USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 103/10
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 206/08, rješavajući apelaciju Radislava Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelomično se usvaja apelacija Radislava Ilića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj KT-260/05.
Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da bez daljnjih odlaganja preduzme zakonom propisane mjere s ciljem okončanja postupka u predmetu broj KT-260/05 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Radislava Ilića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-06/250 od 26. decembra 2007. godine u odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Radislav Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) s Pala, kojeg zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Koldžo, advokati iz Sarajeva, podnio je 15. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-06/250 od 26. decembra 2007. godine, kao i zbog neokončanja istražnog postupka koji je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) pokrenulo protiv njega. Apelant je u apelaciji zatražio donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da mu vrati lična dokumenta te naložio Tužilaštvu BiH da u roku od mjesec dana okonča istragu. Apelant je 7. aprila 2008. godine dostavio dopis kojim je obavijestio Ustavni sud da su Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-06/2850 od 28. februara 2008. godine ukinute sve mjere zabrane koje su mu izrečene, ali da i dalje ostaje kod podnesene apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH je zatraženo 25. januara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Sud BiH je dostavio 4. februara 2008. godine, a Tužilaštvo BiH 6. aprila 2010. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Tužilaštva BiH su dostavljeni apelantu 25. marta 2008. godine i 29. juna 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Tužilaštvo BiH je donijelo Naredbu o provođenju istrage protiv apelanta, broj KT-260/05 od 30. juna 2005. godine, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela pranja novca iz člana 209. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), utaje poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. KZ RS-a.
- 7.Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj X-KRN/06/250-A od 25. augusta 2006. godine apelantu je određen pritvor, koji je produžen rješenjima Suda BiH br. X-KRN/06/250 od 21. septembra 2006. godine i X-KRN-06/250 od 22. novembra 2006. godine.
- 8.Apelant je 12. decembra 2006. godine podnio zahtjev za ukidanje pritvora, koji je dopunio 18. decembra 2006. godine.
- 9.Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-06/250 od 22. decembra 2006. godine prihvaćen je apelantov zahtjev i prijedlog Tužilaštva, te je mjera pritvora zamijenjena mjerama zabrane kojim bi se osigurala apelantova prisutnost u daljnjem toku postupka. Istim rješenjem je određeno da se apelant pusti na slobodu nakon što Sudu BiH preda svoj pasoš, ličnu kartu i vozačku dozvolu. Također, tim rješenjem apelantu su izrečene sljedeće mjere zabrane: zabrana kontakta s osobama koje su saslušane kao svjedoci, zabrana napuštanja mjesta boravišta, kao i svakodnevno javljanje u Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo, te privremeno oduzimanje pasoša, lične karte BiH i Republike Srbije i vozačke dozvole.
- 10.U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je apelantu pritvor bio određen iz zakonskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (daljnjem tekstu: ZKP BiH), da se u smislu odredbe člana 131. stav 3. ZKP BiH pritvor ukida čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, da je odredbom člana 123. stav 2. tog zakona propisano da se ne primjenjuje teža mjera, ako se svrha može postići blažom mjerom za osiguranje prisustva osumnjičenog i koje će biti ukinute čim prestanu razlozi za njihovu primjenu.
- 11.Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj X-KRN-06/250 od 20. juna 2007. godine, odlučujući o kontroli mjera zabrane, utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja izrečenih mjera.
- 12.Odlučujući o apelantovoj žalbi na navedeno rješenje, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-06/250 od 29. oktobra 2007. godine kojim je žalbu odbio.
- 13.Dalje, Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-06/250 od 18. decembra 2007. godine, u ponovnom postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane, utvrdio da i dalje postoje okolnosti zbog kojih su određene mjere zabrane. U obrazloženju ovog rješenja, Sud BiH je naveo da još uvijek nije podignuta optužnica odnosno da je istraga u toku i da nisu prikupljeni svi dokazi koji su od značaja za predmetni postupak, te da bi apelant ukoliko bi stupio u kontakt s osobama navedenim u rješenju o određivanju mjera zabrane mogao utjecati na te osobe s ciljem ometanja postupka koji se vodi.
- 14.Odlučujući o apelantovoj žalbi na navedeno rješenje, Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-06/250 od 26. decembra 2007. godine žalbu djelomično uvažio, tako da je ukinuo zabranu kontakta s osobama koje su saslušane kao svjedoci, zabranu napuštanja mjesta boravišta i obavezu javljanja u Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo. Mjeru zabrane kojom su od apelanta oduzeti pasoš, lična karta i vozačka dozvola Sud BiH je ostavio na snazi. Obrazlažući zašto je ostavio na snazi ovu mjeru, Sud BiH je naveo kako postoji opasnost od apelantovog bijega u drugu državu budući da on ima dvojno državljanstvo, te da bi odlaskom u Republiku Srbiju postao nedostupan organima gonjenja.
- 15.Apelant se 26. juna i 9. novembra 2007. godine obraćao Tužilaštvu BiH radi održavanja sastanka s ciljem okončanja istrage. Tužilaštvo BiH je obavijestilo apelanta da će se sastanak održati 15. oktobra 2007. godine. Apelant je 19. oktobra 2007. godine Tužilaštvu BiH uputio zahtjev za okončanje istrage.
- 16.Apelant je, nakon podnošenja apelacije, obavijestio Ustavni sud da su Rješenjem Suda BiH, broj X-KRN-06/2850 od 28. februara 2008. godine, ukinute sve mjere zabrane koje su mu izrečene. Iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi kako je Sud BiH apelantovu žalbu uvažio zbog toga što se u razumnom roku moraju okončati pojedine faze postupka, jer bi se u suprotnom otvorila mogućnost neograničenog i neizvjesnog početka, toka i svršetka postupka što je protivno članu 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u konkretnom slučaju istraga traje preko dvije godine i da Tužilaštvo BiH i nakon zamjene mjere pritvora mjerama zabrane, prije tačno godinu dana, nije uspjelo okončati fazu istrage a da je navedeno, po mišljenju Suda BiH, bilo moguće, pogotovo što Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan novi dokaz.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 17.Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što istraga nije okončana u razumnom roku, te da mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. stav 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi u postupcima Tužilaštva BiH koje nije okončalo istragu, odnosno kako istraga neopravdano dugo traje, kako su svi svjedoci saslušani dok je on bio u pritvoru, kako je kompletna finansijska dokumentacija izuzeta prije određivanja pritvora, a da do danas nije izvršeno finansijsko vještačenje. Apelant dalje ističe da je u smislu člana 225. stav 3. ZKP-a BiH tražio od Kolegija Tužilaštva BiH izjašnjenje zašto istraga nije završena i zašto nije podignuta optužnica, odnosno zašto postupak protiv njega nije obustavljen, ali da se Kolegij Tužilaštva BiH o navedenom do podnošenja apelacije nije očitovao. Povredu prava na slobodu kretanja apelant nalazi u postupanju Suda BiH, koji mu je mjerama zabrane onemogućio kretanje zbog oduzimanja ličnih dokumenta, te da je i sada u nekoj vrsti pritvora.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.Iz odgovora na apelaciju, koji je dostavilo Tužilaštvo, proizlazi da istraga nije okončana, te da Tužilaštvo naglašava kako je istraga trajala duže zbog toga što su se mijenjali tužitelji koji su radili na predmetu.
- 19.Sud BiH je istaknuo da činjenice i okolnosti zbog kojih je donio predmetne odluke upravo proizlaze iz samih odluka, te da bi bilo povrijeđeno načelo nepristranosti ako bi ovaj sud aktivno sudjelovao u apelacijskom postupku u kojem se preispituje odluka koju je on donio.
V. Relevantni propisi
- 20.Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07,53/07, 76/07, 15/08, 58/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13.
Pravo na suđenje bez odlaganja
Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo u najkraćem razumnom roku biti izveden pred Sud i da mu bude suđeno bez odlaganja.
Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku.
Član 16.
Princip akuzatornosti
Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužitelja.
Član 35.
Prava i dužnosti
Osnovno pravo i osnovna dužnost tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti Suda.
Tužitelj ima pravo i dužan je:
- a)odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzeti potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,
- b)provesti istragu u skladu s ovim zakonom,
Član 126.
Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi optuženi mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto ili inozemstvo, sud mu može obrazloženim rješenjem zabraniti da bez odobrenja napusti mjesto boravišta.
Uz mjeru iz stava 1. ovoga člana optuženom može biti zabranjeno posjećivanje određenih mjesta ili sastajanje s određenim osobama ili naređeno da se povremeno javlja određenom organu ili privremeno oduzeta putna isprava ili vozačka dozvola.
Član 225.
Okončanje istrage
Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.
Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala preduzet će kolegij Tužilaštva.
VI. Dopustivost
- 21.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 23.U odnosu na apelantove navode da istraga u krivičnom postupku nije okončana u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da je, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema meritorne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Ustavni sud primjećuje kako postojeća zakonska rješenja ne nude osumnjičenom mogućnost da se žali na dužinu istrage, tj. da ovo pitanje pokrene u okviru samog istražnog postupka pred redovnim sudom. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.U odnosu na apelantove navode kako mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. stav 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud nalazi da je predmet osporavanja apelacijom Rješenje Suda BiH broj X-KRN-06/250 od 26. decembra 2007. godine, protiv kojega nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 27. decembra 2007. godine a apelacija je podnesena 15. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
Pravo na pravičan postupak
- 26.Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, navodeći kako Tužilaštvo BiH nije u razumnom roku okončalo istragu.
- 27.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 28.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 29.Ustavni sud smatra da u apelantovom slučaju postoji "optužba" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku. Umjesto posebnog obrazloženja ove konstatacije Ustavni sud se poziva na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je zaključio kako, budući da je apelant bio u pritvoru, to su prema njemu preduzete mjere koje impliciraju tvrdnju da je počinio krivično djelo i koje značajno utječu na njegovu situaciju.
a) Relevantna načela
- 30.Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 31.Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali također uspostavlja i opće načelo o pravilnom administriranju pravde. Jesu li organi koji sudjeluju u postupku između ovih načela uspostavili pravedan balans cijeni se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine stav 39).
b) Period koje se uzima u obzir
- 32.U skladu s praksom Evropskog suda početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima, pri ocijeni razumnoga roka, vezuje se za trenutak u kojem je osoba koja je u pitanju postala svjesna da je osumnjičena za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da o postojanju ove sumnje sud donese odluku. Ovakvo određivanje relevantnog perioda očito je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff pritiv Njemačke, presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19; Dobbertin protiv Francuske, presuda 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138). Dalje, za kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije osobe koja je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud i u krivičnim i u građanskim stvarima primjenjuje jednake kriterije. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).
- 33.Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi kako je prva mjera koja je implicirala tvrdnju da je apelant počinio krivično djelo preduzeta 30. juna 2005. godine kada je donesena naredba o otvaranju istrage. Ustavni sud nalazi kako istraga do donošenja ove odluke nije okončana. S tim u vezi Ustavni sud zaključuje kako je relevantan period koji se uzima u obzir od 30. juna 2005. godine do dana donošenja ove odluke. Dakle, istraga traje više od pet godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 34.U pogledu složenosti postupka, na osnovu raspoložive dokumentacije, Ustavni sud ne može precizno konstatirati koliko je svjedoka saslušano, koliko je materijalnih dokaza prikupljeno (iz pojedinih rješenja Suda BiH vidljivo je da je izuzeta dokumentacija od određenih firmi), koliko je finansijskih vještačenja izvršeno, odnosno jesu li uopće vršena. Međutim, imajući u vidu da je apelant osumnjičen za tri vrste krivičnih djela te prirodu ovih krivičnih djela, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenom postupku.
- 35.U vezi s apelantovim doprinosom, Ustavni sud ne smatra da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini istražnog postupka, te da je u više navrata pokušavao utjecati na Tužilaštvo BiH da okonča istragu.
- 36.Ustavni sud nalazi kako je Tužilaštvo BiH donijelo naredbu o provođenju istrage 30. juna 2005. godine, kako je 25. augusta 2006. godine apelantu određen pritvor koji je produžen rješenjima Suda BiH od 21. septembra i od 22. novembra 2006. godine, te kako je rješenjem Suda BiH od 22. decembra 2006. godine mjera pritvora zamijenjena mjerama zabrane, koje je Sud BiH u više navrata produžavao, međutim rješenjem od 28. februara 2008. godine ukinute su sve mjere zabrane koje su apelantu izrečene. U obrazloženju ovog rješenja Sud BiH je naveo da istraga traje preko dvije godine i da Tužilaštvo BiH, i nakon zamjene mjere pritvora, mjerama zabrane određenim prije tačno godinu dana, nije uspjelo okončati fazu istrage, pogotovo što Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan novi dokaz.
- 37.Dalje, Ustavni sud naglašava činjenicu da je krivično pravni sistem u Bosni i Hercegovini koncipiran tako da je pokretanje, vođenje, obustavljanje odnosno okončanje istrage u nadležnosti, u konkretnom slučaju, Tužilaštva BiH, te smatra da Sud BiH objektivno ne može utjecati na dužinu istrage. S tim u vezi Ustavni sud će analizirati ponašanje Tužilaštva BiH.
- 38.Ustavni sud prvenstveno naglašava da zakonom nije propisano koliko istraga traje, odnosno kako odredba člana 225. ZKP-a BiH propisuje da tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica, te ukoliko se istraga ne završi u roku od šest mjeseci Kolegij Tužilaštva BiH preduzima potrebne mjere s ciljem da okonča istragu. Iako navedena odredba ne propisuje rok okončanja istrage, Ustavni sud ne smatra da ove odredbe daju pravo Tužilaštvu BiH da istragu može voditi neograničeno dugo, ako se ima u vidu odredba člana 13. ZKP-a BiH koja propisuje pravo osumnjičenog odnosno optuženog da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant od Tužilaštva BiH, odnosno Kolegija Tužilaštva u više navrata tražio donošenje odluke o okončanju istrage. Međutim iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da je Kolegij Tužilaštva BiH preduzimao radnje s ciljem da okonča istragu, te da je Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju kao razlog zašto nije okončana istraga navelo činjenicu da je više puta dolazilo do promjene postupajućeg tužitelja. S tim u vezi, a posebno imajući u vidu odredbe člana 13. ZKP-a BiH, te odgovor Tužilaštva BiH koji kao opravdanje navodi promjene postupajućih tužitelja, Ustavni sud smatra da Tužilaštvo BiH nije s potrebnom ažurnošću i efikasnošću vodilo postupak kada istraga traje više od pet godina, tim prije što je i posljednjim rješenjem Suda BiH, kojim su ukinute sve mjere zabrane, konstatirano da "istraga traje preko dvije godine i da Tužilaštvo BiH i nakon zamjene mjere pritvora mjerama zabrane, prije tačno godinu dana, nije uspjelo okončati fazu istrage".
- 39.Dalje, neosporno je da se u konkretnom slučaju radi o stvari koja je od značaja za apelanta. Naime, apelant je osumnjičen za krivična djela iz oblasti privrednog kriminala, za koja je kao sankcija propisana kazna zatvora. U skladu s navedenim neosporno je da apelant ima interes da neizvjesnost u kojoj se nalazi, zbog eventualnog podizanja optužbe kao i eventualnog izricanja kazne, bude što prije otklonjena. Imajući u vidu da je prije svega Tužilaštvo BiH svojim ponašanjem i neaktivnošću doprinijelo trajanju istrage, da u vezi s tim nije ponudilo niti jedan valjan razlog, odnosno da se iz odgovora Tužilaštva BiH ne može zaključiti da li se uopće preduzimaju mjere i radnje s ciljem da se okonča istraga, Ustavni sud smatra kako neizvjesnost u kojoj se apelant nalazi predstavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati osiguranjem pravilnog administriranja pravde.
- 40.Budući da istraga u predmetnom krivičnom postupku traje više od pet godina, a Tužilaštvo BiH nije ponudilo niti jedan razlog ili obrazloženje koji bi se mogli smatrati prihvatljivim i opravdanim za ovako dugo trajanje postupka, iako smatra kako se radi o složenom postupku a imajući u vidu apelantov interes da se neizvjesnost u kojoj se nalazi što prije okonča, Ustavni sud smatra da je postupanjem Tužilaštva BiH narušena ravnoteža između zahtjeva za efikasnim i brzim postupkom i pravilnim administriranjem pravde, odnosno da dužina istrage koja traje više od pet godina nije zadovoljila zahtjev "razumnog roka" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
- 41.Apelant smatra da mu je rješenjem Suda BiH od 26. decembra 2007. godine, kojim je ostavljena na snazi mjera zabrane kojom su od apelanta oduzeti pasoš, lična karta i vozačka dozvola, povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
- 42.Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...) m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
- 43.Član 2. Protokola broj 4 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
Nikakva se ograničenja ne mogu postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
- 44.Ustavni sud smatra da je osporavanim rješenjem Suda BiH ostavljena na snazi mjera zabrane privremenog oduzimanja pasoša Bosne i Hercegovine, lične karte BiH i Republike Srbije, te vozačke dozvole.
- 45.Ustavni sud naglašava da član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 Evropske konvencije daju pravo na slobodu kretanja i izbora prebivališta svakome ko zakonito boravi na teritoriji određene države, te, pored toga, daju pravo svakome da napusti bilo koju zemlju uključujući i vlastitu. Međutim, stav 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju propisuje da se sloboda kretanja može ograničiti ako je navedeno u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ustavni sud ukazuje da pravo napuštanja države navedeno u drugom stavu nema veoma širok djelotvoran obim, zato što se praktično svi motivi koje mogu zamisliti vlasti da poreknu osobi ovo pravo mogu podvesti pod ograničenja trećeg stava. Moguće se pozvati na osnovu "održavanja javnog poretka" ili sprečavanja "zločina" protiv osobe koja je na odsluženju zatvorske kazne, u pritvoru, ili o čijoj se ekstradiciji odlučuje, ukoliko takva osoba zahtijeva da napusti zemlju (vidi Evropski sud Predst. 3962/69, 4256/69, 4436/70 i 7680/76, protiv Savezne Republike Njemačke, Yearbook XIII (1970), str. 688 (690); Coll 37 (1971), str. 67 (68-69), Yearbook XIII (1970), str. 1028 (1032-1034); D&R 9 (1978), str. 190 (193)). Zaista, ne može se ozbiljno tvrditi da odbijanje da se pusti takva osoba nije "nužno u demokratskom društvu". Ista osnova trećeg stava može također opravdati mjere čiji je cilj sprečavanje osobe da napusti zemlju, kao što jesu zahtjev da optužena ili osuđena osoba preda pasoš kao preduvjet za privremeno ili uvjetno oslobađanje (vidi Evropski sud: Predst. 10307/83, M.v Federal Republic of Germany, D&R 37(1984), str. 113 (118-119).
- 46.U skladu s praksom Evropskog suda, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom predmetu došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu kretanja. U slučaju da zaključi da je došlo do miješanja, Ustavni sud bi dalje morao utvrditi je li miješanje opravdano, tj. je li (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti. U konkretnom slučaju apelantu su, zbog postojanja činjenica koje ukazuju kako bi apelant mogao pobjeći, oduzeti lični dokumenti kojim je nesumnjivo ograničeno njegovo pravo da napusti svoju zemlju, čime je svakako došlo do miješanja u ovo apelantovo pravo. Oduzimanje ličnih dokumenata zasniva se na odredbi člana 126. ZKP-a BiH, što ukazuje da je miješanje bilo zakonito. Imajući u vidu da privredni kriminal predstavlja opasnost za svako demokratsko društvo, Ustavni sud smatra da su navedene mjere bile nužne radi sprečavanja zločina. Ustavni sud smatra kako je Sud BiH konstantno vršio zakonom propisanu kontrolu izrečenih mjera, koje je ukinuo zbog toga što nisu ponuđeni novi dokazi koji opravdavaju izrečene mjere. U skladu s navedenim Ustavni sud smatra da je donošenjem pobijane odluke uspostavljena ravnoteža, tj. da postoji proporcionalnost između ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog interesa koji se ogleda u dosljednoj primjeni ZKP-a BiH, odnosno primjeni mjera kojim se osigurava prisustvo osumnjičenog. Posebno se ima u vidu da je Sud BiH ukinuo mjere zabrane, kojim su apelantu oduzete lične isprave, kada je utvrdio da više ne postoje razlozi za ovakvim mjerama, a period tokom kojeg su navedene mjere bile na snazi "same po sebi" ne ukazuje na povredu prava na koje se apelant žali, dok apelant u tom pravcu Ustavnom sudu nije dostavio uvjerljive dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da je došlo do kršenja njegovog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, nisu osnovani.
VIII. Zaključak
- 47.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nadležno Tužilaštvo ne okonča istragu u roku od više od pet godina, a pri tom ne ponudi niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i opravdanim za trajanje konkretnog postupka, te propusti da, u skladu sa zakonom, preduzme mjere i radnje koje bi za cilj imale okončanje istrage.
- 48.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kada je ovo njegovo pravo ograničeno u zakonitom postupku, na osnovu relevantnih odredaba ZKP-a BiH, izricanjem mjera koje su bile nužne te kojima nije narušeno načelo proporcionalnosti na apelantovu štetu.
- 49.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
- 50.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 51.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.