USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 666/07, rješavajući apelaciju Mustafe Zajke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. i člana 62. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Zajke podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine i Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine i Gž-2077/04 od 7. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Mustafa Zajko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 21. februara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju registriranu pod brojem AP 666/07. Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2077/04 od 7. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. juna 2007. godine, 3. januara 2008. godine, 28. januara 2008. godine i 15. decembra 2008. godine.
- 2.U dopuni apelacije od 3. januara 2008. godine apelant je istakao da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer o njegovom tužbenom zahtjevu, koji je podnio 1996. godine, još uvijek nije konačno odlučeno.
- 3.U dopuni apelacije od 28. januara 2008. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Općinskom sudu bilo naloženo da opozove rješenje doneseno 21. januara 2008. godine u predmetu broj 065-0-P-07-002238, kojim je određeno i zakazano da se nastavak glavne rasprave održi 20. maja 2008. godine.
- 4.Apelant je 26. maja 2010. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju registriranu pod brojem AP 2013/10. Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine i Presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 5.U postupku rješavanja apelacije broj AP 666/07 Ustavni sud je 25. februara 2010. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 666/07. Navedenom odlukom Ustavni sud je utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant je nakon toga blagovremeno podnio zahtjev za preispitivanje ove odluke. U zahtjevu je navedeno kako je Ustavni sud odlučio samo o dijelu apelacije koji se odnosi na donošenje odluke u razumnom roku i odnosi se na postupak pred redovnim sudovima u kojem je Vrhovni sud usvojio apelantovu reviziju, te je predmet vraćen na ponovni postupak. Međutim, Ustavni sud nije odlučio o dijelu apelacije koji se odnosi na presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je apelantova revizija odbijena.
- 6.Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi iz zahtjeva za preispitivanje odluke od 25. februara 2010. godine osnovani pa je shodno tome zahtjev za preispitivanje i usvojio. Budući da ni sam apelant u zahtjevu za preispitivanje ne dovodi u pitanje odluku od 25. februara 2010. godine u dijelu u kojem je odluka donesena i utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio da se Odluka broj AP 666/07 od 25. februara 2010. godine ima smatrati djelimičnom odlukom, u smislu člana 62. Pravila Ustavnog suda, jer je apelacija sadržavala više pitanja, a odlučeno je samo o jednom. Shodno tome, Ustavni sud je o preostalim pitanjima iz apelacije odlučio ovom odlukom.
- 7.S obzirom na to da se preostali dio apelacije broj AP 666/07 i apelacije broj AP 2013/10 tiče istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji ova dva predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 666/07.
- 8.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od GP "Put", učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju registriranu pod brojem AP 666/07.
- 9.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. jula 2009. godine, Kantonalni sud 16. jula 2009. godine, a Općinski sud 9. jula 2009. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 10.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 666/07 dostavljeni su apelantu 30. novembra 2009. godine.
- 11.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i od tuženog kao učesnika u postupku zatraženo je 8. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju registriranu pod brojem AP 2013/10.
- 12.Vrhovni sud je odgovor dostavio 15. septembra 2010. godine, a Kantonalni sud 29. septembra 2010. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 13.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 2013/10 dostavljeni su apelantu 18. novembra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 14.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Činjenice u predmetu broj AP 666/07
- 15.Općinski sud je Presudom broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 140.867,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, počevši od 23. septembra 2002. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 14.548,15 KM. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen.
- 16.U obrazloženju presude je istaknuto da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da su ništavni Aneks ugovora broj 33/89 od 11. decembra 1989. godine (u daljnjem tekstu: Aneks ugovora) i Konačni obračun iz oktobra 1991. godine (u daljnjem tekstu: Konačni obračun), da mu se isplati naknada štete za više naplaćenu površinu poslovnog prostora u iznosu od 562.703,75 KM ili da mu se isplati naknada za više zaračunate i naplaćene cijene od ugovorenih u iznosu 0,1745823 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te, s tim u vezi, da mu se isplati naknada štete zbog pada kupovne moći novca od dana plaćanja više zaračunate cijene do 23. aprila 2002. godine u iznosu od 251.038,22 KM. Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da su ovi vidovi štete nastali prevarom i prijetnjom tuženog kojim je doveden u zabludu prilikom zaključivanja Aneksa ugovora i Konačnog obračuna jer je oba dokumenta apelant potpisao i u skladu s njima izvršio plaćanje dobrovoljno i bez primjedbi. U vezi sa apelantovim navodima da je tuženi u Aneksu ugovora naveo da će ugovor smatrati raskinutim ako ne bude potpisan njegov aneks, istaknuto je da, u smislu člana 111. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ovaj navod ne predstavlja prevaru i prijetnju, te da je apelantu dostavljena pismena ponuda jasnog sadržaja koju nije morao potpisivati, nego je mogao osporavati i tražiti zaštitu svojih prava. Na osnovu navedenog je zaključeno da se nisu stekli uvjeti da se ova dva posla proglase apsolutno ništavnim, u smislu člana 103. ZOO-a. Dalje, istaknuto je da pravo poništenja rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne, odnosno tri godine od dana zaključenja takvog ugovora, pa kako je Aneks ugovora zaključen 11. decembra 1989. godine a Konačni obračun sačinjen u oktobru 1991. godine, uzimajući u obzir i prekid zastare od 1992. do 1996. godine, zaključeno je da je istekao i objektivni rok od tri godine. Neosnovanim je ocijenjen i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu štete zbog neostvarivanja prihoda za period od 1. januara 1990. godine do 1. januara 1997. godine. U vezi s tim je ukazano na to da je apelant kupoprodajnu cijenu u cjelini isplatio u oktobru 1990. godine, na naredbu načelnika Općine Stari Grad, prema kojoj je objekt izuzet za smještaj izbjeglica od 2. maja 1992. godine i morao se predati na raspolaganje navedenoj općini, a na osnovu čega je zaključeno da apelant s njim i nije mogao slobodno raspolagati u navedenom periodu.
- 17.Općinski sud je utvrdio da je do docnje u gradnji došlo isključivo zbog neblagovremenog raščišćavanja zemljišta za izgradnju, a ne zbog krivice tuženog, a što je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka N.K. koji je bio predsjednik komisije za tehnički prijem objekta.
- 18.Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan u dijelu kojim je tražio naknadu štete radi sanacije neizvedenih i loše izvedenih radova u iznosu od 26.985,00 KM, te u dijelu kojim je tražio naknadu štete zbog smanjenja vrijednosti objekta u iznosu od 113.886,36 KM jer je tuženi bez njegove saglasnosti smanjio visinu poslovnog prostora. Na dosuđeni iznos od 140.867,36 KM, po osnovu dijela tužbenog zahtjeva koji je usvojen, utvrđeno je da apelantu pripada pravo na isplatu zateznih kamata od 23. septembra 2002. godine pa do isplate.
- 19.Odluku o troškovima postupka Općinski sud je zasnovao na čl. 144. i 145. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te utvrdio da se troškovi postupka sastoje od sastava tužbe, zastupanja na 25 ročišta održanih od 11. septembra 1996. godine do 23. septembra 2002. godine, pristupa na tri ročišta u periodu od 9. decembra 1996. godine do 16. oktobra 2000. godine, sastava 13 podnesaka u periodu od 22. juna 1998. godine do 19. augusta 2002. godine, zastupanja na dva ročišta održana 17. novembra 2003. godine i 20. januara 2004. godine, sastava podneska od 10. novembra 2003. godine, sastava podneska od 26. juna i 29. septembra 2003. godine, troškova vještačenja, takse na odluku, a što ukupno iznosi 88.181,00 KM. S obzirom na to da je apelant u postupku uspio sa 15%, dosuđeni su mu troškovi postupka u iznosu od 13.227,15 KM i troškovi poreza na promet 10% u iznosu od 1.320,00 KM, a što ukupno iznosi 14.548,15 KM.
- 20.Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2077/04 od 7. juna 2005. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, te tuženog obavezao da mu isplati iznos od 140.871,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, počevši od 23. septembra 2002. godine do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 14.706,40 KM. Apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni i da ne proizvode pravno djelovanje odbijen je kao neosnovan. Dalje, odbijen je kao neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da mu isplati cjelokupan iznos naknade štete na ime novčane protivvrijednosti za više naplaćenu površinu poslovnog prostora od ugovorene i isporučene površine u iznosu od 562.703,75 KM ili, umjesto toga, iznos štete zbog više zaračunate i naplaćene cijene poslovnog prostora od ugovorene u iznosu od 0,1745823 KM i iznos štete zbog pada kupovne moći novca na glavnici od 0,1745823 KM u vremenu od dana plaćanja više zaračunate cijene do 23. aprila 2002. godine u iznosu od 251.038,22 KM. Najzad, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu se zbog docnje tuženog u izvršenju ugovora i neostvarivanja prihoda od poslovnog prostora nadoknadi šteta u iznosu od 318.891,00 KM sa traženim kamatama na ovaj iznos.
- 21.Kantonalni sud je ocijenio osnovanim apelantove navode da su u prvostepenoj presudi pogrešno sabrani iznosi na ime naknade za izvedene i loše izvedene radove i naknade za smanjenje visine poslovnog prostora, pa je prvostepenu presudu u ovom dijelu preinačio i apelantu dosudio iznos označen u izreci presude. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno dosudio kamate od 23. septembra 2002. godine, tj. od dana utvrđivanja visine štete, ocjenjujući tržišnu vrijednost na osnovu koje je vještak utvrdio visinu štete, pa je apelantova žalba u ovom dijelu ocijenjena kao neosnovana.
- 22.Kantonalni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je tuženi izvršio prevaru i prijetnju, te da ga je doveo u zabludu prilikom sačinjavanja Aneksa ugovora, pa se saglasio sa ocjenom da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 103. ZOO-a da bi Aneks ugovora bio proglašen ništavnim, a zbog čega bi se eventualno moglo govoriti samo o djelimičnoj ništavnosti neke odredbe ugovora, u smislu člana 105. ZOO-a. Dalje, Kantonalni sud je istakao da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi samo o rušljivom ugovoru, gdje važe rokovi od jedne, odnosno tri godine u kojim se može tražiti poništenje ugovora. S tim u vezi, ukazano je na to da je članom 6. Aneksa ugovora jasno regulirano da sve odredbe ranije zaključenog osnovnog Ugovora o kupoprodaji ostaju na snazi ako aneksom nisu promijenjene, a na osnovu čega se Kantonalni sud saglasio sa ocjenom prvostepenog suda da je apelantu upućena pismena ponuda jasnog sadržaja koju nije morao potpisivati i postupati u skladu s njom, s obzirom na to da je imao glavni ugovor u kojem su određena prava kupca u slučaju raskida ugovora.
- 23.Kantonalni sud je u cjelini prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u pogledu odbijanja dijela apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na neostvarivanje prihoda u periodu od 1. januara 1990. godine do 1. januara 1997. godine, te, u vezi s tim, ukazao i na član 8. osnovnog Ugovora o kupoprodaji u kojem je izričito regulirano da ugovoreni rok za primopredaju podrazumijeva uvjet da se raščišćavanje terena, koje će vršiti Zavod za izgradnju grada, okonča do 1. augusta 1988. godine. Tuženi nije predao na vrijeme poslovni prostor i o tome je apelanta blagovremeno obavijestio, a zbog čega je i zaključen Aneks ugovora. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da u spisu postoji Aneks IV Ugovora zaključen između Zavoda za izgradnju grada i tuženog, kojim su regulirana njihova prava i obaveze u pogledu pripremanja gradskog građevinskog zemljišta na kojem je sagrađen objekt u kojem se nalazi apelantov poslovni prostor, zaključeno je da tuženi nije mogao utjecati na Zavod da završi pripremanje i raščišćavanje terena koje je bilo otežano zbog rješavanja imovinskopravnih odnosa sa vlasnicima kuća i zemljišta na predmetnoj parceli. Na osnovu navedenog, neosnovanim je ocijenjen apelantov navod da raščišćavanje terena nije uzrokovalo produženje predaje objekta.
- 24.Najzad, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno obračunao troškove postupka, te ih dosudio apelantu prema uspjehu u parnici, s tim da su utvrđeni i troškovi postupka za zastupanje na dva ročišta pred Kantonalnim sudom u iznosu od 526,28 KM, pa je apelantu, s obzirom na to da je u parnici uspio sa 15%, dosuđena i naknada troškova postupka u iznosu od 158,25 KM. Budući da je apelant sa žalbom uspio u neznatnom dijelu, nisu mu dosuđeni troškovi žalbe, te je zahtjev za naknadu troškova prema troškovniku uloženom u spis odbijen.
- 25.Vrhovni sud je Presudom broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine apelantovu reviziju na presudu drugostepenog suda djelimično uvažio, te je drugostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kamati, tako da zatezna kamata, umjesto 24. septembra 2002. godine, na dio glavnog duga od 113.886,36 KM teče od 24. aprila 2002. godine, a na dio glavnog duga od 25.324,00 KM od 14. marta 1997. godine, dok je kamata na dio glavnog duga od 1.661,00 KM ostala neizmijenjena. Dalje, drugostepena presuda je ukinuta u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ostalom dijelu apelantova revizija je odbijena kao neosnovana.
- 26.U obrazloženju presude je istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da nije osnovan apelantov zahtjev da se Aneks ugovora i Konačni obračun proglase ništavnim. U vezi s tim je ukazano na to da iz stanja spisa proizlazi da je apelant poništenje ova dva posla tražio tek u preciziranom tužbenom zahtjevu od 20. maja 2002. godine, te da, i prema mišljenju ovog suda, ovi poslovi nisu suprotni članu 103. ZOO-a, u vezi sa čl. 10, 11, 13, 15, 21, 51. i 52. istog zakona. Dalje, Vrhovni sud se saglasio sa stavom nižestepenih sudova da ponudom tuženog apelantu da potpiše Aneks ugovora i Konačni obračun apelant nije doveden u bitnu zabludu, u smislu člana 61. stav 1. ZOO-a, odnosno u zabludu kakvu ima u vidu član 65. stav 1. istog zakona. Pri tome, posebno je istaknuto da, čak i kada bi ova dva posla sadržavala elemente zablude, odnosno prevare, apelant je, u smislu člana 117. ZOO-a, izgubio pravo da traži njihovo poništenje s obzirom na to da je do podnošenja takvog zahtjeva, tj. do 20. maja 2002. godine, prošlo tri godine od zaključenja Aneksa ugovora (11. decembar 1989. godine) i Konačnog obračuna (25. oktobar 1991. godine). Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje revizije da se radi o zelenaškom ugovoru iz člana 141. ZOO-a budući da apelant nije dokazao da je tuženi za sebe pribavio nerazmjernu imovinsku korist koristeći se, u smislu navedenog člana, eventualno apelantovim stanjem nužde, teškim materijalnim prilikama, nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću.
- 27.Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu tuženi isplati 562.703,75 KM na ime naknade štete za više naplaćene površine poslovnog prostora ili, umjesto toga, da mu isplati iznos više zaračunate i naplaćene cijene poslovnog prostora od ugovorene u iznosu od 0,1745823 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 18. decembra 1991. godine pa do isplate, te da mu, u vezi s tim, nadoknadi štetu u iznosu od 251.038,22 KM "zbog pada kupovne moći novca" u vremenu od plaćanja do obavljenog finansijskog vještačenja. U vezi s tim, istaknuto je da je apelant isplatu navedenih iznosa zasnivao na činjenici da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni, a u postupku je utvrđeno da su pravno valjani, pa da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ni odredba člana 278. stav 2. ZOO-a, na koju se apelant izričito pozivao, jer ovom odredbom nije predviđena naknada štete zbog inflacije budući da princip monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO-a isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca, kao ni odredba člana 155, odnosno člana 189. ZOO-a jer apelant ničim nije dokazao da je osnovano mogao očekivati izmaklu korist u navedenim iznosima, a čije ostvarenje je bilo spriječeno tuženikovim ponašanjem.
- 28.Najzad, osnovanim je ocijenjen navod revizije kojim je apelant osporavao odluku drugostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime izmakle dobiti zbog nekorištenja poslovnog prostora, pa je drugostepena presuda u ovom dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je prihvatio razloge iz osporenih presuda da tuženi nije mogao predati apelantu poslovni prostor u roku određenom osnovnim ugovorom zbog propusta Zavoda za izgradnju grada da raščisti teren. Međutim, ukazao je na to da ni prvostepena ni drugostepena presuda ne sadrže razloge zbog čega tuženi nije predao poslovni prostor 30. septembra 1990. godine, kako se obavezao Aneksom ugovora, i da li je zbog toga odgovoran za apelantovu eventualnu štetu.
Činjenice u predmetu broj AP 2013/10
- 29.Postupajući prema Presudi Vrhovnog suda broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 009-0-Gž-07-000520 od 21. februara 2007. godine uvažio apelantovu žalbu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
- 30.Općinski sud je Presudom broj 065-0-P-07-002238 od 19. juna 2008. godine obavezao tuženog da apelantu nadoknadi štetu za period docnje od roka predaje prema Aneksu ugovora (30. septembar 1990. godine) do apelantovog preuzimanja poslovnog prostora (10. januar 1997. godine) u iznosu od 285.257,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. aprila 2002. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.003,48 KM.
- 31.U obrazloženju presude je navedeno da je među strankama bilo nesporno da se tuženi bezuvjetno obavezao da apelantu preda poslovni prostor 30. septembra 1990. godine, da je apelant u cijelosti izmirio kupoprodajnu cijenu, te da je apelantu poslovni prostor predat 10. januara 1997. godine. Dalje, istaknuto je da tuženi u toku postupka nije predočio niti jedan dokaz da je sa apelantom ugovorio neki drugi rok za predaju poslovnog prostora izuzev 30. septembra 1990. godine, kako je određeno Aneksom ugovora, da nije tražio produženje ovog roka, te da nije pozvao apelanta da preuzme poslovni prostor, a na osnovu čega je utvrđeno da je tuženi pao u neopravdanu docnju nakon 30. septembra 1990. godine. Konstatirano je da je apelant u toku postupka prezentirao dokaze na osnovu kojih je vidljivo da se zakupodavni odnos poslovnih prostora uz novčanu naknadu na području grada Sarajevo odvijao za cijeli period tuženikove docnje, pa i za vrijeme proglašenog ratnog stanja, a na osnovu čega je zaključeno da je apelant dokazao da je zbog docnje tuženog u izvršenju ugovora u ugovorenom roku pretrpio štetu, čiju je visinu sud utvrdio na osnovu usaglašenih mišljenja vještaka finansijske struke. Općinski sud je ukazao na član 324. stav 1. ZOO-a kojim je regulirano da dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje obaveze, te na član 262. stav 2. ZOO-a kojim je regulirano da kada dužnik ne ispuni svoju obavezu ili padne u docnju povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. S obzirom na to da tuženi nije dokazao da je zbog apelantove docnje u plaćanju cijene bio spriječen da ispuni svoju obavezu na vrijeme, te kako je više puta prekidao tok zastarjelosti, Općinski sud je zaključio da je tuženi od 30. septembra 1990. godine pao u neopravdanu docnju, pa je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio.
- 32.Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbio. Kantonalni sud je utvrdio da je osnovan žalbeni navod tuženog da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio njegov prigovor zastare potraživanja, te da apelant nije dokazao da je došlo do zakonskog prekida roka zastarjelosti predviđenog čl. 387. i 388. ZOO-a. Ovakav zaključak zasnovan je na činjenici da je apelant u tužbi od 5. juna 1996. godine tražio naknadu štete za izmaklu dobit za period od 30. septembra 1990. godine do 10. januara 1997. godine, pa da je njegov zahtjev zastario za period od 30. septembra 1990. godine do 30. septembra 1993. godine, pa je prigovor zastare potraživanja prihvaćen, u smislu člana 376. stav 1. ZOO-a, kojim je predviđeno da naknada štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je počinilo štetu. Kantonalni sud je izrazio stav da se radi o povremenim potraživanjima mjesečnih zakupnina, pa da nisu zastarjela potraživanja za juni, juli, august i septembar 1996. godine. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije mogao potraživati naknadu izmakle koristi jer nije dokazao da ga je tuženi onemogućio da uđe u posjed poslovnog prostora 30. septembra 1990. godine, kao i da bi od ovog datuma pa do 10. januara 1997. godine poslovni prostor izdavao pod zakup i ostvarivao prihod. S tim u vezi, ukazano je na to da prvostepeni sud nije ocijenio ni naredbu Općine Stari Grad od 12. maja 1992. godine, na što je tuženi u žalbi ukazao, a prema kojoj se objekt u kojem se nalazi apelantov poslovni prostor izuzima i stavlja na raspolaganje Predsjedništvu navedene općine. Na osnovu iznesenog je zaključeno da bi apelant, i u slučaju da je bio u posjedu poslovnog prostora, morao da ga preda 12. maja 1992. godine, pa da ne bi bio u posjedu poslovnog prostora ni u periodu u pogledu kojeg nije prihvaćen prigovor zastare potraživanja, odnosno da ga ne bi mogao izdavati u zakup i ostvarivati zaradu na osnovu zakupnine. Ratno stanje i odluka Općine Stari Grad, prema ocjeni Kantonalnog suda, čine u ovoj pravnoj stvari posebne okolnosti slučaja zbog kojih apelant nije mogao očekivati imovinsku korist, a pri tom tuženi u istom periodu nije preduzeo niti jednu radnju koja bi prouzrokovala gubitak imovinske koristi za apelanta. Najzad, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je trpio izgubljenu dobit za sporne mjesece koji nisu obuhvaćeni prigovorom zastare. U vezi s tim, ukazano je na to da apelant nije predočio niti jedan ugovor o zakupu koji je zaključio bilo koji vlasnik poslovnog prostora u objektu u kojem se nalazi i njegov poslovni prostor u navedenom periodu. Ugovori o zakupu poslovnih prostora u drugim dijelovima grada koje je apelant predočio ne mogu biti dokaz da bi i njegov poslovni prostor u objektu u kojem se nalazio bio izdat i da bi on uzimao zakupninu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 189. ZOO-a.
- 33.Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju na presudu drugostepenog suda. Vrhovni sud je istakao da je apelant opravdano ukazao na to da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti rok zastarjelosti od pet, a ne od tri godine, kako je učinio drugostepeni sud, s obzirom na to da je apelant tražio naknadu štete nastale povredom ugovorenih obaveza, a u kojem slučaju se primjenjuju rokovi iz člana 376. stav 3. ZOO-a. Međutim, zaključeno je da ovo ne znači da je ostvaren prigovor revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji ako bi ista odluka bila donesena i uz primjenu odredbi materijalnog prava koje bi trebalo primijeniti. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na to da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih presuda proizlazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. juna 1996. godine, pa da je potraživanje zastarjelo za period prije 5. juna 1991. godine, odnosno da potraživanje nije zastarjelo za period iza tog datuma. Dalje, Vrhovni sud je istakao da bi se priznalo pravo na izmaklu dobit, u smislu člana 189. stav 1. ZOO-a, mora se dokazati izmakla dobit koja se mogla očekivati prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima u smislu stava 3. istog člana. Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao posebne okolnosti (imao zaključen ugovor o zakupu, predugovor i sl.) u trenutku kada je tuženi pao u docnju, a ni kasnije za vrijeme utuženog perioda nije dokazao da je bio u pregovorima radi zaključenja ugovora o zakupu. Također, istaknuto je da apelant nije dokazao da mu pravo na naknadu izmakle dobiti pripada po osnovu redovnog toka stvari jer je općepoznata činjenica da je zbog ratnih dešavanja u utuženom periodu umanjena potražnja za iznajmljivanjem poslovnih prostora. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da je bio u osnovanoj situaciji da iznajmi poslovni prostor, te da se provedeni dokazi koje je predočio u pogledu izvjesnosti gubitka zakupnine tiču poslovnih prostora u drugim dijelovima grada i na drugim područjima općine Stari Grad. Pri tome, Vrhovni sud je zaključio da nije od odlučnog značaja činjenica da je apelant, nakon što je ušao u posjed poslovnog prostora i obnovio ga, uspio da ga ubrzo iznajmi, jer je u tom periodu (1997. godine) ekonomija već počela oživljavati i potražnja za uređenim poslovnim prostorima je bila u porastu. Najzad, zaključeno je da drugostepena presuda nije donesena uz povredu pravila postupka, u smislu člana 209. ZPP, jer je drugostepeni sud, u smislu člana 231. istog zakona, ocijenio odlučne žalbene navode i pravilno preinačio prvostepenu presudu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 34.Apelacijom registriranom pod brojem AP 666/07 apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, Presudu Kantonalnog suda broj Gž-2077/04 od 7. juna 2005. godine i Presudu Općinskog suda broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine u dijelu kojim je konačno odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu, a zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opsežni navodi na kojim apelant zasniva povredu navedenih prava u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega su, prema njegovom mišljenju, manjkava i obrazloženja osporenih presuda. Prema apelantovom mišljenju, pogrešno je utvrđena odlučna činjenica da je tuženi bio u opravdanoj docnji, a od čega je zavisila sudbina tužbenih zahtjeva koje je u postupku isticao, kao i da pri njenom utvrđivanju nisu ocijenjene javne isprave koje je predložio, već samo iskaz svjedoka kojeg je predložio tuženi. S obzirom na to da je tuženi bio u neopravdanoj docnji, apelant smatra da je doveden u stvarnu zabludu, odnosno da je prevaren pri potpisivanju Aneksa ugovora i Konačnog obračuna, a zbog čega su ova dva posla morala biti proglašena ništavnim. Budući da je, kako ističe apelant, tuženi od njega po osnovu nevaljanih pravnih poslova naplatio veću kupoprodajnu cijenu od ugovorene, apelant smatra da mu je neosnovano uskraćeno pravo na naknadu ukupne štete za više naplaćene površine poslovnog prostora od isporučene površine poslovnog prostora ili, umjesto toga, da mu isplati 0,1745823 KM na ime više naplaćene od ugovorene cijene sa zakonskim zateznim kamatama od 18. decembra 1991. godine pa do isplate, te da mu se, u vezi s tim, nadoknadi šteta u iznosu od 251.038,22 KM "zbog pada kupovne moći novca". Najzad, apelant smatra da su sudovi pogriješili i pri odlučivanju o troškovima postupka, te da su mu dosudili manji iznos od onoga koji mu pripada.
- 35.Apelacijom registriranom pod brojem AP 2013/10 apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine a kojima je konačno odlučeno o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva i to zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda o povredi ovih prava svodi se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega su, prema njegovom mišljenju, i obrazloženja osporenih presuda manjkava jer im nedostaju jasni i logični razlozi za odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, apelant iznosi niz navoda kojima osporava način na koji je utvrđeno da je nastupila zastara potraživanja, te da nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti, da je Kantonalni sud utvrdio drugačije činjenično stanje od utvrđenog u prvostepenom postupku, a bez održavanja javne rasprave, te da je neosporno dokazao da je imao legitimna očekivanja da će izdavanjem u zakup poslovnog prostora ostvarivati dobit.
b) Odgovor na apelaciju
- 36.Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije broj AP 666/07 istakao da je postupak vođen u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. U odgovoru na navode iz apelacije broj AP 2013/10 Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude.
- 37.Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije broj AP 666/07 istakao da ostaje pri svim razlozima navedenim u osporenoj presudi, te da smatra da primjena materijalnog prava nije bila proizvoljna. U odgovoru na apelaciju broj AP 2013/10 istaknuto je da je osporena odluka donesena u skladu sa odredbama Evropske konvencije, te posebno ukazao na to da nije bilo povrede prava na pravično suđenje.
- 38.Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije broj AP 666/07 iznio hronologiju postupka, ali se nije izjašnjavao o apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
V. Relevantni propisi
- 39.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Kada je ugovor rušljiv
Član 111.
Ugovor je rušljiv kad (...) je pri njegovom zaključenju bila mana u pogledu volje stranaka, kao i kada je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Prestanak prava
Član 117.
(1) Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.
(2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.
Obična šteta i izmakla korist
Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(...)
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Potraživanje naknade štete
Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorene obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelosti te obaveze.
VI. Dopustivost
- 40.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 41.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 42.Predmet osporavanja apelacijom broj AP 666/07 je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. januara 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. februara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
- 43.Predmet osporavanja apelacijom broj AP 2013/10 je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. maja 2010. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
- 44.Konačno, obje apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
- 45.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 46.Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 47.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 48.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 48.
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 49.Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u obje apelacije u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da nisu ocijenjeni dokazi koje je on predočio, te na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega smatra da su i obrazloženja osporenih presuda manjkava, odnosno da im nedostaju obrazloženi razlozi na osnovu kojih su odbili njegov tužbeni zahtjev.
- 50.U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 51.Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
- 52.U pogledu navoda iznesenih u apelaciji broj AP 666/07 da je pogrešno utvrđena odlučna činjenica da je tuženi bio u opravdanoj docnji, te da, u vezi s tim, nisu ocijenjene javne isprave koje je apelant predočio u prilog suprotnom zaključku, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Općinskog suda proizlazi da je ova činjenica utvrđena na osnovu iskaza svjedoka N.K. koji je saslušan na glavnoj raspravi. Dalje, iz obrazloženja osporene presude, kao i iz navoda u apelaciji, ne može se zaključiti da je apelantu bila uskraćena mogućnost da ispituje ovog svjedoka ili da osporava njegov iskaz, odnosno da predlaže dokaze kojima bi osporio njegov iskaz. O ovom apelantovom navodu raspravljano je i pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je na osnovu dokaza u spisu utvrđeno da su neosnovane apelantove tvrdnje da kašnjenje u raščišćavanju terena, a što je bila obaveza Zavoda za izgradnju grada, a ne tuženog, nije uzrokovalo produženje predaje objekta. Sa razlozima i obrazloženjima nižestepenih sudova u cjelini se saglasio i Vrhovni sud, ali je istakao da su nižestepeni sudovi propustili utvrditi i odlučiti da li je tuženi bio u opravdanoj docnji nakon 30. septembra 1990. godine kao roka za izvršenje obaveze određenog Aneksom ugovora, pa je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
- 53.U pogledu apelantovih tvrdnji da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni pravni poslovi i da nisu mogli proizvoditi djelovanje, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da u postupku pred redovnim sudovima iznosi činjenice i predlaže dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila osnovanost ove njegove tvrdnje. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da se nisu stekli uvjeti, u smislu člana 103. ZOO-a, da bi se ova dva posla proglasila ništavnim. Pri tome, sudovi su zaključili da se nisu stekli uvjeti ni za rušljivost s obzirom na to da je apelant propustio prekluzivni rok iz člana 117. ZOO-a za podnošenje zahtjeva za njihovo poništenje po ovom osnovu. Ustavni sud smatra da ovakav zaključak redovnih sudova nije doveden u pitanje navodima iz apelacije, te zaključuje da su apelantove tvrdnje i u ovom dijelu neosnovane.
- 54.Vezano za apelantove navode koji se odnose na naknadu štete zbog više zaračunate i naplaćene kupoprodajne cijene, bilo u vidu ukupne štete, bilo u vidu iznosa više naplaćene cijene sa zakonskim kamatama, i s tim u vezi naknade štete zbog smanjene vrijednosti kupovne moći ovog iznosa novca, Ustavni sud primjećuje da apelant ove zahtjeve u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji, zasniva na činjenici da je tuženi bio u neopravdanoj docnji, te da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni, a zbog čega smatra da mu pripada pravo na naknadu ovih vidova štete. Imajući u vidu ono što je već navedeno u ovoj odluci u pogledu docnje tuženog i ništavnosti ova dva pravna posla, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
- 55.Najzad, apelant smatra da je osporenim presudama oštećen i za dio troškova parničnog postupka. Suština apelantovih navoda u ovom dijelu se, ustvari, svodi na tvrdnju da je Općinski sud prihvatio samo najosnovnije troškove, te da mu nisu dosuđeni troškovi sastavljanja žalbe i revizije. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odluku o troškovima postupka zasnovao na čl. 144. i 145. ZPP ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99), a kojim je, između ostalog, regulirano da ako jedna strana djelimično uspije u parnici, sud može odrediti da joj druga strana nadoknadi razmjeran dio troškova, te da sud pri odlučivanju o troškovima postupka u obzir uzima samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice brižljivo ocjenjujući sve okolnosti. Dovodeći apelantove navode u vezu sa citiranim zakonskim odredbama, te iscrpno pobrojanim troškovima postupka u osporenoj prvostepenoj presudi, te odluku o troškovima postupka iz osporene presude Kantonalnog suda, ne može se zaključiti da sudovi nisu brižljivo ocijenili sve okolnosti pri utvrđivanju potrebnih troškova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
- 56.U pogledu navoda iz apelacije registrirane pod brojem AP 2013/10 a koji se odnose na apelantovu tvrdnju da je u postupku dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda Vrhovnog i Kantonalnog suda proizlazi da apelant nije dokazao izmakli dobitak prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima, u smislu člana 189. stav 3. ZOO-a. Ustavni sud primjećuje da je apelant zahtjev za naknadu izmakle dobiti zasnivao na nemogućnosti iznajmljivanja individualno određenog poslovnog prostora, na određenoj lokaciji u gradu i u precizno određenom periodu. Međutim, u toku redovnog postupka, kao i u samoj apelaciji, apelant nije ponudio niti jedan dokaz da je u periodu kada je tuženi pao u docnju već imao zaključen ugovor o zakupu ili da je bio u pregovorima koji bi vodili zaključenju takvog ugovora, kao i za cijeli period za koji je tražio naknadu izmakle dobiti, a što bi predstavljalo posebne okolnosti, u smislu člana 189. stav 3. ZOO-a. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao jasne i obrazložene razloge zbog kojih je utvrdio da apelant nije dokazao ni da je prema redovnom toku stvari stekao pravo na naknadu izmakle dobiti s obzirom na to da nije dokazao da se nalazio u osnovanoj situaciji da iznajmi predmetni poslovni prostor, a da se provedeni dokazi u prvostepenom postupku na izvjesnost gubitka zakupnine odnose na poslovne prostore u drugim dijelovima grada i općine Stari Grad. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant ne nudi niti jedan dokaz da je bilo ko od vlasnika poslovnog prostora u objektu u kojem se nalazi i njegov poslovni prostor imao zaključen ugovor o zakupu i ostvarivao dobit po osnovu zakupnine u utuženom periodu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
- 57.U pogledu navoda da je Kantonalni sud utvrdio drugačije činjenično stanje od prvostepenog suda bez održane javne rasprave, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ne navodi u čemu se ogleda drugačije utvrđeno činjenično stanje, a iz obrazloženja osporenih odluka se ne može zaključiti da je Kantonalni sud, ocjenjujući žalbene navode tuženog i preinačujući prvostepenu presudu, postupao suprotno ovlaštenju utvrđenom članom 231. ZPP. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
- 58.Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i razumljive razloge na kojim su sudovi zasnovali osporene odluke. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je činjenično stanje utvrđeno na osnovu dokaza koji su provedeni u postupku, da su sudovi ukazali na to koje su dokaze u postupku ocijenili, da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se o provedenim dokazima izjašnjava kao i da sam predlaže dokaze za utvrđivanje činjenica na kojim je zasnivao svoj tužbeni zahtjev. Dalje, na ovako utvrđeno činjenično stanje redovni sudovi su primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. Pri tome, iz obrazloženja osporenih odluka se ne može zaključiti da je primjena prava bila proizvoljna ili diskriminacijska u odnosu na apelanta.
- 59.Stoga, imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda i Ustavnog suda da je prvenstveno zadatak redovnih sudova da utvrde činjenice i dokaze, da se Ustavni sud neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, kao i da sudovi nisu propustili da daju jasne i razumljive razloge u obrazloženjima osporenih presuda, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
- 60.S obzirom na to da je apelant u obje apelacije istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu, te da ovu tvrdnju zasniva na navodima koji su već detaljno razmotreni u ovoj odluci u pogledu tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani, te da nema potrebe da posebno ispituje apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 61.Ustavni sud konstatira da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nadležni sudovi u obrazloženju osporenih presuda daju jasne i obrazložene razloge na kojima su zasnivali svoje odluke, odnosno kada je činjenično stanje utvrđeno na osnovu provedenih dokaza, te kada su na ovako utvrđeno činjenično stanje sudovi primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
- 62.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 63.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.