USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 50/10.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3322/07, rješavajući apelaciju H. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija H. J.
Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Tuzli broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija H. J. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.H. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ružica Tanasilović, advokat iz Tuzle, podnio je 8. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelant je, također, podnio apelaciju i protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Rudnika "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. decembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i tuženi su 31. decembra 2007. godine dostavili odgovor na apelaciju. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je 12. februara 2003. godine protiv tuženog podnio tužbu Općinskom sudu radi naknade štete. Apelant je u tužbi naveo da se nalazi na čekanju za raspored na drugi odgovarajući posao kao invalid rada II kategorije invalidnosti. Tuženi je apelanta uputio na čekanje Rješenjem broj 3704/00 od 25. februara 2000. godine. Apelant je tražio da Općinski sud presudom obaveže tuženog da mu na ime naknade štete zbog manje isplaćene naknade za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao kao invalidu II kategorije u periodu od 1. jula 1999. godine do 26. decembra 2001. godine mjesečno plaća po 180,00 KM i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
- 7.Općinski sud je 14. februara 2007. godine tužbu dostavio tuženom na odgovor.
- 8.Općinski sud je rješenjem od 22. marta 2007. godine zakazao pripremno ročište za 5. april 2007. godine. Na ročište su pristupili apelantov punomoćnik i tuženi. Na navedenom ročištu apelant je povukao tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanja za period od 1. jula 1999. godine do 11. februara 2000. godine. Rješenjem suda, na prijedlog apelantovog punomoćnika, određeno je vještačenje sudskog vještaka ekonomsko-finansijske struke. Sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za 17. maj 2007. godine.
- 9.Ročištu za glavnu raspravu zakazanu za 17. maj 2007. godine pristupili su apelantov punomoćnik i tuženi. Ročištu je pristupio i sudski vještak. Apelantov punomoćnik je precizirao tužbeni zahtjev. Nakon zaključenja glavne rasprave sud je obavijestio punomoćnike stranaka da će odluka biti donesena 4. juna 2007. godine.
- 10.Presudom Općinskog suda broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime manje isplaćene naknade plaće za vrijeme čekanja u periodu od 12. februara 2000. godine pa do 31. decembra 2001. godine isplati ukupan iznos od 3.998.95 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
- 11.U obrazloženju prvostepene presude se navodi da među strankama nije sporno da je apelant kao zaposlenik tuženog invalid rada druge kategorije invalidnosti, te da se u spornom periodu nalazio na čekanju na raspored na druge odgovarajuće poslove, u skladu sa njegovom preostalom radnom sposobnošću, koji ne zahtijevaju rad u jami niti teško fizičko naprezanje. To je utvrđeno iz Rješenja Fonda PIOBiH broj 1828-4577/07 od 20. februara 1998. godine. Navedeno rješenje je pročitano u svojstvu dokaza koji je predložio apelantov punomoćnik.
- 12.Uvidom u Rješenje tuženog broj 3704/00 od 25. februara 2000. godine Općinski sud je utvrdio da je apelantu za 1. januar 2000. godine utvrđena (valorizirana) osnovica u visini od 331,32 KM, te da će se obračun novčane naknade za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao vršiti u skladu sa odlukom direktora preduzeća od 20. augusta 1999. godine.
- 13.Iz nalaza vještaka i tabelarnog prikaza proizlazi da je apelantu u spornom periodu isplaćivana visina iznad 30% zagarantirane isplate prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju.
- 14.Istaknuto je da apelant smatra da je od 12. februara 2000. godine do 31. decembra 2001. godine trpio štetu jer mu je kao invalidu II kategorije za vrijeme čekanja na raspored na druge odgovarajuće poslove u spornom periodu tuženi mjesečno isplaćivao iznose ispod utvrđene osnovice od 331,32 KM mjesečno.
- 15.Općinski sud se pozvao na odredbu člana 75. stav 1. tačka 1. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" broj 2/98). Naime, navedenom odredbom je propisano da radnik - osiguranik kod kojeg je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu plaća od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugim odgovarajućim poslovima, odnosno upućivanja na prekvalifikaciju ili upućivanja na dokvalifikaciju. Prema odredbi člana 76. istog zakona, osnovicu za određivanje navedene naknade predstavlja plaća, odnosno naknada plaće koju je radnik - osiguranik ostvario u posljednjoj godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost, a prema stavu 2. istog člana navedena naknada plaće se usklađuje u toku godine u skladu sa tim zakonom. Prema odredbi člana 79. stav 1. navedenog zakona, visinu naknade plaće iz člana 75. tačke 1-3. ovog zakona utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno poslodavac, u skladu sa ovim zakonom.
- 16.Istaknuto je da apelantova utvrđena osnovica za naknadu plaće, u smislu citiranih odredbi zakona, nije sporna. Međutim, prema odredbi člana 79. navedenog zakona, visinu naknade plaće iz člana 75. istog zakona utvrđuje preduzeće u skladu sa ovim zakonom, s tim što član 77. zakona određuje da naknada plaće iz člana 75. zakona ne može biti niža od 30% od prosječne plaće svih zaposlenika na teritoriji Federacije u prethodnom tromjesečju na osnovu podataka Zavoda.
- 17.Stoga je zaključeno da od pravilne primjene navedenih odredaba Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju i konkretne odredbe Odluke generalnog direktora tuženog zavisi osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva.
- 18.Iz nalaza vještaka finansijske struke od 10. maja 2007. godine, kojem apelantov punomoćnik niti punomoćnik tuženog nisu prigovarali, u smislu pravilnog obračuna isplaćenih naknada, proizlazi da je apelantu u spornom periodu vršena isplata u skladu sa tačkom X Odluke generalnog direktora u iznosu koji se kreće od 153,00 KM za mart 2000. godine, zaključno sa iznosom od 182,80 KM, koji je primjenom navedene odluke niži od utvrđene osnovice ali nije ispod zagarantiranog iznosa u smislu člana 75. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju. Stoga je Općinski sud utvrdio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim traži isplatu razlike naknada.
- 19.U presudi je navedeno da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, slijedi da je apelantu isplaćena naknada plaće koja mu prema zakonu i odluci tuženog pripada, te da apelant neosnovano potražuje naknadu plaća kao razliku između osnova za određivanje naknade plaće i primljenog iznosa naknade plaće, pa je sud apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
- 20.Protiv prvostepene presude apelant je 15. juna 2007. godine podnio žalbu. Općinski sud je 16. jula 2007. godine žalbu dostavio tuženom na odgovor.
- 21.Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
- 22.U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je način utvrđivanja naknade plaća invalidima II kategorije, pa tako i apelantu, utvrđen odredbama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju koji je lex specialis u odnosu na druge propise. Zbog toga je neprihvatljiv apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a pogotovo ako se uzme u obzir da je Granskim kolektivnim ugovorom u rudarstvu propisano da zaposlenik ne može imati manju plaću od plaće u visini od 60% od prosječne plaće u FBiH, pa da, stoga, tuženi apelantu nije mogao za vrijeme čekanja isplaćivati naknadu u manjem iznosu od iznosa utvrđenog kolektivnim ugovorom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 23.Apelant se žali da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku jer je od podnošenja tužbe 12. februara 2003. godine do donošenja odluke prvostepenog suda proteklo više od četiri godine. Pri tome smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu jer je sud do podnošenja njegove tužbe imao mnogo takvih predmeta, te o njima rutinski odlučivao. Apelant ističe da je oštećen time što postupak nije okončan u razumnom roku jer je do maja 2007. godine sud imao praksu da uvažava ovakve tužbene zahtjeve. Međutim, od maja-juna 2007. godine Kantonalni sud je, uvažavajući mišljenje Vrhovnog suda izraženo u Presudi broj 070-0-Rev-06-000334 od 15. marta 2007. godine, promijenio dotadašnju praksu. Time se, prema apelantovom mišljenju, stvara pravna nesigurnost. Smatra da je zbog promjene prakse oštećen, te da se predmetni postupak mogao okončati za dvije godine. Apelant smatra da su u njegovom slučaju sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.
b) Odgovor na apelaciju
- 24.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u svojoj odluci. Smatra da je osporena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava i uz poštivanje apelantovih ustavnih prava.
- 25.U svom odgovoru na apelaciju tuženi smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 26.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
- 27.U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/98) relevantne odredbe glase:
Osiguranik kod kojeg je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu:
- 1.plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju;
- 2.plaće za vrijeme prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije;
- 3.plaće od dana završene prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu;
- 4.zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu.
Osnov za određivanje naknade plaće iz člana 75. tačke 1-3. ovog zakona predstavlja plaća, odnosno naknada plaće koju je osiguranik ostvario u posljednjoj godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost.
Naknada plaće iz stava 1. ovog člana usklađuje se u toku godine, u skladu sa ovim zakonom.
Visinu naknade plaće iz člana 75. tačke 1-3. ovog zakona utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno poslodavac, u skladu sa ovim zakonom.
Naknada plaće iz člana 75. tačke 1-4. ovog zakona usklađuje se sa kretanjem prosječne plaće u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje.
VI. Dopustivost
- 28.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 29.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 30.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine, kojom su okončani predmetni postupak i dužina predmetnog postupka, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 8. decembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana od donošenja osporavane odluke, čime je ispunjen uvjet propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 31.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 32.Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 33.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 34.Ustavni sud je utvrdio da se predmetni parnični postupak odnosio na naknadu štete. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna sudska odluka u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
Suđenje i javna rasprava u razumnom roku
a) Relevantni principi
- 35.Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
- 36.Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe započeo 12. februara 2003. godine, kada je apelant podnio tužbu, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud smatra da je predmetni postupak ukupno trajao četiri godine i osam mjeseci.
- 37.S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je konkretni postupak okončan u razumnom roku, kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
- 38.Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. Također, Ustavni sud ističe da apelant nije doprinio dužini postupka.
- 39.U pogledu doprinosa trajanju postupka Općinskog suda, Ustavni sud nalazi da je taj sud apelantovu tužbu, podnijetu 12. februara 2003. godine, dostavio na odgovor tuženom 14. februara 2007. godine, dakle, nakon četiri godine od momenta podnošenja tužbe. Iz navedenog proizlazi da Općinski sud u periodu od četiri godine u predmetnom postupku nije preduzeo nijednu procesnu radnju. Nakon toga sud je preduzimao procesne radnje u relativno kratkom roku. Navedene radnje su rezultirale donošenjem Presude broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine. Međutim, i uz to što je svojim kasnijim radnjama Općinski sud nastojao ispraviti svoj prvobitni propust, Ustavni sud ne može zanemariti veoma bitnu činjenicu u ovom predmetu, tj. da Općinski sud u periodu od četiri godine nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Za ovakvo ponašanje Općinski sud nije ponudio nikakvo opravdanje, a pogotovo ne razumno i objektivno, budući da nije ni dostavio odgovor na apelaciju.
- 40.S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbom člana 10. ZPP izričito propisano da je sud dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku, a članom 69. ZPP propisan je rok od 30 dana u kojem je sud dužan dostaviti tužbu na odgovor tuženom. Također, Ustavni sud podsjeća na to da se u konkretnom slučaju radilo o sporu iz radnog odnosa koji je prema zakonu hitne prirode.
- 41.U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je taj sud od momenta podnošenja žalbe 15. juna 2007. godine donio odluku u periodu od četiri mjeseca, što, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavlja relativno kratko vrijeme. Stoga, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud svojim radnjama nije doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka.
- 42.Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju zbog nedonošenja odluke o apelantovoj tužbi u razumnom roku pred Općinskim sudom u Tuzli povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 43.Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, te da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom smislu neće intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st.46-47, Izvještaji 2003-VII).
- 44.Razmatrajući apelantove apelacione navode, Ustavni sud ističe da su prvostepeni i drugostepeni sud za svoje odluke dali jasna i precizna obrazloženja koja se zasnivaju na primjeni relevantnih odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Stoga, Ustavni sud naglašava da obrazloženja osporenih presuda ne ukazuju na proizvoljnost u postupanju Općinskog suda niti Kantonalnog suda.
- 45.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje.
Ostali navodi iz apelacije
- 46.U svjetlu zaključka u pogledu apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se, u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII. Zaključak
- 47.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što u predmetnom postupku, u sporu iz radnog odnosa koji je prema zakonu hitne prirode, Općinski sud u periodu od četiri godine nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, a apelant nije doprinio dužini postupka.
- 48.U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda na koju se apelant žali jer nije utvrđeno da obrazloženja osporenih odluka ukazuju na to da su Općinski sud i Kantonalni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo.
- 49.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 50.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.