USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 50/10.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3620/07, rješavajući apelaciju Bobana Šimšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Bobana Šimšića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ-05/04 od 7. augusta 2007. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bobana Šimšića podnesena protiv Rješenja Suda BiH o pritvoru broj KRŽ-05/04 od 5. januara 2007. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Boban Šimšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Veljko Ćivša, advokat iz Sokoca, podnio je 24. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRŽ-05/04 od 7. augusta 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, do okončanja apelacionog postupka, odredio prekid izdržavanja kazne utvrđene osporenom presudom. Apelant je 21. januara 2008. godine dopunio apelaciju tako što je naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 7. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Sud BiH je dostavio odgovor 22. januara 2008. godine, a Tužilaštvo BiH 24. januara 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju proslijeđeni su apelantu 11. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem Vanraspravnog vijeća Suda BiH broj X-KRN/05/04 od 13. maja 2005. godine preuzet je ex officio, u skladu sa članom 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), krivični predmet od Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) na daljnji krivični postupak pred Sudom BiH. Preuzeti predmet, vođen protiv apelanta koji je tada imao status osumnjičenog, ustupljen je Tužilaštvu BiH na daljnje postupanje.
- 7.Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH broj X-KRN/05/04 od 15. juna 2005. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja Vanraspravnog vijeća Suda BiH. U obrazloženju rješenja Apelacionog vijeća se navodi da se apelantova žalba odnosi na ispitivanje ustavnosti ili usklađenosti primijenjene norme pri preuzimanju predmeta sa Evropskom konvencijom, te navodi gubitak nepristranosti suda zbog preuzimanja predmeta kao i narušavanje osnovnih procesnih garancija sadržanih u članu 6. Evropske konvencije. Apelaciono vijeće je navelo da se u konkretnom postupku odlučivalo o preuzimanju krivičnog postupka protiv apelanta na daljnji postupak pred ovim sudom, te da sud ni u prvostepenom ni u apelacionom postupku nije odlučivao o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Činjenica da je sud preuzeo predmet ex officio ne znači da je sud preuzeo akuzatorsku ulogu niti implicira gubitak njegove nepristranosti, s obzirom na to da se radi o procesnoj odluci o tome da li jedan predmet treba da bude kvalificiran kao veoma osjetljiv ili osjetljiv, i da kao takav bude procesuiran pred Sudom BiH. Apelaciono vijeće je zaključilo da postupak preuzimanja predmeta nije faza u kojoj se može raspravljati o poštivanju prava odbrane osumnjičenog, naglasivši da se spomenuti prigovori mogu blagovremeno uputiti nadležnom sudu, te je odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu.
- 8.Na osnovu Optužnice Tužilaštva BiH broj KT-RZ-2/05 od 28. juna 2005. godine, koja je precizirana na glavnom pretresu održanom 19. juna 2006. godine, apelantu je stavljeno na teret da je radnjama pobliže opisanim u tačkama 1.a, 1.b, 2, 3, 4.a, 4.b, 4.c, 5.a, 5.b, 5.c, 5.d, 5.f, 5.g. i 5.h. optužnice počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e), f), g), i) i k), a u vezi sa članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).
- 9.Presudom Suda BiH broj X-KR-05/04 od 11. jula 2006. godine apelant je proglašen krivim da je u inkriminiranom periodu i radnjama pobliže opisanim pod tačkom I dispozitiva prvostepene presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH u vezi sa članom i), u odnosu na odjeljak I.5.b) izreke i tačkom g) u odnosu na odjeljak I.5.e) izreke, a sve u vezi sa članom 31. KZBiH (pomaganje). Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je na način opisan pod tačkom II dispozitiva presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), b), e), f), i k), a sve u vezi sa članom 29. KZBiH. Optužba da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama f) i k) KZBiH je odbijena.
- 10.Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud proveo dokaze Tužilaštva BiH, apelantove odbrane i dokaze čije je izvođenje naredio sud, te saslušao veliki broj svjedoka. Ocjenjujući sve izvedene dokaze, kao i apelantovu odbranu, sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo na način opisan u izreci presude.
- 11.Odlučujući o žalbama Tužilaštva BiH i apelantovog punomoćnika na prvostepenu presudu, Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem broj KRŽ 05/04 od 5. januara 2007. godine uvažilo žalbe i ukinulo osporenu presudu u osuđujućem i oslobađajućem dijelu odredivši održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepenom presudom učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH. U rješenju je, dalje, navedeno da izreka osporene presude ne sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju radnje pomaganja u smislu člana 31. KZBiH, te da je sud propustio da ocijeni izvedene dokaze, a posebno iskaze svjedoka, na način propisan članom 281. stav 2. ZKPBiH, navodeći razloge koji su kontradiktorni. Apelaciono vijeće je zaključilo da je izreka osporene presude protivrječna, izrazivši sumnju i u pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, te je naložilo da se u ponovnom postupku otklone učinjene povrede i ponovno izvedu već izvedeni dokazi.
- 12.Presudom Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni odjel Suda BiH) broj X-KRŽ-05/04 od 7. augusta 2007. godine apelant je proglašen krivim da je u inkriminiranom periodu i radnjama pobliže opisanim dispozitivom presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), e), f), g) i i), a sve u vezi sa čl. 29. i 31. KZBiH. Sud je primjenom navedenih zakonskih propisa i čl. 39, 42. i 48. KZBiH osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina. Apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, odnosno vrijeme od 24. januara 2005. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim pod tačkama 1.b), 4.a), 4.c), 5.f) i 5.g) optužnice počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH.
- 13.U obrazloženju presude istaknuto je da se sud, u pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, rukovodio principima propisanim čl. 3, 4. i 4.a KZBiH, te utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), e), f), g) i i) navedenog zakona. U vezi sa primjenom materijalnog zakona, sud je smatrao relevantnim princip zakonitosti prema kojem nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna (član 3. KZBiH), te princip vremenskog važenja krivičnog zakona prema kojem se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela, a ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, zakon koji je blaži za učinioca (član 4. KZBiH). Presudom je istaknuto i da je princip zakonitosti propisan članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koje je država Bosna i Hercegovina kao nasljednica bivše Jugoslavije ratificirala, čime su postali obavezujući i za vlasti Bosne i Hercegovine, uključujući i sudove. Citirane odredbe propisuju da krivično djelo mora biti propisano, odnosno mora predstavljati krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu, te da se za krivično djelo ne može izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je djelo počinjeno. Dodatno, ukazano je na član 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima prema kojem, u slučaju da se nakon počinjenog krivičnog djela zakonskom odredbom propiše izricanje blaže kazne, to će ići u korist počinioca. Sud je zaključio da citirane odredbe "propisuju zabranu izricanja teže kazne, ne utvrđujući time obaveznu primjenu (naj)blažeg zakona (ako je zakon više puta mijenjan) za učinioca, u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela". U presudi se, dalje, ukazuje na to da od citiranog pravila oba dokumenta predviđaju i izuzetke utvrđene članom 7. stav 2. Evropske konvencije, odnosno članom 15. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prema kojima se ne sprječava suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao krivično djelo u skladu sa općim principima prava koje su priznali civilizirani narodi, odnosno prema općim pravnim principima koje priznaje međunarodna zajednica. U vezi s tim, ukazano je na to da je isti izuzetak ustanovljen i članom 4.a Krivičnog zakona BiH, u kojem je korišten termin "općim principima međunarodnog prava". Citirani termin predstavlja kombinaciju "principa međunarodnog prava", kakav poznaju Generalna skupština Ujedinjenih nacija i Komisija za međunarodno pravo, i "općih principa prava priznatih od zajednice naroda", kakav poznaje Statut Međunarodnog suda pravde i član 7. stav 2. Evropske konvencije, te član 15. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelacioni odjel Suda BiH je zaključio da se zločin protiv čovječnosti u svakom slučaju može podvesti pod "opći principi međunarodnog prava" iz člana 4.a KZBiH, s obzirom na to da je u vrijeme počinjenja, bez obzira na to da li se posmatra sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili sa stanovišta "principa međunarodnog prava", nedvojbeno predstavljao krivično djelo, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. U tom smislu Apelacioni odjel Suda BiH je ukazao na činjenicu da su radnje nabrojane u članu 172. KZBiH bile kažnjive i prema KZSFRJ koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela. Konačno, u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Apelacioni odjel Suda BiH je zaključio da primjenu člana 4.a KZBiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a time je zadovoljena i primjena zakona koji je blaži za apelanta.
- 14.Također, sud je zaključio da je neosnovana tvrdnja odbrane da "prisilni nestanak i silovanje" nisu prihvaćeni kao zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U prilog ovom zaključku sud je naveo da su spomenute radnje nesporno kriminalne radnje koje u vrijeme rata dobivaju osobine i značaj ratnog zločina, te da sudije imaju diskreciono pravo da takvu radnju kvalificiraju i kao zločin protiv čovječnosti. Također, prisilni nestanak lica, u skladu sa praksom Međunarodnog suda pravde, između ostalih nabrojanih djela potpada pod kategoriju "drugih nehumanih djela" kao opća kategorija zločina protiv čovječnosti koje je KZBiH izdvojio i posebno inkriminirao u članu 172. stav 1. tačka i), dok je "druga nečovječna djela" metodološki svrstao pod tačkom k) istog člana.
- 15.U obrazloženju drugostepene presude, vezano za izvođenje novih dokaza, Sud BiH je naveo da Tužilaštvo BiH i apelantova odbrana nisu dali valjane razloge koji bi se mogli smatrati opravdanim za izvođenje novih dokaza. Također, Sud BiH je zaključio da ni ostali predloženi dokazi apelantove odbrane (hospitalizacija svjedoka Slaviše Jovanovića i alibi Mitra Vasiljevića) nisu relevantni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari zbog toga što sami po sebi ne isključuju mogućnost apelantovog preduzimanja inkriminiranih radnji u navedenim periodima s obzirom na to da apelant odgovara za radnje koje je u okviru svog umišljaja lično preduzeo.
Činjenice u vezi sa apelantovim pritvorom
- 16.Rješenjem Kantonalnog suda u Goraždu broj Ki-12/02 od 15. aprila 2003. godine apelantu je određen pritvor od 24. januara 2005. godine kada se apelant predao nadležnom tužilaštvu. Pritvor je produžen Rješenjem Okružnog suda broj KV-08/05 od 23. februara 2005. godine.
- 17.Nakon preuzimanja predmeta Sud BiH je Rješenjem broj X-KRO-05/04 od 14. jula 2005. godine apelantu produžio pritvor zbog razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačke b) i d) ZKPBiH, tako što je naveo da pritvor može trajati do okončanja glavnog pretresa a najduže godinu dana. U postupku redovne kontrole pritvora Sud BiH je Rješenjem broj X-KR-05/04 od 8. maja 2006. godine apelantu produžio pritvor zbog razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/04 od 29. maja 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/04 od 8. maja 2006. godine.
- 18.Sud BiH je Rješenjem broj X-KR-05/04 od 6. jula 2006. godine apelantu produžio pritvor zbog razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH.
- 19.Nakon izricanja prvostepene presude apelantu je Rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/04 od 11. jula 2006. godine produžen pritvor zbog razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, tako da pritvor može trajati do pravosnažnosti presude a najduže do isteka vremena trajanja izrečene kazne. Navedeno rješenje je preinačeno Rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/04 od 21. jula 2006. godine, tako da pritvor može trajati do pravosnažnosti prvostepene presude a najduže još šest mjeseci od dana izricanja prvostepene presude.
- 20.Odlučujući o mjeri pritvora nakon ukidanja prvostepene presude, Sud BiH je Rješenjem broj KRŽ-05/04 od 5. januara 2007. godine apelantu produžio pritvor, te naglasio da pritvor može trajati najduže do 5. januara 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora predviđeni u članu 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Prema apelantovim navodima, Apelaciono vijeće je svakih dva mjeseca utvrđivalo postojanje razloga za pritvor bez prava na žalbu sve do objavljivanja drugostepene presude (14. august 2007. godine).
- 21.Sud BiH je na sjednici Apelacionog vijeća 5. januara 2007. godine donio Rješenje broj X-KRŽ-05/04 kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog apelantovog punomoćnika za ukidanje pritvora apelantu. U obrazloženju rješenja je navedeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na neophodnost apelantovog zadržavanja u pritvoru (član 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH), čije je postojanje pravilno utvrdio prvostepeni sud Rješenjem broj X-KR-05/04 od 11. jula 2006. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 22.Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije i prava zagarantirana odredbama člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na žalbu u krivičnim stvarima zagarantiranim članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
- 23.Povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije apelant vidi u tome što mu je onemogućeno preispitivanje odluke o pritvoru u periodu od sedam mjeseci (od 5. januara 2007. godine do 14. augusta 2007. godine). Apelant ovim ukazuje na propuste zakonskih rješenja u ZKPBiH u pogledu nepostojanja prava na žalbu Apelacionog vijeća, čime se ne zadovoljavaju minimalne garancije iz Evropske konvencije.
- 24.Apelant smatra da je Sud BiH svojom odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda, na osnovu pogrešnog tumačenja člana 449. stav 2. ZKPBiH, povrijedio pravo garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, koji propisuje zaštitu svih prava u krivičnom postupku, a jedno od njih je i suđenje pred nadležnim sudom.
- 25.Apelant smatra da je Sud BiH, proglašavajući ga krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, prekršio garancije ustanovljene članom II Ustava Bosne i Hercegovine o prioritetnoj primjeni Evropske konvencije i njenih protokola, prvenstveno člana 7. Evropske konvencije, prema kojem se ne može izreći stroža kazna od one koja je bila propisana u vrijeme kad je krivično djelo izvršeno.
- 26.Apelant ističe da je presudom Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH proglašen krivim i za one oblike krivičnog djela iz člana 172. KZBiH za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen od optužbi, pa mu je na osnovu toga kazna povećana sa pet na 14 godina zatvora. Presuda Apelacionog odjela Suda BiH u tom dijelu je ustvari prvostepena osuđujuća presuda, u pogledu koje apelant nema pravo žalbe redovnom sudu, čime su povrijeđeni član 6. stav 1. i član 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na žalbu u krivičnim stvarima zagarantiranim članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
- 27.Povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije apelant vidi u tome što vijeće Apelacionog odjela Suda BiH nije sa jednakom pažnjom ispitivalo provedene dokaze i utvrđivalo činjenice koje terete apelanta kao i one koje mu idu u prilog, odnosno u tome što je pristrano i proizvoljno ocijenilo dokaze suprotno principu in dubio pro reo.
- 28.Povredu člana 6. stav 3. d) Evropske konvencije apelant vidi u tome što mu je sud bez validnog objašnjenja uskratio izvođenje novih dokaza pred vijećem Apelacionog odjela Suda BiH, čime mu je uskraćeno pravo na odbranu (jednakost oružja).
b) Odgovor na apelaciju
- 29.Sud BiH je u odgovoru na apelaciju ponovio svoje zaključke iz obrazloženja osporene odluke, te je zaključio da je predmetna presuda pravilna i zakonita, a da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava iz čl. 6, 7. i 13. Evropske konvencije u cijelosti neosnovani. U pogledu postupka preuzimanja predmeta, Sud BiH navodi da je postupak proveden u potpunosti u skladu sa članom 449. stav 2. ZKPBiH, kojim je predviđeno ovlaštenje Suda BiH da ex officio preuzme predmet iz svoje nadležnosti koji je primljen u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, prije stupanja na snagu KZBiH i ZKPBiH. Sud BiH je ispoštovao princip iz člana 16. ZKPBiH s obzirom na to da je u konkretnom slučaju preuzeo predmet i ustupio ga Tužilaštvu BiH na daljnje postupanje, tako da je odluka o konačnoj sudbini istrage bila na Tužilaštvu BiH.
- 30.Tužilaštvo BiH je u svom odgovoru, u vezi sa navodnom povredom člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije, navelo da je u pitanju ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, genocida i drugih krivičnih djela propisanih u Glavi 17 KZBiH utvrđen izuzetak od općeg pravila da u krivičnim stvarima osuđeni moraju imati pravo na žalbu prema članu 2. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada se radi o odluci najvišeg suda u zemlji. S obzirom na navedeni izuzetak, slijedi da nema ni povrede člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije. Tužilaštvo BiH je, u vezi sa navodnom povredom principa jednakosti oružja, navelo da apelantova odbrana nije na bilo koji način dovedena u slabiju procesnu poziciju u odnosu na Tužilaštvo BiH. Sud je odbio prijedloge obje strane za izvođenje novih dokaza uz zaključak da oni nisu relevantni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, tako da time nije povrijeđeno pravo odbrane na pravično suđenje niti princip "jednakosti oružja". U odnosu na navodnu povredu člana 7. Evropske konvencije, odnosno povredu principa zakonitosti i primjenu blažeg zakona, Tužilaštvo BiH je navelo da Sud BiH nije proizvoljno tumačio primijenjeni materijalni propis, te da je primjenu KZBiH detaljno i sistematično obrazložio u prvostepenoj i drugostepenoj odluci. U konkretnom postupku Sud BiH i Tužilaštvo BiH su postupali u skladu sa Zakonom o Sudu BiH i ZKPBiH, te u cijelosti poštivali standarde o zaštiti ljudskih prava. Također, Tužilaštvo BiH je zaključilo da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog diskriminacije prema apelantu uslijed primjene ZKPBiH i KZBiH.
V. Relevantni propisi
- 31.Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi:
Princip zakonitosti
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.
Vremensko važenje krivičnog zakona
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim principima međunarodnog prava
Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava.
Š...Ć
Glava XVII - Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom
Zločini protiv čovječnosti
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
- a)lišenje drugog lica života (ubistvo);
- b)istrebljenje;
- c)odvođenje u ropstvo;
- d)deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
- e)zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravima međunarodnog prava;
- f)mučenje;
- g)prisiljavanje drugog lica upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja;
- h)progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva prema međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
- i)prisilni nestanak lica;
- j)zločin aparthejda;
- k)druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
- 32.Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Š...Ć
(2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina.
Š...Ć
Glava XVI - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava
(Napomena: obuhvatala, između ostalih, sljedeća krivična djela: član 141. genocid; član 142. ratni zločin protiv civilnog stanovništva; član 143. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; član 144. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; član 145. organiziranje grupe i podsticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; član 146. protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; član 147. protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištima; član 154. rasna i druga diskriminacija; član 155. zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz lica u ropskom odnosu)
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperiment, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskaciju imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela,
kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva ili ko izvrši neko od navedenih djela.
(3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator, naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupiranu teritoriju,
kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.
- 33.Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Jednakost u postupanju
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Stvarna nadležnost Suda
(1) Sud je nadležan:
- a)da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom,
- b)da odlučuje o žalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu.
Š...Ć
Posljedice nenadležnosti
(1) Sud je dužan paziti na svoju nadležnost i čim primijeti da nije nadležan proglasiti se nenadležnim i po pravosnažnosti rješenja ustupiti predmet nadležnom sudu Š...Ć.
(2) Sud kojem je predmet ustupljen dužan je provesti postupak i donijeti odluku.
Š...Ć
(1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće neophodno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti.
(3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
Š...Ć
- d)ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a uslijed načina činjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. Š...Ć
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
Š...Ć tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Š...Ć
(4) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke.
Š...Ć
Ustupanje predmeta iz nadležnosti Suda
(1) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršit će ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu.
(2) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će ti sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branilaca ne odluči da preuzme takav predmet.
(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana, nakon odluke Suda o preuzimanju predmeta, krivični postupak će se nastaviti u skladu sa ovim zakonom.
- 34.Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04, 61/04, 32/07, 44/09 i 74/09) u relevantnom dijelu glasi:
Krivična nadležnost
(1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.
Š...Ć
- 35.Zakon o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 9/04, 35/04, 61/04) u relevantnom dijelu glasi:
Krivična nadležnost
(1) Tužilaštvo je organ nadležan za provođenje istrage za krivična djela za koja je nadležan Sud Bosne i Hercegovine, te za gonjenje počinilaca pred Sudom Bosne i Hercegovine, u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine i drugim primjenjivim zakonima.
Š...Ć
(3) Posebni odjeli, između ostalog, preduzimaju zakonom određene mjere za ispitivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela ratnih zločina, organiziranog kriminala, privrednog kriminala i korupcije predviđenih zakonom, kada je u navedenim zakonima za ta djela predviđena nadležnost Suda Bosne i Hercegovine.
Prijelazna odredba
Nakon formiranja Tužilaštva, svi sudovi i tužilaštva u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko kod kojih je u toku rješavanje krivičnih predmeta koji se ubrajaju u nadležnost Suda Bosne i Hercegovine, na osnovu izmijenjenog i dopunjenog člana 13. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, u kojima optužnica nije potvrđena ili nije postala pravosnažna, obavezni su o tim predmetima obavijestiti Tužilaštvo.
VI. Dopustivost
- 36.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 37.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije
- 38.Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 4)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 4.protekao je rok za podnošenje apelacije.
- 39.U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava na slobodu i sigurnost u kontekstu nemogućnosti preispitivanja odluke o pritvoru u periodu od 5. januara 2007. godine do 14. augusta 2007. godine.
- 40.Sud BiH je Rješenjem broj KRŽ-05/04 od 5. januara 2007. godine apelantu produžio pritvor, a Rješenjem broj X-KRŽ-05/04 od 5. januara 2007. godine odbio njegov prijedlog za ukidanje pritvora. Navedena rješenja su dostavljena apelantu i na njima je bila pouka o pravnom lijeku da protiv navedenih rješenja nije dopuštena žalba.
- 41.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da je apelant mogao podnijeti apelaciju protiv navedenih rješenja Suda BiH najkasnije u roku od 60 dana od dana primanja svakog pojedinačnog rješenja.
- 42.S obzirom na to da je apelant primio sva rješenja Suda BiH koja se tiču pritvora u spornom periodu, a da istaknute navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ističe tek u apelaciji podnesenoj protiv presude kojom je okončan krivični postupak protiv njega, on je propustio rok od 60 dana za podnošenje apelacije i apelacija je u ovom segmentu nedopustiva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 215/05 od 12. aprila 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 68/06; i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1394/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
- 4.
b) Dopustivost u odnosu na čl. 6, 7. i 13. Evropske konvencije, Protokol br. 6, 7. i 13. uz Evropsku konvenciju
- 43.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ-05/04 od 7. augusta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. novembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 24. decembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 44.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 45.Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije i prava zagarantirana odredbama člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na žalbu u krivičnim stvarima zagarantiranim članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 46.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 47.Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- 47.
Š...Ć
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoka optužbe; Š...Ć
Član 6. stav 1. Evropske konvencije
- 48.Apelant smatra da mu je Sud BiH svojom odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, na osnovu pogrešnog tumačenja člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, povrijedio pravo na pravično suđenje koje osigurava zaštitu svih prava u krivičnom postupku, a jedno od njih je i suđenje pred nadležnim sudom.
- 49.U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojoj Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 519/07, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključio da je članom 23. Zakona o krivičnom postupku BiH, koji se mora čitati u vezi sa članom 13. Zakona o Sudu BiH, propisana stvarna, odnosno krivična nadležnost Suda BiH i u tom smislu ne postoji dilema da je Sud BiH "sud koji je unaprijed određen zakonom kao nadležni sud da sudi za krivična djela iz njegove nadležnosti". Dalje, članom 449. Zakona o krivičnom postupku BiH propisano je kada i pod kojim uvjetima Sud BiH može, odnosno ne može preuzeti predmet iz svoje nadležnosti, koji se u momentu stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku BiH nalazio u nekom drugom sudu. Ustavni sud smatra da je Sud BiH u pogledu osnova za zasnivanje svoje nadležnosti dao detaljno obrazloženje koje ima uporište u navedenim zakonima i koje se ne može ocijeniti kao arbitrarno.
- 50.Imajući u vidu da je u konkretnom predmetu Sud BiH preuzeo predmet ex offico, te da je Sud BiH primjenu navedenih odredaba detaljno obrazložio, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član 6. stav 2. Evropske konvencije
- 51.Apelant smatra da u njegovom slučaju nije poštovan princip presumpcije nevinosti, odnosno princip in dubio pro reo, tj. pravilo da i najmanja sumnja u vezi sa dokazima mora da ide u korist optuženog, što predstavlja bitan element prava na pravično suđenje. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u vezi sa primjenom ovog principa, prema kojima je redovni sud dužan da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenje zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 44/05).
- 52.U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz izveden na glavnom pretresu, da ih je ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da je jasno i precizno obrazložio zašto je neke dokaze prihvatio u cjelini, odnosno u jednom dijelu, i zašto neke od provedenih dokaza nije prihvatio. Dalje, na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, Sud BiH je dao uvjerljiva i logična obrazloženja koja ne upućuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju, niti na povredu principa in dubio pro reo kao dijela principa presumpcije nevinosti.
- 53.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Član 6. stav 3. d) Evropske konvencije
- 54.U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog toga što su sudovi bez valjanog razloga odbili izvođenje dokaza odbrane, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3.d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Također, prema članu 6. stav 3.d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Dalje, član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34; Dom za ljudska prava, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/6558od 12. aprila 2002. godine, tačka 68).
- 55.Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno vezan sa pravima iz člana 6. stav 3. d) Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u onoj mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54). Ustavni sud, stoga, smatra da je u predmetnom postupku apelant imao mogućnost izložiti svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, te da se sa svojim argumentima suprotstavi argumentima optužbe. Pri tome je sud na osnovu svog diskrecionog prava odlučivao koje dokaze će izvesti i kojim dokazima će vjerovati, a kojima ne. Također, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je, suprotno navodima apelacije, Sud BiH u svojoj odluci jasno obrazložio zašto nije dopustio izvođenje novih dokaza optužbe i odbrane. Ustavni sud ne može zaključiti da su u konkretnom postupku povrijeđene ni druge garancije iz člana 6. stav 3. d) Evropske konvencije, već smatra da su ovi navodi neosnovani.
- 56.Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona, ukidanje smrtne kazne
- 57.Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije.
- 1.Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
- 2.Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim principima koje su priznali civilizirani narodi.
- 58.U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojim odlukama br. AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1785/06 "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07) i AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 519/07, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U Odluci broj AP 1785/06 Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključio da su ratni zločini "zločini prema međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili prema zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud se u citiranoj odluci pozvao i na primjenu odredbe člana 4.a KZBiH u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, te zaključio da pitanje primjene KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije.
- 59.Imajući u vidu da je i osporena presuda zasnovana na odredbama člana 4.a KZBiH u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, te da je Sud BiH primjenu navedenih odredaba detaljno obrazložio, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine i Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 7. Evropske konvencije.
Pravo višeg suda da preispituje presudu ili kaznu
- 60.Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
- 61.Članovi 1. i 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glase:
(1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući osnove za njegovo korištenje, određuje se zakonom.
(2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.
- 62.U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojoj Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 519/07, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključio da nemogućnošću izjavljivanja žalbe protiv presude Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, kojom je apelant proglašen krivim i u pogledu navoda iz optužbe za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen, nije povrijeđeno njegovo pravo na preispitivanje višeg suda. Također, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo da činjenica da Zakon o krivičnom postupku BiH nije propisivao mogućnost preispitivanja krivične presude u "trećem stepenu" u vrijeme kada je donesena osporena presuda Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, ne predstavlja kršenje apelantovog prava garantiranog članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
- 63.Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
- 64.Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima.
- 65.Apelant u apelaciji navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa pravom na žalbu u krivičnim stvarima zagarantiranim članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi sa članom 5. stav 4. i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u vezi sa članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 66.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što je postupak protiv apelanta zbog ratnih zločina i kršenja međunarodnog humanitarnog prava vođen pred Sudom BiH kao zakonom ustanovljenim sudom u okviru zakonom ustanovljene nadležnosti.
- 67.Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija u pogledu presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju ove garancije ili principa in dubio pro reo kao dijela te garancije.
- 68.Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda člana 6. stav 3. d) Evropske konvencije s obzirom na to da je Sud BiH svoju odluku detaljno i jasno obrazložio, odnosno kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu a apelantu nije bilo onemogućeno da ispita sve dokaze Tužilaštva uz poštivanje principa kontradiktornosti ili da izvede svoje dokaze koje je sud ocijenio neophodnim za donošenje odluke.
- 69.Ne postoji povreda člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili "civilizirani narodi", a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije.
- 70.Ne postoji povreda prava na preispitivanje presude od višeg suda, garantiranog članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da navedenim članom nije ustanovljena obaveza da se u slučaju osuđujuće presude izrečene povodom žalbe na oslobađajuću presudu mora omogućiti pravo da takva odluka bude preispitana pred višim sudom. Stavom 2. ovog člana predviđen je izuzetak od pravila da presudu preispita viši sud, između ostalog, u slučaju osude povodom žalbe na oslobađajuću presudu, kao u apelantovom slučaju. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
- 71.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 72.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
- 73.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.