USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 101/10
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 373/08, rješavajući apelaciju Ibrahima Tufekčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima Tufekčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-850/04 od 25. januara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Lukavcu broj P-309/03 od 16. februara 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Ibrahim Tufekčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Vinka Gutić, advokat iz Lukavca, podnio je 1. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-850/04 od 25. januara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-309/03 od 16. februara 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (koji je preuzeo predmete Općinskog suda u Lukavcu) i "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo, filijala Tuzla, zatraženo je 7. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također, od Općinskog suda u Tuzli je 19. aprila 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-309/03.
- 3.Vrhovni sud i Kantonalni sud su 21. februara 2008. godine dostavili odgovor na apelaciju, a "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo, filijala Tuzla, je dostavilo odgovor 25. februara 2008. godine. Općinski sud u Tuzli je dostavio odgovor na apelaciju 22. februara 2008. godine, a traženi spis 18. maja 2010. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli i "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo, filijala Tuzla, dostavljeni su apelantu 27. februara 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je 7. decembra 1991. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog ZOIL "Sarajevo", područna jedinica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), radi povećanja rente. Općinski sud je donio Rješenje broj P-754/91 od 20. maja 1994. godine o prekidu postupka zbog okolnosti uvjetovanih ratnim stanjem.
- 7.Apelant je 9. januara 2002. godine podnio prijedlog za nastavak predmetnog postupka.
- 8.Općinski sud je održao ročišta 7. i 19. februara, 20. marta, 29. aprila, 30. maja i 5. augusta 2002. godine.
- 9.Presudom Općinskog suda broj P-754/91 od 5. augusta 2002. godine obavezano je tuženo "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo, filijala Tuzla (kao pravni slijednik prvobitno označenog tuženog) da apelantu na ime izgubljene zarade isplati iznose od po 250,00 KM mjesečno počevši od 7. decembra 1991. do 1. januara 1996. godine, a od 1. januara 1996. godine pa ubuduće iznose od po 700,00 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom, a sve to umjesto iznosa od 15.000,00 YU dinara mjesečno, na što je tuženi obavezan pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine.
- 10.Protiv navedene presude tuženi je 29. oktobra 2002. godine izjavio žalbu, pa je spis 14. novembra 2002. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje.
- 11.Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1501/02 od 13. maja 2003. godine kojim je žalba tuženog uvažena, pa je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
- 12.U ponovnom postupku Općinski sud je održao pet ročišta (9. jula i 23. oktobra 2003. godine, te 5. januara, 4. februara i 16. februara 2004. godine), dok je dva ročišta odložio zbog nestanka električne energije (25. septembra i 10. decembra 2003. godine).
- 13.Presudom Općinskog suda broj P-309/03 od 16. februara 2004. godine obavezan je tuženi da isplati apelantu na ime izgubljene zarade - rente iznose od po 400,00 KM mjesečno počevši od 1. januara 1996. godine pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili do druge odluke suda, sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečne iznose počevši od 30. maja 2002. godine, umjesto iznosa od 15.000,00 YU dinara mjesečno na što je tuženi obavezan pravosnažnom Presudom tog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine. Također, tuženi je obavezan da naknadi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.478,00 KM. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen.
- 14.U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da postoji obaveza tuženog da apelantu na ime izgubljene zarade isplaćuje mjesečne iznose od po 15.000,00 YU dinara po pravosnažnoj Presudi tog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine. Naime, sud je istakao da je nesporno da je apelant, kao bivši profesionalni muzičar, zadobio povredu u saobraćajnoj nezgodi koju je prouzrokovao osiguranik tuženog, te da je nakon te nezgode ostao trajno nesposoban za privređivanje. Međutim, sud je naveo da je među strankama sporno da li su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja navedene presude i od čega u konačnom zavisi odluka u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na to, sud je naveo da je na okolnost visine zarade koju su profesionalni muzičari ostvarivali u periodu od 1992. do 1996. godine saslušao tri svjedoka. U vezi s tim, sud je naveo da nije prihvatio iskaze dva svjedoka, budući da iz njihovih iskaza proizlazi da su u navedenom periodu ostvarivali zaradu u inozemstvu, a ne na području Tuzlanskog kantona gdje živi apelant. Također, sud je naveo da nije prihvatio ni iskaz trećeg svjedoka koji je izjavio da je u toku rata na području Tuzlanskog kantona ostvarivao mjesečnu zaradu od 300,00 do 700,00 KM. Naime, Općinski sud je obrazložio da je općepoznata činjenica da u ratnom periodu ugostiteljski objekti nisu radili kontinuirano zbog policijskog sata (od 17h do 6h), kao i zbog zabrane okupljanja grupa lica. Također, sud je istakao da je općepoznata činjenica da zaposleni na području Tuzlanskog kantona u toku rata nisu ostvarivali zaradu, već da su dobijali naknadu u vidu paketa. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu rente za period od 1992. do 1996. godine, budući da bi apelant u suprotnom bio doveden u znatno povoljniji položaj u odnosu na radnike koji su u navedenom periodu radili bez plaće. Međutim, u pogledu apelantovog zahtjeva za povećanje rente od 1. januara 1996. godine pa dalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu priloženih računa o ostvarenoj zaradi profesionalnih muzičara u navedenom periodu utvrdio da je došlo do povećanja zarade lica koja obavljaju poslove estradnih umjetnika. Pri tome, Općinski sud je istakao da priroda posla koji je obavljao apelant (profesionalni muzičar) i način na koji je obavljao taj posao (nastupanje u ugostiteljskim objektima) otežavaju utvrđivanje izgubljene zarade, te da je stoga u konkretnom slučaju opravdano dosuditi visinu štete prema slobodnoj ocjeni suda u smislu člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S obzirom na to, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu na ime rente isplati iznos od 400,00 KM počevši od 1. januara 1996. godine prema odredbi člana 196. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je naveo da je odluku o kamatama donio u skladu s važećim stanovištem sudske prakse, prema kojem se u slučaju potraživanja budućih davanja zatezna kamata na iznos materijalne štete dosuđuje od dana postavljanja tužbenog zahtjeva, odnosno u konkretnom slučaju od dana preciziranja tužbenog zahtjeva.
- 15.Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu 21. aprila, a tuženi 26. aprila 2004. godine, pa je spis je 10. juna 2004. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje.
- 16.Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-850/04 od 25. januara 2005. godine kojom je apelantova žalba odbijena, dok je žalba tuženog djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov zahtjev za isplatu kamata, a troškovi postupka su sniženi na iznos od 2.471,70 KM. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva za povećanje rente u periodu od 7. decembra 1991. do 1. januara 1996. godine. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze svjedoka i da je dao valjane razloge zašto te iskaze nije prihvatio, a te je razloge u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Također, Kantonalni sud je obrazložio da činjenica da je u međuvremenu izvršena denominacija i konverzija mjesečnog iznosa rente koja je utvrđena ranijom presudom nije sama po sebi dovoljna za izmjenu te presude i povećanje rente u smislu člana 196. ZOO-a. Naime, Kantonalni sud je istakao da ta činjenica može biti od uticaja samo na izvršenje Presude Općinskog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine, a nikako na izmjenu, odnosno povećanje rente koja je utvrđena navedenom presudom. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio iskaz svjedoka u dijelu koji se odnosi na visinu ostvarene zarade nakon 1. januara 1996. godine, jer je njegov iskaz u tom dijelu logičan, te saglasan s materijalnim dokazima u spisu (brojnim računima o ostvarenoj zaradi pojedinih orkestara na području Tuzlanskog kantona). S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao tuženog da apelantu na ime rente isplaćuje iznos od po 400,00 KM mjesečno počevši od 1. januara 1996. godine.
- 17.Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da apelant nije tražio isplatu kamata kao sporednih potraživanja u smislu člana 53. stav 2. tačka 2. ZPP-a, te da je stoga prvostepeni sud, odlučujući o kamatama, izašao izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu rente za navedeni vremenski period s "važećom kamatom" za taj period. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda tako postavljen tužbeni zahtjev u pogledu kamata kao sporednih potraživanja nije određen, niti je odrediv. Naime, Kantonalni sud je istakao da u zahtjevu nedostaje dan kada je tuženi zakasnio s ispunjenjem novčane obaveze, dan do kada teku zakonske zatezne kamate, kao i elementi na osnovu kojih bi se mogli odrediti navedeni dani, da bi sud mogao odlučivati o zahtjevu za isplatu kamata u smislu odredbi člana 277. ZOO-a i člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate.
- 18.Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju 14. marta, a apelant 18. marta 2005. godine.
- 19.Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine kojom je revizija tuženog djelimično usvojena, pa su obje nižestepene presude preinačene u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom zahtjevu za povećanje rente i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka. Slijedom toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za povećanje rente za period od 1. januara 1996. do 31. decembra 1997. godine, a usvojen je apelantov tužbeni zahtjev za povećanje rente od 1. januara 1998. godine, pa je tuženi obavezan da po tom osnovu i od tog datuma plaća apelantu iznos od 250,00 KM mjesečno, umjesto iznosa od 15.000,00 YU dinara koji je utvrđen pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine. Tuženi je obavezan da naknadi apelantu troškove postupka u iznosu od 617,75 KM. U preostalom dijelu revizija tuženog je odbijena, dok je apelantova revizija u cijelosti odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo i pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za povećanje rente za period od 7. decembra 1991. do 1. januara 1996. godine, prihvatajući razloge koje su dali nižestepeni sudovi. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za isplatu kamata, te da razloge koje je naveo drugostepeni sud u obrazloženju pobijane presude u potpunosti prihvata kao pravilne i taj sud.
- 20.Dalje, Vrhovni sud je istakao da je općepoznata činjenica da je zbog ratnih razaranja, nezaposlenosti i drugih posljedica rata, kupovna moć stanovništva opala u odnosu na predratni period. Po mišljenju Vrhovnog suda sve te okolnosti su se odrazile i na posjete ugostiteljskim objektima, na mogućnost zapošljavanja profesionalnih muzičara u tim objektima i, samim tim, na visinu njihove zarade. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da su se 1. juna 1996. godine stekli uvjeti za povećanje rente. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja odluke čiju izmjenu apelant traži nisu znatnije poboljšale u 1996. godini, a što je uvjet za povećanje rente u smislu odredbi člana 196. ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su se tek 1998. godine stekli uvjeti za povećanje novčanog iznosa rente od 15.000,00 KM (koji je nakon zvanične zamjene BH dinara u važeću valutu imao vrijednost 0,15 KM) na iznos od 250,00 KM. S obzirom da je u jednom dijelu preinačio nižestepene presude, Vrhovni sud je naveo da je, prema odredbi člana 397. stav 2. ZPP-a, odlučio o troškovima cijelog postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 21.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje uključujući i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se njegova tužba radi povećanja rente trebala smatrati tužbom radi novčanog duga nastalog iz povremenih potraživanja u smislu Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim apelant navodi da, prema ekspertizi vještaka ekonomske struke Dike Mujčinovića od 20. januara 2008. godine (koju je dostavio uz apelaciju), iznos od 15.000,00 YU dinara koji je apelantu dosuđen Presudom Općinskog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine, predstavlja iznos od 1.153,83 KM. Pri tome, apelant ističe da je Ustavni sud u Odluci U 64/02 zauzeo stav "da promjena valute ili denominacija novca ne može uticati na vrijednost potraživanja". Dalje, apelant smatra da ima pravo na zakonske zatezne kamate počevši od dana podnošenja tužbe, 7. decembra 1991. godine, na iznos svakog dospjelog a neisplaćenog mjesečnog iznosa rente. Također, apelant smatra da Vrhovni sud nije bio ovlašten preinačiti odluku o troškovima postupka, jer tuženi nije izjavio reviziju protiv drugostepene presude u tom dijelu. S obzirom da je predmetni sudski postupak trajao 16 godina, apelant traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
- 22.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju Presude broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine, te smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.
- 23.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, te predlaže da se predmetna apelacija odbije.
- 24.U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao tokom prvostepenog postupka, a koje je taj sud raspravio i o tome dao odgovarajuće obrazloženje. Također, Općinski sud je naveo da je predmetni postupak prekinut zbog okolnosti uvjetovanih ratnim stanjem, te da je nakon podnošenja prijedloga za nastavak postupka taj sud odmah zakazao pripremno ročište, te nakon toga postupak okončao u razumnom roku.
- 25.U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da je potpuno neosnovano apelantovo pozivanje na ekspertizu vještaka ekonomske struke Dike Mujčinovića u pogledu utvrđivanja mjesečnog duga rente u iznosu od 1.153,83 KM. Naime, tuženi je naveo da u toku sudskog postupka nije provedeno vještačenje vještaka ekonomske struke, te da iznos od 1.153,83 KM apelant prvi put spominje u predmetnoj apelaciji.
V. Relevantni propisi
- 26.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 196.
Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti, ako se znatnije promjene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke.
U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 67/89, 20/90 i 27/90) relevantne odredbe glase:
Član 212.
Postupak se prekida:
Š...Ć
- 5)kad usljed rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;
Član 215.
Š...Ć
- 3)U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.
U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 196.
Postupak se prekida:
Š...Ć
- 5)kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;
Član 199.
Š...Ć
- 3)U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.
U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 386.
Š...Ć
(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 397.
Š...Ć
(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.
VI. Dopustivost
- 27.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 28.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 29.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 30.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 31.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje uključujući i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje - razuman rok
- 32.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 33.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 33.
a) Relevantni principi
- 34.Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 35.Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 36.Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
- 37.Ustavni sud zapaža da je apelant 7. decembra 1991. godine pokrenuo postupak radi povećanja rente. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda, dakle period od 11 godina i mjesec dana. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 15 godina i mjesec dana.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 38.U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku je trebalo utvrditi da li su se znatnije promijenile okolnosti koje je nadležni sud imao u vidu prilikom donošenja ranije presude kojom je apelantu priznato pravo na isplatu rente u određenom iznosu, te da li stoga apelant ima pravo na povećanje rente prema odredbi člana 196. ZOO-a. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
- 39.Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u vrijeme kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) predmetni postupak bio prekinut zbog ratnih okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku propisano da će se postupak nastaviti na prijedlog stranke čim prestanu razlozi zbog kojih je postupak prekinut. Imajući u vidu da je apelant tek 9. januara 2002. godine podnio prijedlog za nastavak postupka, Ustavni sud će period od oko šest godina, koliko je prošlo od prestanka ratnog stanja kada je apelant mogao tražiti nastavak prekinutog postupka pa do podnošenja prijedloga za nastavak postupka, staviti na teret apelantu koji ničim nije ni pokušao opravdati svoju nezainteresiranost za ovaj predmet u tom periodu iako je u konkretnom slučaju on tužitelj. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon podnošenja prijedloga za nastavak, postupak pred redovnim sudovima trajao pet godina, i to na tri sudske instance. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su Općinski i Kantonalni sud u tom periodu aktivno postupali u predmetnom postupku i, u relativno kratkim vremenskim razmacima, preduzimali su procesne radnje i donosili odluke. Pri tome, Ustavni sud smatra da činjenica da je Kantonalni sud ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak nije znatno uticala na ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka, budući da su oba seta postupaka pred Općinskim i Kantonalnim sudom okončani u periodu od tri godine. Što se tiče ponašanja Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da period odlučivanja pred Vrhovnim sudom također ne predstavlja period koji bi sam po sebi predstavljao značajan doprinos ukupnoj dužini postupka.
- 40.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je ponašanje apelanta, odnosno njegova nezainteresiranost za vođenje postupka u periodu od šest godina koliko je prošlo od prestanka rata i ratnog stanja pa do podnošenja prijedloga za nastavak postupka, odlučujuće doprinijela ukupnoj dužini trajanja konkretnog postupka. S obzirom na to Ustavni sud smatra da, iako postupak nije okončan u periodu od 11 godina i mjesec dana računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku", budući da je apelantova neaktivnost u ponovnom pokretanju prekinutog postupka u periodu od šest godina nakon okončanja rata i ratnog stanja odlučujuće doprinijela ukupnoj dužini postupka. Samim tim, nema ni osnova za dosuđivanje naknade nematerijalne štete. Suprotno odlučenje bi, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo suprotno cilju i svrsi zaštite koju pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, koji štiti pojedince od neopravdano dugog postupanja sudova, ali ne pruža zaštitu za propuste koje sami učine u postupku i nezainteresiranost koju iskažu u vođenju postupka koji su pokrenuli, jer bi to moglo voditi zloupotrebi ovog prava.
- 41.Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 42.U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 43.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, apelant nije ni osporio da mu je bila uskraćena mogućnost da u toku postupka iznosi dokaze, pa tako ni da predloži odgovarajuće vještačenje, a uz apelaciju je dostavio nalaz vještaka koji je sačinjen nakon što je donesena osporena presuda Vrhovnog suda. Budući da navode u vezi s tim nalazom ističe prvi put u apelaciji ne argumentujući zašto takav dokaz nije predložio i izveo u toku postupka pred redovnim sudom, Ustavni sud te navode neće razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku broj U 64/02, jer se u konkretnom slučaju ne radi o istom činjeničnom niti o istom pravnom pitanju. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
- 44.Također, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što se, po njegovom mišljenju, odrazilo na visinu dosuđene rente. Međutim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
- 45.Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelantovo ponašanje, odnosno njegova nezainteresiranost za vođenje predmetnog postupka u periodu od šest godina od prestanka rata i ratnog stanja bila odlučujuća za ukupnu dužinu trajanja postupka u relevantnom periodu.
- 46.Također, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a apelant se nije pozvao na neki od suštinskih elemenata prava na pravično suđenje, niti je pružio bilo kakav dokaz da je miješanje u njegovu imovinu bilo proizvoljno.
- 47.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 48.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.