Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 24/11

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1153/08, rješavajući apelacije Miljana Vujovića i Miljana Šupića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Miljana Vujovića i Miljanja Šupića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 245 od 19. februara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za organizovani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-K-07-000 od 9. oktobra 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Miljan Vujović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz mjesta Prerace, općina Bileća, kojeg zastupa Branko Gudalo, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. aprila 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 245 od 19. februara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci, Posebno odjeljenje za organizovani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K-07-000 od 9. oktobra 2007. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 1153/08.
  • 2.
    Miljan Šupić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz sela Izgori, općina Gacko, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 22. maja 2008. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv istih presuda, pa je apelacija registrovana pod brojem AP 1470/08.
  • 3.
    S obzirom da se, u konkretnom slučaju, radi o dvije apelacije podnesene protiv iste presude, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP 1153/08 i AP 1470/08 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1153/08.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 4.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 1153/08 od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka-Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) zatraženo je 22. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. U predmetu broj AP 1470/08 od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Specijalnog tužilaštva zatraženo je 27. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 5.
    U predmetu AP 1153/08 Vrhovni sud je dostavio odgovor 7. maja 2008. godine, Specijalno tužilaštvo 9. maja 2008. godine i Okružni sud 21. maja 2008. godine. U predmetu broj AP 1470/08 odgovore su dostavili Vrhovni sud 6. juna 2008. godine, Specijalno tužilaštvo 13. juna 2008. godine i Okružni sud 16. juna 2008. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su prvoapelantu 30. maja 2008. godine, a drugoapelantu 19. juna 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda prvoapelanta i drugoapelanta, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000 od 9. oktobra 2007. godine prvoapelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo teškog ubistva u pokušaju iz člana 149. stav 1. tač. 2. i 4. u vezi s članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), a drugoapelant za počinjeno krivično djelo teškog ubistva u pokušaju iz člana 149. stav 1. tačka 2. u vezi s čl. 20. i 25. KZ RS. Prvoapelantu je, uz primjenu odredbi čl. 28, 32, 33, 37, 38. tačka 1. i 39. stav 1. tačka 1. KZ RS-a, izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina, a drugoapelantu uz primjenu istih odredbi KZ RS-a kazna zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 44. KZ RS prvoapelantu i drugoapelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, i to prvoapelantu od 29. marta 2007. godine pa nadalje, a drugoapelantu od 14. marta 2007. godine do 9. oktobra 2007. godine. Navedenom presudom je oštećeni Miodrag Kundačina (u daljnjem tekstu: oštećeni) sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu. Osim toga, prvoapelant i drugoapelant su obavezani da na ime troškova krivičnog postupka solidarno plate iznos od 1.560 KM, a drugoapelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka koji se odnose na nagradu i nužne izdatke njegovog branioca po službenoj dužnosti plati iznos od 25.368,50 KM. Prvoapelant i drugoapelant su obavezani da na ime sudskog paušala plate i iznose od po 300 KM u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude, a prema odredbama člana 99. st. 1. i 3. u vezi s članom 96. st. 1. i 2. tač. a) i ž) i stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS).
  • 9.
    U obrazloženju presude je navedeno da su u postupku pred Okružnim sudom izvedeni brojni dokazi: saslušani su u presudi poimenično navedeni svjedoci, izvršen je uvid u zapisnik o prepoznavanju lica, odnosno prvoapelanta i drugoapelanta, izvršen je uvid u relevantnu dokumentaciju i fotodokumentaciju kao i u dopise i zamolbe Vrhovnog državnog tužioca Republike Crne Gore upućene Okružnom tužilaštvu Trebinje, Odjeljenju za suzbijanje organizovanog kriminala i obratno, kao i zahtjev za preduzimanje mjera i radnji Upravi policije Republike Crne Gore s ciljem rasvjetljavanja krivičnog djela, a u okviru međunarodne pravne saradnje u svrhu pribavljanja dokaza, te su izvršena vještačenja eksplozivne materije, elektronske naprave i mobilnog telefona.
  • 10.
    Na osnovu izvedenih dokaza je utvrđeno da su 2. marta 2006. godine pripadnici Državne granične službe, Jedinica Trebinje (u daljnjem tekstu: DGS), lišili života Radenka Vujovića, prvoapelantovog brata. S tim u vezi, utvrđeno je da je prvoapelant preko drugoapelanta stupio u kontakt sa svjedokom Milijom Vlahovićem iz Kolašina (u daljnjem tekstu: svjedok) koji se jedno vrijeme nalazio na odsluženju kazne zatvora zajedno s drugoapelantom, a s ciljem pribavljanja eksplozivne naprave koju je prvoapelant htio upotrijebiti da bi se osvetio oštećenom koji je komandir jedinice DGS-a i Neđi Mastilu, pripadniku DGS-a, kao osobama koje su mu ubile brata. Utvrđeno je da svjedok nije pristao da lično učestvuje u lišavanju života navedenih osoba, ali da je pristao da nabavi eksploziv i izradi prekidač. Također je utvrđeno da je prvoapelant prilikom drugog dolaska kod svjedoka u Kolašin preuzeo dva pakovanja po 200 grama eksploziva i prekidače koje je prvoapelant, prema uputama svjedoka preuzeo od inženjera Nenada Đurasovića iz Podgorice i mobilni telefon koji je trebao poslužiti za aktiviranje eksplozivne naprave, te da mu je svjedok objasnio kako se eksplozivna naprava postavlja i povezuje. Zatim, utvrđeno je da je prvoapelant određeni vremenski period pratio oštećenog, te da je na graničnom prelazu prema Crnoj Gori zabilježeno da je svojim automobilom često išao u Crnu Goru.
  • 11.
    Nesporno je utvrđeno da je eksplozivna naprava koju je NN lice sačinilo od jednog komparatorskog prekidača i mobilnog telefona čiji su podaci detaljno navedeni u presudi, a koji zajedno čine elektronski sklop, kao i dva trotilska metka, bili postavljeni pod službeni automobil DGS-a dok se nalazio na teritoriji Republike Srpske i koji je, između ostalih pripadnika DGS-a, svakodnevno koristio i oštećeni za prevoz od kuće do posla i nazad. Utvrđeno je i da je 13. decembra 2006. godine oštećeni prilikom vožnje predmetnim automobilom do radnog mjesta (kojom prilikom je s njim bila i njegova radna kolegica) primijetio neobičan zvuk i brujanje ispod vozila, ali da tome nije pridavao neku pažnju. Po dolasku na radno mjesto oštećeni je parkirao vozilo na uobičajeno mjesto i, kako su neki od radnika DGS-a trebali hitno otputovati u Čapljinu, oštećeni im je dao ključeve predmetnog vozila. Nakon dolaska u Čapljinu jedan od radnika je pozvao oštećenog i saopštio mu da je nakon parkiranja vozila primijetio kablove koji su virili ispod vozila, te da je pozvao ovlaštena službena lica. Navedena službena lica su napravu demontirali i prilikom demontiranja su ustanovili da je prvoapelant u vremenu od 8,30 do 9,24 sati pozvao pretplatnički broja mobilnog telefona pripojenog eksplozivu u vrijeme dok se automobil nalazio u Čapljini sa broja za koji je utvrđeno da pripada prvoapelantu, prilikom čega je došlo do aktiviranja elektronskog sklopa i kapisle ali nije došlo do eksplozije jer je elektro-detonatorska kapisla ispala iz ležišta u eksplozivu.
  • 12.
    U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su u postupku korišteni i dokazi prikupljeni na teritoriji Republike Crne Gore u skladu s odredbama ZKP Crne Gore i pravne pomoći, budući da je svjedok iz Kolašina pa je materijal za izradu eksplozivne naprave nabavljen i preuzet u Crnoj Gori. Okružni sud je naveo i da su korišteni dokazi pribavljeni na teritoriji Federacije BiH, budući da se automobil DGS-a pod koji je bio postavljen eksploziv u trenutku otkrivanja eksplozivne naprave nalazio na teritoriji Federacije BiH u Čapljini, pa je uviđaj i morao biti obavljen u skladu s odredbama ZKP FBiH. S tim u vezi, Okružni sud je odbio prigovore prvoapelanta i drugoapelanta da su navedeni dokazi nezakoniti. Okružni sud je naveo i da je prihvatio u cijelosti iskaze svjedoka, oštećenog i Neđe Mastila, jer je nesporno utvrđeno da su ovi svjedoci dali iskaze koji su u bitnim dijelovima identični i saglasni s ostalim dokazima izvedenim u postupku. Okružni sud je naveo da, po mišljenju tog suda, niti jedan od navedenih svjedoka nije imao razloga da lažno svjedoči, a činjenica da je svjedok ranije osuđivano lice ne znači ni u kojem slučaju da to lice ne govori istinu, pogotovu ako se ima u vidu saglasnost s iskazima druge dvojice svjedoka i da je njegov iskaz na glavnom pretresu bio izuzetno precizan, logičan i hronološki povezan. Osim toga, navedeno je i da je iskaz svjedokinje Slavice Buhe u pogledu vlasništva pretplatničkih telefonskih brojeva koji su pripadali prvoapelantu i svjedoku potvrđen listingom telekomunikacija, iz čega je nesporno utvrđeno da je prvoapelant bio u kontaktu sa svjedokom. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je iskaz ove svjedokinje sa glavnog pretresa dat nevješto, u pokušaju da se izbjegnu direktna pitanja tužioca i suda, ali da je njen iskaz iz istrage precizan i da je svjedokinja potpisala zapisnik o saslušanju. Iskaz svjedoka je potvrđen i zapisnicima o prepoznavanju lica i izvještajem Jedinice granične policije Trebinje.
  • 13.
    Dalje, Okružni sud je obrazložio da je u toku postupka odbrana prvoapelanta pokušala da obori tezu Specijalnog tužilaštva da je predmetna eksplozivna naprava bila postavljena 13. decembra 2006. godine na teritoriji Republike Srpske, već da je mogla biti postavljena i dan kasnije, na teritoriji Federacije BiH, kada su predmetno vozilo koristili drugi radnici DGS-a. Okružni sud je naveo da je na osnovu iskaza svjedoka/radnika koji su koristili predmetno vozilo za putovanje u Čapljinu utvrđeno da su vozilo nakratko zaustavili jedino kod prodavnice, ali da je bilo nemoguće da je neko postavio eksplozivnu napravu tada jer su dvije osobe ostale u automobilu. Osim toga, navedena lica su posvjedočila da su u automobilu čuli zvukove primljene poruke na mobilnom telefonu i da je prilikom demontiranja eksplozivne naprave utvrđeno da su zvukovi dolazili s mobilnog telefona koji je bio prikopčan na eksploziv.
  • 14.
    Osim toga, Okružni sud je obrazložio da je na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka ispitan i drugoapelant ali da je, dovodeći njegov iskaz u međusobnu vezu s drugim izvedenim dokazima kao i iskazom drugoapelanta datim u istrazi, Okružni sud taj iskaz odbacio kao neosnovan i sračunat na izbjegavanje krivične odgovornosti.
  • 15.
    Okružni sud je naveo i da su iskazi tri svjedoka odbrane, poimenično navedenih u presudi, nebitni za predmetni slučaj. Pri tom je Okružni sud istakao da su navedeni svjedoci dali iskaze koji se odnose na okolnosti da se veliki broj ljudi iz Bileće svakodnevno bavi nedozvoljenom trgovinom cigaretama i ilegalnim prelascima granice sa Crnom Gorom koje pripadnici DGS-a pokušavaju da spriječe pa da je moguće da je neko od tih ljudi postavio eksplozivnu napravu pod vozilo oštećenog. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da je ovakva teza odbrane krajnje neprihvatljiva i paušalna i oborena svim dokazima Specijalnog tužilaštva izvedenim u toku dokaznog postupka. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da je nesporno dokazano da su prvoapelant i drugoapelant počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i donio predmetnu presudu.
  • 16.
    Protiv navedene presude žalbe Vrhovnom sudu su izjavili i prvoapelant i drugoapelant, kao i Specijalno tužilaštvo. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Kž-07-000 245 od 19. februara 2008. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je Vrhovni sud održao sjednicu drugostepenog vijeća. Vrhovni sud je naveo da je utvrdio da su neosnovan" žalbe prvoapelanta i drugoapelanta u vezi s navodima da se osporena presuda zasniva na dokazima na kojima se ne može zasnovati i da je izreka osporene presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude te da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kao i da nema niti jednog dokaza da je prvoapelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su kazne prestrogo odmjerene. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena pravila postupka i pravo na odbranu kada optužba izvodi dokaze koji su izvedeni i prikupljeni na teritoriji strane države i drugog entiteta BiH, jer je u oba slučaja postupano u skladu sa ZKP Crne Gore i ZKP FBiH koji se primjenjuju na navedenim teritorijama a nisu u suprotnosti sa ZKP RS. Vrhovni sud je istakao da je u vezi s navedenim u osporenoj presudi dato široko i uvjerljivo obrazloženje koje prihvata i taj sud. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio da su neosnovani i navodi da u osporenoj presudi "nema valjanih razloga o tome ko je počinilac ovog krivičnog djela jer su dati razlozi o svim odlučnim činjenicama i pravilno ocijenjeni iskazi u postupku saslušanih svjedoka, cijeneći pri tome i ostale dokaze provedene u ovom postupku upravo na način kako to propisuje odredba člana 287. ZKP RS." Dalje, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud cijenio iskaze saslušanih svjedoka i doveo ih u vezu s nalazima i mišljenjima vještaka, potvrdama o privremeno oduzetim predmetima, zapisnikom o uviđaju i ostalim provedenim dokazima, pravilno utvrdio činjenično stanje te na osnovu toga izveo pravilan zaključak da su izvršioci ovog krivičnog djela prvoapelant i drugoapelant.
  • 17.
    U odnosu na žalbene navode Specijalnog tužilaštva, prvoapelanta i drugoapelanta u vezi s visinom izrečenih kazni, Vrhovni sud je naveo da su neosnovàni jer iz osporene presude proizlazi da su kazne odmjerene pravilno i uz pravilnu primjenu olakšavajućih i otežavajućih okolnosti. U odnosu na žalbeni navod prvoapelanta i drugoapelanta, u vezi s troškovima postupka za branioca drugoapelanta po službenoj dužnosti i plaćanje sudskog paušala, Vrhovni sud je obrazložio da smatra da su u postupku pred prvostepenim sudom pravilno utvrđene sve činjenice koje su od značaja za odluku suda o troškovima. Vrhovni sud je istakao i da u žalbenom postupku ni provapelant ni drugoapelant nisu ponudili niti jedan dokaz koji ukazuje na nemogućnost plaćanja troškova postupka i paušala bez dovođenja u pitanje izdržavanja drugoapelanta ili lica koja on izdržava. Pri tom je Vrhovni sud imao u vidu i starosnu dob prvoapelanta i drugoapelanta, njihovu radnu sposobnost i zanimanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 18.
    Prvoapelant i drugoapelant smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava prvoapelant vidi u tome što su, prema njegovom mišljenju, osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima koji su prikupljeni na teritoriji druge države i drugog entiteta-Crnoj Gori i Federaciji BiH, a što nije dozvoljeno, te da nisu postojale naredbe za njihovo pribavljanje kao i da se radi o dokazima koji su pribavljeni u postupku protiv svjedoka a onda nezakonito iskorišteni protiv njega. Prvoàpelant smatra da su na ovim nezakonitim dokazima zasnovani i nalazi vještaka. Pored toga, prvoapelant navodi da sporna eksplozivna naprava nikada nije bila u posjedu suda niti je poduzeta ijedna mjera da bi se obezbijedilo njeno čuvanje. Prvoapelant također smatra i da je presuda zasnovana isključivo na iskazu svjedoka za koji smatra da je data pod prinudom i to prije svega da bi svjedok zaštitio sam sebe, jer je "nesporno da je i protiv njega trebala biti podignuta optužnica". Prvoapelant navodi i da je svjedok osoba bogate kriminogene prošlosti koja je "pola života provela u kazamatima Crne Gore", te da se njegovi iskazi ne mogu smatrati vjerodostojnim.

Drugoapelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što su osporene presude utemeljene samo na iskazu svjedoka koji je osoba s bogatom kriminogenom prošlošću, te da s tim u vezi nije otklonjena sumnja da li je drugoapelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Drugoapelant smatra da su osporene presude zasnovane na pretpostavkama bez navođenja razloga o odlučnim činjenicama, ta da s tim u vezi nije ispoštovan princip in dubio pro reo "čije poštovanje je obaveza svakog suda". Osim toga, drugoapelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbe ZKP-a o oslobađaju od plaćanja troškova za branioca po službenoj dužnosti jer je branioca morao imati, a nesporno je da je on jako slabog imovnog stanja, da živi s majkom koja nema nikakva primanja pa ni penziju i suprugom koja ima mjesečnu platu od 436,72 KM, te sinom koji je učenik. Drugoapelant smatra da, imajući u vidu njegove navode iz apelacije, on i njegova porodica "trpe velike duševne patnje zbog pisanja sredstava informisanja o njegovoj nedokazanoj krivici", pa traži da mu Ustavni sud dosudi kompenzaciju za pretrpljenu nematerijalnu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 19.
    U odgovorima na apelacije Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacija skoro doslovno prepisani iz žalbi i da su u potpunosti neosnovani. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se apelacioni navodi tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava za čiju analizu Ustavni sud nije nadležan, pa iz tih razloga apelaciju treba odbiti.
  • 20.
    U odgovoru na apelacije Okružni sud je naveo da su u postupku protiv provapelanta i drugoapelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje i dokazi prikupljeni prema relevantnim zakonskim odredbama. Osim toga Okružni sud je naveo i da je neosnovana tvrdnja da su osporene presude zasnovane samo na iskazu svjedoka jer je iz samih presuda vidljivo da to nije istina.
  • 21.
    U odgovoru na apelacije Specijalno tužilaštvo je navelo da su neosnovani navodi o nezakonito pribavljenim dokazima jer su svi dokazi pribavljeni prema odgovarajućim propisima i u spisu postoje dokazi za takvo postupanje. Osim toga Specijalno tužilaštvo smatra da su u postupku protiv prvoapelanta i drugoapelanta ispoštovane sve garancije prava na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

  • 22.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09 i 80/09) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Princip istine

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 101.

Nagrada i nužni izdaci branioca

Nagradu i nužne izdatke branioca dužno je platiti zastupano lice, bez obzira na to ko je po odluci suda dužan snositi troškove krivičnog postupka, osima ako po odredbama ovog zakona nagrada i nužni izdaci branioca padaju na teret suda, odnosno tužilaštva.

Ako je osumnjičenom, odnosno optuženom bio postavljen branilac, a plaćanjem nagrade i nužnih izdataka bi bilo dovedeno u pitanje njegovo izdržavanje ili izdržavanje lica koja je obavezan izdržavati, nagrada i nužni izdaci branioca isplatiće se iz sredstava suda, odnosno tužilaštva.

Član 287.

Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 296.

Š.....Ć

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.Š...Ć

  • 23.
    U Evropskoj konvenciji o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima od 20. aprila 1959. godine ("Službeni glasnik BiH-Međunarodni ugovori" broj 4/05) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 1.

Strane ugovornice se obavezuju da, prema odredbama ove Konvencije, pružaju jedna drugoj najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku koji se odnosi na krivična djela čije se krivično gonjenje, u trenutku kad je zatražena pomoć, ubraja u nadležnost sudskih organa strane moliteljice.

Član 3. stav 1.

Zamoljena strana će, u skladu sa načinima koje predviđa njeno zakonodavstvo, izvršiti zamolnice koje se odnose na krivični predmet koji joj budu uputili sudski organi strane moliteljice, a koje se odnose na obavljanje istražnih radnji ili dostavljanje dokaznog materijala, dosjea ili dokumenata.

VI. Dopustivost

  • 24.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 26.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 245 od 19. februara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 26. marta 2008. godine a apelaciju je podnio 16. aprila 2008. godine. Drugoapelant je osporenu presudu primio 28. marta 2008. godine, a apelaciju je podnio 22. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 28.
    Prvoapelant i drugoapelant pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
  • 29.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 30.
      Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
    • 2.
      Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. Š...Ć
    • 31.
      Prvoapelant i drugoapelant navode da su u postupku protiv njih na nezakonit način pribavljeni dokazi iz Crne Gore i Federacije BiH. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove. U odnosu na iznesene navode, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske utvrdio da to može da dovede do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu s navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
    • 32.
      U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi u osporenim presudama na detaljan način obrazložili kako su i zašto pribavili navedene dokaze. Osim toga, sudovi su u osporenim presudama detaljno odgovorili na prigovore apelanata u vezi sa zakonitošću dokaza, naglašavajući da su ti dokazi prikupljeni u skladu s odredbama relevantnih zakona o krivičnom postupku koji važe na spornim teritorijama i teritoriji Republike Srpske, kao i ugovora o međunarodnoj pravnoj pomoći i da predstavljaju pravno valjane dokaze, iz čega proizlazi da nije riječ o nezakonito pribavljenim dokazima. S tim u vezi, s aspekta pravičnosti postupka, Ustavni sud zapaža da su ovi dokazi izvedeni na javnoj raspravi, da su apelanti imali mogućnost da ih osporavaju i da im suprotstave vlastite dokaze. Stoga nema ništa što ukazuje da je prikupljanjem dokaza na način kako su to uradili sudovi, te izvođenjem tih dokaza kako je učinjeno u postupku, na bilo koji način prekršen neki od principa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 33.
      Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju proveden obiman dokazni postupak u kojem su saslušani brojni svjedoci, uključujući i drugoapelanta, te izvedeni i drugi brojni dokazi detaljno navedeni u presudama. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da osuđujuća presuda protiv prvoapelanta i drugoapelanta nije zasnovana samo na iskazu jednog svjedoka već na osnovu sveukupne analize brojnih izvedenih dokaza. Ustavni sud, također, primjećuje da je Okružni sud, a nakon njega i Vrhovni sud na sjednici vijeća, analizirao sve izvedene dokaze, te da su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno obrazložili i zašto je odbijen drugoapelantov prigovor u vezi s utvrđenjem da je obavezan da plati troškove branitelja po službenoj dužnosti, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, drugoapelant u apelaciji ne nudi argumente u korist svojoj tvrdnji o nemogućnosti plaćanja troškova postupka osim paušalne tvrdnje da je slabog imovinskog stanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su svi navodi apelanata koji se odnose na navodno kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
    • 34.
      Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, jer, u vezi s tim navodima, prvoapelant i drugoapelant nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što nisu zadovoljni zaključcima o njihovoj krivici do kojih su sudovi došli. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i raniji zaključak Ustavnog suda o tome da nema ništa što ukazuje da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud navode prvoapelanta i drugapelanta o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
    • 35.
      Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi prvoapelanta i drugoapelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su sudovi obrazložili da su dokazi protiv apelanta prikupljeni prema odredbama relevantnih zakona o krivičnom postupku RS-a, FBiH i Crne Gore, na osnovu međunarodne pravne pomoći, te kada nema ništa što u vezi s korištenjem tih dokaza dovodi u sumnju pravičnost postupka u cjelini. Također, nema povrede prava na pravično suđenje kada su sudovi svoje odluke detaljno i jasno obrazložili i kada je osuđujuća presuda zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu na kojem je prvoapelantu i drugoapelantu omogućeno da ravnopravno učestvuju u postupku, odnosno da izvode svoje dokaze i ispituju dokaze suprotne strane. Osim toga, nema povrede prava na pravično suđenje kada su sudovi argumentovano obrazložili zašto su prvoapelanta i drugoapelanta obavezali na plaćanje troškova postupka i sudskog paušala, odnosno zašto je drugoapelant obavezan za plaćanje nagrade i troškova branioca po službenoj dužnosti imajući u vidu da prvoapelant i drugoapelant nisu ponudili nikakav argument i dokaz u korist svojih tvrdnji da su lošeg imovinskog stanja.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.