USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 24/11
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1172/08, rješavajući apelaciju Blagice Sabljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se usvaja apelacija Blagice Sabljić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu:
- -na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900897 07 Rev od 26. februara 2008. godine;
- -na početak toka zakonske zatezne kamate.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900897 07 Rev od 26. februara 2008. godine u dijelu u kojem je odlučeno o početku toka zakonske zatezne kamate.
Ostavlja se na snazi Presuda Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 637 od 13. oktobra 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Blagica Sabljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Kata Zovko, advokatica iz Mostara, podnijela je 15. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900897 07 Rev od 26. februara 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Vrhovnog suda i Kantonalnog javnog pravobranilaštva (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 24. aprila 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Pravobranilaštvo, Kantonalni i Vrhovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 5, 14. i 15. maja 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je zastupniku podnosioca zahtjeva 17. juna 2008. godine.
- 5.Ustavni sud je 27. jula 2010. godine od Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatražio na uvid spis, koji je dostavio 1. septembra 2010. godine. Ustavni sud je 20. septembra 2010. godine vratio spis.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Apelantica je 4. oktobra 1999. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Hercegovačko-neretvanskog kantona - Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade materijalne štete za oštećeno putničko vozilo marke mercedes 124 220 E.
- 8.U tužbi je apelantica navela da su tri nepoznate osobe 21. augusta 1997. godine oko 21:30 sati u Mostaru u ulici Alekse Šantića na njeno parkirano vozilo bacile eksplozivnu napravu - ručnu bombu, zbog čega je došlo do eksplozije i zapaljenja vozila koje je u potpunosti izgorjelo. Navedenim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da prvostepeni sud donese presudu kojom bi se tuženi obavezali da joj solidarno isplate iznos od 60.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. augusta 1997. godine kao dana nastupanja štete, pa do isplate, kao i da joj naknade troškove parničnog postupka.
- 9.U postupku donošenja prvostepene presude Općinski sud je zakazao sedam ročišta. Ročišta zakazana za 25. juli, 28. septembar i 17. oktobar 2000. godine odgođena su na zahtjev apelanticinog punomoćnika radi očitovanja na podneske tuženih, saslušanja apelantice u svojstvu svjedoka i saslušanja drugih svjedoka, kao i radi provođenja vještačenja vještaka mašinske struke. Ročište zakazano za 25. januar 2001. godine je odgođeno kako bi apelantica i sud (koji je pribavljao presude iz krivičnog postupka) pribavili dodatnu dokumentaciju, i kako bi se drugotuženi očitovao na nalaz vještaka i podnesak prvotužene. Općinski sud je odložio ročište zakazano za 20. februar 2001. godine (jer nakon prigovora drugotuženog na nalaz vještaka usvojio prijedlog drugotuženog da se na naredno ročište pozove vještak), a ročište zakazano za 14. mart 2001. godine je odgođeno na prijedlog drugotuženog radi preciznijeg očitovanja na kazivanje vještaka. Glavna rasprava je zaključena 27. marta 2001. godine.
- 10.Općinski sud je 27. marta 2001. godine donio Presudu broj P-557/99, kojom je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i tuženi obavezani da apelantici solidarno isplate naknadu materijalne štete sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 21. augusta 1997. godine, kao dana nastupanja štete pa do isplate, kao i da joj naknade troškove parničnog postupka, sve pobliže precizirano dispozitivom navedene presude.
- 11.Kantonalni sud je 8. februara 2002. godine donio Rješenje broj Gž-331/01 kojim je uvažio žalbe prvotuženog i drugotuženog, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
- 12.U ponovnom postupku pred Općinskim sudom zakazano je devet ročišta. Prvo ročište, koje je bilo zakazano za 7. maj 2002. godine, odgođeno je na zahtjev apelanticinog punomoćnika koji mu nije pristupio, zbog prethodno zakazanih rasprava u krivičnim i građanskim predmetima, o čemu je pravovremeno obavijestio sud. Ročišta zakazana za 15. maj, 12. juni, 4. septembar, 9. i 31. oktobar i 26. novembar 2002. godine, odgođena su na zahtjev apelanticinog punomoćnika radi pribavljanja adrese svjedoka koji nije došao na ročište, pribavljanja različite dokumentacije, ponovnog saslušanja apelantice u svojstvu parnične stranke, nedolaska apelantice na raspravu na kojoj je trebala biti saslušana u svojstvu parnične stranke, te saslušanja svjedoka. Glavna rasprava zaključena je 30. decembra 2002. godine.
- 13.Općinski sud je 30. decembra 2002. godine donio presudu kojom je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, i ponovo prvotuženi i drugotuženi obavezani da apelantici solidarno isplate naknadu materijalne štete, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. augusta 1997. godine kao dana nastupanja štete, pa do isplate, kao i da joj naknade troškove parničnog postupka, sve pobliže precizirano dispozitivom navedene presude. Apelantica je odbijena preko dosuđene visine tužbenog zahtjeva.
- 14.Kantonalni sud je 30. septembra 2004. godine donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet ponovo vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
- 15.U ponovnom postupku Općinski sud je odložio pripremno ročište zakazano za 25. oktobar 2005. godine, jer nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za održavanje, budući da se tuženi nisu odazvali, a dostava nije iskazana. Općinski sud je na ročištu održanom 15. decembra 2005. godine konstatovao da je zbog izmjena u sastavu vijeća potrebno da se ponovo izvedu provedene radnje. Glavna rasprava zaključena je 14. februara 2006. godine.
- 16.Općinski sud je 17. marta 2006. godine donio presudu kojom je obavezao drugotuženog da apelantici isplati iznos od 57.834,45 KM na ime naknade materijalne štete na vozilu, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. marta 2006. godine kao dana donošenja prvostepene presude pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.054,00 KM. Presudom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog.
- 17.U obrazloženju presude Općinski sud se pozvao na odredbu člana 180. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj za štetu nastalu oštećenjem imovine fizičke osobe uslijed akta nasilja odgovara društveno-politička zajednica čija su tijela prema važećim propisima bila dužna spriječiti takvu štetu. S obzirom da je utvrdio da je drugotuženi propustio da spriječi nastanak štete, Općinski sud je našao da je u ovom slučaju pasivno legitimiran jedino drugotuženi. Zatim, kada kao u konkretnom slučaju uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće jer je šteta totalna i nije rentabilan popravak, odgovorna osoba dužna je isplatiti odgovarajuću svotu novca na ime te naknade. Visina štete u tom slučaju računa se prema stanju vozila prije nastanka štete a po cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke (član 189. stav 2. ZOO) s obzirom da se radi o naknadi nenovčane materijalne nereparirane štete. Tržišna cijena je ona cijena koju oštećeni plaća na tržištu da bi nabavio stvar kakva mu je uništena prema vrijednosti na dan presuđenja. Takva cijena utvrđuje se imajući u vidu i carinska i poreska davanja koja, između ostalih troškova, povećavaju nabavnu cijenu stvari prema stanju u vrijeme donošenja odluke suda prvog stupnja. Nije sporno da apelantica prilikom nabavke vozila nije platila carinu i poreze, koristeći se povratničkom povlasticom, ali na dan donošenja odluke prvog stepena tu povlasticu ona ne može više koristiti. Naime, sud u smislu člana 190. ZOO vodi računa i o okolnostima koje su nastupile poslije uzrokovanja štete dosuđujući naknadu u iznosu potrebnom da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štete.
- 18.Općinski sud je, između ostalog, obrazložio da je visinu štete utvrdio prihvatajući nalaz mašinskog vještaka koji je dat stručno, objektivno, po pravilima struke, vješto i uvjerljivo. Sud je naknadu odredio prihvatajući varijantu koju je vještak izračunao uzimajući u obzir porez i carinu, koju bi apelantica bila dužna platiti u trenutku donošenja prvostepene presude, te amortizaciju vozila. Nadalje, Općinski sud je istakao da na osnovu člana 277. ZOO apelantica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostepene odluke, jer je visina štete određena prema cijenama u vrijeme presuđenja.
- 19.Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelantice i drugotuženog, 13. oktobra 2006. godine donio Presudu broj 007-0-Gž-06-000 637 kojom je apelanticina žalba djelimično uvažena, i prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog preinačena te presuđeno da je prvotuženi apelantici na ime naknade štete na vozilu dužan isplatiti iznos od 37.873,11 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. oktobra 1999. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te naknaditi joj parnične troškove u iznosu od 9.484,30 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 17. marta 2006. godine kao dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Apelantičin tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa je odbijen. Žalba drugotuženog je uvažena i prvostepena presuda u dosuđujećem dijelu preinačena tako da se apelantičin tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
- 20.U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je izveo zaključak o odgovornosti drugotuženog, a odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. Naime, Kantonalni sud je zauzeo stav da je bacanje bombe na apelantičino vozilo izvršeno iz političkih pobuda i da se može podvesti pod definiciju terorizma, kao namjernog ugrožavanja Ustavom utvrđenog državnog i društvenog uređenja. Organi koji su bili dužni spriječiti tu štetu nisu kantonalni organi unutarnjih poslova već federalni, a njihova nadležnost se zasniva na "odredbama III člana 1. Ustava Federacije BiH, te člana 2. Zakona o unutarnjim poslovima FBiH", po kojima su u isključivoj nadležnosti Federacije poslovi suzbijanja i sprečavanja terorizma. Kako je do štete došlo zbog propusta federalnih organa unutarnjih poslova da štetu spriječe, prema odredbi člana 180. ZOO FBiH je dužna nastalu štetu naknaditi.
- 21.Iznoseći razloge za smanjenje iznosa naknade štete koju je prvotužena dužna apelantici isplatiti i odbijanje tužbenog zahtjeva preko dosuđenog Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud visinu štete u iznosu od 57.834,45 KM utvrdio prihvatajući nalaz vještaka po kojem je uzeta u obzir vrijednost uporednog vozila na koju je dodata carina i porez, te uzeta u obzir amortizacija vozila. Totalna šteta bez uzimanja u obzir carine i poreza je 37.873,11 KM. Apelantica nije pružila dokaz da je platila carinu i porez za predmetno vozilo, a kao parnična stranka u prvostepenom postupku je istakla da je bila oslobođena plaćanja carine. Stoga je Kantonalni sud odlučio da apelantica ima pravo na naknadu materijalne štete na vozilu čija visina se ravna prema vrijednosti stvari koja je uništena, uz odbitak amortizacije. Dakle, na naknadu štete bez poreza i carine, u iznosu od 37.873,11 KM, jer prema odredbi člana 190. ZOO sud će dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje. Kantonalni sud je, također, obrazložio da su, u skladu s članom 277. stav 1. u vezi s članom 324. stav 2. ZOO, apelantici priznate zakonske zatezne kamate od 4. oktobra 1999. godine kao dana podnošenja tužbe.
- 22.Drugostepena presuda je, na osnovu Rješenja Općinskog suda broj 065-0-I-06-07398 od 28. decembra 2006. godine, u cijelosti izvršena 27. juna 2007. godine.
- 23.Vrhovni sud je 26. februara 2008. godine donio Presudu, broj 58 0 P 900897 07 Rev kojom je odbijena apelanticina revizija u cijelosti, a revizija prvotuženog djelimično usvojena, pa je drugostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kamatama "tako da kamate teku od 17. marta 2006. godine (dana presuđenja) umjesto od 4. oktobra 1999. godine (dana nastanka štete), dok je u preostalom dijelu ova revizija odbijena."
- 24.U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su neutemeljeni apelantičini revizijski navodi da je drugostepeni sud pri donošenju pobijane odluke počinio povrede postupka, odnosno pogrešno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud svoju odluku donio iz razloga koje je naveo u svojoj odluci koje i Vrhovni sud u cijelosti prihvata jer su jasni, obrazloženi, pravno utemeljeni i na relevantnom materijalnom pravu zasnovani. Vrhovni sud je, govoreći o načinu na koji je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo, naveo da je drugostepeni sud prilikom odlučivanja o visini štete pri činjenici, koja nije sporna, da apelantica za uništeno vozilo nije platila ni carinu ni porez (vozilo uvezeno na povlasticu), te da je to vozilo u vrijeme nastanka nezgode s obzirom na amortizaciju, bez carine i poreza (taj izdatak apelantica nije imala) vrijedilo 37.873,11 KM, pravilno odlučio kada je visinu štete, primjenom odredbi člana 189. i 190. ZOO, utvrdio u iznosu od 37.873,11 KM. Vrhovni sud je prihvatio revizioni navod prvotuženog da je odluka drugostepenog suda o kamatama donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava i zaključio da zatezna kamata na naknadu nenovčane materijalne štete, kakva je konkretna, teče od dosuđenja (član 189. stav 2. ZOO, u vezi s članom 277. ZOO), a ne od dana nastanka štete kako je pogrešno odlučio drugostepeni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, kao i nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je u apelaciji reducirala svoj zahtjev u odnosu na postupak pred redovnim sudovima i tvrdi da proizvoljna primjena materijalnog prava postoji samo u pogledu primjene članova 186. i 277. ZOO u odnosu na dosuđivanje zateznih kamata na utvrđeni iznos naknade materijalne štete. Apelantica, naime, smatra da zatezne kamate kod naknade materijalne štete pripadaju i dosuđuju se od dana nastanka štete odnosno podnošenja tužbe, kako je pravilno i odlučio drugostepeni sud presudom. Apelantica smatra "da je revizijski sud, suprotno zakonu i sudskoj praksi, neutemeljeno preinačio drugostepenu presudu u dijelu odluke o kamatama i dosudio zakonsku zateznu kamatu od presuđenja, umjesto od 4. oktobra 1999. godine kao dana nastanka štete odnosno podnošenja tužbe, kako je apelantica tužbom tražila i drugostepeni sud pravilno dosudio". Nadalje, apelantica je ukazala i na činjenicu da je postupak pred redovnim sudovima trajao nerazumno dugo, preko devet godina, čime joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, pa je za apelanticu zbog same dužine trajanja parničnog postupka nastupila dodatna šteta, pored uništenog vozila i dosuđivanja zakonske zatezne kamate na utvrđeni iznos naknade materijalne štete jer je revizijski sud, proizvoljnom primjenom čl. 186. i 277. ZOO, koja se jedino pravično može refundirati kroz zakonske zatezne kamate na dosuđenu naknadu materijalne štete pravilnom primjenom odredaba čl. 186. i 277. ZOO. Stoga apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je predložila da Ustavni sud njenu apelaciju usvoji, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i ostavi na pravnoj snazi presudu Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-000637/06 od 13. oktobra 2006. godine.
b) Odgovor na apelaciju
- 25.Vrhovni i Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju su naveli da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava zagarantovanih Ustavom BiH, te da ostaju pri razlozima koje su naveli u svojim odlukama.
- 26.Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da apelantica prigovara revizionoj presudi samo u vezi sa dosuđenom kamatom, a ne iz razloga što je njome potvrđena presuda Kantonalnog suda u dijelu u kome je na naknadu štete obavezan prvotuženi, a ne drugotuženi. U pogledu odluke o kamatama, Pravobranilaštvo je istaklo da je Vrhovni sud ispravno ocijenio da kamata u ovoj pravnoj stvari u skladu sa članom 189. stav 2, vezano za član 277. ZOO teče od dana dosuđenja, a ne od nastanka štete.
V. Relevantni propisi
- 27.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03), u relevantnom dijelu, glasi:
Član 185.
(1) Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorna osoba, sud će odrediti da ona isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Član 189.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Član 277.
(1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
- 28.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
- 29.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 30.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 31.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 900897 07 Rev od 26. februara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 15. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 32.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 33.Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, kao i nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 34.Predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odnosi se na postupak naknade materijalne štete, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate
- 35.U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelacije odnosi na apelanticinu tvrdnju da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo jer je apelantici dosudio zakonske zatezne kamate od dana presuđenja, a ne od dana nastanka štete.
- 36.Ustavni sud podsjeća da je pitanje početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju naknade materijalne štete već raspravljao u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, stav 43, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/08 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, stav 89, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 50/09). U navedenim odlukama zauzeto je stanovište da se, pri određivanju naknade materijalne štete, zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1757/06, stav 43. zaključio da je Š...Ć članom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Nadalje, članom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete. Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate kod dosuđivanja naknade materijalne štete.
- 37.Imajući u vidu da je Ustavni sud zauzeo ovakvo stanovište u odnosu na primjenu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, koje su i u vrijeme donošenja osporene presude Vrhovnog suda, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju, i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje koje je već bilo raspravljeno u citiranim odlukama, Ustavni sud i kod odlučivanja u konkretnom slučaju ne nalazi razloge da mijenja svoju već uspostavljenu praksu. Stoga se, umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge date u odluci broj AP 1757/06 od 14. oktobra 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ).
- 38.Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica svoj tužbeni zahtjev postavila tako da je, iako je tužbenim zahtjevom pred redovnim sudovima tražila zakonsku zateznu kamatu počev od dana nastanka štete, u apelaciji zatražila da Ustavni sud ukine presudu Vrhovnog suda i ostavi na snazi presudu Kantonalnog suda, koji je apelantici na iznos utvrđene naknade materijalne štete dosudio zakonsku zateznu kamatu počev od 4. oktobra 1999. godine, (što je dan podnošenja tužbe, a ne dan nastanka štete kako je naveo Vrhovni sud). Ustavni sud, u vezi s tim, podsjeća da je odredbom člana 2. ZPP-a propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku.
- 39.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantičini navodi da je Vrhovni sud, određujući kao početak računanja roka za obračun zakonske zatezne kamate 17. marta 2006. godine kao dana presuđenja umjesto 4. oktobra 1999. godine kao dana podnošenja tužbe (a ne nastanka štete kako je pogrešno Vrhovni sud naveo), proizvoljno primijenio odredbe članova 186. i 277. ZOO.
- 40.Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, proizvoljnom primjenom materijalnog prava u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos na ime naknade materijalne štete, povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate na utvrđeni iznos naknade materijalne štete.
- 41.Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je postupak pred redovnim sudovima trajao oko devet godina; da je presuda Kantonalnog suda, koju apelantica ne osporava, izvršena i prije odluke revizionog suda koju apelantica pobija i koja je zasnovana na arbitrarnoj primjeni materijalnog prava u odnosu početak toka zakonske zatezne kamate; da je Ustavni sud ukinuo presudu Vrhovnog suda u osporenom dijelu; da ne bi bilo svrsishodno predmet vraćati na ponovni postupak Vrhovnom sudu; da je odredbom člana 2. ZPP-a propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku, odnosno člana 32. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj "kod odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji", što Ustavni sud ograničava na navode apelacije, Ustavni sud je odlučio da ovaj predmet meritorno okonča tako što će ostaviti na pravnoj snazi presudu Kantonalnog suda.
U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
a) Relevantni principi
- 42.Ustavni sud podsjeća da je članom 6. stav 1. Evropske konvencije svakome garantirano pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 43.Zatim, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 44.Konačno, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194 stav 21 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stavak 34). Ustavni sud naglašava da svako nepotrebno odugovlačenje praktično lišava pojedinca njegovih prava, čime se dovode u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinaca.
b) Period koji se uzima u obzir
- 45.Predmetni postupak započeo je 4. oktobra 1999. godine, kada je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu, a konačna odluka u ovome predmetu je presuda Vrhovnog suda od 26. februara 2008. godine, iz čega proizlazi da je postupak trajao osam godina i pet mjeseci. Budući da se apelantica žali na dužinu trajanja postupka pred svim redovnim sudovima, Ustavni sud će u ovoj odluci razmatrati cjelokupni period trajanja postupka od osam godina i pet mjeseci.
c) Složenost predmeta
- 46.Složenost predmeta se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem se odlučivalo o naknadi materijalne štete nastale uslijed počinjenog krivičnog djela terorizm". S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.
d) Ponašanje strana
- 47.Ustavni sud konstatira da je postupak pred Općinskim sudom započeo 4. oktobra 1999. godine podnošenjem apelanticine tužbe, a da je Općinski sud prvostepenu presudu prvi put donio 27. marta 2001. godine, dakle, u periodu od oko godinu dana i pet mjeseci. U navedenom periodu Općinski sud je zakazao sedam ročišta od kojih su tri odložena na apelantičin prijedlog. Kantonalni sud je odluku o žalbama prvotuženog i drugotuženog, kojom je žalbe uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje donio 8. februara 2002. godine, dakle u roku kraćem od oko jedanaest mjeseci.
- 48.Općinski sud je ponovni postupak proveo i novu odluku donio 30. decembra 2002. godine, dakle u roku od oko devet mjeseci. Pri tome je zakazao devet ročišta, pri čemu je sedam ročišta odloženo na apelantičin zahtjev. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama, 30. septembra 2004. godine donio rješenje kojim je žalbe uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet ponovo vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dakle, donio svoju odluku u roku od oko godinu i osam mjeseci.
- 49.U novom ponovnom postupku Općinski sud je presudu donio 17. marta 2006. godine, dakle u roku od oko godinu i četiri mjeseca. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelantice i drugotuženog, svoju odluku, kojom je apelanticinu žalbu djemično a drugotuženog u cijelosti uvažio i prvostepenu presudu preinačio, donio 13. oktobra 2006. godine, dakle u roku od oko šest mjeseci. Vrhovni sud je odluku o reviziji apelantice i prvotuženog donio 26. februara 2008. godine, dakle u roku od oko godinu dana i tri mjeseca.
- 50.Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da su sudovi, iako je apelantica u prvom i drugom postupku pred Općinskim sudom značajno doprinijela dužini postupka, svoje odluke donosili u rokovima koji se mogu smatrati razumnim. Međutim, Ustavni sud bilježi da je Kantonalni sud u dva navrata (8. februara 2002. godine i 30. septembra 2004. godine) ukidao prvostepenu presudu i predmet vraćao prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, da bi tek 13. oktobra 2006. godine svojom odlukom preinačio prvostepenu presudu. Ovakvim postupanjem Kantonalnog suda postupak je produžen za oko četiri godine. Kantonalni sud za svoje postupke nije ponudio nikakvo obrazloženje.
- 51.Imajući u vidu sve navedeno, a naročito princip Evropskog i Ustavnog suda prema kojem stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema, bez obzira što su redovni sudovi svoje odluke donosili u relativno prihvatljivim rokovima, Ustavni sud ne nalazi razumno obrazloženje zašto je prvostepeni sud postupao tako da je tri puta donosio prvostepenu presudu, odnosno zašto je Kantonalni sud dva puta u četiri godine ukidao prvostepenu presudu i vraćao predmet prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, da bi tek treći puta prvostepenu presudu preinačio. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
- 52.Zaključno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda prava na "suđenje u razumnom roku" kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 53.U pogledu apelantičinih navoda koji se odnose na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, imajući u vidu svoje zaključke u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, kao i stav iznesen u svojoj odluci broj AP 1757/06, smatra nesvrsishodnim razmatrati navode o povredi prava na imovinu.
VIII. Zaključak
- 54.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, arbitrarnom primjenom materijalnog prava i to članova 186. i 277. Zakona o obligacionim odnosima, preinačio presudu drugostepenog suda i u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate odlučio da zakonska zatezna kamata na utvrđeni iznos naknade materijalne štete teče od dana prvostepenog presuđenja a ne od dana nastanka štete.
- 55.Zatim, iako je apelantica djelimično u prva dva postupka pred Općinskim sudom doprinijela dužini postupka, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, kada su, u postupku koji je ukupno trajao osam godina i pet mjeseci, svi sudovi pojedinačno donijeli odluke u rokovima koji se mogu smatrati razumnim, ali kada je Općinski sud tri puta odlučivao u prvom stepenu, a Kantonalni sud kao drugostepeni, predmet vraćao na ponovni postupak i odlučivanje da bi tek treći puta prvostepenu presudu preinačio, zbog čega odgovornost za neopravdanu dužinu postupka u odlučujućoj mjeri snose redovni sudovi.
- 56.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 57.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.