USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 84/10
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 583/08, rješavajući apelaciju Emili Ibrulj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Emili Ibrulj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000834 od 27. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-Gž-07-000 062 od 6. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-06-000 209 od 21. decembra 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Emili Ibrulj (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa zakonski zastupnik, otac Tonini Ibrulj iz Ljubuškog, podnijela je 22. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000834 od 27. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 062 od 6. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-P-06-000 209 od 21. decembra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Doma zdravlja Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor dostavio 14. marta 2008. godine, Kantonalni sud 5. marta 2008. godine, a Općinski sud i tuženi 10. marta 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 21. marta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj 063-0-P-06-000 209 od 21. decembra 2006. godine, koju je donio sudija pojedinac Marin Zadrić, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je traženo da tuženi apelantici na ime naknade nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti isplati iznos od 33.000,00 KM, a Toninu Ibrulju i Ljilji Ibrulj (u daljnjem tekstu: tužitelji), na ime naknade nematerijalne štete na ime duševne boli zbog izuzetno teškog invaliditeta bliskog srodnika isplati iznos od po 10.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. januara 2000. godine pa do isplate. Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja da im tuženi na ime troškova liječenja isplati iznos od 20.000,00 KM, s pripadajućom zakonskom kamatom, kao i da im nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.250,00 KM. Dalje, apelantica i tužitelji su obavezani da tuženom nadoknade troškove postupka u iznosu od 8.583,40 KM.
- 7.U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je krivični postupak koji su tužitelji 12. aprila 2000. godine pokrenuli protiv dr. D. V. zbog toga što je usljed nesavjesnog liječenja došlo do teških tjelesnih povreda prilikom poroda mldb. apelantice pravomoćno obustavljen. Općinski sud je dalje naveo da su u konkretnom slučaju sporni osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i to da li je tužbeni zahtjev zastario. Sud je obrazložio da je u dokaznom postupku ostvario uvid u medicinsku dokumentaciju, saslušao svjedoke, parnične stranke i vještake, članove tima za vještačenje Medicinskog fakulteta u Mostaru prof. dr. I. K. i dr. V. T. Također je istakao da su se, iako su tužitelji predlagali da se vještačenje povjeri pojedincu, tužitelji i tuženi usaglasili da se vještačenje povjeri medicinskom fakultetu, uz različito opredjeljenje kojem, sarajevskom ili mostarskom. Sud je dalje naveo da je zbog ekonomičnosti i razumnog roka suđenja odlučio da se vještačenje povjeri Medicinskom fakultetu u Mostaru. Također je naveo da okolnost da je prof. dr. I. K. državljanin strane države nije okolnost koja bi, u smislu člana 357. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), predstavljala smetnju da vještači. Naime, vještačenje nije povjereno vještaku poimenično, već medicinskom fakultetu koji je kao člana tima za vještačenje odredio svog profesora.
- 8.U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je istakao da se štetni događaj desio 23. januara 2000. godine, kada su tužitelji saznali za počinitelja. Međutim, iz otpusnog pisma Klinike za fizikalnu medicinu iz Zagreba od 9. marta 2001. godine, kao i ostale medicinske dokumentacije, proizlazi da se sve do tada provodilo liječenje mld. apelantice s ciljem da se zaustavi pogoršanje njenog zdravlja. Kako tužitelji nisu izvodili dokaze, niti je dokazano da je liječenje s ciljem da se zaustavi pogoršanje zdravlja mldb. izvođeno i nakon ovog datuma, liječenje se ima smatrati završenim 9. marta 2001. godine, pa je utvrđeno da su tužitelji za štetu saznali 9. marta 2001. godine, odnosno da su tog dana saznali i za troškove u bolnici. Dalje je sud istakao da je tužba podnesena 13. maja 2004. godine, dakle u objektivnom roku od pet godina, ali ne i u subjektivnom zastarnom roku od tri godine. S obzirom da se objektivni rok zastarijevanja naknade štete od pet godina primjenjuje samo kada subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu i počinitelja ističe izvan petogodišnjeg roka, u konkretnoj situaciji se prema članu 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ima primijeniti zastarni rok od tri godine, zbog čega je sud prigovor zastare potraživanja ocijenio osnovanim.
- 9.Sud je dalje naveo da sve i da nije nastupila zastara potraživanja nije bilo osnova da se udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja. Naime, prema nalazu Medicinskog fakulteta u Mostaru sud je utvrdio da je zapinjanje ramena pri porođaju nepredvidiva komplikacija kada dolazi do prijeloma ključne kosti i oštećenja živca ruke, što se može dogoditi i bez prijeloma ključne kosti, te s obzirom na posljedice koje mogu nastupiti, uključujući i smrt majke i djeteta, to je krajnji postupak da se spasi žena a ne dijete. Prema nalazu i mišljenju vještaka nisu postojale indicije ni za vrijeme trudnoće ni za vrijeme porođaja za carski rez, niti da je rodilju trebalo uputiti u drugu ustanovu. Sud je istakao da je odgovornost zdravstvene ustanove cijenio prema odredbama člana 170. ZOO, navodeći da je odgovornost zdravstvene ustanove subjektivne, a ne objektivne prirode. Također je naveo da zdravstvena ustanova odgovara za štetu prouzrokovanu pacijentima ako njeni liječnici i drugo osoblje nisu postupali prema pravilima medicinske struke i s odgovarajućom pažnjom, pa iz takvog ponašanja nastane šteta. Zdravstvena ustanova će odgovarati za one posljedice medicinske intervencije koje nastanu zbog nestručnog, nepažljivog ili nepropisnog rada njenih radnika, dakle za one posljedice koje se mogu pripisati u krivicu liječnika i drugog medicinskog osoblja zbog postupanja koje nije bilo u skladu s pravilima medicinske struke. Kako je tuženi dokazao da je njegov radnik dr. D. V. u danima trudnoće i tokom samog poroda postupao onako kako je trebalo, to prema ocjeni suda ni tuženi nije odgovoran, zbog čega je tužbeni zahtjev apelantice i tužitelja odbio kao neosnovan. Sud je odbio zahtjev apelantice i tužitelja za naknadu troškova postupka, budući da nisu ostvarili uspjeh u parnici, a tuženom je dosudio troškove postupka u iznosu od 8.583,40 KM.
- 10.Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000 062 od 6. marta 2007. godine žalba apelantice i tužitelja izjavljena protiv prvostepene presude je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u cijelosti. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelantice i tužitelja, te da je dao valjane razloge koji su u cijelosti prihvatljivi i za ovaj sud. Sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su tužitelji 23. januara 2000. godine (dan rođenja mldb. Emili) koju je porodio dr. D. V., radnik tuženog, saznali za osobu koja je štetu učinila. Dalje iz otpusnog pisma Klinike za fizikalnu medicinu Zagreb od 9. marta 2001. godine, te ostale dokumentacije u spisu, proizlazi da je sve do tog dana provođeno liječenje mldb. apelantice pa, budući da tužitelji nisu dokazali da je liječenje nastavljeno i nakon toga, to je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je liječenje mldb. apelantice završeno 9. marta 2001. godine, te je na osnovu toga pravilno utvrdio da su tužitelji tog dana saznali i za štetu. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je potraživanje tužitelja prema odredbama člana 376. stav 1. ZOO zastarjelo, jer su za štetnika saznali 23. januara 2000. godine, za štetu 9. marta 2001. godine, a tužbu podnijeli 13. maja 2004. godine. Sud je također ocijenio neosnovanim navode tužitelja da liječenje mldb. apelantice još uvijek nije završeno, navodeći da svoje tvrdnje nisu potkrijepili nikakvim dokazima. Sud je istakao da su neosnovani i navodi da se u pogledu istaknutog prigovora zastare radi o presuđenoj stvari, budući da je tuženi u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare, međutim ni jedan od sudova nije se bavio tim prigovorom, tj. o tome nije odlučivao, jer je tužbeni zahtjev odbijen po drugom osnovu, pa se onda i ne može govoriti o presuđenoj stvari.
- 11.Kantonalni sud je dalje naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Mostaru, te ostalih provedenih dokaza, proizlazi jasan i nedvojben zaključak da je dr. D. V., kao radnik tuženog, u toku trudnoće i kod samog poroda postupao onako kako je to i trebalo i kako nalažu pravila medicinske struke. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelantice i tužitelja kao neosnovan i zbog toga što nije utvrdio odgovornosti tuženog za nastanak štete. Kantonalni sud je ocijenio da je nalaz Medicinskog fakulteta u Mostaru, koji su sačinili dr. I. K. i V. T. stručan i objektivan, te da je dat u skladu s pravilima struke, navodeći da je prvostepeni sud pravilno postupio kada ga je kao takvog prihvatio i na njemu utemeljio svoju odluku. Dalje, sud je zaključio da su neosnovani navodi tužitelja da je vještačenje trebalo da provede Medicinski fakultet u Sarajevu, iako je to bio prijedlog tužitelja, ocjenjujući da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu odredbi člana 148. stav 3. ZPP odlučio da će se zbog ekonomičnosti i efikasnosti vještačenje povjeriti Medicinskom fakultetu u Mostaru.
- 12.Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000834 od 27. decembra 2007. godine, revizija apelantice i tužitelja izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno zaključili da je potraživanje prouzrokovane štete u smislu odredbi člana 361. stav 1. ZOO zastarjelo, zbog toga što je protekao subjektivni rok od tri godine za podnošenje tužbe. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da iz podataka spisa slijedi da su tužitelji sudu tužbu podnijeli 13. maja 2003. godine, a ne 13. maja 2004. godine, kako su to zaključili prvostepeni i drugostepeni sud, zbog čega prigovor zastare potraživanja nije osnovan, te da samo iz tih razloga ne bi mogao biti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Vrhovni sud je istakao da je u ponovnom postupku drugostepeni sud postupio po uputama ovog suda datim u Presudi broj Rev-962/04 od 9. februara 2006. godine, te da je vještačenjem Medicinskog fakulteta u Mostaru utvrđeno da je dr. D. V., ljekar tužene koji je porađao tužiteljicu, u datim okolnostima postupao onako kako je i trebalo i kako to nalažu pravila struke. Prema nalazu vještaka nastala komplikacija se nije mogla izbjeći niti u jednom rodilištu, pa čak da je završena i operativnim putem, jer nisu postojale indicije za vrijeme trudnoće niti za vrijeme poroda za carski rez, niti da je rodilju trebalo uputiti u drugu ustanovu.
- 13.Vrhovni sud je dalje naveo da su na navedena činjenična utvrđenja, za koja je vezan ovaj sud, kao revizijski prvostepeni i drugostepeni sud pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe člana 170. stav 1. ZOO kada su utvrdili da tuženi nije odgovoran za nastalu štetu, te iz tog razloga odbili tužbeni zahtjev tužitelja. Vrhovni sud je naglasio da, prema članu 148. stav 3. ZPP, odluku o tome ko će obaviti vještačenje ako stranke ne postignu saglasnost o osobi koja treba biti određena za vještaka donosi sud, pa je prigovor tužitelja na odluku suda da se vještačenje povjeri Medicinskom fakultetu u Mostaru, a ne u Sarajevu, ocijenio neosnovanim. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostepeni sud cijenio žalbene navode tužitelja koji su od odlučnog značaja, te da nisu osnovani ni prigovori revizije da je drugostepeni sud povrijedio odredbe člana 231. ZPP.
Relevantne činjenice u vezi s krivičnim postupkom protiv dr. D. V.
- 14.Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda Ljubuški broj Ki:9/03 od 15. oktobra 2003. godine obustavljena je istraga u krivičnom predmetu broj Ki-97/03 zbog odustajanja Općinskog javnog tužioca od krivičnog gonjenja protiv dr. D. V., ginekologa, zaposlenika Doma zdravlja Ljubuški, zbog krivičnog djela protiv zdravlja ljudi iz člana 254. stav 1. KZ FBiH u vezi s članom 245. stav 1. KZ FBiH. Istraga u ovom predmetu je vođena po zahtjevu za provođenje istrage od 23. juna 2003. godine, Tonina i Ljilje Ibrulj, roditelja apelantice mldb. Emili Ibrulj, koji su podnijeli istražnom sudiji Općinskog suda u Ljubuškom.
- 15.Rješenjem Općinskog suda Ljubuški broj KV-29/03 od 29. oktobra 2003. godine, koje je donijelo tročlano vijeće, u kojem je kao predsjednik vijeća učestvovao Marin Zadrić, odbijena je žalba oštećenih Tonina i Ljilje Ibrulj na Rješenje Općinskog suda u Ljubuškom broj Ki:9/03 od 15. oktobra 2003. godine kao neosnovana, i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sudija za prethodni postupak pravilno postupio kada je nakon što je dobio obavijest od nadležnog tužitelja da neće poduzeti krivično gonjenje protiv dr. D. V. za krivično djelo protiv zdravlja ljudi iz člana 254. stav 1. KZ FBiH u vezi s članom 245. stav 1. KZ FBiH, donio rješenje o obustavi postupka jer ga na takvu odluku obavezuje odredba člana 454. stav 2. ZKP FBiH. Sud je obrazložio da je iz navedenih razloga ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju nepravilno primijenjeno materijalno pravo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 16.Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s pravom na pravično suđenje apelantica tvrdi da su sudovi pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje, navodi da nije imala pravično suđenje pred nepristranim sudom jer je sudija koji je donio prvostepenu odluku u parničnom postupku sudjelovao i u krivičnom postupku, te odlučivao o žalbi oštećenog na rješenje sudije za prethodni postupak. Također navodi da sud nije dozvolio izvođenje određenih dokaza čitanjem nalaza vještačenja iz krivičnog spisa, čime je narušena ravnopravnost stranaka u postupku. Dalje prigovara na postupanje suda koji je povjerio vještačenje Medicinskom fakultetu u Mostaru, a ne u Sarajevu. Također navodi da je vještačenje bilo proizvoljno i pristrano, da su postojali razlozi za izuzeće vještaka, da nije imala priliku da se očituje na nalaz vještaka te da je, samim tim, prekršeno njeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Zbog pretrpljenih duševnih bolova apelantica traži kompenzaciju prema uobičajenoj praksi Ustavnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja datog u svojoj odluci, u kojoj je naveo razloge zbog kojih je ocijenio da je pravilna odluka drugostepenog suda kojom je odbijena žalba apelantice i ostalih tužitelja, i potvrđena prvostepena presuda.
- 18.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu prekršena apelantičina prava na koja se poziva u apelaciji, i predlaže da se apelacija kao neutemeljena odbije.
- 19.Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u postupku pred tim sudom u cijelosti ispoštovano svako od apelantičinih prava koja proizlaze iz člana 6. Evropske konvencije, a posebno ona prava koja se odnose na neposredno izvođenje dokaza, ravnopravno iznošenje svog slučaja, iznošenje protuargumenata, vrijeme i uvjeti potrebni za pripremu i iznošenje argumenata, odnosno slučaja u cijelosti.
- 20.U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da su nalaz i mišljenje Medicinskog fakulteta u Mostaru na glavnoj raspravi obrazložili dr. I. K. i V. T., te da su sudovi pravilno cijenili ovaj nalaz dovodeći ga u vezu s ostalim provedenim dokazima i detaljno obrazložili razloge zbog kojih je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 21.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/06, 73/05 i 19/06)
Član 7.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjeniceŠ...Ć
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će, savjesno i brižljivo, ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranke dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 148.
(3) Ako stranke ne postignu sporazum o osobi koja treba biti određena za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud.
Član 149.
(1) Vještačenje obavlja jedan vještak.
(2) Sud može na prijedlog stranke odrediti više vještaka za različite vrste vještačenja.
(3) Vještaci se određuju prvenstveno iz reda imenovanih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja.
(4) Složenija vještačenja povjerit će se prvenstveno stručnim ustanovama kao što su bolnice, hemijski laboratoriji, fakulteti i slično.
Član 150.
Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži:
- 1)ime i prezime i zanimanje vještaka,
- 2)predmet spora,
- 3)obim i predmet vještačenja,
- 4)rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja.
Član 151.
(1) Vještak se uvijek poziva na ročište za glavnu raspravu Š...Ć
Član 153.
(1) Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, ali se izuzetno za vještaka može uzeti i osoba koja je ranije bila saslušana kao svjedok.
(2) Stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem.
Član 154.
(1) Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije rasprave, ukoliko sud ne odredi drugačije.
(2) Vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje.
Član 155.
(1) Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, nakon proteka roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.
(2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili proturječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.
(3) Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.
Član 156.
Sud dostavlja strankama pismeni nalaz i mišljenje vještaka najkasnije osam dana prije ročišta za glavnu raspravu.
Član 157.
(1) Ročište za glavnu raspravu će se održati i ako vještak ne pristupi glavnoj raspravi.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, sud može na prijedlog stranke odgoditi raspravu i zakazati novo ročište na koje će ponovo pozvati vještaka ako utvrdi da je njegovo prisustvo na raspravi neophodno radi razjašnjenja ili dopune nalaza i mišljenja.
Član 357.
Sudija ne može suditi:
(4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. Š...Ć
- 22.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03)
Član 170.
(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
VI. Dopustivost
- 23.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000834 od 27. decembra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 22. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelantica osporava navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđeni njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
- 28.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 29.Ustavni sud primjećuje da su odluke koje apelantica osporava donesene u postupku povodom tužbe koju je zajedno s ostalim tužiteljima podnijela protiv tuženoga radi naknade štete, te je član 6. Evropske konvencije primjenljiv.
- 30.Apelantica se žali na procesne i materijalne povrede i tvrdi da su redovni sudovi pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U tom pravcu je navela da sudovi nisu s jednakom pažnjom, savjesno i brižljivo, cijenili dokaze koje je ona predlagala i dokaze tužene strane, navodeći da sud nije prihvatio njen prijedlog da se vještačenje povjeri Institutu za sudsku medicinu u Sarajevu, te da je ciljano angažovao Medicinski fakultet u Mostaru i vještaka stranog državljanina. Također, ističe da je nalaz vještaka na kojem se zasniva prvostepena presuda suprotan pravilima logičnog i razumnog mišljenja i zaključivanja, da nije imala mogućnost da se izjasni o nalazu vještaka, te da joj sud nije dozvolio izvođenje određenih dokaza čitanjem nalaza vještačenja iz krivičnog spisa. Stoga, apelantica smatra da je u sudskom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti i kontradiktornosti kao segment prava na pravično suđenje. Također, ističe i prigovor da nije imala pravično suđenje pred nepristranim sudom jer je sudija koji je donio prvostepenu odluku u parničnom postupku sudjelovao i u krivičnom postupku, te odlučivao o žalbi oštećenog na rješenje sudije za prethodni postupak i što je, kako navodi, sve vrijeme "navijao za tuženu stranu omalovažavajući njene prijedloge a prihvatajući prijedloge tuženog po istom osnovu".
- 31.Ustavni sud će prvo ispitati osnovanost apelantičinih navoda da nije imala pravično suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom, a tvrdnje potkrepljuje činjenicom da je sudija koji je donio prvostepenu odluku u parničnom postupku sudjelovao i u krivičnom postupku vođenom protiv dr. D. V., liječnika tuženog, te da je sve vrijeme u toku postupka "navijao za tuženu stranu omalovažavajući njene prijedloge, a prihvatajući prijedloge tuženog". U vezi s ovim apelantičinim navodima, Ustavni sud naglašava da se nepristranost sudije, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti sudije. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sudija uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sudija nije bio nepristran. Ustavni sud, također, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje zakonodavčevo nastojanje da otkloni razumnu sumnju u pristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu s navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).
- 32.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je sudija Marin Zadrić sudjelovao u krivičnom postupku u donošenju rješenja o apelantičinoj žalbi na rješenje Općinskog suda kojim je obustavljena istraga u krivičnom predmetu broj Ki-9/03, međutim to nije dovoljan argument na kojem bi se mogao temeljiti zaključak da je postupajući sudija s predubjeđenjem vodio prvostepeni parnični postupak, a što bi moglo dovesti u pitanje njegovu pristranost. Naime, navedeno rješenje je procesne naravi i sudjelujući u ovom postupku sudija Marin Zadrić se nije ni upoznao s materijalnim dokazima iz spisa, nego je potvrdio rješenje sudije za prethodno saslušanje primjenjujući isključivo odredbe procesnog zakona. Osim toga, iz dokumentacije spisa nije vidljivo da je apelantica koristila mogućnost da, u smislu odredbi člana 358. ZPP, podnese sudu zahtjev za izuzeće sudije Marina Zadrića, niti je ovaj žalbeni navod isticala u postupku pred redovnim sudovima. Dalje, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi da je sudija "navijao za tuženu stranu omalovažavajući njene prijedloge a prihvatajući prijedloge tuženog" paušalni, budući da apelantica osim ovih navoda nije ponudila nikakve dokaze koji bi učinili vjerovatnim da je postupajući sudija prilikom rješavanja njenog predmeta bio pristran. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je postupajući sudija Marin Zadrić prilikom odlučivanja o apelantičinoj tužbi u prvostepenom parničnom postupku bio pristran.
- 33.U pogledu ostalih navoda iz apelacije Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 58/05).
- 34.Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda prema kojoj je prihvatljivost dokaza prvenstveno materija koju reguliraju domaći zakoni i da, kao opće pravilo, važi da su domaći sudovi ti koji procjenjuju dokaze koji su im prezentirani. Zadatak Evropskog i Ustavnog suda, prema Evropskoj konvenciji, nije da odlučuju da li su izjave svjedoka bile prihvatljive u smislu dokaza, nego da utvrde da li je postupak u cijelosti, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-II, stav 78). U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, idem.).
- 35.Razmatrajući apelantičine navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju zasnovanom na proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, redovni sudovi analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložili zbog čega su zaključili da apelantica nije dokazala činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Naime, redovni sudovi su obrazložili da, u smislu odredbi člana 170. ZOO, ne postoji odgovornost tuženog, budući da iz činjeničnog utvrđenja, a posebno nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, proizlazi da je dr. D. V. kao radnik tuženog u toku trudnoće i kod samog poroda tužiteljice postupao onako kako to nalažu pravila medicinske struke i s odgovarajućom pažnjom. Redovni sudovi su obrazložili da su nalaz vještaka medicinske struke ocijenili objektivnim i stručnim, te da su mu u cijelosti vjerovali, jer je po ocjeni sudova dat u skladu s pravilima struke, nauke i vještine, i saglasni su u svojim zaključcima i mišljenjima. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali obrazloženje zbog čega su se opredijelili da vještačenje provede Medicinski fakultet u Mostaru, a ne Medicinski fakultet u Sarajevu, te da su postupili saglasno relevantnim odredbama člana 148. stav 3. ZPP, budući da nije postignut sporazum kojoj medicinskoj ustanovi treba povjeriti vještačenje.
- 36.Ustavni sud zapaža da je zakonski zastupnik mldb. apelantice tokom cijelog postupka aktivno učestvovao i koristio pravo žalbe na prvostepenu presudu. Ustavni sud, također, primjećuje da je prije donošenja prvostepene presude Kantonalni sud već jednom ukinuo prvostepenu presudu u odnosu na tuženog, zbog toga što prvostepeni sud nije utvrdio da li je liječnik tuženog D. V., koji je pratio tužiteljičinu trudnoću, postupao s odgovarajućom pažnjom kada tužiteljicu nije uputio da se porodi u medicinsku ustanovu s obzirom na specifičnost trudnoće. Ustavni sud primjećuje da je u ponovnom postupku sud, de facto, saslušao vještake članove stručnog tima za vještačenje Medicinskog fakulteta u Mostaru dr. I. K. i dr. V. T., zatim saslušao tužiteljicu majku mldb. apelantice, te svjedoka dr. D. V., liječnika tuženog, te proveo i druge brojne dokaze a s ciljem potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Nesporno je da je apelantica imala uvida u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje osporava apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjima redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te s njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će činjenice prihvatiti kao dokazane, a koje ne. Uvidom u obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da su sudovi, utvrđujući činjenično stanje, izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo.
- 37.U vezi s apelantičinim navodima da joj sud nije dozvolio izvođenje određenih dokaza čitanjem nalaza vještačenja iz krivičnog spisa, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije spisa proizlazi da je apelantica preko svog punomoćnika na pripremnom ročištu održanom 22. augusta 2006. godine predlagala izvođenje vještačenja, te da uopće nije predlagala čitanje dokaza koji su izvedeni u krivičnom postupku. Kako takav prijedlog nije dat sudu sud o njemu nije ni mogao odlučivati, pa su apelantičini navodi istaknuti u ovom pravcu u cijelosti neosnovani.
- 38.Osim toga, apelantica prigovara da je u konkretnom slučaju prekršen princip "kontradiktornosti", kao element prava na pravično suđenje, zasnivajući svoj prigovor na navodima da nije imala mogućnost da se izjasni o nalazu vještaka. Iz dokumentacije predmetnog spisa proizlazi da je prvostepeni sud zakonskom zastupniku mldb. apelantice i tuženom blagovremeno dostavio pismene nalaze i mišljenje vještaka psihijatra, na koji zastupnik mldb. apelantice nije imao primjedbi, te da mu je na ročištu održanom 24. oktobra 2006. godine dostavljen i nalaz Medicinskog fakulteta u Mostaru, o kojem je imao priliku da se izjasni na glavnoj raspravi održanoj 21. novembra 2006. godine. Dakle, iz spisa predmeta proizlazi da je sud pismeni nalaz i mišljenje vještaka blagovremeno dostavio zakonskom zastupniku mldb. apelantice, te da je imao dovoljno vremena da se pripremi za nastavak glavne rasprave na kojoj mu je omogućeno ispitivanje svih vještaka, kao članova tima za vještačenje o svim za njih važnim okolnostima, te da u smislu odredbi člana 153. stav 2. ZPP nije traženo izuzeće niti jednog od vještaka iz tima vještaka.
- 39.Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih odluka, da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Dalje, što se samog sudskog postupka tiče, apelantica je u konkretnom predmetu imala mogućnost da preduzima pravne radnje radi zaštite svojih prava u sudskom postupku. Apelantica je imala pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka. Ni u jednoj fazi postupka apelantici nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Dalje, apelantici je pružena mogućnost javne rasprave pred svim sudovima pune jurisdikcije kao "suštinski element" prava na pravično suđenje.
- 40.Stoga, imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 41.U odnosu na apelantičin zahtjev za kompenzaciju zbog pretrpljenih duševnih bolova, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanta, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nema osnova da se udovolji apelaciji, to apelantici ne pripada ni pravo na naknadu nematerijalne štete.
Član 13. Evropske konvencije u vezi s članom 6. Evropske konvencije
- 42.Apelantica prigovara da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost podnošenja žalbe i revizije, te da su sudovi u obrazloženju svojih odluka dali razloge zašto su ocijenili da su neosnovani navodi žalbe i revizije. Činjenica da ishod predmetnog postupka nije bio pozitivan za apelanticu sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga Ustavni sud zaključuje da je neosnovan apelantičin navod o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 43.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 44.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada se apelantica žali da je osporenim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a pri tome Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantičinu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, nije prekršeni princip ravnopravnosti ni princip kontradiktornosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su osporene presude zasnovane na dokazima koji su izvedeni na glavnoj raspravi a zakonskom zastupniku mldb. apelantice nije bilo onemogućeno da predlaže dokaze koje je sud ocijenio neophodnim za donošenje odluke, te da se izjasni o nalazu vještaka. Osim toga, nije prekršen princip pristranosti sudije u postupku pred prvostepenim sudom kada u spisu predmeta nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je postupajući sudija bio pristran. Ustavni sud, također, smatra da iz istih razloga nije povrijeđeno ni apelantičino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 45.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.