USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 262/08, rješavajući apelaciju Rifata Mazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Rifata Mazića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Živinicama pod brojem P:380/05, a koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Rifata Mazića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P:380/05 od 26. decembra 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Rifat Mazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odorovića, općina Živinice, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 21. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P:380/05 od 26. decembra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i "Sarajevo osiguranja" d.d. Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 5. maja 2010. godine zatraženo da na uvid dostavi spis broj P:380/05.
- 3.Općinski sud je dostavio odgovor 11. februara 2008. godine, a Kantonalni sud 12. februara 2008. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud je 17. maja 2010. godine dostavio spis broj P-380/05.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 14. maja 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je 7. jula 1989. godine podnio Općinskom sudu tužbu kojom je tražio da mu tuženi zbog neisplaćene osigurane sume po osnovu police osiguranja života naknadi štetu u iznosu od 12.000.000 tadašnjih YU dinara jer je doživio nesreću i pretrpio teže tjelesne povrede. Predmet je bio zaveden pod brojem P-662/89. Nakon toga, Općinski sud je prvo ročište zakazao i održao tek u januaru 2002. godine, te je nakon toga održano još osam ročišta. Nakon održanog devetog ročišta od 15. novembra 2002. godine, na kojem je zatvorena glavna rasprava, Općinski sud je 20. novembra 2002. godine donio rješenje da se ponovno otvori glavna rasprava jer je naknadno utvrđeno da nisu raspravljene sve činjenice bitne za predmet i pravo apelanta na naknadu štete, te da je potrebno naknadno provesti medicinsko i ekonomsko vještačenje. Nakon toga su zakazana tri ročišta od kojih su dva odgođena, a samo jedno je održano.
- 7.Općinski sud je donio Presudu broj P-662/89 od 25. septembra 2003. godine kojom je u cjelini odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud u postupku utvrdio da je izvršenim denominacijama i prenominacijama valuta koje su bile u upotrebi u BiH apelantîvo potraživanje obezvrijeđeno, te da je apelantov tužbeni zahtjev, prema odredbama člana 200. stav 2. i člana 394. Zakona o obligacionim odnosima, neosnovan.
- 8.Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je nakon održane glavne rasprave pred tim sudom donio Rješenje broj GŽ-47/04 od 11. maja 2005. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije izveo relevantne dokaze da bi utvrdio da li je između stranaka bio zaključen ugovor o životnom osiguranju na dan apelantovog povređivanja budući da apelant nije dostavio dokaz vezan za uplate osiguranja za mjesec kada je povrijeđen. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da smatra da je nalaz vještaka ekonomske struke od 15. juna 2003. godine, na kojem se prvostepena presuda temelji, nepravilan. Naime, Kantonalni sud je naveo da se iz nalaza nije moglo zaključiti da li je vještak postupio u skladu s pravnim stavom Vrhovnog suda FBiH objavljenim u Biltenu 2/01, te da je potrebno ponovno izvesti navedeno vještačenje.
- 9.Nakon toga je predmet kod Općinskog suda zaveden pod brojem P-380/05, te je Općinski sud održao četiri ročišta i donio Presudu broj P-380/05 od 26. decembra 2006. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da apelant ne posjeduje originalni ugovor o osiguranju života koji je zaključio s tuženim već samo nepotpisanu i neovjerenu kopiju prema kojoj je osigurana suma za trajni invaliditet iznosila 98.000 YU dinara. Osim toga, utvrđeno je da ni tuženi nema navedeni ugovor s obzirom da mu je dokumentacija uništena u toku rata. Međutim, Općinski sud je utvrdio da apelant posjeduje platne liste za period od 1985. godine do novembra 1989. godine iz kojih proizlazi da je apelantu kod svake isplate plaće obustavljan iznos od 214 YU dinara na ime ugovora o osiguranja života. Na osnovu navedenog Općinski sud je zaključio da je predmetni ugovor o osiguranju života bio zaključen.
- 10.Nadalje, Općinski sud je utvrdio i da je apelantu nakon nesreće utvrđen invaliditet od 10% na osnovu čega je apelantu, prema odredbama predmetnog ugovora o osiguranju, pripadala odšteta u visini od 10% od osiguranje sume, odnosno 9.800 YU dinara sa zakonskim zateznim kamatama. Kako je vještak ekonomske struke izvršio preračun navedenih iznosa osigurane sume i zateznih kamata iz YU dinara u konvertibilne marke, Općinski sud je utvrdio da apelantovo potraživanje iznosi 0,00 KM, te je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
- 11.Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Navedenom presudom Kantonalni sud je odbio apelantov zahtjev za nadoknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u situaciji kada su zbog promjene valute i denominacije glavni dug i zatezna kamata potpuno obezvrijeđeni neosnovana žalbena tvrdnja da je metodologija vještaka finansijske struke neprihvatljiva. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je potpuno neosnovan i navod da je zbog ovakvog preračuna glavnog duga i kamata došlo do neosnovanog bogaćenja tuženog. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da je neosnovan navod da je prvostepeni sud propustio da izvede sve potrebne dokaze i da ih svaki ponaosob i sve njih zajedno cijeni savjesno i brižljivo, budući da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu dao svestranu analizu izvedenih dokaza koje u potpunosti prihvata i Kantonalni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u dužini trajanja postupka budući da je, kako navodi, odugovlačenjem donošenja konačne odluke u njegovom predmetu došlo do obezvrjeđenja njegovog potraživanja. Osim toga, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su utvrdili da njegovo potraživanje iznosi 0,00 KM. Apelant smatra da su sudovi zloupotrijebili pravo jer su prilikom donošenja prve prvostepene presude 2003. godine, nakon što je vještak finansijske struke izračunao da njegovo potraživanje iznosi 1,16 KM a da je zatezna kamata na taj iznos 3.696 KM, iz neopravdanog razloga ponovili vještačenja i kompletan postupak.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su svi navodi iz apelacije neosnovani i da su donesene presude zakonite i pravilne.
- 14.U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo hronološki tok postupka u konkretnom predmetu, te je istakao da je presuda donesena na osnovu odredbi relevantnih zakona kao i pravila Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
- 15.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 16.U Zakonu o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05 i 76/06) relevantne odredbe glase:
Član 38. st. 1. i 2.
- 1.Monetarna jedinica Bosne i Hercegovine je "Konvertibilna marka" koja se dijeli na stotinu "Feninga", čiji su simboli "KM" odnosno "F". Konvertibilnu marku izdaje Centralna banka i stavlja u cirkulaciju preko svoje centrale i glavnih jedinica.
- 2.Konvertibilna marka je zakonito sredstvo plaćanja svih javnih i privatnih obaveza i dugova u Bosni i Hercegovini. Naročito, sve javne institucije i privatna lica ili preduzeća moraju prihvatiti konvertibilnu marku u poravnanju i plaćanju bilo kojih obaveza prema njima. (...)
- 17.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03)
Član 394.
Načelo monetarnog nominalizma
Kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.
VI. Dopustivost
- 18.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 22.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije i člana 17. Evropske konvencije.
I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok
- 23.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 24.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 24.
a) Relevantni principi
- 25.Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
- 26.Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 1989. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke Kantonalnog suda, dakle, period od 12 godina. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 18 godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 27.U konkretnom slučaju se radi o postupku naknade štete zbog neisplaćene osigurane sume na osnovu ugovora o osiguranju života, a zbog tjelesne povrede koju je apelant pretrpio. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
- 28.Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembar 1995. godine), prvo ročište održao u martu 2002. godine, odnosno, nakon sedam godina potpune neaktivnosti suda u postupanju s prijeratnim predmetima. Pri tom Ustavni sud zapaža da je navedeno ročište i inače prvo ročište koje je zakazano u ovom predmetu od dana podnošenja tužbe. Osim toga, Ustavni sud iz stanja dostavljenog spisa zapaža da je Općinski sud nakon zakazivanja prvog ročišta aktivno radio na predmetu, zakazao ukupno 12 ročišta od kojih je održao devet i donio presudu 2003. godine, ali da je zbog isključive greške tog suda (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilno proveden postupak vještačenja) Kantonalni sud prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Dalje, Ustavni sud zapaža da su, nakon vraćanja na ponovni postupak, donošenje prvostepene odluke i žalbeni postupak trajali relativno kratko. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka, iz čega proizlazi da odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi isključivo Općinski sud zbog sedmogodišnje neaktivnosti u predmetu.
- 29.Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 18 godina, kao i ponašanje apelanta i Općinskog suda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi isključivo Općinski sud. Zbog toga Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu
- 30.Apelant također smatra da su sudovi, donoseći osporene odluke i zbog odugovlačenja postupka, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo budući da su izvršili denominaciju i konverziju YU dinara u KM i time obezvrijedili njegovo potraživanje.
- 31.S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
- 32.U vezi s ovim apelantovim navodima Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge o zaključku da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, budući da zbog denominacije i konverzije YU dinara u KM predmetno potraživanje iznosi 0,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju čiji je osnov ugovor o osiguranju života koji je glasio na određenu novčanu sumu izraženu u YU dinarima - valuti koja je bila važeća u vrijeme kako zaključenja ugovora tako i u vrijeme nastanka osiguranog slučaja. Nakon nastanka osiguranog slučaja apelant je podnio zahtjev za isplatu novčane osigurane sume u YU dinarima koji su u međuvremenu prestali biti važeće platno sredstvo u BiH i koje je zamijenila konvertibilna marka. S obzirom na rečeno, Ustavni sud podsjeća da načelo monetarnog nominalizma propisuje da "kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo". Slijedom navedenog načela, a imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 1989. godine, da bi se utvrdila visina apelantovog potraživanja bilo je neophodno uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije, iz čega proizlazi da je u konkretnom slučaju postojala obaveza preračunavanja novčanog iznosa izraženog u YU dinarima u iznos izražen u KM. Nakon što je postupljeno na navedeni način utvrđeno je da apelantovo potraživanje iznosi 0,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se stav sudova koji se temelji na relevantnim propisima o denominaciji i konverziji, te monetarnom nominalizmu koji se moraju primijeniti u svim potraživanjima izraženim u YU dinarima, pa i u konkretnom slučaju, ne može smatrati proizvoljnim budući da je citiranim Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine određeno da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku broj AP 271/07 u kojoj je zauzeo stav u pogledu predmetnog pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 271/07 od 26. juna 2007. godine, objavljenja na www.ustavnisud.ba). Osim toga, a imajući u vidu da apelant obezvređivanje njegovog potraživanja vezuje i za dužinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da je do prve denominacije YU dinara i obezvređivanja apelatnovog potraživanja došlo 1. januara 1990. godine (kada su brisana četiri mjesta - kako je i navedeno u presudi Kantonalnog suda), dakle samo pet mjeseci nakon što je apelant podnio tužbeni zahtjev i kada nije ni bilo realno očekivati da postupak u njegovom predmetu bude okončan.
- 33.Osim toga, a u vezi s apelantovim navodom da je postupak "bespotrebno ponovljen" i ponovno izvršeno vještačenje, Ustavni sud podsjeća da je jedini način dokazivanja vrijednosti apelantovog potraživanja i bilo vještačenje vještaka finansijske/ekonomske struke, te da je postupak u konkretnom predmetu ponovljen isključivo zbog proceduralne greške Općinskog suda, budući da vještačenje nije izvršeno u skladu s relevantnim propisima.
- 34.Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
III. Pravo na djelotvoran pravni lijek i zabrana zloupotrebe prava
- 35.S obzirom na to da se, u suštini, navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek i zabranu zloupotrebe prava vezuju za navode o povredi prava na pravično suđenje u segmentima koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud neće posebno ispitivati navode u vezi sa čl. 13. i 17. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 36.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak o tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete zbog neisplaćenog potraživanja po osnovu ugovora o osiguranju života trajao 12, odnosno ukupno 18 godina uzimajući u obzir i period prije zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, kada je takvoj dužini postupka svojom sedmogodišnjom neaktivnošću doprinio isključivo Općinski sud.
- 37.Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se apelant poziva na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a sudovi su detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoljno i na apelantovu štetu.
- 38.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.