Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 67/10
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2063/07, rješavajući apelaciju Mirka Tunjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Mirka Tunjića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji se nalazi na odlučivanju pred Federalnim zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar o žalbi Mirka Tunjića podnesenoj protiv Rješenja Kantonalne administrativne službe Tuzla broj 0003085442046-0 od 21. januara 2010. godine.

Nalaže se Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar da hitno odluči o žalbi Mirka Tunjića podnesenoj protiv Rješenja Kantonalne administrativne službe Tuzla broj 0003085442046-0 od 21. januara 2010. godine.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Mirku Tunjiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 1.350 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Tunjića podnesena protiv Rješenja Kantonalne administrativne službe Tuzla broj 0003085442046-0 od 21. januara 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Mirko Tunjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca podnio je 9. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu ostvarivanja prava na invalidsku penziju. Apelant je 20. augusta 2007. godine, te 19. februara i 3. marta 2010. godine dopunio apelaciju. U dopuni apelacije od 19. februara 2010. godine apelant je osporio Rješenje Kantonalne administrativne službe Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 0003085442046-0 od 21. januara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod za PIO) i Kantonalne službe zatraženo je 7. januara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. januara 2010. godine, a Federalni zavod za PIO 3. februara 2010. godine. Kantonalna služba nije dostavila odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Federalnog zavoda za PIO dostavljeni su apelantu 23. februara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 29. marta 2001. godine podnio zahtjev Društvenom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH, filijala u Tuzli (u daljnjem tekstu: Društveni fond za PIO), radi ostvarivanja prava na invalidsku penziju.
  • 7.
    Rješenjem Društvenog fonda za PIO broj 0003085442046-0 od 17. maja 2001. godine apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od 138,8470 KM, počevši od 8. marta 2001. godine
  • 8.
    Apelant je 6. septembra 2001. godine podnio zahtjev da mu se ponovo utvrdi visina invalidske penzije na osnovu naknadno uplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. jula 1999. do 7. marta 2001. godine. Postupajući po apelantovom zahtjevu, Društveni fond za PIO je donio Rješenje broj 0003085442046-0 od 15. novembra 2001. godine kojim je apelantu priznato pravo na invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od 134,4265 KM počevši od 8. marta 2001. godine.
  • 9.
    Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Federalnom zavodu za PIO koji je Rješenjem broj 02/1-3085442046 od 22. marta 2002. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.
  • 10.
    U ponovnom postupku Kantonalna služba je donijela Rješenje 0003085442046-0 od 10. oktobra 2002. godine kojim je apelantu priznato pravo na invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od 117,00 KM počevši od 8. marta 2001. godine. U stavu II Rješenja je navedeno da iznos iz prethodnog stava usklađen 1. januara 2002. godine, odnosno na dan donošenja rješenja, iznosi 140,00 KM.
  • 11.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Federalni zavod za PIO je donio Rješenje broj 02/1-3085442046 od 20. novembra 2002. godine kojim je žalba odbijena.
  • 12.
    Protiv drugostepenog rješenja apelant je 20. januara 2003. godine podnio tužbu Vrhovnom sudu.
  • 13.
    Vrhovni sud je donio Presudu broj U-470/03 od 5. aprila 2007. godine kojom je apelantova tužba uvažena, drugostepeno i prvostepeno rješenje su poništeni i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
  • 14.
    U ponovnom postupku Kantonalna služba je donijela Rješenje broj 0003085442046-0 od 21. januara 2010. godine kojim je apelantu priznato pravo na invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od 138,8470 KM počevši od 8. marta 2001. godine. U stavu II Rješenja je navedeno da iznos iz prethodnog stava usklađen 1. januara 2009. godine, odnosno na dan donošenja rješenja, iznosi 179,6100 KM. U stavu III Rješenja je navedeno da će se isplata penzije po tom rješenju vršiti od 8. marta 2001. godine.
  • 15.
    Protiv navedenog rješenja apelant je 8. februara 2010. godine izjavio žalbu Federalnom zavodu za PIO. Prema stanju spisa postupak pred Federalnim zavodom za PIO je u toku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 16.
    Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S obzirom da je predmetni postupak pokrenut 2001. godine i da još nije okončan, apelant traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka. Također, apelant navodi da mu nadležni organ Rješenjem Kantonalne službe broj 0003085442046-0 od 21. januara 2010. godine ponovo nije priznao invalidsku penziju u visini 60% od penzijskog osnova koliko mu po zakonu pripada.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da se u tom sudu predmeti daju u rad po datumu prijema tužbe, te da je urgencija predsjedniku suda predstavljala jedini način da se predmet da u rad mimo tog kriterija. Vrhovni sud je istakao da je u skladu s nalogom predsjednika suda apelantov predmet uzet u rad u aprilu 2007. godine.
  • 18.
    U odgovoru na apelaciju, Federalni zavod za PIO je naveo da apelant nije, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku, izjavio žalbu zbog "šutnje uprave", odnosno nije izjavio žalbu Federalnom zavodu za PIO zbog nedonošenja prvostepenog rješenja u zakonskom roku. S obzirom da apelant prije podnošenja apelacije nije ispoštovao pravila postupka propisana Zakonom o upravnom postupku, Federalni zavod za PIO smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te stoga predlaže da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kada organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana; preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 216.

  • 1)
    Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
  • 2)
    U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
  • 3)
    Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:

Član 60.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 20.

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje o žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu s članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.

Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na Rješenje Kantonalne službe broj 0003085442046-0 od 21. januara 2010. godine

  • 22.
    Iz predmetne apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja se ogleda u tome što su nadležni organi pri određivanju visine invalidske penzije proizvoljno primijenili zakon. Prilikom ispitivanja apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

  • 1)
    Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
    • 14.
      apelacija je preuranjena.
    • 23.
      Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu okončan. U konkretnom slučaju, apelant je protiv Rješenja Kantonalne službe broj 0003085442046-0 od 21. januara 2010. godine izjavio žalbu Federalnom zavodu za PIO. S obzirom da je postupak u toku pred Federalnim zavodom za PIO, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u tom dijelu nedopuštena zato što je preuranjena.
    • 24.
      Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na navode o suđenju u razumnom roku

  • 25.
    U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog organa ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 28.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 29.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
    • 30.
      U konkretnom slučaju potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter "spora" u kojem su se utvrđivala apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
    • 31.
      Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv, jer se postupak odnosi na pitanje da li postoji povreda prava na pravično suđenje u "razumnom roku" pri ostvarivanju prava na invalidsku penziju, čiji je rezultat presudan za apelantova privatna prava i obaveze.

a) Relevantni principi

  • 32.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 33.
    Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 34.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 35.
    Ustavni sud zapaža da je apelant 29. marta 2001. godine pokrenuo postupak radi ostvarivanja prava na invalidsku penziju i da taj postupak još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od oko devet godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 36.
    U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče ostvarivanja prava na invalidsku penziju. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o jednostavnom postupku.
  • 37.
    Ustavni sud, prije svega, zapaža da je nadležni upravni organ, postupajući po apelantovom zahtjevu podnesenom 29. marta 2001. godine radi ostvarivanja prava na invalidsku penziju, donio odluku u periodu od mjesec i po dana. Također, Ustavni sud zapaža da su nadležni upravni organi u periodu od jedne godine i dva mjeseca donijeli prvostepenu i drugostepenu odluku u vezi s apelantovim zahtjevom od 6. septembra 2001. godine za ponovno utvrđivanje visine invalidske penzije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su odluke nadležnih upravnih organa donesene u relativno kratkom vremenskom periodu. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je upravni spor pred Vrhovnim sudom trajao četiri godine i dva mjeseca. Ustavni sud podsjeća da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za postupanje po tužbi u upravnom sporu. Međutim, s obzirom na dosljednu primjenu Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je odluku o apelantovoj tužbi trebao donijeti bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). Imajući u vidu i značaj koje konkretna pravna stvar - utvrđivanje invalidske penzije - ima za apelanta, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog sudskog postupka a priori suprotna principu "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti ih je Vrhovni sud predočio. Naime, Vrhovni sud, izuzev opravdanja da predmete radi prema redoslijedu prijema, nije ponudio niti jedan drugi razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka kojim se rješavaju apelantova egzistencijalna pitanja.
  • 38.
    Također, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je Vrhovni sud u upravnom sporu poništio drugostepeno i prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak, Kantonalna služba donijela odluku tek nakon dvije godine i devet mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da Federalni zavod za PIO u svom odgovoru na apelaciju osnovano ukazuje da je apelant mogao, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku, s ciljem da ubrza predmetni postupak, izjaviti žalbu zbog "šutnje uprave". Međutim, Ustavni sud smatra da, iako je nekorištenje ovog pravnog lijeka eventualno i doprinijelo dužini postupka, to ipak nije bio odlučujući faktor za ukupnu dužinu postupka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3196/06 od 26. februara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 33/09) i odnosi se samo na ponovni postupak pred prvostepenim organom.
  • 39.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 40.
    U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 41.
    Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom da postupak traje oko devet godina, a da se ne radi o postupku hitnog karaktera, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 1.350 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 42.
    Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak radi ostvarivanja prava na invalidsku penziju traje oko devet godina, od toga četiri godine i dva mjeseca pred Vrhovnim sudom koji nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati takvu dužinu postupka. Pri tome, postoji i određeni apelantov doprinos dužini trajanja postupka koji, ipak, nije odlučujuće uticao na sveukupnu dužinu predmetnog postupka.
  • 43.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 44.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.