Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 78/11
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2477/08, rješavajući apelaciju Save Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Save Simića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. juna 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-0-K-07-000015-p od 25. decembra 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Savo Simić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. juna 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-K-07-000015-p od 25. decembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Specijalnog tužilaštva Banja Luka, Posebnog tužilaštva za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo), zatraženo je 27. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. septembra 2008. godine, Specijalno tužilaštvo 5. septembra 2008. godine i Okružni sud 19. septembra 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda i Specijalnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 29. septembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000015-p od 25. decembra 2007. godine apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u tački 2. izreke navedene presude, počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10; u daljnjem tekstu: KZRS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Apelantu je u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. februara 2007. godine do dana donošenja presude. Apelantu je, na osnovu člana 62. u vezi sa članom 224. stav 5. KZRS, izrečena mjera sigurnosti - oduzimanje predmeta, pa mu je oduzeto 1195,628 grama heroina, 954,9288 grama paracetamola i kofeina, digitalna vaga "Tanita", aluminijska folija, kašika, cjediljka, oklagija i medicinske rukavice. Apelant je, na osnovu člana 99. u vezi sa članom 96. stav 2. tačke a), e) i ž) Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08 - Prečišćeni tekst, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09; u daljnjem tekstu: ZKP), obavezan solidarno sa ostalim optuženima platiti troškove krivičnog postupka i troškove na ime nagrade i nužnih izdataka branioca po službenoj dužnosti, te paušalni iznos od 200,00 KM.
  • 7.
    U obrazloženju je navedeno da je Specijalno tužilaštvo na glavnom pretresu izvelo dokaze saslušanjem svjedoka Dragana Simeunovića, Dragana Jovića, Radenka Mirkovića i Dejana Minića koji su u svojstvu službenih lica, zaposlenika Centra javne bezbjednosti Bijeljina, obavili uviđaj i izvršili pretres, te oduzeli nađene stvari; zatim saslušanjem Ljubomira Simića i Vitomira Simića koji su bili svjedoci pretresa. Također je navedeno da je Specijalno tužilaštvo predočilo i uložilo u spis zapisnik o uviđaju, zapisnik o pretresu i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta. Apelantova odbrana je na glavnom pretresu izvela dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka.
  • 8.
    Iz iskaza svjedoka Dragana Simeunovića, Dragana Jovića, Radenka Mirkovića i Dejana Minića sud je utvrdio da su službena lica, nakon dolaska na lice mjesta, napravila međusobni raspored i zaduženja. Nakon što su pokazali naredbu za pretres i zatražili da se osiguraju dva svjedoka pretresa, apelantova majka Ruža Simić je rekla da ide pozvati dvoje komšija i izašla iz kuće. Svjedok Dragan Simeunović je u svom iskazu naveo da je razmislio o njenom postupku, te da mu je bilo sumnjivo zbog čega nije pozvala svjedoke telefonom koji se nalazi u kući, pa je nakon nekoliko minuta izašao za njom. Čuo je lomljenje grana nekih 50-60 metara od kuće i primijetio Ružu Simić da izlazi iz nekog žbunja. Nakon što se Ruža Simić vratila u kuću, on je otišao do žbunja i primijetio plavu torbu na mjestu odakle je ona izašla. Nakon toga je osigurao lice mjesta, pa kada su došli i svjedoci pretresa koji su pozvani telefonom nakon povratka u kuću Ruže Simić, i kada je izvršeno fotografiranje u prisutnosti svjedoka, torba je odnesena u kuću, otvorena je i utvrđen je sadržaj stvari koje su se u njoj nalazile. Sud je konstatirao da su iskazi Dragana Simeunovića, Dragana Jovića, Radenka Mirkovića i Dejana Minića saglasni u svim ključnim pojedinostima koje se odnose na njihov dolazak na lice mjesta, na zatečena lica na licu mjesta, na njihovo upoznavanje sa naredbom za pretres, ponašanje i reakciju tih lica, te šta je konkretnom akcijom pronađeno i na koji način.
  • 9.
    Osim iskaza ovlaštenih službenih lica, Okružni sud je analizirao i iskaz svjedoka Vitomira Simića. Ovaj svjedok je opisao da je na licu mjesta zatekao policijsko vozilo i više policajaca, a da je nakon njega pristigao i drugi svjedok, Ljubomir Simić. Naveo je da su ovlaštena službena lica rekla apelantu da prijavi ako ima nešto, nakon čega je svjedok Ljubomir Simić sa jednim policajcem otišao kroz sobe u kući, a Vitomir Simić je otišao sa drugim policajcima van kuće. Opisao je kako su izašli istočno od kuće prema žbunju gdje je primijetio osiguranje, te kako je u žbunju vidio plavu torbu. Torba je prvo slikana, a nakon toga je inspektor stavio bijele rukavice, dohvatio torbu i odnio je u kuću. Svjedok je naveo da je sve vrijeme gledao šta se radi, te da je bio prisutan vađenju sadržaja iz torbe, čemu su prisustvovali i svi ostali koji su bili na licu mjesta. Naveo je da je u torbi vidio neke metke, pepeljastu kesu od oko jednog kilograma težine, te manje kesice koje su bile prazne i upotrebljavane, da je sve to bilo u kutiji od cipela, da je sve slikano, da su sve stvari popisane kao i brojevi novčanica koje su oduzete od apelanta i njegove majke, a potom da su apelant i svjedoci potpisali potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta bez bilo kakve prisile. Navode ovog svjedoka potvrdio je i svjedok Ljubomir Simić i to u pogledu svih ključnih tvrdnji, a posebno onih koje se odnose na sadržaj torbe, popis nađenih stvari i potvrdu, njeno potpisivanje bez bilo čije prisile, a i u pogledu tvrdnje svjedoka Vitomira Simića da je on, Ljubomir Simić, bio prisutan vršenju pretresa u dvije sobe, magacinu i objektima oko kuće, ali da nije išao do šumarka. Okružni sud je naveo da je, nakon što je iskaz Vitomira Simića doveden u vezu sa iskazom svjedoka Dragana Simeunovića, koji je pred sudom izjavio da mu je apelantova majka Ruža Simić prilikom napuštanja prostorije u kojoj je vršen pretres rekla da ide pozvati komšije za svjedoke pretresa, utvrdio da se kao jedini logičan zaključak, u sklopu svih ostalih provedenih dokaza, nameće taj da je Ruža Simić sklonila torbu u kojoj su pronađeni opojna droga heroin i pribor za miješanje, u namjeri da na taj način prikrije tragove izvršenja krivičnog djela. U odgovoru na apelantove prigovore da je bilo nužno snimiti tragove na nađenoj torbi kako bi se utvrdilo ko ju je donio u šumarak, Okružni sud je naveo da su ovi prigovori osnovani, ali da ostali posredni dokazi ne ostavljaju prostora za sumnju da je apelant počinio navedeno krivično djelo, te da ovaj propust nije od utjecaja na odluku suda. Dalje, Okružni sud nije prihvatio apelantov navod, koji je tokom dokaznog postupka saslušan u svojstvu svjedoka, da njegova porodica sa svjedokom pretresa Vitomirom Simićem nije u dobrim odnosima. Okružni sud je obrazložio da nije logično da majka optuženog za svjedoka pretresa pozove lice s kojim ona i njena porodica nisu u dobrim odnosima, nego da upravo okolnost da ga je pozvala za svjedoka upućuje na to da je apelantova porodica s ovim svjedokom u korektnim odnosima.
  • 10.
    Na osnovu iskaza svjedoka te materijalnih dokaza koji, prema ocjeni Okružnog suda, u cijelosti potvrđuju iskaze svjedoka, nisu mogle biti prihvaćene primjedbe apelantovog branioca kako ne postoji niti jedan čvrst dokaz da droga pronađena u šumarku pripada apelantu, već da se radi samo o indicijama. Okružni sud je ukazao na to da posredni dokazi analizirani tokom postupka u cijelosti potvrđuju optužbu u odnosu na apelanta. Utvrđeno je da se svi dokazi međusobno nadopunjuju i da su čvrsto i logički povezani, tako da predstavljaju jedan zatvoreni krug i sa punom sigurnošću upućuju na jedini mogući zaključak, tj. da je upravo apelant izvršio krivično djelo koje je predmet optužbe i da je izvedenim dokazima isključena svaka druga mogućnost, bez obzira na to što se radi o posrednim dokazima, a u prilog ovakvom zaključku govore podaci iz krivične evidencije za apelanta. Okružni sud je prilikom ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti kao olakšavajuću okolnost ocijenio činjenicu da apelant živi u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima, dok je kao otežavajuću okolnost ocijenio činjenicu da je apelant ranije osuđivan, istina, za raznorodno djelo, a krivično djelo za koje je optužen u konkretnom postupku počinio je u vremenu provjeravanja. Dalje, kao otežavajuća okolnost apelantu je ocijenjena i količina i vrsta opojne droge koja mu je oduzeta, kao i vrijednost te droge na "crnom tržištu". Navedeno je da je, ukoliko se u vidu imaju sve navedene okolnosti, posebno težina i društvena opasnost počinjenog krivičnog djela, te ličnost i apelantova društvena opasnost, kao i posljedice njegovih djela, izrečena kazna i nužna i dovoljna za postizanje svrhe kažnjavanja iz člana 28. KZRS, kako u pogledu opće, tako i u pogledu posebne prevencije.
  • 11.
    Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. juna 2008. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude broj 011-0-K-07-000015-p od 25. decembra 2007. godine.
  • 12.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant u svojoj žalbi prvostepenu presudu osporavao iz svih osnova iz člana 302. ZKP. Predložio je da se njegova žalba uvaži, prvostepena presuda u odnosu na njega ukine i odredi održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Dalje, apelant u žalbi tvrdi da nema pouzdanih dokaza da je počinio krivično djelo za koje je osuđen, jer dokazi na kojima je zasnovana presuda nisu prvostepenom sudu dali pouzdan osnov za takav zaključak. U žalbi je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o indicijama, dakle posrednim dokazima, na osnovu kojih se ne može donijeti osuđujuća presuda. Apelant je posebno naglasio da činjenično stanje izreke osporene presude nije utvrđeno ni potpuno ni pravilno.
  • 13.
    Prilikom ocjene ovih žalbenih navoda, Vrhovni sud je istakao da nije počinjena povreda odredaba krivičnog postupka kada je riječ o dijelu presude koji se odnosi na radnju izvršenja krivičnog djela. U prvostepenoj presudi su, na osnovu sadržaja iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza, te njihovom pravilnom ocjenom, navedeni valjani razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih nesumnjivo proizlazi da je apelant počinio krivično djelo, u vrijeme, na način i pod okolnostima kako je to u tom dijelu izreke presude i opisano. Vrhovni sud je na osnovu navedenog utvrdio da su neosnovani prigovori izneseni u žalbi branilaca u odnosu na povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povrede krivičnog zakona.
  • 14.
    Dalje, apelant je u žalbi naveo da smatra da je izrečena kazna prestroga i da se svrha kažnjavanja može ostvariti i izricanjem blaže kazne. Prilikom ocjene ovih žalbenih navoda, Vrhovni sud je istakao da je apelantu za krivično djelo iz člana 224. stav 1. KZRS izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci. Za navedeno krivično djelo je propisana kazna zatvora od 1 do 10 godina. Imajući u vidu da je apelant i ranije osuđivan za druga krivična djela, da je krivično djelo počinio u vrijeme provjeravanja povodom osude za ranije počinjeno krivično djelo, te da se radi o većoj količini opojne droge (oko 2 kg), izrečena kazna zatvora, suprotno žalbenim prigovorima, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije prestroga. U mjeri izrečene kazne došle su do izražaja sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa se samo mjerom te kazne na apelanta može dovoljno odgojno djelovati da ubuduće ne čini ovakva niti slična krivična djela.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelant je u apelaciji naveo da krivični postupak koji je vođen protiv njega nije bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i da apelaciju podnosi zato što su zaključci redovnih sudova očigledno proizvoljni. Apelant smatra da je prvostepena presuda zasnovana isključivo na posrednim dokazima, a da su zaključci u drugostepenoj presudi doneseni u saglasnosti sa prvostepenom presudom, ali bez brižljive i savjesne ocjene žalbenih navoda. Apelant, dalje, navodi da se odlučne činjenice, istina, mogu dokazivati i posrednim dokazima, odnosno indicijama, ali da onda indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na odlučnu činjenicu, odnosno da mogućnost drugačijeg zaključka mora biti potpuno isključena. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju moguće više verzija događaja i da iz takvog stanja stvari nije moguće izvesti samo jedan zaključak, pa se zaključak redovnih sudova o tome da je krivično djelo za koje se apelant tereti dokazano čini očigledno proizvoljnim. Dalje, apelant navodi da se drugostepeni sud uopće nije osvrnuo na žalbeni navod "dokazanosti" krivičnog djela, odnosno da drugostepena presuda ne sadrži obrazloženje, što sve upućuje na to da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su prigovori koje apelant ponavlja u apelaciji isticani u žalbi protiv prvostepene presude, te da su ti navodi bili predmet ocjene pred redovnim sudovima. Navedeno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci razmotrio sve apelantove navode, utvrdio da primjena prava nije bila pogrešna niti proizvoljna, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer nisu prekršena apelantova ustavna prava.
  • 17.
    Okružni sud je naveo da je apelacija uopćena, te da apelant, ustvari, prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i obrazloženju datom u presudi Vrhovnog suda. Okružni sud je naveo da smatra da su apelacioni navodi neosnovani i predložio je Ustavnom sudu da je odbije.
  • 18.
    Specijalno tužilaštvo je navelo da je Okružni sud istinito, potpuno, pravilno i objektivno ocijenio činjenice i dokaze, kako one protiv apelanta, tako i one koje mu idu u korist, te da je Vrhovni sud objektivno razmotrio žalbene navode i na njih odgovorio, zbog čega smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 224.

(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

  • 20.
    Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08; Prečišćeni tekst, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 10.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 287.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 296.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 23.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. juna 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 9. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 12. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
  • 26.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv je na postupke u kojima se utvrđuje osnovanost "krivične" optužbe protiv nekog lica, pri čemu se pojam "krivične optužbe" definira pomoću kriterija koje je ustanovio Evropski sud za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava,Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). U konkretnom slučaju je nesporno da se u postupku protiv apelanta utvrđivala osnovanost krivične optužbe, jer su osporene presude donesene u krivičnom postupku u kojem je apelant osuđen za krivično djelo. Dakle, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv. Stoga će Ustavni sud ispitati osnovanost apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje.
  • 27.
    Navodima apelacije se tvrdi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno izvršena sudska ocjena dokaza na kojima su zasnovane osporene presude; da je prvostepena presuda zasnovana isključivo na posrednim dokazima, a da su zaključci u drugostepenoj presudi doneseni u saglasnosti sa prvostepenom presudom, ali bez brižljive i savjesne ocjene žalbenih navoda; da, iako se odlučne činjenice mogu dokazivati i posrednim dokazima, odnosno indicijama, u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet da indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na odlučnu činjenicu, odnosno da mogućnost drugačijeg zaključka mora biti potpuno isključena, tj. da je u konkretnom slučaju moguće više verzija događaja i da iz takvog stanja stvari nije moguće izvesti samo jedan zaključak, pa se zaključak redovnih sudova o tome da je krivično djelo za koje se apelant tereti dokazano čini očigledno proizvoljnim; da se drugostepeni sud uopće nije osvrnuo na žalbeni navod "dokazanosti" krivičnog djela, pa da drugostepena presuda ne sadrži obrazloženje.
  • 28.
    Ustavni sud, najprije, podsjeća na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog sudakrši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu UstavaBosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 39/01od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02;i Odluka broj U 29/02od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi Dom za ljudska prava,"Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet brojCH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
  • 29.
    Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za ljudska prava,De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga jeste da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava,Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 25/01od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza, koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa tako i u ovom postupku primijenjenog ZKP, u kojem odredba člana 295. stav 2. glasi: "Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana", što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi,mutatis mutandis, već citiranu Odlukubroj AP 661/04, stav 30).
  • 30.
    Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza koje su dali redovni sudovi, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je"postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije",odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U tom smislu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjenu dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odlukabroj AP 661/04; Odluka broj U 15/99od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01).
  • 31.
    Ustavni sud, u konkretnom slučaju, zapaža da je prvostepeni sud svoju odluku o apelantovoj krivici za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga zasnovao na iskazima svjedoka koji su posvjedočili da su službena lica napravila međusobni raspored i zaduženja, da je apelantova majka izašla iz kuće kako bi, navodno, pozvala komšije da budu svjedoci pretresu, da je svjedok Dragan Simeunović vidio apelantovu majku kako izlazi iz grmlja u kojemu je nakon nekoliko minuta nađena torba u kojoj su se nalazili opojna droga i ostale stvari potrebne za njeno miješanje i pakovanje. Okružni sud je iskaze svjedoka - službenih lica doveo u vezu sa iskazima svjedoka koji su prisustvovali pretresu i utvrdio da su saglasni, te da je postupak po naredbi suda za pretres proveden u skladu sa zakonom. Na osnovu navedenih iskaza, te materijalnih dokaza, kojima su u cijelosti potvrđeni iskazi svih svjedoka, Okružni sud je utvrdio da svi analizirani posredni dokazi u cijelosti potvrđuju da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Da bi se moglo odgovoriti na pitanje je li ovakvom ocjenom provedenih dokaza prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, potrebno je sagledati postupak u cjelini i u svjetlu primijenjenih krivičnopravnih propisa.
  • 32.
    U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedan od osnovnih principa ZKP da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, u ZKP je propisana presumpcija nevinosti, zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja. Presumpcija nevinosti se ne odnosi samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava,Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77).
  • 33.
    Sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
  • 34.
    Ustavni sud podsjeća na to da se, što uostalom i sam apelant tvrdi, činjenice koje sud treba utvrditi mogu dokazivati neposrednim i posrednim dokazima - indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret (vidi Vrhovni sud bivše SFRJ, Presuda brojKž-38/70 od 22. decembra 1970. godine). Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu verziju mogućnosti od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Vrhovni sud bivše SR Hrvatske, Presuda broj Kž-1744/68).
  • 35.
    U svjetlu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, na način koji je već naveden u prethodnim tačkama ove odluke. Okružni sud je, dakle, nakon što su u dokaznom postupku provedeni svi predloženi dokazi, kako tužilaštva, tako i odbrane, na osnovu iskaza svjedoka - službenih lica, zaposlenih u CJB Bijeljina, te dvojice svjedoka koji su prisustvovali pretresu, koji su detaljno opisali način na koji je proveden postupak po naredbi suda za pretres, ocijenio da su njihovi iskazi saglasni i uvjerljivi. Okružni sud je iskaze svjedoka - službenih lica doveo u vezu sa iskazima svjedoka koji su prisustvovali pretresu i utvrdio da su saglasni, te da je postupak po naredbi suda za pretres proveden u skladu sa zakonom. Na osnovu navedenih iskaza, te materijalnih dokaza kojima su u cijelosti potvrđeni iskazi svih svjedoka, Okružni sud je utvrdio da svi analizirani posredni dokazi u cijelosti potvrđuju da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Na osnovu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljno obrazloženje, pri čemu je dao detaljne razloge zašto dokaz odbrane, saslušanje apelanta kao svjedoka, nije mogao bitno utjecati na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključaka do kojih je došao prvostepeni sud na osnovu dokaza koje je detaljno analizirao i čiju ocjenu je dao u obrazloženju svoje odluke.
  • 36.
    Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, dao jasnu i potpunu ocjenu svih apelantovih žalbenih navoda. Naime, Vrhovni sud je prilikom ocjene apelantovog žalbenog navoda o tome kako činjenično stanje u prvostepenoj presudi nije potpuno i pravilno utvrđeno ukazao na to da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze i izveo pravilan zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo u vrijeme, na način i pod okolnostima kako je opisano u prvostepenoj presudi.
  • 37.
    U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da, kada je riječ o dokazivanju posrednim dokazima - indicijama i uvjetu da indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drukčijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu, odnosno kada je riječ o uvjetu da činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, posredni dokazi u konkretnom slučaju koje je prvostepeni sud izveo čine upravo takvu logičnu cjelinu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na posrednim dokazima - iskazima u presudi poimenično navedenih svjedoka koji su na glavnom pretresu unakrsno i direktno ispitani kao i na dokumentaciji detaljno navedenoj u prvostepenoj presudi. Uzimajući u obzir te dokaze pojedinačno, te dovodeći ih u međusobnu vezu, prvostepeni sud je jasno obrazložio kako je došao do zaključka koji ne ostavlja sumnju u to da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen.
  • 38.
    Ustavni sud smatra da su razlozi koje je naveo prvostepeni sud u odnosu na svoje uvjerenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a koje je prihvatio kao logične i drugostepeni sud, zadovoljavajući sa aspekta principa brižljive i savjesne ocjene dokaza, i u odnosu na zahtjeve domaćeg zakona, i u odnosu na standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 39.
    Osim navedenog, Ustavni sud smatra da obrazloženje koje je u vezi s tim dao prvostepeni sud, a prihvatio ga u žalbenom postupku i Vrhovni sud, zadovoljava kriterije prava na obrazloženu odluku iz člana 6. Evropske konvencije, te da ocjena posrednih dokaza, koju su dali redovni sudovi, ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje principa in dubio pro reo. Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da se drugostepeni sud uopće nije osvrnuo na žalbeni navod "dokazanosti" krivičnog djela, odnosno da drugostepena presuda ne sadrži obrazloženje, jer je, kao što proizlazi iz prethodnih tačaka ove odluke, Vrhovni sud dao odgovor na svaki apelantov žalbeni navod.
  • 40.
    Ustavni sud zapaža da je prilikom ocjene apelantovih žalbenih navoda da je izrečena kazna prestroga i da se svrha kažnjavanja može ostvariti i izricanjem blaže kazne Vrhovni sud istakao da je apelantu za navedeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci; da je za navedeno krivično djelo propisana kazna zatvora od 1 do 10 godina, te da je apelant i ranije osuđivan za druga djela a da je krivično djelo počinio u vrijeme provjeravanja povodom osude za ranije počinjeno djelo, da se radi o količini od oko 2 kg opojne droge, te da su u mjeri izrečene kazne došle do izražaja sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da izrečena kazna zatvora, suprotno žalbenim prigovorima, nije prestroga.
  • 41.
    S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo i da mu je izrečena krivična sankcija u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda u cijelosti neosnovani i da apelantova navedena prava osporenim presudama nisu povrijeđena.

VIII. Zaključak

  • 42.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kad Ustavni sud nije utvrdio osnovanost apelacionih navoda, odnosno kada su osporene presude jasne i obrazložene i kada iz obrazloženja proizlazi da su donesene uz poštivanje standarda prava na pravično suđenje, a nema elemenata koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi očigledno proizvoljno ocijenili dokaze, odnosno da je, u okviru prava na pravičan postupak, dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
  • 43.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 44.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.