USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 27. novembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 26/11
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3927/09, rješavajući apelaciju Zeyada Khalafa Hamadie Al-Gertania, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
David Feldman, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Zeyada Khalafa Hamadie Al-Gertania podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. maja 2009. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Zeyad Khalaf Hamadie Al-Gertani (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Udruženje "Vaša prava Bosne i Hercegovine", podnio je 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. maja 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere "zabrane vraćanja u zemlju porijekla" do okončanja postupka pred Ustavnim sudom povodom podnesene apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3927/09 od 11. februara 2010. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva zatraženo je 23. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 5. januara 2010. godine, a Ministarstvo 7. januara 2010. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Ministarstva dostavljeni su apelantu 14. januara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. maja 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i određen rok od 15 dana nakon pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH).
- 8.Ministarstvo je sa apelantom 18. i 20. maja 2009. godine obavilo intervju u prisustvu punomoćnika i predstavnika UNHCR-a. Ministarstvo je u obrazloženju odluke istaklo da je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen zbog postojanja razloga za isključenje primjene međunarodne zaštite. Ministarstvo se pozvalo na odredbe čl. 105. i 106. Zakona o kretanju i boravku stranaca (u daljnjem tekstu: Zakon), koje se odnose na definiciju međunarodne zaštite, odnosno razloge za isključenje međunarodne zaštite. Ministarstvo je, također, istaklo da je u konkretnom slučaju Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, koja prema članu 7. stav 4. Zakona provodi sigurnosnu provjeru stranaca u svrhu utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, stavila apelanta na listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, čime su se stekli uvjeti za primjenu klauzule isključenja.
- 9.I osim razloga za isključenje primjene međunarodne zaštite, Ministarstvo je navelo da je, u skladu sa članom 118. Zakona, u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu u obavezi da utvrdi da li postoje razlozi zabrane vraćanja propisani članom 91. Zakona. Ministarstvo je utvrdilo da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zabrane vraćanja. Naime, Ministarstvo je istaklo da je apelant u intervjuu naveo da je 1990. godine u Iraku osuđen na smrtnu kaznu zbog dezerterstva iz vojske za vrijeme rata, te da se plaši da bi povratkom u Irak bio ubijen zato što je sunit. Međutim, Ministarstvo je istaklo da u apelantovom slučaju nije postojala presuda već je jednostavno važilo pravilo da one koji dezertiraju čeka smrtna kazna, a da je apelant dezertirao 1991. godine, za vrijeme vladavine Sadama Huseina, odnosno u vrijeme kada su na vlasti u Iraku bili suniti, vjerska grupa kojoj pripada i apelant, a u proljeće 2003. godine je svrgnut režim Sadama Huseina i danas su na vlasti šiiti. Dakle, kako je zaključilo Ministarstvo, ključno je da je na vlast došla grupa kojoj, sve i da je mogla doći u posjed presuda za dezerterstvo, nije nikako u interesu izvršenje takve presude jer je apelant dezertirao u borbi protiv tih istih šiita, čime je na izvjestan način bio solidaran sa njihovom tadašnjom pozicijom u Iraku, pa nije logično da zbog toga od njih snosi posljedice.
- 10.Ministarstvo se osvrnulo i na dio iskaza koji se odnosi na period neposredno nakon napuštanja Iraka istakavši da je apelant boravio u Pakistanu, Sudanu i Jemenu, međutim, i u tom periodu je bila upitna potreba za njegovom zaštitom. Također, Ministarstvo nije prihvatilo apelantov iskaz da je u BiH došao 1995. godine radi zaposlenja i boljeg života budući da je u BiH bio rat i da takvo stanje samo za sebe znači nesigurnost i nepoštivanje ljudskih prava i njenih građana, a pogotovo dovodi u pitanje zaštitu stranaca.
- 11.Iz informacija sadržanih u izvještajima UNHCR-a iz aprila 2009. godine i Američkog ministarstva vanjskih poslova (State Departmanta), Odjel za demokratiju, ljudska prava i rad, od 25. februara 2009. godine, Ministarstvo je zaključilo da je situacija s poštivanjem ljudskih prava u Iraku loša i uz značajna poboljšanja na polju sigurnosne situacije u posljednjem periodu i uspostave određenih instituta za zaštitu ljudskih prava, međutim, nije prihvatilo apelantovu tvrdnju da njemu lično prijeti opasnost u slučaju povratka u Irak zbog sunitskog vjerskog opredjeljenja.
- 12.Naime, Ministarstvo je pojasnilo da je apelant prije 18 godina napustio Bagdad, te da, i pored toga što je bio pripadnik vjerske zajednice koja je u to vrijeme bila na vlasti, nije podržavao tu vlast, o čemu govori i njegovo dezerterstvo iz vojske. Apelant ne samo da nije davao aktivnu podršku tadašnjem sistemu vlasti nego je i sam bio žrtva tog sistema. Ministarstvo je, dalje, istaklo da je zbog neučestvovanja u ratu s Kuvajtom, odnosno dezerterstva sa služenja redovnog vojnog roka, apelantu prijetila smrtna kazna zbog čega je napustio svoju zemlju. Njegov brat koji je radio u Republikanskoj gardi je otpušten sa posla i osuđen na zatvorsku kaznu zbog toga što je apelant na izvjestan način otkazao poslušnost tadašnjim vlastima. Apelant nikada nije bio član neke političke partije, niti se na takav način isticao u zemlji porijekla. Apelantova tvrdnja da njegova porodica spada u red poznatijih sunitskih porodica je neargumentirana jer, kako je naveo, niko od članova porodice nije radio u organima vlasti osim brata koji je 90-ih godina otpušten sa posla. Ministarstvo je ukazalo na to da, prema informacijama sadržanim u spomenutom izvještaju UNHCR-a, rizičnu grupu među stanovnicima Iraka predstavljaju pripadnici bivšeg režima koji su podržavali bivši sistem i bili članovi Baath partije, što nije slučaj sa apelantom. Sunitsko vjersko opredjeljenje, prema onome što se navodi u izvještajima, nije element koji bi sam po sebi izložio apelanta opasnosti za njegov život ili slobodu a također je vidljivo da među vjerskim grupama suniti ne predstavljaju najugroženiju grupu, kako je to tvrdio apelant. Ministarstvo je navelo da je veoma bitno istaći da apelant na određen način poseže za zaštitom svoje zemlje porijekla s obzirom na to da mu je 23. novembra 2005. godine Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Irak izdalo ličnu kartu, a 15. jula 2007. godine u Bagdadu mu je izdat certifikat o državljanstvu. Također, Ministarstvo ističe da je apelant priložio i kopiju iračkog pasoša izdatog 11. maja 2008. godine u Iračkoj ambasadi u Beču. Nakon što je Služba za poslove sa strancima apelantu izrekla mjeru stavljanja pod nadzor, njegova supruga je kontaktirala Iračku ambasadu u Beogradu, te su iz ambasade već narednog dana telefonom kontaktirali apelanta.
- 13.Na osnovu navedenog, Ministarstvo je zaključilo da apelant ne izbjegava kontakt sa ambasadom zemlje porijekla, što je kontradiktorno njegovoj tvrdnji da se plaši povratka u zemlju porijekla. Potrebu za apelantovom zaštitom umanjuje i činjenica da apelant, iako mu je prije više od dvije godine oduzeto državljanstvo BiH, nije podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu sve dok odlukom Službe za poslove sa strancima nije stavljen pod nadzor. Podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu radi odgađanja deportacije u situaciji kada se zahtjev mogao podnijeti znatno ranije na izvjestan način predstavlja zloupotrebu instituta međunarodne zaštite. Apelant nije dokazao da mu u slučaju povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost za život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.
- 14.Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Sudu BiH, koji je Presudom broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine odbio apelantovu tužbu.
- 15.U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ispitao pravilnost i zakonitost osporenog rješenja, shodno odredbi člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH. Sud BiH je utvrdio da je Ministarstvo pravilno zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 105. Zakona, tj. da se apelantu odobri međunarodna zaštita u BiH. Ovom odredbom propisano je da će se međunarodna zaštita u BiH strancu odobriti samo u slučaju ako postoje uvjeti za priznavanje izbjegličkog statusa tom strancu. Prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu o statusu izbjeglica iz 1967. godine, izbjeglički status priznaje se svakom licu koje se nađe van zemlje svog državljanstva zbog opravdanog straha od proganjanja, koje se odnosi na proganjanje zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja i nalazi se van zemlje svog državljanstva a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje. Osim toga, status izbjeglice priznaje se i licu bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.
- 16.Dalje je Sud BiH istakao da je Ministarstvo u postupku donošenja osporenog rješenja iscrpno saslušalo apelanta. Apelant je tom prilikom izjavio da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio jer se plaši povratka u Irak budući da je tamo građanski rat i na vlasti su šiiti a on je sunit, te je istakao činjenicu da u BiH ima ženu i djecu i da ih ne može odvesti u zonu gdje je rat. Apelant je, također, istakao da je u BiH došao jer je smatrao da će se moći zaposliti a od 1995. godine je u nekoliko navrata napuštao BiH, te je sa porodicom boravio u Dubaiju, a zatim u Mađarskoj gdje je podnio zahtjev za azil ali je nakon kraćeg vremena odustao od zahtjeva i vratio se u BiH.
- 17.Sud BiH je istakao da je članom 105. Zakona regulirano da je međunarodna zaštita status koji nadležno tijelo priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu. Stranac pod supsidijarnom zaštitom, pojasnio je Sud BiH, stranac je koji ne ispunjava uvjete iz definicije izbjeglice ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom od izloženosti smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla. Odredbom člana 106. Zakona u stavu 4. navedeno je da se zahtjev za međunarodnu zaštitu može odbiti strancu za kojeg se može osnovano smatrati da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti. U konkretnom slučaju, Sud BiH je istakao da je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH apelanta stavila na listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, te su se na taj način stekli uvjeti za primjenu klauzule isključenja.
- 18.Sud BiH je naveo da je, osim postojanja razloga za isključenje primjene međunarodne zaštite, Ministarstvo, u skladu sa članom 118. Zakona, u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu razmatralo da li postoje razlozi zabrane vraćanja propisani članom 91. Zakona. Sud BiH je istakao da je Ministarstvo utvrdilo da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zabrane vraćanja navodeći da nisu tačni podaci koje je apelant u intervjuu dao organima, jer nije dokazao navode da bi bio osuđen na smrtnu kaznu zbog dezerterstva, odnosno nije dokazao da je donesena bilo kakva presuda, te je izbjegavao davati konkretne odgovore na ključna pitanja. Uglavnom, pojasnio je Sud BiH, apelant je odgovarao da je od svoje porodice dobivao instrukcije da se ne vraća u Irak.
- 19.Sud BiH se osvrnuo na izvještaje Američkog ministarstva vanjskih poslova od 25. februara 2009. godine, te smjernice UNHCR-a o procjeni potrebe za zaštitom tražilaca azila porijeklom iz Iraka iz aprila 2009. godine, te konstatirao da, imajući u vidu informacije iz navedenih izvještaja, nadležno Ministarstvo nije moglo prihvatiti apelantovu tvrdnju da njemu lično prijeti opasnost u slučaju povratka u Irak zbog sunitske vjerske pripadnosti i navedeni su opširni razlozi o tome. Također je Sud BiH konstatirao da je nesporno da apelant nije izbjegavao kontakte sa ambasadom zemlje porijekla, što je kontradiktorno njegovoj tvrdnji da se plaši povratka u zemlju porijekla. Sud BiH je zaključio da apelant nije dokazao da mu u slučaju povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost za život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.
- 20.Sud BiH je naveo da je Ministarstvo detaljno obrazložilo razloge zbog kojih smatra da apelant ne može imati opravdan strah zbog toga što je učestvovao u ratu kao pripadnik Armije BiH, a koje razloge uvažava i taj sud. Također, Sud BiH je naveo da je Ministarstvo detaljno obrazložilo zašto ne postoje uvjeti za primjenu principa "zabrana vraćanja-non refeulement". U odnosu na apelantov prigovor da bi mu protjerivanjem iz BiH bilo povrijeđeno pravo na porodični život jer je u braku sa državljankom BiH sa kojom ima djecu, Sud BiH je istakao da uvažavanje prava na porodičan život mora biti u skladu sa interesima države i njene nacionalne sigurnosti, pa je uplitanje javne vlasti u granicama zaštite nacionalnog interesa jer nacionalna sigurnost države ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život pojedinca.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 21.Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena sljedeća prava: pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo zaštićeno članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u apelaciji opisao tok događanja od momenta napuštanja Iraka do dolaska na teritoriju BiH. Apelant je istakao da u BiH boravi punih 14 godina i da je zaključio brak sa državljankom BiH sa kojom ima troje maloljetne djece. Također je naveo da je procedura oko stjecanja prava na privremeni boravak u BiH još uvijek u toku.
- 22.Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije jer je u osporenim odlukama samo u jednoj rečenici, koja ničim nije potkrijepljena, navedeno da je on stavljen na listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Apelant je naveo da je neprihvatljivo da se u samo jednoj rečenici odlučuje o sudbini lica koje treba vratiti u ratnu zonu i gdje mu prijeti realna opasnost za život. U odnosu na povredu prava na poštivanje privatnog, porodičnog života, doma i prepiske, apelant je istakao da je stvarne veze sa Irakom prekinuo 1991. godine, da u BiH boravi punih 14 godina i da su mu tu supruga i troje maloljetne djece. Apelant je naveo da su njegova žena i djeca državljani BiH i da osjećanje zajedništva između roditelja i djece predstavlja osnovni element porodičnog života i u tom smislu navodi niz presuda Evropskog suda za ljudska prava. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer mu nije bilo omogućeno da se o svojim navodima izjasni pred sudom niti mu je omogućeno da se izjasni o pitanjima kojima se Sud BiH rukovodio prilikom odlučivanja o njegovoj tužbi. U odnosu na povredu prava da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju, apelant je istakao da je zbog njegovih političkih i vjerskih uvjerenja kao i činjenice da je afroazijskog porijekla: "Š...Ć etiketiran kao prijetnja po nacionalnu bezbjednost u BiH", zbog čega mu se ne predočavaju dokazi i navodi zbog kojih je prijetnja nacionalnoj sigurnosti.
- 23.Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru zabrane vraćanja u zemlju porijekla gdje mu prijeti opasnost od mučenja i drugog okrutnog nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja i kojom će: "Š...Ć naložiti nadležnim organima javne vlasti Bosne i Hercegovine da ne poduzimaju niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljenja apelanta iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda".
b) Odgovor na apelaciju
- 24.U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da su osporenom presudom tog suda povrijeđena prava iz Evropske konvencije i njenih protokola. Sud BiH je naveo da se upravni spor rješava na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku, u smislu člana 34. stav 1. Zakona, odnosno sud utvrđuje zakonitost upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe ali pri tome nije vezan razlozima tužbe. Apelant je u tužbi naveo razloge zbog kojih smatra da je rješenje kojim je odbijen njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu nepravilno i nezakonito pa Sud BiH smatra neosnovanim navode da mu nije data mogućnost na djelotvoran pravni lijek. U odnosu na apelantove navode o tome da mu je povrijeđeno pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije, Sud BiH je istakao da je u obrazloženju presude naveo da je u konkretnom slučaju uplitanje javne vlasti u granicama zaštite nacionalnog interesa, te je nužno da se organi vlasti miješaju u uživanje prava na porodični život u granicama zaštite interesa države. Sud BiH je, dalje, istakao da je apelantu odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu na osnovu člana 106. stav 4. tačka b) Zakona, tj. zbog toga što je stranac registriran u organima BiH nadležnim za provođenje zakona i što prisustvo stranca na osnovu podataka kojim raspolaže nadležna institucija BiH predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Odluka kojom je odlučeno o apelantovom zahtjevu donesena je na osnovu diskrecione ocjene državnih organa imajući pri tome u vidu apelantove navode i razloge u zahtjevu za međunarodnu zaštitu i izvještaje vladinih i nevladinih međunarodnih organizacija. Na kraju, Sud BiH navodi da je protiv osporene presude apelant podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke, a koji postupak još nije okončan, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 25.Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su neosnovani apelantovi navodi da je odlučujuća činjenica u postupku povodom zahtjeva za azil bila informacija da je stavljen na listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti u BiH. Ova činjenica jeste razlog za primjenu klauzule isključenja i tačno je da je apelant isključen iz prava na međunarodnu zaštitu po tom osnovu. Međutim, Ministarstvo je ispitalo i da li postoje razlozi "zabrane vraćanja" propisani članom 91. Zakona, s ciljem eventualnog odobrenja privremenog boravka iz humanitarnih razloga, za šta je utvrđeno da ne postoje uvjeti. Ministarstvo je, dalje, istaklo da su prilikom donošenja odluka dužni da ocjenjuju kao relevantne informacije koje dostavi Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, te nisu u mogućnosti da vrše ocjenu činjenica koje utvrdi Obavještajno-sigurnosna agencija BiH.
- 26.Ministarstvo smatra da je potrebno ukazati na osnovne činjenice vezane za prirodu postupka povodom zahtjeva za azil i nadležnost Sektora za azil. Naime, protjerivanje stranca, kao mjera kojom se nalaže strancu izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom periodu, nije predmet postupka povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu i regulirano je poglavljem V Zakona. U skladu sa članom 87. stav 6. Zakona, rješenje o protjerivanju stranca i zabrane ulaska i boravka u BiH u određenom periodu donosi Služba za poslove sa strancima po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog druge organizacione jedinice Ministarstva, organa za provedbu zakona ili drugog organa. Dakle, Sektor za azil kao organizaciona jedinica Ministarstva sigurnosti koja postupa povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije stvarno nadležan za izricanje mjere protjerivanja već se rješenjem kojim se odbija zahtjev za azil, o čemu je riječ u konkretnom slučaju, određuje rok za dobrovoljno napuštanje teritorije ali se takvo rješenje ne može prinudno izvršiti. Tek ako takvo lice ne napusti teritoriju u roku određenom za dobrovoljno napuštanje teritorije, a nije ostvarilo pravo na boravak na neki drugi način, može doći do izricanja mjere protjerivanja, o čemu odlučuje druga organizaciona jedinica (Služba za poslove sa strancima) u odgovarajućem postupku. Strancu se, dakle, ostavlja mogućnost da svoj boravak regulira na neki drugi način ili da dobrovoljno napusti teritoriju BiH bez izricanja mjere protjerivanja. Ukoliko stranac ne uspije ostvariti pravo na boravak i ne napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana nakon pravosnažnog rješenja o odbijanju zahtjeva za azil, strancu se može odrediti mjera protjerivanja o čemu se odlučuje u postupku protjerivanja a ne u postupku povodom zahtjeva za azil. U odnosu na apelantove navode da bi mu protjerivanjem iz BiH bio povrijeđen član 8. Evropske konvencije, Ministarstvo ponovo ističe da se u ovom postupku ne odlučuje o apelantovom protjerivanju i u konkretnom slučaju se radi o povredi koja nije predmet utvrđivanja u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu i njeno eventualno postojanje nije razlog za dodjelu ni jednog vida međunarodne zaštite. Na kraju, Ministarstvo podsjeća na to da apelant boravak na osnovu porodice u BiH može ostvariti u drugim postupcima pred drugim nadležnim organima (čl. 52. i 60. Zakona), te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 27.U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) relevantne odredbe glase:
Član 91.
(Princip zabrane vraćanja "non-refoulement")
(1) Stranac neće, ni na koji način, biti protjeran ili vraćen ("refoulement") na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja ("non-refoulement") odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.
Član 105.
(Definicija međunarodne zaštite)
(1)U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uslove za supsidijarnu zaštitu.
(2)Izbjeglica je, u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.
(3)Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uslove iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje.
Član 109.
(Postupak i nadležnost za donošenje rješenja o međunarodnoj zaštiti)
(1)Zahtjeve za međunarodnu zaštitu razmatra i rješenje donosi Ministarstvo u sjedištu.
(2) Rješenje se donosi pojedinačno nakon obavljenog posebnog ispitnog postupka u kojem se utvrđuju sve odlučne činjenice, okolnosti i dokazi značajni za donošenje odluke. U toku postupka podnosiocu zahtjeva mora se omogućiti da iznese sve okolnosti koje su mu poznate, da ima pristup svim raspoloživim dokazima, kao i da predloži izvođenje pojedinih dokaza.
Š...Ć
Član 110.
(Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu)
(1) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan ako se zahtjev zasniva na razlozima koji ne predstavljaju osnovu za priznanje statusa iz člana 105. (Definicija međunarodne zaštite) ovog zakona.
(2)Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan i ako:
Š...Ć
c)se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka s ciljem sticanja međunarodne zaštite u BiH;
Š...Ć
(3)Pod očiglednom obmanom ili zloupotrebom postupka iz stava (2) tačke c) ovog člana smatraju se sljedeći slučajevi:
Š...Ć
- d)ako je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije;
Š...Ć
- 28.Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 19/02 i 88/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 34. stav 1.
Sud rješava spor, po pravilu, na bazi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
Član 35.
Zakonitost pobijanog konačnog upravnog akta Sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.
Član 37. stav 2.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Š...Ć
VI. Dopustivost
- 29.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 30.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 31.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. novembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 32.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 33.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 34.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
- 35.Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na "porodični život" jer će u slučaju da ne dobije međunarodnu zaštitu biti primoran napustiti BiH u kojoj ostaje da živi njegova porodica, žena i djeca koji su državljani BiH, a osjećanje zajedništva između roditelja i djece predstavlja osnovni element porodičnog život.
- 36.Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
- 37.S ciljem utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, mora se utvrditi da li apelant ima pravo na porodični život u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "porodičnog života".
- 38.U vezi sa navedenim, Ustavni sud prvo treba utvrditi da li se apelantovi žalbeni navodi ubrajaju u domen "porodičnog života" zaštićenog članom 8. Evropske konvencije. Evropski sud je u pogledu "porodičnog života" objasnio sljedeće osnovne principe: "Sud, slično tome, ne smatra da je zajednički život sine qua non porodičnog života roditelja i maloljetne djece. Smatrao je da se odnos stvoren između supružnika u zakonitom i istinskom braku mora smatrati porodičnim životom. Iz koncepta porodice na kojem je zasnovan član 8. slijedi da je dijete rođeno u takvoj zajednici ipso iure dio tog odnosa; tako, od trenutka rođenja djeteta i samom tom činjenicom između njega i njegovih roditelja postoji takva veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditelji tada ne žive zajedno. Naravno, naknadni događaji mogu prekinuti tu vezu..." (vidi Evropski sud za ljudska prava, Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, broj 138, tačka 21).
- 39.U konkretnom predmetu, u provedenom postupku povodom apelantovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, utvrđeno je da je apelant zasnovao bračnu zajednicu sa državljankom BiH i da su tokom braka stekli troje zajedničke djece, također državljana BiH. Zaštita člana 8. Evropske konvencije uvijek se odnosi na brak za koji se može dokazati da je zakonit i istinski. U konkretnom slučaju, postojanje "porodičnog života" uspostavljeno je samim zaključenjem braka.
- 40.Drugo, Ustavni sud mora razmotriti da li osporene odluke, kojim je odbijen apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i kojim mu je naloženo dobrovoljno napuštanje teritorije BiH, u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta predstavljaju miješanje u apelantov porodični život.
- 41.Ustavni sud primjećuje da je odlukom Suda BiH potvrđeno rješenje Ministarstva kojim je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen i ostavljen mu je rok od 15 dana za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom postupku odlučivalo samo o postojanju uvjeta za međunarodnu zaštitu i da je odluka kojom je zahtjev odbijen donesena nakon provedenog upravno-sudskog postupka u kojem su nadležni organi utvrdili pravno relevantne činjenice i to isključivo u odnosu na uvjete za dobijanje međunarodne zaštite. Predmet ovog upravno-sudskog postupka nije apelantova deportacija, odnosno prisilno napuštanje teritorije BiH. To je predmet drugog postupka u kojem nadležni organ ispituje eventualne povrede člana 8. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se osporenim odlukama država nije umiješala u apelantovo pravo na porodični život, odnosno da u dijelu odluke kojim je određeno da apelant dobrovoljno napusti teritoriju BiH nema elemenata prisile. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelantovo eventualno dobrovoljno napuštanje BiH ne mora imati za posljedicu razdvajanje od porodice, te, prema tome, ne može da se smatra miješanjem u ostvarivanje njegovog prava garantiranog članom 8. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant i sam naveo da je postupak za dobijanje privremenog boravka u toku a zakonom je isključena mogućnost pokretanja postupka protjerivanja prije nego navedeni postupak bude i pravosnažno okončan.
- 42.U okviru navedenog, Ustavni sud smatra da odluka kojom se apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija i kojom se nalaže da dobrovoljno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja ne predstavlja miješanje u apelantov porodični život. Prema tome, nisu prekršeni član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.
- 43.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja
- 44.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- b)Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
- 45.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode nad nekim licima. Pri tome, intenzitet i trajanje tih postupaka mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava.
- 46.Apelant je istakao da je ovo pravo povrijeđeno u postupku u kojem mu je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu i naloženo da dobrovoljno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu upravni i sudski postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke kojim je apelantu odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu sa povredom prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u odnosu na postupak odobrenja međunarodne zaštite.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
- 47.Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima.
- 48.Što se tiče apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na to da je ovo pravo nesamostalno, da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva: "Š...Ć pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima Š...Ć". U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja propisanog pravnog lijeka, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen. Ustavni sud, također, primjećuje da navod da je apelantu odbijena međunarodna zaštita na osnovu zakonitih odluka ne znači da će se taj postupak okončati apelantovom deportacijom, niti se ni na koji način prejudicira konačna odluka u postupcima u kojima se odlučuje o apelantovom pravu na boravak u Bosni i Hercegovini. Ustavnom sudu nisu predočeni nikakvi dokazi koji navode na zaključak da su apelantu uskraćena proceduralna prava iz člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za strance kojima se prijeti protjerivanjem. Prema tome, slijedi da su neosnovani apelantovi navodi u vezi sa kršenjem navedenih prava, te da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na nediskriminaciju
- 49.Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
- 50.U odnosu na apelantove navode o diskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja.
- 51.Ustavni sud zapaža da apelant, osim što je naveo da je u predmetnom postupku navodno bio diskriminiran zbog afroazijskog porijekla i da je: "Š...Ć etiketiran kao prijetnja po nacionalnu bezbjednost u BiH", nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi apelantovi navodi neosnovani.
- 52.Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 53.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer odluka kojom se odbija apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i određivanje roka od 15 dana za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH ne predstavlja miješanje u njegov porodični život. Također je Ustavni sud zaključio da nema povrede prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, prava da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju, te da su apelantovi navodi o povredi ovih prava neosnovani.
- 54.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 55.U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje o djelimičnom neslaganju sudije Davida Feldmana, kojem se pridružuju potpredsjednice Constance Grewe i Seada Palavrić.
- 56.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.
IZDVOJENO MIŠLJENJE O DJELIMIČNOM NESLAGANJU SUDIJE FELDMANA, KOJEM SE PRIDRUŽUJU POTPREDSJEDNICE GREWE I PALAVRIĆ
- 1.U ovom predmetu Ustavni sud smatra da je apelacija gospodina Zeyada Khalafa Hamadie Al-Gertania (u daljnjem tekstu: apelant) dopustiva ali ju je odbio kao neosnovanu u meritumu zbog toga što se Rješenje Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. maja 2009. godine, kojim se odbija apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i od njega traži da napusti Bosnu i Hercegovinu u roku od 15 dana, i Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine, kojom se to rješenje potvrđuje, ne miješaju u pravo podnosioca zahtjeva iz Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav) i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 2.Ja se slažem sa mišljenjem Ustavnog suda da je apelacija dopustiva. Ja se, također, slažem s tim da su neosnovani apelantovi navodi da je on pretrpio povredu prava da ne bude podvrgnut mučenju iz člana II/3.b) Ustava i člana 3. Evropske konvencije i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava i čl. 3. i 8. Evropske konvencije.
- 3.Međutim, ne slažem se s tim da su neosnovani navodi iz apelacije o povredi prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava i člana 8. Evropske konvencije.
- 4.Ustavni sud u tačkama 41. i 42. svog obrazloženja smatra da se osporena odluka nije umiješala u apelantovo pravo na poštivanje porodičnog života. Ako apelant napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana, u tom slučaju, prema mišljenju Suda, neće doći do razdvajanja porodice pod pretpostavkom da je njegova porodica spremna da mu se pridruži i ova odluka ne daje završnu riječ u vezi sa apelantovim udaljavanjem iz zemlje zato što se, ako apelant ne napusti zemlju u roku od 15 dana, mora donijeti nova odluka koja će se odnositi na njegovo prisilno udaljavanje.
- 5.Ovo obrazloženje mi se čini potpuno nerealističnim. Osporenom odlukom se nalaže apelantu da napusti zemlju u roku od 15 dana. Činjenica da sama odluka ne daje ovlaštenje za izvršenje te naredbe ne opravdava mišljenje Ustavnog suda da bi apelant djelovao na dobrovoljnoj osnovi ako bi ispoštovao naredbu. Naredba je naredba. To je prisilna mjera iako ne sadrži odredbe o njenom izvršenju. Jasno je da apelant ne bi djelovao na dobrovoljnoj osnovi ako bi napustio zemlju u roku od 15 dana jer on aktivno osporava naredbu u kojoj se od njega traži da napusti zemlju.
- 6.Apelantova supruga i djeca su državljani Bosne i Hercegovine i čitav svoj život su živjeli ovdje. Oni nemaju nikakvu vezu sa bilo kojom drugom zemljom u koju bi apelant mogao otići ili biti udaljen. Nije razumno očekivati da oni napuste Bosnu i Hercegovinu, prekinu veze sa svojom rodbinom i prijateljima i da odu u nepoznato na dobrovoljnoj osnovi. Prema tome, prema mom mišljenju, jasno je da se naredba kojom se od apelanta traži da napusti zemlju u roku od 15 dana miješa u njegovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života.
- 7.Zato je potrebno razmotriti da li je miješanje opravdano pozivajući se na kriterije koji su dati u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. Miješanje je u skladu sa zakonom i služi legitimnom cilju. Međutim, ja ne smatram da je ono nužno u demokratskom društvu u tom smislu. Na državi je da dokaže da je miješanje u apelantovo pravo proporcionalno značaju cilja kojem se teži. Osporeno rješenje Ministarstva se ne bavi apelantovim pravom na poštivanje privatnog i porodičnog života. I prema tome, njime se ne može dokazati da je miješanje u to pravo proporcionalno cilju koji se želi postići.
- 8.Osporena presuda Suda BiH se bavi apelantovim pravom na poštivanje privatnog i porodičnog života u jednom paragrafu koji se nalazi na samom kraju obrazloženja. Međutim, u ovoj presudi se samo tvrdi da je članom 8. Evropske konvencije:
"Š...Ć predviđeno da uživanje prava na privatni i porodični život mora biti u skladu sa interesima države i njene nacionalne sigurnosti, pa je uplitanje javne vlasti u granicama zaštite nacionalnog interesa. Stoga je u slučaju prijetnje javnom redu i nacionalnoj sigurnosti nužno u demokratskom društvu da se organi vlasti miješaju u uživanje prava na privatni i porodični život u granicama zaštite interesa države. Ovo stoga što nacionalna sigurnost države ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život pojedinca. Prema tome, protjerivanjem tužitelja iz BiH nisu povrijeđene odredbe člana 8. Evropske konvencije, kako to pogrešno tumači tužitelj".
- 9.Ovo obrazloženje je nezadovoljavajuće zbog nekoliko razloga. Kao prvo, ono pogrešno tumači učinak tog stava. Suprotno tvrdnji Suda BiH, identificiranje legitimnog cilja za djelovanje države je samo jedan korak ka opravdavanju miješanja u pravo iz člana 8. stav 1. Zaštita državnih interesa, uključujući nacionalnu sigurnost, nema automatsku prevagu nad pravom poštivanja privatnog i porodičnog života. Prema kriteriju nužnosti u demokratskom društvu, od Suda BiH se traži da razmotri da li bi, na osnovu činjenica pojedinačnog slučaja, miješanje u apelantova prava i u prava njegove porodice bilo proporcionalno cilju zaštite nacionalne sigurnosti. U tom smislu, Sud BiH mora saslušati dokaze u vezi sa prirodom i ozbiljnošću prijetnje koju, kako je navedeno, apelant predstavlja i na koji način bi njegovo napuštanje zemlje doprinijelo suprotstavljanju toj prijetnji. Sud BiH, također, mora uzeti u obzir dokaze koji se odnose na specifične socijalne i porodične okolnosti apelanta i njegove porodice u mjeri u kojoj je opravdano očekivati da njegova porodica napusti zemlju da bi bila s njim.
- 10.Ustavni sud je nekoliko puta skretao pažnju na ove zahtjeve u odlukama kojima je poništio presude Suda BiH, u predmetima koji su slični ovome, zbog toga što je Sud BiH propustio da izvrši ocjenu proporcionalnosti u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije (pogledati, naprimjer, predmet broj AP 1222/07, apelacija Imada Al-Husina, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 91/08).
- 11.Ovaj predmet pokazuje da u ovom pogledu Sud BiH nastavlja da zanemaruje svoje odgovornosti određene Ustavom BiH i vladavinom prava. Zaista je žalosno da je Ustavni sud propustio da podsjeti Sud BiH na njegove obaveze i na pravilan način ispunjavanja tih obaveza.
- 12.Budući da Sud BiH nije izvršio ocjenu proporcionalnosti miješanja u apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud se nije mogao na odgovarajući način uvjeriti da je miješanje u pravo bilo opravdano zato što je bilo nužno u demokratskom društvu radi zaštite nacionalne sigurnosti.
- 13.Prema tome, ja bih prije smatrao da osporena presuda Suda BiH i osporeno rješenje Ministarstva krše apelantovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života (i slična prava članova njegove porodice). Ja bih poništio presudu Suda BiH i vratio predmet Sudu BiH koji bi bio dužan da sasluša dokaze koji se tiču proporcionalnosti i da izvrši ocjenu te proporcionalnosti u skladu sa mojim mišljenjem.
- 14.Slijedi da ja nisam u mogućnosti da se složim sa zaključkom koji je donijela većina Ustavnog suda u vezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, želim da izrazim svoje neslaganje.