USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 37/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1255/08, rješavajući apelaciju DERBY-GAMES d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija DERBY-GAMES d.o.o. Mostar.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2499/02 od 17. januara 2008. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija DERBY-GAMES d.o.o. Mostar, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2499/02 od 17. januara 2008. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.DERBY-GAMES d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Almin Dautbegović i Ragib Hadžić, advokati iz Zenice, podnio je 23. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2499/02 od 17. januara 2008. godine i Rješenja Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) broj 05-15-3805-3/02 od 8. novembra 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i Ministarstva finansija kao učesnika u postupku zatraženo je 8. maja 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. maja 2008. godine, a Ministarstvo finansija 16. maja 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Ministarstva finansija dostavljeni su apelantu 26. maja 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Ministarstvo finansija je rješavajući apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za otvaranje novih lokacija-uplatnih mjesta za priređivanje igara na sreću-klađenja, Rješenjem broj 05-15-3805-3/02 od 8. novembra 2002. godine odobrilo apelantu da može priređivati igre na sreću i klađenje na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje na osam uplatnih mjesta koja su navedena u dispozitivu rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu u smislu odredaba Zakona o upravnom postupku omogućeno da radi zaštite svojih prava i interesa učestvuje u postupku, te da je apelant imao primjedbu istakavši da nije bilo zakonskog osnova za plaćanje naknade za otvaranje novih lokacija-uplatnih mjesta u iznosu od po 10.000,00 KM za svaku novu lokaciju. U obrazloženju je dalje navedeno da je u odredbi člana 81. Zakona o igrama na sreću propisano da priređivač igre klađenja mora imati najmanje dva uplatna mjesta, a u odredbi člana 86. stav 3. tačka 1. alineja 3. je propisano da se za otvaranje svake nove lokacije plaća naknada od 10.000,00 KM.
- 7.Protiv rješenja Ministarstva finansija od 8. novembra 2002. godine apelant je pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom. U tužbi je naveo da je pobijano rješenje nezakonito zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer se njegov zahtjev odnosio na stare lokacije koje su postojale prije donošenja Zakona o igrama na sreću, pa je u vezi s tim trebalo produžiti odobrenje rada postojećih uplatnih mjesta bez plaćanja naknade. U vezi s tim istakao je nepravilno određenu visinu naknade u iznosu od po 10.000,00 KM za svako uplatno mjesto, na koji način je pogrešno primijenjen Zakon o igrama na sreću (u daljnjem tekstu: ZIS).
- 8.Vrhovni sud je na nejavnoj sjednici održanoj 17. januara 2008. godine donio Presudu broj U-2499/02, kojom je odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja utvrđeno da je apelantu ranijim Rješenjem Ministarstva finansija broj 01-15-2969/00 od 25. jula 2000. godine odobreno priređivanje igara na sreću-jednokratna klađenja na sportskim takmičenjima, u skladu s odredbama čl. 15. i 21. ranije važećeg Zakona o lutriji Bosne i Hercegovine i igrama na sreću ("Službeni list RBiH" broj 2/96). Obrazlažući dalje, Vrhovni sud je naveo da je Ministarstvo finansija, postupajući po apelantovom zahtjevu za izdavanje odobrenja za otvaranje osam novih uplatnih mjesta, utvrdilo da je apelantu rješenjem Ministarstva od 13. septembra 2002. godine odobreno priređivanje igara na sreću, da je dostavio dokaz o uplati u iznosu od 80.000,00 KM i ugovore o zakupu poslovnih prostorija. To konkretno znači, kako je istakao Vrhovni sud, da Ministarstvo nije povrijedilo zakon na apelantovu štetu jer je odredbama čl. 7. i 80. ZIS-a izričito propisano da posebne igre na sreću iz člana 3. tog Zakona mogu priređivati samo privredna društva koja su registrovana isključivo za pojedinu igru na sreću predviđenu tim Zakonom. Zbog toga se, kako je dalje navedeno, prema ocjeni Ministarstva finansija nije moglo raditi o produženju ranije izdatog odobrenja, jer je prema odredbi člana 93. ZIS-a prestala primjena zakona i drugih propisa o igrama na sreću koji su se primjenjivali na teritoriji FBiH do dana stupanja na snagu novog zakona, pa je apelant bio u obavezi da novim pribavljenim odobrenjem uskladi svoje poslovanje s odredbama novog zakona. Vrhovni sud je naglasio da su neosnovani apelantovi navodi koji se tiču naplate utvrđene naknade za osam uplatnih mjesta jer se u konkretnom slučaju radi o priređivanju posebne igre na sreću koja je propisana isključivo novim zakonom, a to znači da se pored ispunjenja posebnih uvjeta u skladu s odredbama tog zakona naplaćuje i propisana naknada.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant je naveo da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
- 10.Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže time što je sud, po njegovom mišljenju, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je sud zanemario činjenicu da je od ranije imao uplatna mjesta i da nije otvarao nova. Osim toga, prema apelantovom mišljenju, on je trebao da, shodno članu 86. Zakona o igrama na sreću, plati samo po 1.000 KM po uplatnom mjestu a ne po 10.000 KM kako je to nezakonito utvrđeno, prvo u rješenju Ministarstva finansija a potom i u presudi Vrhovnog suda. Dalje, apelant smatra da Vrhovni sud nije dao valjane razloge i cjelovito obrazloženje u pogledu bitne povrede upravnog postupka pred Ministarstvom finansija. Apelant je istakao i povredu prava na pristup sudu jer nije bio pozvan na sjednicu vijeća Vrhovnog suda na kojoj se odlučivalo u ovom upravnom sporu. Osim toga, apelant se žali da je Vrhovni sud donio odluku nakon više od pet godina i da je time izašao iz okvira kriterija razumnog roka definisanog članom 6. stav 1. Evropske konvencije, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
- 11.Zatim, apelant navodi da je osporenim rješenjem i presudom Vrhovnog suda nedopušteno zahvaćeno u njegovu imovinu jer je "on samo produžavao odobrenje za obavljanje djelatnosti koja je ranije već odobrena". Osim toga, apelant smatra da je "koristio nedjelotvorno pravno sredstvo, prijedlog za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, u kojoj je sumirano naveo sve ranije istaknute prigovore".
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod razloga iz svoje presude. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da apelant nije pozivan na raspravu jer to nije tražio u podnijetoj tužbi. U pogledu navoda koji se tiču dužine trajanja postupka Vrhovni sud je naveo da se zbog velikog broja zaprimljenih predmeta oni uzimaju u rad po datumu prijema tužbe i da je jedini način da se predmet uzme u rad mimo uspostavljenih kriterija opravdana urgencija stranke kod predsjednika suda. U konkretnom slučaju takve urgencije nije bilo zbog čega je predmet riješen hronološkim redom. Apelant, kako je dalje navedeno u tužbi, nije isticao da mu je uskraćeno pravo učestvovanja u upravnom postupku pred Ministarstvom finansija, niti je predložio održavanje usmene rasprave pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud cijeni da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na imovinu jer za sve vrijeme trajanja postupka nije prestajao s obavljanjem djelatnosti priređivanja igara na sreću.
- 13.Ministarstvo finansija je u svom odgovoru istaklo da je 16. januara 2002. godine stupio na snagu novi ZIS, u kojem je članom 91. regulisan rad zatečenih privrednih društava koja se bave igrama na sreću. Smisao nove zakonske regulative je bio i utvrđivanje roka od tri mjeseca od objavljivanja zakona u kojem su priređivači igara na sreću bili dužni da usklade svoj rad s odredbama novog zakona. Slijedom navedenog, Ministarstvo finansija je istaklo da se u skladu s novim zakonskim odredbama apelantu nije moglo izdati rješenje kojim bi se ranije odobrenje produžilo već odobrenje za priređivanje igara na sreću u skladu s odredbama ZIS-a.
V. Relevantni propisi
- 14.Zakon o igrama na sreću ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/02) u relevantnom dijelu glasi :
Član 7.
Posebne igre na sreću mogu priređivati:
Š...Ć
- -privredna društva koja su registrovana isključivo za konkretnu pojedinu igru na sreću predviđenu ovim zakonom na osnovi odobrenja.
Član 80.
Raznovrsna klađenja može priređivati Lutrija BiH i privredna društva sa sjedištem u Federaciji registrovana isključivo za ovu vrstu igre na sreću. Privredna društva mogu priređivati raznovrsna klađenja u za to posebno uređenim prostorijama i na osnovu odobrenja Ministarstva.
Član 86.
Za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća se naknada.
Naknade iz stava 1. ovog člana su prihod Federacije.
Naknada iz stava 1. ovog člana plaća se za:
- 1.Odobrenje za priređivanje igre:
Š...Ć
- c)u kladionicama
- -za izdavanje odobrenja ......................... 50.000,00 KM
- -za odobrenje pravila igre ....................... 1.000,00 KM
- -za otvaranje svake nove lokacije ............. 10.000,00 KM
- -za produženje odobrenja ....................... 10.000,00 KM
- -
Š...Ć
Bez dokaza o plaćenoj naknadi iz stava 2. ovog člana ne može se izdati odobrenje i otpočeti s radom.
Š...Ć
Član 91.
Š...Ć
Privredno društvo kojem odobrenje za priređivanje igara na sreću u kasinu i automat klubovima važi do kraja godine mogu nastaviti s radom pod uvjetom da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona usklade svoj rad, akte i poslovanje s odredbama ovog zakona. Svi postupci započeti radi davanja odobrenja za priređivanje posebnih igara u kasinu i automat klubovima u kojima nije donijeto konačno rješenje dovršit će se po odredbama ovog zakona.
- 15.Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 30.
O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.
Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljnjem tekstu: rasprava).
Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava.
Član 35.
Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
Š...Ć
Član 36.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe. Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti. Ako sud utvrdi (ocijeni) da je osporeni upravni akt ništav poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.
Član 60.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
- 16.Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
Član 75.
Postupak po tužbama pred Vrhovnim sudom Federacije podnesenim do 31.12.2003. godine, koji nije završen do stupanja na snagu ovog zakona, nastaviće se pred tim sudom po odredbama ranije važećeg zakona.
- 17.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
- 18.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-2499/02 od 17. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. marta 2008. godine a apelacija je podnesena 23. aprila 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 22.Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek.
- 23.Ustavni sud napominje da je isto činjenično i pravno pitanje razmotrio u svojoj Odluci broj AP 873/08 od 21. jula 2010. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, do objavljivanja u službenom glasilu dostupna na web stranici www.ustavnisud.ba). U toj odluci, koja se odnosi na istog apelanta i učesnike postupka, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se ukupno trajanje postupka povodom apelantove tužbe u upravnom sporu u periodu dužem od pet godina može u potpunosti staviti na teret Vrhovnom sudu. Ustavni sud je dalje zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo koje se odnosi na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prav? na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer nema ništa što bi ukazivalo da je sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, te kada se navodi o kršenju prava na pristup sudu odnose isključivo na apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom i neprisustvovanjem nejavnoj sjednici vijeća. Također, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje niti s pravom na imovinu, s obzirom da je apelant imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove u upravnom postupku i sporu za koje se nikako ne može smatrati da su neefiktivni.
- 24.S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 873/08 od 21. jula 2010. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
VIII. Zaključak
- 25.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u periodu dužem od pet godina može u potpunosti staviti na teret Vrhovnom sudu, a taj sud nije iznio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
- 26.Međutim, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da nema ništa što bi ukazivalo da je sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, te kada se navodi o kršenju prava na pristup sudu odnose isključivo na apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom i neprisustvovanjem nejavnoj sjednici vijeća. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje niti s pravom na imovinu, s obzirom da je apelant imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove u upravnom postupku i sporu za koje se nikako ne može smatrati da su neefiktivni.
- 27.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 28.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.