USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 37/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1064/08, rješavajući apelaciju Vanje Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Vanje Vukovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 261 od 29. januara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-K-07-000 017-p od 29. novembra 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Vanja Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 4. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, Posebno vijeće za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 261 od 29. januara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K-07-000 017-p od 29. novembra 2007. godine.
- 2.Apelant je, u periodu od 9. aprila 2009. godine do 21. decembra 2009. godine, dopunio apelaciju šest puta.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te od Posebnog tužilaštva za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala - Specijalno tužilaštvo Banja Luka (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo), kao učesnika u postupku, zatraženo je 11. aprila 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 4.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. aprila 2008. godine, Specijalno tužilaštvo 23. aprila 2008. godine, a Okružni sud 28. aprila 2008. godine.
- 5.Ustavni sud je 9. juna 2008. godine zatražio od Okružnog suda da mu dostavi dostavnicu o uručenju presude Vrhovnog suda apelantu, što je i učinjeno 16. juna 2008. godine.
- 6.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 19. juna 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 8.Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000 017-p od 29. novembra 2007. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 402. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon RS) pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. U toku postupka utvrđeno je da je apelant, na osnovu prethodnog zajedničkog dogovora s N. K. i M. M., za novčanu naknadu od 500,00 KM postavio eksplozivnu napravu ispod automobila vlasništvo G. M., koji je u vrijeme suđenja obavljao dužnost načelnika Centra javne bezbjednosti Prijedor (u daljnjem tekstu: CJB Prijedor), koju je zatim aktivirao, te time izazvao opasnost po život ljudi i imovinu većeg obima.
- 9.Okružni sud nije prihvatio apelantovu odbranu da niti jednom svojom radnjom nije učestvovao u izvršenju predmetnog krivičnog djela, da mu se svjedok M. M. nije obratio s prijedlogom da postavi i aktivira eksplozivnu napravu pod predmetno vozilo, da nije od njega preuzeo napravu, te da nije primio nikakvu novčanu naknadu za njeno podmetanje i aktiviranje. Ovakav zaključak sud je utemeljio na izjavama svjedoka M. M. i B. P., datim pred specijalnim tužiocem i pred okružnim tužiocem u Prijedoru (u daljnjem tekstu: okružni tužilac) kojima je vjerovao, ne prihvaćajući njihove izmijenjene iskaze koje su dali na glavnom pretresu. Naime, iz iskaza koje su oba svjedoka dala u toku istražnog postupka proizlazi da je M. M., nakon što je sam odbio da to učini, omogućio N. K. da stupi u kontakt s apelantom, koji je prihvatio da za novčanu naknadu od 500,00 KM podmetne eksplozivnu napravu pod automobil G. M., te da je apelant od njega i preuzeo eksplozivnu napravu. Navode M. M. potvrdio je i svjedok B. P. koji je izjavio da su njegova saznanja o ovom događaju zasnovana na onom što mu je sam apelant ispričao, što mu je kasnije potvrdio i M. M. Također, ovaj svjedok je potvrdio da mu je apelant do detalja opisao način na koji je podmetnuta i aktivirana eksplozivna naprava pod automobil G. M. U prilog prihvaćanju iskaza danih u istrazi istaknuto je da su oba svjedoka saslušana po dva puta, u različitim vremenskim intervalima, da su njihove izjave uvjerljive, precizne i logične, te da sadrže identičan opis činjenica relevantnih za utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti. Dalje, istaknuto je da ovi svjedoci nisu imali razloga da terete apelanta u toku istrage, te da su obojica isticali da su u dobrim odnosima s apelantom, odnosno da se druže s njim. Sud nije vjerovao izjavama svjedoka M. M. i B. P. koje su date na glavnom pretresu, a u kojim su tvrdili da nemaju nikakva saznanja u vezi s predmetnim događajem. Naime, svjedok M. M. je na glavnom pretresu, nakon što su mu predočeni zapisnici s datim izjavama u istrazi, potvrdio da je potpis na zapisnicima njegov, ali je kazao da se ne sjeća šta je potpisao, odnosno da nije tačno ono što je izjavljivao u istrazi, te da su mu istražioci sve vrijeme govorili šta da prizna. Najzad, na glavnom pretresu ovaj svjedok je istakao da ne može osuditi svog druga, da je sve zapisnike potpisao samo da bi izašao, a da je tek kasnije shvatio da će njegov prijatelj zbog toga ići na robiju. U pogledu izjava svjedoka B. P., s obzirom da je na glavnom pretresu tvrdio da na zapisniku o saslušanju u Specijalnom tužilaštvu nije njegov potpis, izvršeno je grafološko vještačenje njegovog potpisa. U nalazu vještaka grafologa, što je potvrdio i u svom iskazu na glavnom pretresu, na osnovu 25 nespornih potpisa svjedoka B. P., ćiriličnih i latiničnih, utvrđeno je da su potpisi B. P. na zapisniku sačinjenom u Specijalnom tužilaštvu autentični. Na temelju izjave svjedoka D. I., šefa Odjeljenja za istrage pri Specijalnom tužilaštvu, sud je zaključio da prema M. M. i B. P. nije vršena nikakva prisila i da nije bilo prijetnji. Ovaj svjedok je dalje izjavio da je svjedok M. M. tražio da mu se prolongira saslušanje kako bi razmislio da li da zaključi sporazum o priznanju krivice, te da mu je, na njegovo traženje, omogućen kontakt s apelantom, koji je zajedno s njim također priveden u Specijalno tužilaštvo. Svjedok B. P. je sam obavijestio istražioca da ima određena saznanja o predmetnom krivičnom djelu, odnosno faktički je sam došao u Specijalno tužilaštvo i dao izjavu, s tim da davanju izjave pred specijalnim tužiocem nije prisustvovao niko od istražitelja. Također, tom prilikom je predao i audio kasetu s tonskim zapisom razgovora s apelantom i S. J. koju je sam snimio. Na temelju navedenog zaključeno je da su izjave svjedoka M. M. i B. P. date na glavnom pretresu lažne i sračunate s ciljem da se pomogne apelantu. Dalje, apelant je predložio da se u svojstvu svjedoka saslušaju S. J. i S. M, ali je od ovog prijedloga odustao nakon što je predočena službena zabilješka s porukama koje su nađene kod apelanta u njegovoj pritvorskoj ćeliji, za koje je potvrdio da ih je sam napisao, iz kojih proizlazi da daje upute, najvjerovatnije S. M. kojeg je predložio kao svjedoka, kako da svjedoči na suđenju, te da diskredituje svjedočenje B. P. Najzad, sud nije prihvatio i ocijenio je kao nezakonit dokaz audio kasetu na kojoj je zabilježen tonski razgovor između apelanta i svjedoka B. P., zbog toga što nije postojala sudska naredba za pribavljanje ovog dokaza, već ga je sačinio samovoljno i neovlašteno svjedok B. P., bez znanja i odobrenja apelanta i S. J.
- 10.Vrhovni sud je apelantovu žalbu, te žalbu apelantovog oca, Presudom broj 118-0-Kž-07-000 261 od 29. januara 2008. godine odbio kao neosnovane i potvrdio presudu Okružnog suda. Apelant je u žalbi osporavao presudu Okružnog suda zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a apelantov otac u žalbi nije naveo osnove pobijanja osporene presude. S obzirom na sadržaj žalbe, zaključeno je da se presuda osporava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da osporena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno ko je počinilac djela, jer je, po ocjeni ovog suda, data detaljna argumentacija iz koje proizlazi zaključak da je apelant počinilac djela. U vezi s tim ukazano je na iscrpnu analizu sadržaja izjava svjedoka M. M. i B. P. koje su dali u toku istrage, kao i na iscrpnu analizu i razloge zbog kojih nisu prihvaćene njihove izjave date na glavnom pretresu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Najzad, u pogledu žalbenih navoda da se pri odmjeravanju kazne nije mogla uzeti kao otežavajuća okolnost apelantova ranija osuđivanost jer se ne radi o istovrsnim ili sličnim krivičnim djelima, Vrhovni sud je zaključio da činjenica da je apelant i ranije osuđivan ukazuje da se radi o licu koje je ispoljilo kriminalno ponašanje, tj. sklonost vršenju krivičnih djela, naročito ako se ima u vidu apelantova mladost, što ukazuje da se radi o povećanom stepenu društvene opasnosti od optuženog kao počinioca. Sve navedeno, po ocjeni Vrhovnog suda, govori u prilog odluke prvostepenog suda da apelantu izrekne kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, kao nužnu da bi se ostvarila svrha kažnjavanja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant prije svega ističe da su sudovi u činjeničnom i pravnom smislu paušalno zaključivali i zasnovali presude na pretpostavkama, jer dokazi provedeni u postupku ne ukazuju da je on počinio krivično djelo za koje je osuđen. Dalje, apelant smatra da u osporenim presudama nije proveden niti jedan dokaz u pogledu činjeničnog utvrđenja u izreci presude da je N. K. organizator izvršenja djela koje je njemu stavljeno na teret, odnosno da Specijalno tužilaštvo u tom smislu nije ponudilo niti jedan dokaz. U vezi s tim, apelant ističe da nije proveden niti jedan dokaz, odnosno da nije utvrđivana činjenica ko je bio naručilac krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Dalje, apelant smatra da je svjedok M. M. bio izložen nedozvoljenom pritisku policije i istražitelja. U vezi s tim ističe da su sudovi u potpunosti zanemarili izjave ovog svjedoka da je na njega vršen pritisak, da ga je policija neovlašteno posjećivala prije glavnog pretresa, odnosno da su sudovi prihvatili obrazloženje specijalnog tužioca da je dogovor sa statusne konferencije "da policija obavještava svjedoke". Apelant smatra da je ovo neprihvatljivo posebno kad se ima u vidu da je oštećeni u konkretnom slučaju bio načelnik CJB Prijedor. S obzirom na činjenicu da je M. M. bio osumnjičen za isto krivično djelo i da je zaključio sporazum o priznanju krivnje, to se, po apelantovom mišljenju, u postupku protiv njega nije mogao koristiti kao dokaz zapisnik o saslušanju M. M. u svojstvu osumnjičenog. Apelant tvrdi da zapisnici o saslušanju M. M. nisu pročitani na glavnom pretresu, te da mu nije postavljeno niti jedno pitanje u pogledu različitosti iskaza, odnosno da se postupalo suprotno zakonskoj obavezi o neposrednom izvođenju dokaza. Također, apelant smatra da je sud prekršio obavezu da bude nepristran jer je vršio pritisak na svjedoka M. M. podsjećajući ga, u više navrata, da je pod zakletvom, te dovodeći u pitanje njegov kredibilitet kao svjedoka ispitujući ga o ranijoj osuđivanosti. Po apelantovom mišljenju identičan pritisak ponovljen je i u odnosu na svjedoka B. P., čiji iskaz je pročitan ali kome nije postavljeno niti jedno pitanje u pogledu različitosti iskaza, odnosno koji je odbio da odgovara na postavljena pitanja. U odnosu na ovog svjedoka sud je propustio i da provjeri njegove navode da je dva dana prije glavnog pretresa privođen iz Kazneno-popravnog zavoda Zenica u Specijalno tužilaštvo gdje mu je rečeno kako da svjedoči. Apelant smatra da je sud, s obzirom da su oba svjedoka tvrdila da su bila izložena pritisku, a da je oštećeni krivičnim djelom načelnik CJB Prijedor, propustio pokazati najveći stepen profesionalnosti i nepristranosti prilikom provjere i ocjene svih navedenih okolnosti. U prilog tvrdnji da sud nije postupao nepristrano apelant ističe izvođenje materijalnog dokaza, odnosno čitanje pisanih poruka koje su mu oduzete u pritvorskoj ćeliji, kojom prilikom mu je sud postavljao direktna pitanja, odnosno ispitivao ga bez njegove saglasnosti i pristanka. Dalje, apelant smatra da su osporenim presudama na njegovu štetu povrijeđeni princip in dubio pro reo i pretpostavka nevinosti, te da su osporene presude zasnovane na indicijama koje ne predstavljaju čvrst, zatvoreni krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, koji objektivno potpuno isključuje mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na odlučne činjenice. U vezi s ovim navodima apelant ističe da je sud propustio da utvrdi ko je lice N. K. koje je označio kao naručioca posla, te da iskazi svjedoka M. M. i B. P. predstavljaju samo posredna saznanja, a ne neposredna opažanja, odnosno da obrazloženja zbog kojih nisu prihvaćeni njihovi iskazi dati na glavnom pretresu ne zadovoljavaju zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza jer sudovi ne mogu samo reći da su njihove izjave na glavnom pretresu "usmjerene na pomaganje optuženom". Apelant posebno naglašava da sudovi nisu poklonili nikakvu pažnju činjenici da je M. M. imao izražen lični interes jer je zaključio sporazum o priznanju krivice, te mu je izrečena zatvorska kazna ispod zakonskog minimuma, ali da je na glavnom pretresu ipak dao drugačiji iskaz od onog u istrazi. Apelant smatra da je svjedočenje M. M. bilo naročito važno s obzirom da nije postojao niti jedan neposredni dokaz na okolnost dogovora za izvršenje krivičnog djela, kako u pogledu naručioca posla tako i u pogledu dogovora između njega i M. M., odnosno o predaji eksplozivne naprave, a posredni dokazi nisu bili takvi da bi predstavljali sistem čvrsto i logički povezanih indicija koje bi upućivale na zaključak da je on počinio krivično djelo. Po apelantovom mišljenju iz obrazloženja osporenih presuda se ne vidi način na koji su redovni sudovi u njegovom slučaju primijenili princip in dubio pro reo.
- 12.U šest dopuna apelacije dostavljenih u periodu od 9. aprila 2009. godine do 21. decembra 2009. godine apelant je dostavljao novinske članke, disciplinske prijave, pritužbe na rad oštećenog, nepravosnažnu presudu kojom je M. M. oslobođen od optužbi da je počinio krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim, presudu Kantonalnog suda u Širokom Brijegu na temelju koje bi trebalo biti diskreditovano svjedočenje B. P. u postupku protiv njega.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelant ne iznosi nikakvu argumentaciju koja bi mogla uputiti na drugačije zaključke od onih koje su izveli Okružni sud i ovaj sud. Vrhovni sud se pozvao na ovlaštenje i dužnost suda u pogledu davanja ocjene provedenih dokaza, ističući da ona nije izostala niti u jednoj od osporenih presuda, te da je za utvrđivanje odlučne činjenice da je apelant počinio krivično djelo bilo dovoljno dokaza. Vrhovni sud je zaključio da su apelantovi navodi neosnovani.
- 14.Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su netačni navodi iz apelacije da svjedok M. M. nije ispitivan na okolnosti različitosti iskaza jer su mu u više navrata predočavani zapisnici iz istrage; da je potvrdio da je njihov sadržaj tačan ali da je tada lagao, jer je bio pod pritiskom istražioca, kao i da je apalantov branilac potvrdio da je upoznat sa sadržajem ovih zapisnika. Najzad, na glavnom pretresu je ovom svjedoku data mogućnost da svoje izjave objasni ili negira. Netačnim su ocijenjeni i navodi iz apelacije da je na ovog svjedoka vršen pritisak višestrukim upozoravanjem da je pod zakletvom. Neosnovanim je ocijenjen i navod iz apelacije da je sud direktno ispitivao apelanta, s obzirom da je na prijedlog odbrane apelant saslušan u svojstvu svjedoka, odnosno saglasio se da se brani iznoseći svoju odbranu u svojstvu svjedoka, te da ga je prije saslušanja sud upozorio da nije dužan da odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.
- 15.Specijalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da apelant neosnovano ukazuje da ovo tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz u pogledu činjeničnog utvrđenja da je N. K. organizator izvršenja konkretnog krivičnog djela. Specijalno tužilaštvo je dalje istaklo da su zapisnici iz istrage o saslušanju M. M. i B. P. korišteni kao dokazi na glavnom pretresu, što se vidi iz obrazloženja osporene prvostepene presude i iz zapisnika o glavnom pretresu. Najzad, u pogledu apelantovih navoda da je povrijeđen princip in dubio pro reo, te pretpostavka nevinosti, istaknuto je da su iskazi svjedoka M. M. koji je iznosio upravo svoja neposredna saznanja, te svjedoka S. B., dati u istrazi detaljno analizirani i ocijenjeni kao saglasni, da su data jasna obrazloženja zbog čega nisu prihvaćeni njihovi iskazi na glavnom pretresu, te da je u postupku na ubjedljiv način i van svake razumne sumnje dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je i osuđen.
V. Relevantni propisi
- 16.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04 i 29/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Princip istine
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 148.
Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja
(1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.
Član 246.
Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća
(2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.
Član 268.
Izvođenje dokaza
(3) Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.
Član 280.
Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza
(1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
VI. Dopustivost
- 17.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 261 od 29. januara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. februara 2008. godine a apelacija je podnesena 4. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 22.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 23.Član 6. stav 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 24.Iz navoda apelacije proizlazi da apelant prije svega smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da su sudovi zaključak o njegovoj krivici zasnovali na pretpostavkama. Apelant ističe da u toku postupka nije proveden niti jedan dokaz koji bi išao u prilog činjeničnog utvrđenja u izreci presude da je N. K. bio organizator izvršenja krivičnog djela, što po njegovom mišljenju predstavlja relevantnu činjenicu koju je sud propustio da utvrdi. Također, apelant smatra da sudovi nisu ponudili valjane razloge zbog čega su prihvatili iskaze svjedoka M. M. i S. B. date u istrazi, a ne njihove iskaze koje su dali na glavnom pretresu.
- 25.U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 26.U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima izveden opsežan dokazni postupak, da su u obrazloženju osporene presude Okružnog suda iscrpno cijenjeni svi predočeni dokazi kako pojedinačno, tako i u uzajamnoj vezi, da su dana jasna i precizna obrazloženja zbog čega su pojedini dokazi prihvaćeni odnosno nisu prihvaćeni, na temelju čega su utvrđene relevantne činjenice na kojim je zasnovan zaključak o apelantovoj krivici. S ocjenama i zaključkom Okružnog suda u cjelini se saglasio i Vrhovni sud, dajući u obrazloženju osporene presude jasne i nedvosmislene razloge zbog kojih prihvata stavove Okružnog suda. Pri tom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno i diskriminacijski. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi iz apelacije u ovom dijelu neosnovani.
- 27.Dalje, apelant ističe da su sudovi postupali pristrano jer su propustili cijeniti navodne pritiske na svjedoke M. M. i B. P. na koje su oni ukazivali u toku postupka, jer su svjedoka M. M. u više navrata upozoravali da je pod zakletvom i ispitivali ga o ranijoj osuđivanosti, te najzad jer mu je sud postavljao direktna pitanja pri izvođenju materijalnog dokaza - čitanju poruka koje su nađene u njegovoj ćeliji.
- 28.U vezi s ovim dijelom navoda iz apelacije Ustavni sud podsjeća da se nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. Međutim, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudija nije nepristran, stav dotične osobe važan je ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jeste može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi Evropski sud, Wettstein v.Switzerland, presuda od 21. decembra 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stav 44, ECHR 2000-XII).
- 29.U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da, izuzev navoda o pritiscima na svjedoke M. M. i B. P., apelant ne nudi niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio tvrdnje o pritiscima policije i istražitelja na ova dva svjedoka, odnosno da su takvi dokazi u postupku pred redovnim sudovima bili ponuđeni i da su ih oni propustili cijeniti. Pri tom, u samoj apelaciji se ničim ne osporava ni dokaz koji je u svrhu provjere navoda o pritiscima na ove svjedoke proveden u toku postupka. Dalje, u pogledu tvrdnji o nepristranosti suda s obzirom da je svjedok M. M. u više navrata upozoravan da je pod zakletvom, Ustavni sud primjećuje da je dužnost suda da upozori svjedoka da je obavezan govoriti istinu, te podsjetiti ga da je davanje lažnog iskaza krivično djelo. U tom smislu, ponavljanje ovakvog upozorenja suda u više navrata u toku postupka ne dovodi u pitanje njegovu nepristranost i ne predstavlja pritisak na svjedoka, već upozorenje koje ga može zaštiti od posljedica eventualne krivične odgovornosti. U pogledu navoda da je sud propustio provjeriti navode svjedoka B. P. da je dva dana prije glavnog pretresa privođen u Specijalno tužilaštvo da bi bio instruiran kako da svjedoči, apelant također ne nudi nikakve dokaze, a iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je ovaj svjedok, kao svjedok optužbe, upravo u potpunosti negirao svoje iskaze date u toku istrage prilikom saslušanja na glavnom pretresu. Najzad, iz obrazloženja osporenih presuda nedvosmisleno proizlazi da je apelant saslušan u svojstvu svjedoka po prijedlogu odbrane, da je upoznat s garancijama i pravima svjedoka utvrđenim zakonom, te posebno da nije dužan odgovarati na pitanja koja ga mogu izložiti eventualnom krivičnom gonjenju, da je tek nakon toga ispitivan i u pogledu poruka koje su čitane kao dokazi na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud, u okolnostima na koje apelant ukazuje, nije mogao zaključiti da su sudovi iskazali pristrano postupanje u toku postupka, pa prema tome zaključuje da su i navodi iz apelacije o pristranosti suda neosnovani.
- 30.Najzad, apelant smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda propustili da daju jasno i precizno obrazloženje na koji način je u njegovom slučaju primijenjen princip in dubio pro reo, te da mu je u vezi s tim povrijeđena i pretpostavka nevinosti. Po apelantovom mišljenju sudovi nisu s dovoljno pažnje cijenili da je svjedok M. M., uz sve pogodnosti, ipak promijenio iskaz na glavnom pretresu, posebno imajući u vidu da nije bilo niti jednog drugog neposrednog dokaza da je on izvršilac krivičnog djela za koje je proglašen krivim.
- 31.U vezi s ovim dijelom navoda iz apelacije Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno optuženi nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u vezi s primjenom ovog principa, prema kojima je redovni sud dužan da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenje zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 44/05).
- 32.U konkretnom slučaju, kako je to već obrazloženo u ovoj odluci, Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi savjesno i brižljivo ocijenili svaki dokaz izveden na glavnom pretresu, da su dokazi prikupljeni u toku istrage na glavnom pretresu korišteni onako kako je propisano zakonom, da su cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, da je jasno i precizno obrazloženo, pored ostalog, zašto je vjerovano iskazima svjedoka, na što apelant u apelaciji posebno ukazuje, koje su dali u toku istrage, a ne iskazima sa glavnog pretresa. Dalje, na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, redovni sudovi su dali uvjerljiva i logična obrazloženja koja ne upućuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju, niti na povredu principa in dubio pro reo kao dijela principa presumpcije nevinosti. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi iz apelacije u ovom dijelu neosnovani.
- 33.U pogledu šest dopuna apelacije, podnesenih u periodu od 9. aprila 2009. godine do 21. decembra 2009. godine, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju apelant je u navedenim dopunama dostavljao novinske članke, disciplinske prijave, te pritužbe na rad G. M. koji je imao svojstvo oštećenog krivičnim djelom koje je apelant počinio, nepravosnažnu presudu kojom je M. M. oslobođen od optužbi da je počinio krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim, presudu Kantonalnog suda u Širokom Brijegu na temelju koje bi trebalo biti diskreditirano svjedočenje B. P. u postupku protiv njega, koje je označio kao "dokaze prilikom razmatranja njegove apelacije". S obzirom da je konačnu odluku, koja je predmet osporavanja, apelant primio 8. februara 2008. godine, te da se dopune ne odnose na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka roka iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odnosno da su podnesene nakon proteka ovog roka, Ustavni sud se neće upustiti u njihovo razmatranje.
- 34.Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
- 23.
VIII. Zaključak
- 35.Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada osporene presude, kojima je apelant proglašen krivim za počinjeno krivično djelo, sadrže jasna i precizna obrazloženja kako u pogledu utvrđenih relevantnih činjenica tako i ocjene provedenih dokaza, koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti niti pristranog postupanja nadležnih sudova i ne dovode u pitanje garancije u pogledu presumpcije nevinosti i s tim u vezi principa in dubio pro reo.
- 36.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 37.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.