Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/11
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 525/09, rješavajući apelaciju Branislave Blagojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Branislave Blagojević.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. novembra 2008. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Branislava Blagojević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, koju zastupa Dragan Blagojević, advokat iz Beograda, podnijela je 23. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-966/01 od 31. oktobra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te učesnika u postupku Mješovitog vodoprivrednog preduzeća "Spreča" d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 26. maja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor 1. juna 2009. godine, Općinski sud 5. juna 2009. godine, a tuženi 11. juna 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantici 17. juna 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Općinski sud je Presudom broj P-966/01 od 31. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud poništi Odluku tuženog broj 05-785-10-2/04 od 2. decembra 2004. godine (o uspostavi radno-pravnog statusa), da utvrdi da apelantica ima status zaposlenog radnika kod tuženog počevši od 26. maja 1992. godine pa do dana podnošenja tužbe, to jeste 31. decembra 2004. godine, te da izvrši upis apelanticinog radnog staža u njenu radnu knjižicu za period od 26. maja 1992. godine do 2. februara 2000. godine i od 5. maja 2000. godine do 31. decembra 2004. godine. Također je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da sud obaveže tuženog da za apelanticu izvrši uplatu neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 15. maja 1992. godine do 31. decembra 2004. godine. Suprotno navedenom, sud je udovoljio apelanticinom tužbenom zahtjevu u dijelu u kojem je tražila da sud obaveže tuženog da izvrši upis njenog radnog staža u njenu radnu knjižicu za period od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, te je tuženi obavezan da apelantici isplati naknadu za vrijeme čekanja posla u periodu od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine u iznosu od 617,00 KM a na ime otpremnine iznos od 1.017,00 KM s kamatom od presuđenja pa do isplate. Višak apelanticinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog do traženih iznosa odbijen je kao neosnovan.
  • 7.
    U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je neosnovan prigovor tuženog o neblagovremenosti tužbe, budući da je apelantica tužbu podnijela još 15. maja 2001. godine a da je konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražila poništenje rješenja tuženog od 2. decembra 2004. godine. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud utvrdio da je rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) od 10. oktobra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), naloženo tuženom da apelantici uspostavi radno-pravni status počevši od 2. februara 2000. godine. Istaknuto je da je tuženi postupio po navedenom rješenju te svojim rješenjem od 2. decembra 2004. godine, donesenim u smislu odredbi člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), apelantici uspostavio radno-pravni status od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine kada je apelantici prestao radni odnos po sili zakona, iz čega proizlazi da predmetno rješenje ima samo deklaratorni karakter te da se može donijeti i kasnije. Stoga je zaključeno da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonita odluka tuženog o uspostavi radno-pravnog statusa. Dalje je navedeno da je tuženi u smislu člana 143. stav 3. ZOR-a svojom odlukom odredio visinu naknade za vrijeme čekanja posla te je zaključeno da apelantici po tom osnovu pripada naknada plaće za period od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine u iznosu od 617,00 KM, kao i pravo na otpremninu u iznosu od 1.07,00 KM prema odredbi člana 143. stav 4. ZOR-a. Navedeno je da je sud odbio apelanticin zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa za period od 26. maja 1992. godine do 31. decembra 2004. godine zbog toga što joj je radni odnos prestao rješenjem tuženog od 26. maja 1992. godine čije poništenje apelantica ne traži, a da je apelantici već uspostavljen radno-pravni status za period od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine pa apelantica nema interes za uspostavu statusa u ovom periodu. Zahtjev za uplatu doprinosa za cjelokupan utuženi period je odbijen zbog toga što apelantica nije dokazala da joj za period od 15. do 26. maja 1992. godine doprinosi nisu uplaćeni, da u periodu od 26. maja 1992. godine do 2. februara 2000. godine i od 5. maja 2000. godine do 31. decembra 2004. godine nije bila u radno- pravnom statusu, a da je za period od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine tuženi izvršio uplatu doprinosa. Konačno, sud je naveo da je odluku o kamati zasnovao na odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
  • 8.
    Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. novembra 2008. godine odbijena je apelanticina žalba i prvostepena presuda potvrđena. Navedeno je da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica bila zaposlenica tuženog, te da je rješenjem tuženog od 15. maja 1992. godine bila upućena na čekanje zbog privremenog nedostatka posla, kao i da je rješenjem tuženog od 2. juna 1992. godine apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa. Dalje je istaknuto da apelantica nije vodila poseban postupak za poništenje rješenja tuženog od 2. juna 1992. godine o prestanku radnog odnosa, niti je takav zahtjev postavila u predmetnom postupku. Zbog toga se u navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji apelanticino žalbeno pozivanje na navedena rješenja tuženog, te s tim u vezi njeno polemisanje o tome da je njen izostanak s posla zbog ratnih dejstava bio opravdan, kao i da je rješenje tuženog od 2. juna 1992. godine o prestanku radnog odnosa nezakonito i da joj nije nikada bilo uručeno, po mišljenju Kantonalnog suda u cijelosti pokazuju irelevantnim.
  • 9.
    Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantica po podnesenom zahtjevu za uspostavu radno- pravnog statusa uspjela da dobije rješenje Kantonalne komisije, kojim joj je uspostavljen radno- pravni status zaposlenika na čekanju posla samo od 2. februara 2000. godine, koji je u skladu s članom 143. st. 1. i 2. ZOR mogao trajati do 5. maja 2000. godine, kako je i odlučeno odlukom tuženog od 2. decembra 2004. godine. Kod činjenice da je apelantici uspostavljen radno-pravni status u skladu s članom 143. ZOR-a, po mišljenju Kantonalnog suda, nisu se mogla prihvatiti kao osnovana njena nastojanja da u žalbenim navodima ospori pravilnost odluke prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženog od 2. decembra 2004. godine o uspostavi radno-pravnog statusa i za utvrđenje da apelantica ima status zaposlenika tuženog od 26. maja 1992. godine, kao i utvrđenje ostalih prava iz radnog odnosa počevši od navedenog datuma. Kantonalni sud je također naveo da su bez uticaja na pravilnost prvostepene presude njeni žalbeni navodi da je radno mjesto na kojem je radila kod tuženog bilo duže vrijeme upražnjeno, jer kako je istakao Kantonalni sud, ta okolnost sama po sebi ne može činiti osnovanim apelanticin zahtjev da joj se uspostavi radno-pravni status i za period od 5. maja 2000. godine do 31. decembra 2004. godine. Navedena činjenica, kako je utvrdio Kantonalni sud, bi mogla biti relevantna samo u slučaju da je tuženi nakon što je donio odluku kojom je apelantici, kao zaposleniku na čekanju posla uspostavio radno-pravni status, na to radno mjesto primio drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, kako je propisano članom 143. stav 7. ZOR-a. Međutim, Kantonalni sud je istakao da apelantica tokom predmetnog postupka nije dokazala da postoje te okolnosti, niti je to tvrdila u žalbi. Konačno, sud je ocijenio da su neosnovani apelanticini navodi da joj je prvostepeni sud trebao dosuditi kamatu od donošenja rješenja Kantonalne komisije jer se, prema članu 2. Zakona o parničnom postupku, sud mora pri donošenju odluke kretati u granicama tužbenog zahtjeva, a apelantica je prema utvrđenju suda tražila kamatu od presuđenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U apelaciji je navedeno da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da postoji "pravo po osnovu radnog odnosa, tj. da ima status zaposlenog radnika kod tuženog", te da su redovni sudovi odbili njen zahtjev obrazlažući to činjenicom da nije vodila poseban postupak za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa od 2. juna 1992. godine koje joj tuženi nije nikada dostavio. Navedeno je da su sudovi vezani postavljenim tužbenim zahtjevom, te da su o tome trebali meritorno odlučiti. Apelantica je navela da su sudovi u toku postupka pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakla je da joj je radni odnos mogao prestati samo u skladu s tadašnjim Zakonom o radnim odnosima, a ne na osnovu Naredbe kriznog štaba Predsjedništva općine Tuzla od 25. maja 1992. godine, a što sudovi nisu utvrđivali tokom postupka. Apelantica smatra da ju je tuženi trebao vratiti na njeno ranije radno mjesto, a da to nije učinio zbog njene nacionalne pripadnosti.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je donio pravilnu i zakonitu odluku, te da nije došlo do povrede prava koje apelantica ističe u apelaciji.
  • 12.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije bilo nikakvih povreda na koje se apelantica poziva, te da je prvostepena presuda potvrđena u postupku po žalbi.
  • 13.
    U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je, kada se ukazala stvarna potreba za popunom radnog mjesta na kojem je apelantica bila raspoređena, raspisan javni oglas za popunu tog radnog mjesta u sredstvima javnog informisanja, na koji se apelantica nije javila. Zatim je istaknuto da su apelanticini navodi da je tuženi nije vratio na posao zbog njene nacionalne pripadnosti neprimjereni, jer je apelantici poznato da su svi zaposlenici tuženog koji su ranije radili s apelanticom i koji su iste nacionalnosti kao i ona, zaposleni i sada. Dalje je navedeno da apelantica nije vodila sudski postupak o prestanku njenog radnog odnosa, što su drugi zaposlenici bez obzira na nacionalnu pripadnost blagovremeno učinili. Tuženi smatra da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. novembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. decembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. februara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 20.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 21.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
    • 22.
      Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tužene od 2. decembra 2004. godine o uspostavljanju radno-pravnog statusa, apelanticinom vraćanju na posao, isplati plaća i doprinosa iz radnog odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na apelanticin slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 23.
      Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatira da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu s dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
    • 24.
      U kontekstu navedenog, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je apelantici, u smislu relevantnih odredbi ZOR-a prestao radni odnos po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, jer ju tuženi nije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona pozvao na rad (član 143. st. 1. i 2), te da joj u smislu navedenih zakonskih odredbi pripada pravo na naknadu plaće (član 143. stav 3), kao i pravo na otpremninu (člana 143. stav 4).
    • 25.
      Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantici utvrđen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla od 2. februara 2000. godine, tj. od dana kada je apelantica podnijela zahtjev tuženoj za ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa pa do 5. maja 2000. godine. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 99/09) već razmatrao slična pravna pitanja, te je zaključio da je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi proizvoljno primijenili član 143. ZOR-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su zaposlenici na čekanju iz st. 1. i 2. člana 143. ZOR-a zakonom izjednačeni, te se stoga početak toka statusa zaposlenika na čekanju treba računati kako je propisano članom 143. stav 1. ZOR-a.
    • 26.
      U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je u navedenoj odluci istakao da član 143. st. 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. Zakona o radu, koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu (op. cit, AP 1981/07, tačka 28).
    • 27.
      Dalje, Ustavni sud također naglašava da je u predmetu broj AP 2270/07 zaključio da Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta je ratio legis člana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada je ex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju, i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2270/07 od 14. aprila 2009. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 67/10, tačka 25).
    • 28.
      Dovodeći navedeno u kontekst činjenica konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je apelantica 31. decembra 1991. godine bila u radnom odnosu kod tuženog te da se, u smislu člana 143. stav 2. ZOR-a, u propisanom roku obratila poslodavcu za uspostavu radno-pravnog statusa. Stoga, imajući u vidu navedenu odredbu, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom predmetu redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka propustili da daju jasne i precizne razloge zašto smatraju da apelantici ne pripada pravo na status zaposlenika koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla" u smislu odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u situaciji kad su odbili dio apelanticinog tužbenog zahtjeva (za uspostavu statusa od 26. maja 1992. godine) zbog toga što nije vodila poseban postupak za poništenje rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa od 2. juna 1992. godine, propustili cijeniti predmetno rješenje u kontekstu navedene odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a koja je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, ključna za rješavanje predmetne pravne stvari. Stoga Ustavni sud smatra da su redovni sudovi propustili da obrazlože iz kojeg razloga je, u slučaju da je tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a tako da prava iz tog člana pripadaju zaposlenicima samo od dana podnošenja zahtjeva poslodavcu, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine koji je zakonodavac propisao u članu 143. stav 2. ZOR-a.
    • 29.
      Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, čime su povrijedili apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 30.
    U skladu sa zaključkom u vezi s povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tome od kada apelantica ima status zaposlenika na čekanju te ostalim pravima koja proizlaze iz radno-pravnog odnosa, očigledno proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise odnosno član 143. Zakona o radu.
  • 32.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.