, taj iznos mogao je potraživati od apelantice samo pod uvjetom da je dokazao da ga je platio na koje okolnosti tužilac tokom postupka nije izveo niti jedan dokaz. Stoga je Kantonalni sud navedenom presudom potvrdio presudu prvostepenog suda, izuzev u navedenom dijelu, u kojem je za 1.050 KM smanjio potraživanje tužioca prema apelantici.
- 11.Općinski i Kantonalni sud saglasno su odbili apelanticine prigovore, naglasivši da je neosnovan apelanticin prigovor da joj je onemogućeno da raspravlja u ovoj pravnoj stvari. Navedeno je da je apelantica u ovoj pravnoj stvari zastupana lično, što je i razumljivo s obzirom na to da je po profesiji advokat, a u predmetnom postupku je aktivno učestvovala, te izvodila sve dokaze koje je predlagala, kao što je i isticala sve vrste procesnih i materijalnih prigovora. Stoga je neosnovano pozivanje da joj je onemogućeno da raspravlja pred sudom, jer nije bio usvojen njen prijedlog da bude saslušana lično, u svojstvu stranke u postupku. Naglašeno je da je odredbama člana 94. Zakona o parničnom postupku propisano: "...Na pripremnom ročištu sud će rješenjem odrediti dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi...." Primjenom navedene zakonske odredbe prvostepeni sud na pripremnom ročištu je odredio koji dokazi će se izvoditi na glavnoj raspravi, odbivši apelanticin prijedlog da bude saslušana lično, u svojstvu parnične stranke. Odbijeni su i apelanticini prigovori da tužilac ne može biti stranka u postupku, jer je privatiziran, kao i da nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, jer je predmetni poslovni prostor u zemljišnim knjigama bio evidentiran kao društveno vlasništvo. Sudovi su naglasili da je tužilac sa apelanticom zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, da joj ga je predao u posjed, te je, stoga, apelantica obavezna prema njemu u skladu sa odredbama člana 17. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu obaveze iz ugovora o zakupu poslovnih prostorija, za njihovo izvršenje nije značajno pitanje privatizacije tužioca, niti vlasništvo na predmetnom poslovnom prostoru, kao što ni zakonom nije bio određen rok za podnošenje tužbe za predaju u posjed predmeta zakupa.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi prvenstveno u tome što nije bio prihvaćen njen prijedlog za izvođenje dokaza - saslušanja apelantice u svojstvu stranke u postupku. Iz toga apelantica izvlači zaključak da joj je bilo onemogućeno da "raspravlja pred sudom", kao i da je narušen princip "ravnopravnosti stranaka u postupku". Zatim, povrede prava na pravično suđenje, koje apelantica vidi u netačno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, apelantica opet izvodi iz činjenice da nije bila saslušana u svojstvu stranke u postupku. Na to se, dalje, nadovezuju apelanticini prigovori da je tužbeni zahtjev tužioca bio nejasan, da nije tačno utvrđen stepen njenog ulaganja u predmetni poslovni prostor, da tužilac nije imao legitimaciju i sl.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U odgovorima na apelaciju ponovljeni su stavovi iz osporenih presuda, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 14.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kada je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašten da odluči o zahtjevu o kojem protivnoj stranci nije bila data mogućnost izjašnjavanja.
Član 80.
U daljem toku pripremnog ročišta raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim
navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge.
Član 81.
(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se
raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.
(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju
naznačiti razlog odbijanja.
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. maja 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 21. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 3. jula 2007. godine. Stoga, bez obzira na to kada je predmetna odluka dostavljena apelantici, apelacija je podnesena pravovremeno, tj. u roku od 60 dana od dostavljanja konačne odluke, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odnosno u konkretnom slučaju, čak u znatno kraćem roku. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelantica osporava navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 20.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 21.Prema mišljenju Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju s obzirom na to da predmetni spor potječe iz ugovornog odnosa na koji se navedeni član Evropske konvencije uvijek primjenjuje.
- 22.Kao što je navedeno, povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelantica vidi prvenstveno u tome što nije prihvaćen njen prijedlog za izvođenje dokaza, tj. što nije saslušana kao stranka u postupku.
- 23.Imajući u vidu konkretan predmet, Ustavni sud smatra da se "...pravo na javnu raspravu u razumnom roku..." iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne treba nužno shvatati kao ekvivalent "saslušanju lica" ili "usmenom saslušanju", već da se odnosi na postupak kao cjelinu, odnosno pravo stranaka da budu lično prisutne suđenju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, ovo pravo je tijesno vezano za: a) "...pravo na usmeno saslušanje..." (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava od 23. februara 1994. godine u predmetu Fredin protiv Švedske, predstavka broj 18928/91, i presudu Evropskog suda za ljudska prava od 26. aprila 1995. godine u predmetu Fischer protiv Austrije, predstavka broj 16922/90) i b) "...pravo da se može pratiti postupak..." (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava od 23. februara 1994. godine u predmetu Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 16757/90).
- 24.Ustavni sud zapaža da je apelantica bila prisutna tokom cijelog postupka, odnosno da ga je mogla pratiti. Na takav zaključak ukazuje prvenstveno predmetni sudski spis iz kojeg je vidljivo da je apelantica dala pismeni odgovor na tužbu, da je podnijela protivtužbu (pismeno), da je predlagala izvođenje niza dokaza u vidu saslušanja svjedoka, uvida u dokumente, utvrđivanje činjenica vještačenjem i da je sud prihvatio gotovo sve apelanticine prijedloge za izvođenje dokaza, izuzev njenog saslušanja u svojstvu parnične stranke. Tokom postupka održana su dva pripremna ročišta i dva ročišta za glavnu raspravu kojima je apelantica prisustvovala, te davala svoje komentare, prijedloge, izjašnjenja, ispitivala svjedoke i sl. U ovom postupku nema sumnje da je apelantica imala priliku, u skladu sa članom 5. Zakona o parničnom postupku, izjasniti se na sve navode suprotne strane. To pravo apelantica je iskoristila tako što je aktivno bila prisutna tokom cijelog postupka, a ono nije dovedeno u pitanje odbijanjem apelanticinog dokaznog prijedloga da bude saslušana kao stranka u postupku.
- 25.Također, Ustavni sud ukazuje na svoju prijašnju jurisprudenciju prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, redovni sud treba da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju kada odlučuje o ovim pitanjima, koju mu pruža odredba člana 81. Zakona o parničnom postupku, a iz člana 6. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Primjenjujući navedenu praksu na konkretan slučaj, Ustavni sud je došao do zaključka da odbijanjem apelanticinog prijedloga, tj. da sud izvede dokaz njenim saslušanjem kao stranke u postupku, standardi člana 6. Evropske konvencije nisu dovedeni u pitanje. Naime, redovni sudovi su ocijenili i obrazložili, na način koji Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, da je izvođenje navedenog dokaza bespotrebno. Imajući u vidu sva apelanticina izjašnjenja i pismene podneske koji su se nalazili u sudskom spisu, redovni sudovi su ga odbili, na štà su bili ovlašteni odredbama člana 81. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
- 26.Dalje, povrede prava na pravično suđenje apelantica vidi u netačno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava (npr., tužbeni zahtjev tužioca je bio nejasan, nije tačno utvrđen stepen njenog ulaganja u predmetni poslovni prostor, tužilac nije imao legitimaciju i sl.).
- 27.U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, odnosno prava iz Evropske konvencije i njenih protokola koji u Bosni i Hercegovini imaju snagu ustavnih odredaba u postupku pred redovnim sudovima. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju ispituje da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 28.Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, te da primjena relevantnih zakonskih odredaba ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantica ravnopravno učestvovala u postupku pred sudovima i da je imala mogućnost da predlaže dokaze, te osporava dokaze suprotne strane. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani.
- 29.Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 30.Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada sud nije prihvatio apelanticin prijedlog da bude saslušana u svojstvu stranke u postupku u kojem se apelantica sama zastupala, a nesporno je da je apelantica bila prisutna suđenju i da je imala mogućnost da se izjasni o svim navodima suprotne strane.
- 31.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.