Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 103/10
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1257/08, rješavajući apelaciju "Intersporta" d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija "Intersporta" d.o.o. Mostar.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine koji je okončan Presudom tog suda broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine.

Odbija se apelacija "Intersporta" d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine i Rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo broj 05-15-3961-2/02 od 21. oktobra 2002. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    "Intersport" d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Ragib Hadžić i Almin Dautbegović, advokati iz Zenice, podnio je 27. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine i Rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj 05-15-3961-2/02 od 21. oktobra 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva zatraženo je 7. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. maja 2008. godine, a Federalno ministarstvo 16. septembra 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva dostavljeni su apelantu 29. septembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je Federalnom ministarstvu podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za otvaranje sedam novih lokacija-uplatnih mjesta za priređivanje klađenja. Uz zahtjev je priložio spisak novih lokacija za koje se traži odobrenje, dokaz o uplati naknade za otvaranje novih lokacija u iznosu od 70.000,00 KM kao i ugovor o zakupu poslovnih prostorija.
  • 7.
    Odlučujući o zahtjevu, Federalno ministarstvo je Rješenjem broj 05-15-3961-2/02 od 21. oktobra 2002. godine odobrilo apelantu otvaranje novih lokacija-uplatnih mjesta za priređivanje klađenja, pobliže navedenih u dispozitivu rješenja. Stavom II dispozitiva je odlučeno da rješenje važi do 30. septembra 2003. godine
  • 8.
    U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je istaklo da je, u skladu sa članom 141. Zakona o upravnom postupku, 21. oktobra 2002. godine održana usmena rasprava na kojoj je apelantov punomoćnik prigovorio zakonitosti naplate naknade za otvaranje novih lokacija - uplatnih mjesta u iznosu od po 10.000,00 KM za svaku novu lokaciju, smatrajući da se radi o starim a ne novim lokacijama. Federalno ministarstvo je, dalje, istaklo da apelantovi navodi nisu mogli utjecati na drugačiju odluku s obzirom na to da je članom 81. Zakona o igrama na sreću ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/02), između ostalog, propisano da priređivač igre klađenja mora imati najmanje dva uplatna mjesta, a članom 86. stav 3. tačka 1.c) propisano je da se za otvaranje svake nove lokacije plaća naknada, koja je prihod Federacije BiH i koja za otvaranje svake nove lokacije iznosi 10.000,00 KM. Rješenjem tog ministarstva broj 05-15-3861/02 od 20. septembra 2002. godine apelantu je odobreno priređivanje igre na sreću - klađenje, a odobrenje je dato na period od godinu dana, odnosno do 20. septembra 2003. godine, te je, shodno tome, odlučeno kao u stavu II dispozitiva.
  • 9.
    Apelant je tužbom od 12. novembra 2002. godine u Vrhovnom sudu pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja Federalnog ministarstva broj 05-15-3961-2/02 od 21. oktobra 2002. godine.
  • 10.
    Vrhovni sud je Presudom broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je upravni organ nakon pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo, koje nije povrijeđeno na apelantovu štetu. Vrhovni sud je utvrdio da je prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu tuženi primijenio odredbu člana 83. Zakona o igrama na sreću, kojom je propisano da se za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća naknada, koja je prihod Federacije BiH i koja za otvaranje svake nove lokacije, prema odredbi stava 3. tačka l.c) istog člana, iznosi 10.000,00 KM. Vrhovni sud nije prihvatio navode prigovora iz tužbe o tome da se u konkretnom slučaju ne radi o novim već starim lokacijama - uplatnim mjestima, jer ih apelant nije ničim dokazao, dok prema navodima tuženog organa - Federalnog ministarstva, datim u odgovoru na tužbu, proizlazi da su sporne lokacije bile odobrene za jednokratnu upotrebu i prema tada važećim propisima Zakona o lutriji Bosne i Hercegovine i Zakona o oporezivanju igara na sreću i zabavnih igara ("Službene novine FBiH" broj 2/96).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje i imovinu apelant zasniva na tvrdnji da su organ uprave i redovni sud pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant je istakao da nije otpočinjao djelatnost organizacije igara na sreću iznova nego je produžavao već ranije odobrenu djelatnost iste vrste, sadržaja i obima, te mu je nametnuta veća obaveza nego što bi trebala biti prema Zakonu o igrama na sreću. Apelant je, također, istakao da nije posebno tražio od Vrhovnog suda da ga pozove na sjednicu vijeća kada se bude odlučivalo o tužbi ali je smatrao da je priroda spora dovoljan razlog da je trebao biti pozvan na sjednicu vijeća gdje bi svoje mišljenje mogao potpuno i cjelovito obrazložiti. U nastavku apelacije apelant je naveo: "Prilikom odlučivanja o tužbi, Vijeće Vrhovnog suda FBiH nije pozvalo apelanta na sjednicu vijeća premda je to ovaj izričito tražio čime je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu". Apelant se, također, žali da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje navodeći da je postupak pred Vrhovnim sudom pokrenut tužbom u oktobru 2002. godine a Vrhovni sud je odluku donio 9. januara 2008. godine, dakle nakon više od pet godina. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i ukine osporene odluke, te predmet vrati na ponovni postupak.
    • b)
      Odgovor na apelaciju
  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi koja je donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima i potpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Federalno ministarstvo je citiralo relevantnu odredbu Zakona o igrama na sreću, koji je stupio na snagu 15. januara 2002. godine, te navelo da se u konkretnom slučaju nije moglo izdati nikakvo produženje odobrenja nego samo odobrenje za priređivanje igara na sreću. Također, Federalno ministarstvo je navelo da smatra da se ispravno postupilo i da nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:

Član 60.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

  • 15.
    U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05; stupio na snagu 24. februara 2005. godine) relevantne odredbe glase:

Član 28.

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).

Stranke u sporu mogu zatražiti da prisustvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.

Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

  • 16.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 17.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 18.
    U Zakonu o igrama na sreću ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/02) relevantne odredbe glase:

Član 81.

Priređivač igre iz člana 80. ovog zakona (u daljnjem tekstu: kladioničar) mora ispunjavati sljedeće uvjete:

  • -
    da je legalni korisnik prostora u kojem se priređuje igra na sreću - klađenje,
  • -
    da ima najmanje dva uplatna mjesta,
  • -
    uplatno mjesto i centralni kompjuterski zapis - "centrala" moraju biti telekomunikacijski povezani,
  • -
    kladioničar mora biti vlasnik opreme koja je neophodna za priređivanje ove igre na sreću,
  • -
    dokaz o uplati temeljnog kapitala.

Odobrenje se izdaje privrednom društvu na period od godinu dana.

Privredno društvo je dužno uz zahtjev za produženje odobrenja dostaviti izvještaj o poslovanju za prethodnu godinu. Ukoliko rezultati poslovanja nisu zadovoljavajući, što ocjenjuje Ministarstvo, zahtjev se može odbiti.

Član 86.

Za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća se naknada.

Naknade iz stava 1. ovog člana su prihod Federacije.

Naknada iz stava 1. ovog člana plaća se za:

  • 1.
    Odobrenje za priređivanje igre:
    • a)
      na automatima u posebnim klubovima
      • -
        za odobrenje za otvaranje kluba 50.000,00 KM
      • -
        za 20 automata 20.000,00 KM
      • -
        za svaki daljnji automat 500,00 KM
      • -
        za produženje odobrenja 10.000,00 KM
    • b)
      u kasinu
      • -
        za odobrenje za otvaranje kasina 500.000,00 KM
      • -
        za odobrenje pravila jedne igre 1.000,00 KM
      • -
        za odobrenje pravila rada kasina 1.000,00 KM
      • -
        za produženje odobrenja 100.000,00 KM
    • c)
      u kladionicama
      • -
        za izdavanje odobrenja 50.000,00 KM
      • -
        za odobrenje pravila igre 1.000,00 KM
      • -
        za otvaranje svake nove lokacije 10.000,00 KM
      • -
        za produženje odobrenja 10.000,00 KM
    • d)
      tombola - Bingo u zatvorenom prostoru
      • -
        za odobrenja za priređivanje igre 5.000,00 KM
      • -
        za odobrenje pravila igre 500,00 KM
      • -
        za produženje odobrenja 1.000,00 KM

Bez dokaza o plaćenoj naknadi iz stava 2. ovog člana ne može se izdati odobrenje i otpočeti s radom.

Naknade iz stava 1. ovog člana ne odnose se na Lutriju BiH.

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 21.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. marta 2008. godine a apelacija je podnesena 27. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 23.
    Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku

  • 24.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 25.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantni principi

  • 26.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 27.
    Ustavni sud zapaža da se apelant žali na dužinu postupka pred Vrhovnim sudom. Kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije u spisu, apelant je 12. novembra 2002. godine podnio tužbu sudu, a odluka je donesena 9. januara 2008. godine. Dakle, relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir je period od pet godina i dva mjeseca.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 28.
    U konkretnom slučaju se radilo o upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješenja drugostepenog organa, u upravnoj stvari izdavanja odobrenja za otvaranje sedam novih lokacija-uplatnih mjesta za priređivanje klađenja. S tim u vezi, imajući u vidu da se upravni spor, u pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
  • 29.
    Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu trebalo pet godina i dva mjeseca da odluči o tužbi protiv rješenja drugostepenog organa. Dalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, ali je, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovoj tužbi trebao donijeti bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog sudskog postupka a priori nerazumna i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti ih je Vrhovni sud predočio, odnosno nije pružio nikakve argumente kojima bi bar pokušao opravdati svoje nepostupanje u ovom sporu. Vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju.
  • 30.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

  • 31.
    Apelant se žali na postupak koji je okončan osporenom presudom ističući da su upravni organ i sud koji je rješavao upravni spor pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo navodeći da nije otpočinjao djelatnost organizacije igara na sreću iznova nego je produžavao već ranije odobrenu djelatnost iste vrste, sadržaja i obima, te da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu.
  • 32.
    Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 54/04). U konkretnom slučaju Vrhovni sud je u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao osporeno rješenje upravnog organa, kako činjenično, tako i pravno, te je meritorno odlučio. Također, Ustavni sud primjećuje da su navodi apelacije koji se odnose na zahtjev za prisustvovanje sjednici vijeća Vrhovnog suda kontradiktorni a apelant Ustavnom sudu nije dostavio dokaz da je u tužbi zahtijevao da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, kako je propisano članom 28. Zakona o upravnom sporu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
  • 33.
    U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su organ uprave i redovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
  • 34.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao osporeno rješenje upravnog organa, kako činjenično, tako i pravno, odlučio o apelantovoj tužbi uzevši u obzir relevantne propise, te tužbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je obrazložio da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je ono doneseno na apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za otvaranje novih sedam lokacija - uplatnih mjesta za priređivanje igara na sreću - klađenja, uz koji je priložen i dokaz o uplati naknade za navedeno otvaranje u iznosu od 70.000,00 KM. Tom rješenju je prethodila usmena rasprava u prostorijama tuženog, na kojoj je apelantov punomoćnik prigovorio zakonitosti naplate naknade u iznosu od 10.000,00 KM po jednoj lokaciji - uplatnom mjestu, jer je smatrao da se radi o starim, a ne novim lokacijama, te da stare lokacije nisu ni trebale biti zatvorene. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu, tuženi je primijenio odredbu člana 83. Zakona o igrama na sreću, kojom je propisano da se za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća naknada, koja je prihod Federacije BiH i koja za otvaranje svake nove lokacije, prema odredbi stava 3. tačka 1.c) istog člana, iznosi 10.000,00 KM. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je upravni organ, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, koje nije povrijeđeno na apelantovu štetu.
  • 35.
    Navedeno obrazloženje Vrhovnog suda Ustavni sud smatra preciznim, jasnim i sveobuhvatnim, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da se prema članu 81. Zakona o igrama na sreću kladioničaru može izdati odobrenje samo na period od godinu dana; da se nakon isteka tog roka, prema članu 86. istog zakona, mora podnijeti zahtjev za produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću na staroj lokaciji kao i za otvaranje nove lokacije, te da se prema istom članu ovog zakona za produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću - klađenje, plaća iznos od 10.000 KM po jednoj lokaciji - uplatnom mjestu. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, sasvim je irelevantno da li se podnosi zahtjev za odobrenje za priređivanje igara na sreću - klađenje na novoj lokaciji ili zahtjev za produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću - klađenje na staroj lokaciji jer zakon propisuje istu naknadu u oba slučaja. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 36.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 37.
    U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se apelantov navod o kršenju ovog prava, u suštini, zasniva na tvrdnji da su redovni sud i organ uprave pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuju da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

  • 38.
    Apelant u apelaciji navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. Iako apelant nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo iz Evropske konvencije smatra da mu je uskraćen pravni lijek, Ustavni sud zaključuje da se apelant, u suštini, poziva na povredu ovoga prava u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantova tvrdnja da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek nije potkrijepljena bilo kakvim argumentima. S obzirom na to da je očigledno da je apelant imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove, Ustavni sud smatra da su apelantovi istaknuti navodi neosnovani, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u periodu od pet godina i dva mjeseca može u potpunosti staviti na teret Vrhovnom sudu, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
  • 40.
    Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da je redovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, te kada je nadležni sud meritorno odlučivao o upravnom aktu koji je pred upravnim organom bio predmet utvrđivanja i ocjene. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da je apelant bio onemogućeni da koristi zakonom propisane pravne lijekove.
  • 41.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.