USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 37/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1345/08, rješavajući apelaciju Jadranke Radić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Jadranke Radić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000171 od 7. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001398 od 25. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici broj P-282/04 od 2. decembra 2005. godine, kao i Dopunske presude Općinskog suda u Gračanici broj P-282/04 od 25. jula 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Jadranka Radić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gračanice podnijela je 6. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000171 od 7. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001398 od 25. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-282/04 od 2. decembra 2005. godine i Dopunske presude Općinskog suda broj P-282/04 od 25. jula 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku DOO "Ozrenka" Gračanica (u daljnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 15. maja 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. jula, Kantonalni sud 3. juna, Općinski sud 19. juna, a tužena 20. juna 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 11. jula 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj P-282/04 od 2. decembra 2005. godine apelanticin tužbeni zahtjev je djelimično usvojen, tako da je poslodavac kao tuženi obavezan da joj isplati, na ime naknade plaće za vrijeme čekanja posla, u periodu od 1. februara 2000. do 5. maja 2000. godine, iznos od 64,00 KM i na ime otpremnine iznos od 797,18 KM ili ukupno 861,81 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. maja 2000. godine. Višak apelanticinog tužbenog zahtjeva za isplatu zajamčene plaće, za period od 1. februar 2000. godine do 31. oktobar 2004. godine, u iznosu od 14.472,00 KM je odbijen. Istom presudom apelantica je obavezana da naknadi poslodavcu kao tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 1.528,55 KM.
- 7.Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka utvrdio da je nespornim apelantica bila u radnom odnosu kod poslodavca 31. decembra 1991. godine, a da joj je radni odnos faktički prestao 8. juna 1992. godine zbog općepoznatih okolnosti (ratnih dejstava). Zatim, da se apelantica u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu ("Službene novine FBiH" broj 43/99 od 28. oktobra 1999. godine - u daljnjem tekstu: ZOR), tačnije 1. februara 2000. godine, pismeno obratila poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, te da u periodu od 5. novembra 1999. godine do 1. februara 2000. godine nije imala zasnovan radni odnos kod drugog poslodavca. Budući da joj poslodavac nije uspostavio radno-pravni status, apelantica je sudu podnijela tužbu radi uspostave radno-pravnog statusa, isplate naknade plaće i otpremnine, koja je zavedena kod tog suda pod brojem P.259/00, u kojem je doneseno rješenje o prekidu postupka 21. septembra 2000. godine i cio spis ustupljen Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) na postupanje. Kantonalna komisija je svojim Rješenjem broj 09/4-34-7406/00-III od 21. marta 2003. godine uvažila apelanticin zahtjev, te odlučila da se apelantica ima smatrati zaposlenikom na čekanju posla i obavezala poslodavca da apelantici u roku od pet dana od dana izvršnosti rješenja uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od 1. februara 2000. godine. Federalna komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) je svojim Rješenjem broj 03-34-468/03 od 12. septembra 2004. godine odbila apelanticinu žalbu protiv navedenog rješenja kao neosnovanu, i potvrdila prvostepeno rješenje Kantonalne komisije. Također je utvrđeno da je poslodavac, nakon prijema rješenja Federalne komisije, apelantici uputio dopis radi utvrđivanja ugovora o načinu, uvjetima i rokovima isplate otpremnine, kao i o uspostavljanju radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju, na njenu posljednju poznatu adresu u Zvorniku, ali je navedeno pismeno vraćeno uz naznaku da je primalac nepoznat na datoj adresi.
- 8.S obzirom da je poslodavac apelanticu, nakon prijema rješenja Federalne komisije od 12. septembra 2004. godine, pozivao samo radi uspostave statusa radnika na čekanju i dogovora o isplati otpremnine, a da nije pozivana na rad, Općinski sud je zaključio da je apelantici, u skladu s članom 50. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a ("Službene novine FBiH" broj 32/00), po sili zakona prestao radni odnos 5. maja 2000. godine, jer je članom 143. stav 1. ZOR-a propisano da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostaće u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Dakle, apelantici je rješenjem Kantonalne komisije uspostavljen radno-pravni status radnika na čekanju od momenta podnošenja zahtjeva poslodavcu, tj. od 1. februara 2000. godine, i ona je u tom statusu mogla ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, tj. do 5. maja 2000. godine, pa kako poslodavac apelanticu nije pozvao na rad u navedenom roku, njoj je 5. maja 2000. godine prestao radni odnos po sili zakona, jer se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnom roku koji se ne može po bilo kojem osnovu produžavati.
- 9.Općinski sud je dalje naveo da apelantici, budući da je imala status zaposlenika na čekanju posla, u skladu s članom 143. stav 3. ZOR-a, pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. S obzirom da je poslodavac svojom Odlukom br. 02-235/99 od 22. decembra 1999. godine za svoje radnike koji se nalaze na čekanju posla odredio da se isplata vrši u visini od 10% zajamčene plaće, da je u periodu od 1. februara do 5. maja 2000. godine najniža plaća u Federaciji BiH iznosila 200,00 KM, što je utvrdio i vještak finansijske struke Husein Nurikić, Općinski sud je apelantici dosudio naknadu plaće u iznosu od 64,00 KM za vrijeme koje je apelantici priznato kao status zaposlenika na čekanju posla. Budući da je apelantici 5. maja 2000. godine po sili zakona prestao radni odnos, Općinski sud je odlučio da joj, u skladu s članom 50. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, pripada pravo na otpremninu za ukupan staž osiguranja, koja se utvrđuje tako da se prosječna plaća pomnoži s koeficijentom. Kako je prosječna isplaćena plaća u FBiH za mjesec u kojem je apelantici trebala biti isplaćena otpremnina (5. maja 2000. godine) iznosila 398,59 KM, a apelantica je imala punih sedam godina staža, prosječna plaća množi se koeficijentom 2, pa je Općinski sud apelantici po osnovu prava na otpremninu dosudio iznos od 797,18 KM, kako ga je u svome nalazu utvrdio vještak finansijske struke. Pored utvrđenog glavnog duga, Općinski sud je apelantici, pozivajući se na član 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dosudio i zakonsku zateznu kamatu počevši od 5. maja 2000. godine pa do konačne isplate, s obzirom da je poslodavac bio dužan apelantici sa danom prestanka radnog odnosa isplatiti naknadu plaće za čekanje i otpremninu.
- 10.Općinski sud je posebno obrazložio da smatra da je neosnovano apelanticino pravno shvatanje da joj nije prestao radni odnos 5. maja 2000. godine jer ona nikada nije dobila rješenje da joj tog datuma kao zaposleniku na čekanju posla prestaje radni odnos. Općinski sud je istakao da je ZOR-om propisano da zaposleniku na čekanju posla, koji ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, prestaje radni odnos, pa imajući u vidu da je apelantici uspostavljen status radnika na čekanju sa 1. februarom 2000. godine a da ju poslodavac nije pozvao na rad, apelantici je po sili zakona radni odnos prestao sa 5. majem 2000. godine, jer je ona u statusu zaposlenika na čekanju posla moga ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, tj. od 5. novembra 1999. godine.
- 11.Odluku o troškovima postupka Općinski sud je obrazložio primjenom člana 386. stav 2. ZPP-a, zaključujući da je apelantica uspjela u sporu s 5,64%, a poslodavac s 94,36%.
- 12.Dopunskom presudom Općinskog suda broj P-282/04 od 25. jula 2006. godine apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da sud utvrdi da joj nije prestao radni odnos 5. maja 2000. godine, odbijen je kao neosnovan.
- 13.U obrazloženju dopunske presude Općinski sud je naveo da je nakon izvršenog uvida u precizirani tužbeni zahtjev i donesenu presudu utvrdio da je u izreci presude propustio da odluči o preciziranom tužbenom zahtjevu, ali da je u obrazloženju presude na strani 4. dao razloge iz kojih smatra da je apelantici po sili zakona prestao radni odnos. Općinski sud je ponovio svoje utvrđenje da je poslodavac pozivao apelanticu samo radi uspostave statusa radnika na čekanju i dogovora oko isplate otpremnine a ne na rad, "pa joj je u skladu s članom 50. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu po sili zakona prestao radni odnos sa danom 5. majem 2000. godine, jer je stavom 1. člana 143. ZOR-a propisano da će zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad". Općinski sud je ponovio da je apelantici rješenjem Kantonalne komisije uspostavljen radno-pravni status radnika na čekanju od momenta podnošenja zahtjeva poslodavcu, tj. od 1. februara 2000. godine, i ona je u tom statusu mogla ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, tj. do 5. maja 2000. godine, pa kako ju poslodavac nije pozvao na rad u navedenom roku, apelantici je 5. maja 2000. godine prestao radni odnos po sili zakona jer se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnom roku koji se ne može po bilo kojem osnovu produžavati. Kako je sud propustio da odluči o dijelu tužbenog zahtjeva koji je već raspravljen na glavnoj raspravi, a budući da je prijedlog za donošenje dopunske presude osnovan, Općinski sud je bez ponovnog otvaranja glavne rasprave, u skladu s čl. 192. i 193. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.
- 14.Odlučujući o apelanticinim žalbama protiv Presude Općinskog suda broj P-282/04 od 2. decembra 2005. godine i Dopunske presude Općinskog suda broj P-282/04 od 25. jula 2006. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-06-001398 od 25. oktobra 2006. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu od 2. decembra 2005. godine, te dopunsku presudu od 25. jula 2006. godine, potvrdio.
- 15.U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da se kod nesporne činjenice da je rješenjem Kantonalne komisije, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije, apelantici uspostavljen radno-pravni status u svojstvu zaposlenika na čekanju počevši od 1. februara 2000. godine, irelevantnim pokazuje apelanticino pozivanje na okolnost da nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa. Naime, uspostavljeni radno-pravni status apelantice kao zaposlenika na čekanju posla, u smislu člana 143. stav 2. ZOR-a, trebalo je cijeniti kroz odredbu stava 1. istog člana kojom je propisano da će zaposlenik u tom statusu ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac zaposlenika ne pozove na rad. Kantonalni sud je istakao da se odlučna okolnost u ovoj pravnoj stvari ticala utvrđenja da li je poslodavac nakon prijema rješenja Federalne komisije od 12. septembra 2004. godine pozvao apelanticu na rad, jer ako to nije učinio, onda je uspostavljeni radno-pravni status apelantice u svojstvu zaposlenika na čekanju mogao trajati jedino do 5. maja 2000. godine, s kojim datumom treba smatrati da je apelantici po sili zakona prestao radni odnos.
- 16.Stoga se, po mišljenju Kantonalnog suda, suprotno apelanticinom žalbenom rezonovanju, pokazuje da je pravilno data ocjena prvostepenog suda da se sadržina dopisa koji je poslodavac 25. oktobra 2004. godine uputio apelantici tiče samo poziva za dostavu dokumentacije potrebne za uspostavljanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju posla, i da nema karakter poziva na rad. Zato se ne može prihvatiti osnovanim ni žalbeno osporavanje pravilnosti dopunske presude prvostepenog suda od 25. jula 2006. godine kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da joj nije prestao radni odnos kod poslodavca 5. maja 2000. godine, a time i presude prvostepenog suda od 2. decembra 2005. godine u dijelu kojim je odbijen višak apelanticinog tužbenog zahtjeva da joj se isplate zajamčene plaće za period od 1. februara 2000. godine do 31. oktobra 2004. godine za iznos od 14.472,00 KM.
- 17.Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da je neprihvatljivo i neosnovano apelanticino žalbeno rezonovanje da prvostepeni sud svoju odluku o visini naknade plaće koja joj pripada kao zaposleniku na čekanju posla, i to samo za period od 1. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, nije mogao zasnovati na Odluci poslodavca od 22. decembra 1999. godine, prihvatajući u cijelosti i ponavljajući obrazloženje prvostepenog suda. Isti stav je Kantonalni sud zauzeo i kada je riječ o apelanticinim žalbenim navodima koji se odnose na troškove postupka.
- 18.Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000171 od 7. februara 2008. godine odbio apelanticinu reviziju protiv drugostepene presude kao neosnovanu.
- 19.U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te zaključio da je nižestepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Vrhovni sud je, također, ocijenio da su neosnovani apelanticini revizijski prigovori da se treba smatrati radnikom poslodavca i nakon 5. maja 2000. godine zbog toga što nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa, što joj poslodavac nije dobrovoljno priznao status radnika na čekanju posla, što joj je uputio poziv 25. oktobra 2004. godine za dostavljanje dokumentacije za uspostavljanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju posla, što treba tumačiti kao uspostavljanje radno-pravnog statusa zaposlenika. Vrhovni sud je istakao da je, naprotiv, apelanticin položaj, upravo iz razloga što to nije učinio poslodavac, određen rješenjima Kantonalne i Federalne komisije, koje su sa 1. februarom 2000. godine (kao dan kada se apelantica obratila poslodavcu) uspostavili apelantici radno-pravni status u svojstvu zaposlenika na čekanju posla. Prema tome, apelanticin uspostavljeni radno-pravni status (član 143. stav 2. ZOR-a) treba posmatrati kroz odredbu stava 1. člana 143. koja propisuje da će zaposlenik u statusu čekanja posla ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, ukoliko ga poslodavac ne pozove na rad, a i po mišljenju Vrhovnog suda, dopis poslodavca upućen apelantici to nije, dakle, nije poziv na rad. Vrhovni sud je zaključio da je, prema tome, pravilan stav nižestepenog suda da je apelantica u svojstvu zaposlenika na čekanju bila u periodu od 1. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine kada joj je, po sili zakona, prestao radni odnos.
- 20.Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da, po mišljenju tog suda, razmatranje apelanticinog statusa kroz primjenu odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a, ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije, člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, ni člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kako apelantica kao revident smatra. Upravo smisao i sadržaj odredbe člana 143. ZOR-a i jeste u tome da zaštiti prava uposlenika iz radnog odnosa, koja su povrijeđena uslijed ratnih dejstava bilo neposredno bilo posredno. Da je apelantici eventualno uskraćena zaštita kroz primjenu člana 143. ZOR-a, u tom slučaju bi se moglo govoriti o diskriminaciji kako propisuje odredba člana 14. Evropske konvencije.
- 21.Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i revizijski prigovor da je nižestepeni sud prilikom odlučivanja o visini naknade koja apelantici pripada trebao primijeniti ZOO, i to odredbe o naknadi štete. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 143. stav 3. ZOR-a, koja propisuje da zaposleniku za vrijeme čekanja posla pripada naknada plaće u visini koju odredi poslodavac i u cijelosti je prihvatio i ponovio obrazloženje koje su dali nižestepeni sudovi u odnosu na određivanje visine naknade plaće apelantici za vrijeme čekanja posla, odnosno za vrijeme koje je provela u tom statusu, te je, također, prihvatio obrazloženje koje su dali nižestepeni sudovi u odnosu na odluku o troškovima postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 22.Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 8. i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su joj pobijanim presudama povrijeđena prava, i to pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te da je diskriminirana u uživanju prava na rad i prava na uživanje povoljnijih uvjeta rada. Ona kršenje navedenih prava vidi u načinu na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe člana 143. ZOR-a FBiH i odredbe člana 5. Općeg kolektivnog ugovora FBiH. Zatim, da joj je Vrhovni sud, odbijanjem njene revizije kao neosnovane, uskratio navedena prava jer je narušen princip proporcionalnosti između javnog interesa s jedne, i osnovnih prava apelantice kao pojedinca s druge strane.
- 23.Apelantica, naime, smatra proizvoljnim stav redovnih sudova kada su zaključili da ju je poslodavac pozivao samo radi uspostave statusa radnika na čekanju i dogovora oko isplate otpremnine, te da nije pozivana na rad i da joj je, u skladu s članom 50. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a ("Službene novine FBiH" br. 32/00). po sili zakona prestao radni odnos 5. maja 2000. godine. Apelantica smatra da su ti sudovi pogrešno cijenili odredbe člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a na njenu štetu, jer se po njenom mišljenju ona smatra radnikom poslodavca i nakon 5. maja 2000. godine sve do izvršenja rješenja Komisije.
- 24.Naime, za apelanticu nije sporno da je donošenjem ZOR-a FBiH ("Službene novine FBiH" broj 43/99) pravno uređen institut čekanja na posao, koji više ne postoji od 5. maja 2000. godine, te da je odredbom člana 143. stav 4. istog Zakona određeno da ako zaposlenik na čekanju posla iz stava 1. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1., prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu, koja se utvrđuje na osnovu prosječne plate. Apelantica, također, smatra nespornim da je odredba člana 143. ZOR-a "(imperativno propisana)", odnosno u pravnoj situaciji ako poslodavac ne pozove zaposlenika u naznačenom roku, zaposleniku prestaje radni odnos po sili zakona. Isto tako, ZOR-om je propisano da o pojedinačnim pravima radnika poslodavac odlučuje rješenjem koje je dužan dostaviti radniku uz pouku o pravnom lijeku. Međutim, budući da je poslodavac apelantici osporio njen status radnika, ona smatra da se u konkretnom slučaju navedena odredba ZOR-a "ne može primijeniti retroaktivno", tj. na način kako u ovom slučaju zaključuju redovni sudovi.
- 25.Zatim je apelantica istakla da sve navode koje je isticala u žalbi i reviziji ističe i u apelaciji. Posebno se osvrnula na pitanje isplate naknade za vrijeme čekanja, jer smatra da se u ovom slučaju moraju primijeniti odredbe ZOO koje se odnose na naknadu štete, a ne odredbe člana 143. stav 3. ZOR-a koje su sudovi pogrešno primijenili. Apelantica smatra da, "budući da joj je osporen status radnika, pa i status radnika na čekanju, te da je blagovremeno pokrenula spor radi uspostave radno-pravnog statusa koji je trajao do donošenja konačnog rješenja Komisije u njenu korist; da nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine; da nije pokrenut stečaj nad poslodavcem, da joj je poslodavac dužan isplatiti štetu koju je pretrpjela, i to po osnovu pretpostavljene krivice, koja se sastoji u propuštanju poslodavca da primijeni nešto od navedenog." U određivanju visine ove štete sudovi su trebali poći od nalaza i mišljenja vještaka, datog i obračunatog za sporni period u visini zajamčenih plaća tokom prvostepenog postupka. Apelantica se poziva na stav Ustavnog suda izražen u Odluci broj AP 459/04 od 18. marta 2005. godine, kao argument u prilog svojim shvatanjima. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili i odredbe člana 386. ZPP-a primjenjujući pravilo o procesnom prebijanju troškova prema uspjehu stranaka u parnici. Povredu prava iz člana 8. Evropske konvencije apelantica nije obrazložila.
b) Odgovor na apelaciju
- 26.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, da u cijelosti ostaje kod svoje odluke i smatra da njenim donošenjem nije došlo do povrede apelanticinih prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
- 27.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga i stavova iznesenih u svojoj presudi, smatra da je ona donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, kao i uz poštivanje apelanticinih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 28.U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da postupanjem ovog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji, niti je došlo do povrede prava na pristup sudu, odnosno povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
- 29.U Zakonu o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99 od 28. oktobra 1999. godine - stupio na snagu 5. novembra 1999. godine) relevantne odredbe glase:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.
(5) Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.
(6) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.
(7) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.
- 30.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 32/00 od 30. augusta 2000. godine - stupio na snagu 7. septembra 2000. godine) relevantna odredba glasi:
Član 50.
(1) U članu 143. stav 4. mijenja se i glasi: "Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statitisku."
(2) Iza stava 4. dodaje se novi stav 5., koji glasi: "Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž ostiguranja a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za: staž osiguranja koeficijent - do 5 godina 1,33 - od 5 do 10 godina 2,00 - od 10 do 20 godina 2,66 - preko 20 godina 3,00.
(3) Dosadašnji st. 5., 6. i 7. postaju st. 6., 7. i 8.
- 31.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 386.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh,
odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala,
ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.
(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz člana 385. stav 4. ovog
zakona, podmiriti jedna ili obadvije stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
VI. Dopustivost
- 32.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 33.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 34.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 35.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 36.Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj njima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.
U odnosu na pravo na pravično suđenje
- 37.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 38.Apelantica smatra da su joj presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje da li je povrijeđeno apelanticino pravo iz radnog odnosa, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 39.Apelantica smatra da joj je pravo na pravičan postupak povrijeđeno stavom redovnih sudova da joj je radni odnos prestao ex lege 5. maja 2000. godine, dok ona smatra da joj je radni odnos trebao trajati i nakon 5. maja 2000. godine i prestati tek izvršenjem rješenja komisija za provedbu člana 143. ZOR-a, jer joj poslodavac nije dostavio rješenje o prestanku radnog odnosa. Zatim, smatra pogrešnim stav sudova da ju je poslodavac nakon 12. septembra 2004. godine pozivao samo radi uspostave statusa radnika na čekanju i dogovora oko isplate otpremnine i da taj poziv nije za nju značio poziv na rad. Također smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili član 143. stav 3. ZOR-a kada su odlučili o visini naknade za vrijeme čekanja, umjesto da su primijenili odredbe ZOO koje se odnose na naknadu štete, te kada su odlučili o troškovima parničnog postupka.
- 40.U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
- 41.Ustavni sud će analizirati da li su redovni sudovi, donoseći osporene odluke, dali jasne i razumljive razloge na kojima temelje svoje odluke, odnosno da li su jasno i argumentirano obrazložili zašto smatraju da apelantici, primjenom člana 143. ZOR-a, ne pripadaju druga prava osim onih koja su joj svojim presudama priznali.
- 42.U odnosu na apelacioni navod da su redovni sudovi povrijedili njeno pravo na pravično suđenje kada su odlučili da je apelantici radni odnos prestao ex lege 5. maja 2000. godine, dok ona smatra da joj je radni odnos trebao trajati i nakon 5. maja 2000. godine i prestati tek izvršenjem rješenja komisija za provedbu člana 143. ZOR-a, jer joj poslodavac nije dostavio rješenje o prestanku radnog odnosa, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ovu svoju odluku obrazložili navodom da se apelantica poslodavcu pismeno obratila 1. februara 2000. godine sa zahtjevom za ostvarivanje prava iz člana 143. ZOR-a. Nadležne komisije za provedbu člana 143. ZOR-a su utvrdile da apelantica ispunjava uvjete iz stava 2. člana 143. ZOR-a, pa se ima smatrati zaposlenikom na čekanju posla s istim pravima kao i osobe iz stava 1. člana 143. ZOR-a, i obavezale poslodavca da apelantici u roku od pet dana od dana izvršnosti rješenja uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od 1. februara 2000. godine. Zatim, poslodavac je nakon prijema rješenja Federalne komisije broj 03-34-468/03 od 12. septembra 2004. godine uputio dopis apelantici radi utvrđivanja ugovora o načinu, uvjetima i rokovima isplate otpremnine kao i o uspostavljanju radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju. Budući da je apelantica pozivana samo radi uspostave statusa radnika na čekanju i dogovora o isplati otpremnine, a da nije pozivana na rad, redovni sudovi su zaključili da joj je, u skladu s članom 50. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 32/00), po sili zakona prestao radni odnos 5. maja 2000. godine, jer je članom 143. stav 1. Zakona o radu propisano da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostaće u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Dakle, apelantici je rješenjem Kantonalne komisije uspostavljen radno-pravni status radnika na čekanju od momenta podnošenja zahtjeva poslodavcu, tj. od 1. februara 2000. godine, i ona je u tom statusu mogla ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, tj. do 5. maja 2000. godine, pa kako poslodavac apelanticu nije pozvao na rad u navedenom roku, njoj je 5. maja 2000. godine prestao radni odnos po sili zakona, jer se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnom roku koji se ne može po bilo kojem osnovu produžavati. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi posebno obrazložili da smatraju neosnovanim apelanticino pravno shvatanje da joj nije prestao radni odnos 5. maja 2000. godine zbog toga što ona nikada nije dobila rješenje da joj sa tim datumom kao zaposleniku na čekanju prestaje radni odnos. Redovni sudovi su ponovili da je ZOR-om propisano da zaposleniku na čekanju posla, koji ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, prestaje radni odnos, pa imajući u vidu da je apelantici uspostavljen status radnika na čekanju 1. februara 2000. godine, a da ju poslodavac nije pozvao na rad, apelantici je po sili zakona radni odnos prestao 5. maja 2000. godine, jer je ona u statusu zaposlenika na čekanju posla mogla ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, tj. od 5. novembra 1999. godine.
- 43.Kantonalni sud je naglasio, a Vrhovni sud prihvatio stav Kantonalnog suda, da je njen uspostavljeni radno-pravni status kao zaposlenika na čekanju posla u smislu člana 143. stav 2. ZOR-a trebalo cijeniti kroz odredbu stava 1. istog člana kojom je propisano da će zaposlenik u tom statusu ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac zaposlenika ne pozove na rad. Kantonalni sud je istakao da se odlučna okolnost u ovoj pravnoj stvari ticala utvrđenja da li je poslodavac nakon prijema rješenja Federalne komisije od 12. septembra 2004. godine pozvao apelanticu na rad, jer ako to nije učinio, onda je njen uspostavljeni radno-pravni status u svojstvu zaposlenika na čekanju mogao trajati jedino do 5. maja 2000. godine, s kojim datumom treba smatrati da je apelantici po sili zakona prestao radni odnos. Stoga je, po mišljenju Kantonalnog suda, suprotno njenom žalbenom rezonovanju, pravilna ocjena prvostepenog suda da je dopis poslodavca od 25. oktobra 2004. godine, koji je upućen apelantici, samo za dostavu dokumentacije potrebne za uspostavljanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju posla, da nema ujedno i karakter poziva na rad, pa se ne može prihvatiti osnovanim ni žalbeno osporavanje pravilnosti dopunske presude prvostepenog suda od 25. jula 2006. godine kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje da joj nije prestao radni odnos kod poslodavca 5. maja 2000. godine, a time i presude prvostepenog suda od 2. decembra 2005. godine u dijelu kojim je odbijen višak apelanticinog tužbenog zahtjeva za isplatu zajamčene plaće za period od 1. februara 2000. godine do 31. oktobra 2004. godine za iznos od 14.472,00 KM.
- 44.U odnosu na apelanticine navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili član 143. stav 3. ZOR-a kada su odlučili o visini naknade za vrijeme čekanja posla umjesto da su primijenili "odredbe ZOO koje se odnose na naknadu štete koju je apelantica pretrpjela i to po osnovu pretpostavljene krivice koja se sastoji u propuštanju poslodavca da primijeni nešto od navedenog", Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da, budući da je apelantica imala status zaposlenika na čekanju posla, u skladu s članom 143. stav 3. ZOR-a, njoj pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. S obzirom da je poslodavac svojom Odlukom br. 02-235/99 od 22. decembra 1999. godine za svoje radnike koji se nalaze na čekanju posla odredio da se isplata vrši u visini od 10% od zajamčene plaće, da je u periodu od 1. februara do 5. maja 2000. godine najniža plaća u Federaciji BiH iznosila 200,00 KM, što je utvrdio i vještak finansijske struke, Općinski sud je apelantici dosudio naknadu plaće u iznosu od 64,00 KM za vrijeme koje joj je priznato kao status zaposlenika na čekanju posla. Dalje, budući da je apelantici 5. maja 2000. godine po sili zakona prestao radni odnos, Općinski sud je odlučio da joj, u skladu s članom 50. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, pripada pravo na otpremninu za ukupan staž osiguranja, koja se utvrđuje tako da se prosječna plaća pomnoži s koeficijentom. Kako je prosječna isplaćena plaća u FBiH za mjesec u kojem je trebala biti isplaćena otpremnina apelantici (5. maja 2000. godine) iznosila 398,59 KM, a apelantica je imala punih sedam godina staža, prosječna plaća se množi s koeficijentom 2, pa je Općinski sud apelantici po osnovu prava na otpremninu dosudio iznos od 797,18 KM, kako ga je u svome nalazu utvrdio vještak finansijske struke. Pored utvrđenog glavnog duga, Općinski sud je apelantici, pozivajući se na odredbu člana 277. ZOO, dosudio i zakonsku zateznu kamatu počevši od 5. maja 2000. godine pa do konačne isplate, s obzirom da je poslodavac bio dužan da apelantici s danom prestanka radnog odnosa isplati naknadu plaće za vrijeme dok je bila u statusu zaposlenika na čekanju posla i otpremninu. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je obrazložio primjenom člana 386. stav 2. ZPP-a, zaključujući da je apelantica uspjela u sporu s 5,64%, a poslodavac s 94,36%.
- 45.Imajući u vidu analizu odluka redovnih sudova, koje su iste na sve tri instance, Ustavni sud ne može zaključiti da su obrazloženja osporenih presuda proizvoljna. Naime, Ustavni sud podsjeća da je član 143. ZOR-a situiran u Prijelaznim i završnim odredbama ZOR-a ("Službene novine FBiH" broj 43/99), koji je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine), što podrazumijeva da su i odredbe ovoga člana uspostavljene kako bi se njima uredio prijelaz s postojećih pravnih normi na nove norme. Razlog za ovo je što je u vrijeme usvajanja novog ZOR-a na snazi bio zakon koji je bio prilagođen vremenu prije rata 1992-1995. godine i uopće nije rješavao pitanje zaposlenika koji su de iure ili de facto bili na čekanju posla, odnosno koji uopće u tom trenutku nisu imali uređen radno-pravni status. Odredbama navedenog člana, u dijelu koji je relevantan za apelanticin tužbeni zahtjev i koji je bio na pravnoj snazi u trenutku kada se apelantica obratila svome predratnom poslodavcu, a kasnije tužbom sudu, stavom 1. je riješeno pitanje zaposlenika koji su aktom poslodavca upućeni na čekanje posla i u tom statusu se zatekli na dan stupanja na snagu ovog zakona, tako da će u tom statusu ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, dakle do 5. maja 2000. godine ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad; stavom 2. je riješeno pitanje zaposlenika koji nisu imali akt poslodavca o upućivanju na čekanje posla, tako da će se i oni smatrati zaposlenikom na čekanju posla pod uvjetima koji su jasno postavljeni navedenom odredbom; stavom 3. je propisano da za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac; stavom 4. je propisano da, ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu.
- 46.Ustavni sud zapaža da apelantica i sama razumije citirane odredbe člana 143. ZOR-a na način na koji su ga tumačili i primijenili redovni sudovi. I pored toga, apelantica smatra da joj radni odnos nije prestao ex lege 5. maja 2000. godine zbog toga što joj poslodavac nije dobrovoljno priznao status zaposlenika na čekanju posla; što joj nije dostavio rješenje o prestanku radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine, te zbog toga što poziv poslodavca nakon rješenja Federalne komisije od 12. septembra 2004. godine smatra pozivom na rad u smislu stava 1. člana 143. ZOR-a. Ustavni sud, međutim, podsjeća da niti jedan od iznesenih apelanticinih navoda nije pravno relevantan za zaključak redovnih sudova da je apelantici radni odnos prestao ex lege 5. maja 2000. godine. Naime, kao što su redovni sudovi i zaključili, zaposlenici na čekanju posla nisu prepušteni na volju poslodavcu kada je riječ o uspostavljanju statusa zaposlenika na čekanju posla, jer je zakonodavac u tom pravcu postavio jasne uvjete i propisao uspostavu komisija za provedbu člana 143. ZOR-a koje imaju nadležnost da odluče upravo o primjeni stava 1. i stava 2. ZOR-a. Nadležne komisije su u apelanticinom slučaju postupile po njenom zahtjevu i obavezale poslodavca da joj uspostavi radno-pravni status od 1. februara 2000. godine. Budući da poslodavac nije apelanticu pozvao na rad prije isteka roka iz stava 1. člana 143. ZOR-a, tj. prije 5. maja 2000. godine, apelantici je ex lege, i to prema članu 143. stav 4. ZOR-a, i prije izmjena stava 4. člana 143. ZOR-a koje su stupile na snagu 7. septembra 2000. godine, prestao radni odnos 5. maja 2000. godine, pa Ustavni sud zapaža da nije ni bilo potrebe da se redovni sudovi u odnosu na prestanak radnog odnosa pozivaju na odredbu člana 50. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, kojim je stav 4. člana 143. ZOR-a izmijenjen samo u odnosu na način obračuna otpremnine u slučaju prestanka radnog odnosa. Stoga bi rješenje poslodavca i da je dostavljeno apelantici imalo samo deklarativni karakter i ne bi moglo promijeniti činjenicu da je apelantici upravo 5. maja 2000. godine radni odnos prestao po samom zakonu. Iz navedenih razloga, neutemeljen je i apelanticin stav da joj je status zaposlenika na čekanju posla trebao trajati i nakon 5. maja 2000. godine, sve dok rješenje Federalne komisije ne bude provedeno. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je potpuno irelevantna sadržina poziva koji je poslodavac uputio apelantici nakon rješenja Federalne komisije od 12. septembra 2004. godine, za koji su redovni sudovi utvrdili da po svome sadržaju nije bio poziv na rad. Naime, ovakav poziv bi bio relevantan samo u periodu dok je apelantica imala status zaposlenika na čekanju, tj. od 1. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine. Nakon tog datuma, poziv poslodavca i da je bio poziv na rad ne bi mogao biti smatran pozivom u smislu stava 1. člana 143. ZOR-a, već eventualno nekog drugog odnosa između apelantice i poslodavca. Uostalom, iako nije od značaja za rješavanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da je apelantica u svojoj apelaciji, između ostalog, i sama navela da je donošenjem ZOR-a FBiH ("Službene novine FBiH" broj 43/99) pravno uređen institut čekanja na posao, koji više ne postoji od 5. maja 2000. godine, te da je odredbom člana 143. stav 4. istog Zakona određeno da ako zaposlenik na čekanju posla iz stava 1. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1., prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu, koja se utvrđuje na osnovu prosječne plate.
- 47.I kada je riječ o apelanticinim navodima da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu stava 3. člana 143. ZOR-a kada su odlučili o njenom zahtjevu za naknadu plaće za vrijeme čekanja posla, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili odredbu člana 143. stav 3. ZOR-a, kojom je izričito propisano da za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Pored činjenice da su prava iz radnog odnosa uređena upravo ZOR-om, da se apelantica svome poslodavcu i obratila sa zahtjevom za ostvarivanje prava iz člana 143. ZOR-a, i kada bi se moglo govoriti o šteti koju bi eventualno poslodavac mogao prouzrokovati apelantici, Ustavni sud zapaža da apelantica uopće nije obrazložila zbog čega smatra da bi se u ovom slučaju morale primijeniti odredbe ZOO koje se odnose na naknadu štete i to po osnovu pretpostavljene krivice. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance iscrpno i detaljno analizirali ovaj apelanticin prigovor i dali detaljna obrazloženja, koja ni Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
- 48.U odnosu na apelanticine navode su redovni sudovi, odlučujući o troškovima postupka, pogrešno primijenili pravilo o procesnom prebijanju troškova prema uspjehu u sporu, Ustavni sud ističe da su redovni sudovi za primjenu relevantnih odredaba člana 386. stav 2. ZPP-a dali jasne i precizne razloge za svoju odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama ni u dijelu koji se tiče odluke o naknadi troškova nema ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u primjeni propisa.
- 49.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može konstatirati da osporene odluke krše apelanticina ustavna prava. Naprotiv, sve tri odluke sadrže odgovore na suštinska pitanja i kada je riječ o dijelu tužbenog zahtjeva koji je usvojen i kada je riječ o dijelu tužbenog zahtjeva koji je odbijen. Stoga, kao i zbog činjenice da apelantica ne ukazuje na bilo kakvu nepravičnost postupka u njegovom proceduralnom dijelu, nego povredu prava na pravično suđenje nalazi u navodno pogrešnoj primjeni odredaba člana 143. ZOR-a i člana 386. stav 2. ZPP-a, te neprimjenjivanju odredaba ZOO koje se odnose na naknadu štete, Ustavni sud nalazi da pobijanim presudama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje.
- 50.U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 51.Apelantica se, također, žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelanticini navodi neutemeljeni.
U odnosu na pravo nediskriminaciju
- 52.Apelantica se žali da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije, odnosno da je diskriminirana u uživanju prava na rad i prava na uživanje povoljnijih uvjeta rada. Kršenje prava na nediskriminaciju apelantica vidi u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe člana 143. ZOR-a i odredbe člana 5. Općeg kolektivnog ugovora FBiH. Zatim, da joj je Vrhovni sud, odbijanjem njene revizije kao neosnovane, uskratio navedena prava jer je po mišljenju apelantice narušen princip proporcionalnosti između javnog interesa s jedne i osnovnih prava apelantice kao pojedinca s druge strane.
- 53.Prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju, prema ovom članu, može pozvati samo u vezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze "u opseg" garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).
- 54.Dalje, Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
- 55.Ustavni sud zapaža da je apelantica u prilog svojim navodima u odnosu na pravo na nediskriminaciju istakla kako smatra da je diskriminirana u vezi s pravom na rad i uživanje povoljnijih uvjeta rada načinom na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe člana 143. ZOR-a i odredbe člana 5. Općeg kolektivnog ugovora FBiH, odnosno odbijanjem njene revizije, čime su joj uskraćena navedena prava, jer je narušen princip proporcionalnosti između javnog interesa s jedne i osnovnih prava apelantice kao pojedinca s druge strane. Ustavni sud, međutim, zapaža da apelantica nije iznijela niti jedan navod na koji način je ona primjenom prava kroz pobijane presude stavljena u nepovoljniji položaj kod poslodavca u odnosu na ostale radnike na čekanju posla. Ustavni sud, također, ne može zaključiti da je apelantica u postupcima pred redovnim sudovima iznosila navode odnosno akte poslodavca kojima bi eventualno bila diskriminirana. Stoga, Ustavni sud nalazi da apelantica nije obrazložila svoje navode o diskriminaciji niti je ponudila bilo koji dokaz o tome da je u identičnoj situaciji drukčije tretirana u odnosu na ostale radnike na čekanju posla kod poslodavca.
- 56.U odnosu na apelanticino pozivanje na stav Ustavnog suda zauzet u Odluci broj AP 459/04 od 18. marta 2005. godine, u vezi s iznosom naknade plaće koju su joj redovni sudovi dosudili i primjenom relevantnog zakona za to pitanje, Ustavni sud zapaža da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 459/04 apelacija odbijena. Naime, u toj odluci Ustavnog suda predmet apelacije su bila potraživanja zaposlenice koja nije bila u statusu čekanja posla i koja je razliku plaće zahtijevala prema odredbama Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/00), a ne prema odredbama člana 143. ZOR-a FBiH. Pored toga, u tom slučaju je Ustavni sud zaključio da se način na koji je Okružni sud tumačio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelanticinih ustavnih prava, te da su u pobijanoj presudi Okružnog suda navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja, kao i da ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da Odluka Ustavnog suda broj AP 459/04 nije ni uporediva niti je relevantna za slučaj apelantice iz ove odluke.
- 57.Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad i uživanje povoljnijih uvjeta rada i člana 14. Evropske konvencije neutemeljeni.
U odnosu na ostale navode
- 58.Apelantica je među pravima za koja smatra da su joj povrijeđena pobijanim presudama navela i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim što se paušalno pozvala na povredu prava iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije, uopće nije precizirala o povredi kojeg prava iz člana 8. Evropske konvencije je riječ. Također, apelantica ničim nije obrazložila u čemu se sastoji povreda navedenog prava, niti se to iz navoda apelacije može zaključiti, pa Ustavni sud smatra da je apelacija i u ovome dijelu neutemeljena.
VIII. Zaključak
- 59.Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada su redovni sudovi na tri instance, svaki ponaosob, obrazložili svoje odluke odnosno dali jasne i konzistentne argumente zbog čega apelantici ne pripada više prava u primjeni člana 143. ZOR-a nego što je u njenu korist dosuđeno pobijanim presudama.
- 60.Također, ne postoji povreda prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelantica ni u postupku pred redovnim sudovima ni u postupku pred Ustavnim sudom nije navela niti jednu radnju poslodavca kojom bi ju poslodavac doveo u drukčiji položaj od ostalih zaposlenika na čekanju, dakle, kada se apelantica samo paušalno pozvala na diskriminaciju a nije navela niti jednu činjenicu na kojoj zasniva svoje navode o diskriminaciji.
- 61.Ne postoji ni povreda niti jednog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantica, osim što se paušalno pozvala na povredu prava iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije, uopće nije precizirala o povredi kojeg prava iz člana 8. Evropske konvencije je riječ, niti je navela bilo koju činjenicu na kojoj zasniva svoje navode o povredi bilo kojeg prava iz člana 8. Evropske konvencije.
- 62.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 63.U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.