USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 88/11
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3207/08, rješavajući apelaciju "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000710 od 7. augusta 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1."Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Kata Zovko, advokatica iz Mostara, podnijeli su 13. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000710 od 7. augusta 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane Sarajevo, zatraženo je 22. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud, te Federalno pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno pravobranilaštvo), ovlašteni zakonski zastupnik Federalnog ministarstva odbrane, odgovore na apelaciju dostavili su 13, 15, 20. i 22. januara 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 27. januara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Općinski sud je Presudom broj PS-553/03-I od 13. maja 2005. godine obavezao Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) da je dužno apelantu na ime duga isplatiti iznos od 960.824,13 KM sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos počevši od 29. aprila 2002. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 66.220,80 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva.
- 7.U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na ročištu za glavnu raspravu održanom 13. aprila 2005. godine proveo sve predložene dokaze na osnovu kojih je utvrdio da su parnične stranke zaključile kupoprodajne ugovore broj 02-I-76/97 od 7. aprila 1997. godine i broj 02-19-98-107 od 30. marta 1998. godine. Navedenim ugovorima je ugovoreno da će apelant kao prodavac tuženom isporučivati robu iz svog asortimana, a članom 6. navedenih ugovora regulirano je da se tuženi kao kupac obavezuje robu plaćati u roku od 45 dana od dana preuzimanja, a da je u slučaju kašnjenja u plaćanju robe apelant ovlašten obračunati zakonsku zateznu kamatu i obustaviti isporuku robe, te pristupiti naplati duga. Općinski sud je utvrdio da je predmet tužbenog zahtjeva apelantovo potraživanje od tuženog na ime isporučene a neplaćene robe u iznosu od 139,080,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, dok se preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva odnosi na obračunate a neisplaćene kamate po računima za isporučenu robu, koju je tuženi platio apelantu sa zakašnjenjem u iznosu od 960,824,13 KM, sa procesnom kamatom od utuženja, 29. aprila 2002. godine, pa do isplate. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza, izvršenog uvida u sve račune, narudžbenice i otpremnice priložene spisu, vezane za rješenje predmetnog tužbenog zahtjeva, imajući u vidu nalaz vještaka finansijske struke Asima Sijerčića od 16. marta 2003. godine, dopunu nalaza i mišljenja od 29. marta 2005. godine, kojem nalazu je sud u cijelosti poklonio vjeru, jer je, prema ocjeni suda, dat na bazi stručnosti, iskaza ovog vještaka datog na ročištu za glavnu raspravu, kao i uvidom u brojne druge materijalne dokaze utvrdio da su među parničnim strankama sporni pravni osnov i visina apelantovog tužbenog zahtjeva. Općinski sud je zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na obračunate a neisplaćene zatezne kamate po računima koje je tuženi platio sa zakašnjenjem, a koji su u nalazu vještaka navedeni od rednog broja 1 do 15, pa je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 960.824,13 KM sa zateznim kamatama od 29. aprila 2002. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan i nedokazan apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na neplaćene račune koji su u nalazu vještaka navedeni od rednog broja 15 do 45 i koji glase na ukupan iznos od 139.080,94 KM. Odlučujući o dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na račune koje tuženi nije platio apelantu, Općinski sud je svoju odluku u cijelosti bazirao na nalazu vještaka, koji je konstatirao da su otpremnice koje se nalaze uz utužene račune sve potpisane parafom, tako da se sa sigurnošću ne može utvrditi ko je preuzeo robu po utuženim računima, a da tuženi ne posjeduje nikakvu dokumentaciju, uz konstataciju da je otpremnica osnovni dokument koji je propisan Zakonom o računovodstvu, koja mora sadržavati sve propisane elemente. To što je tuženi naknadno apelantu platio račune od rednog broja 1 do 15, prema ocjeni ovog suda ne može biti osnov za apelantove tvrdnje da je tuženi i ostalu isporučenu robu preuzimao na isti način, samo parafiranjem otpremnice, zbog čega je ovaj sud zaključio da apelant nije dokazao da je na propisan način uspostavljen obligacionopravni odnos a na osnovu kojeg bi apelant mogao od tuženog tražiti isplatu duga po spornim neplaćenim računima, pa je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan i nedokazan.
- 8.Osim navedenog, Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor tuženog da je zastarjelo apelantovo potraživanje za obračun kamata za račune čiji je rok dospijeća bio do 29. aprila 1999. godine, zbog toga što smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje rok zastarjelosti od pet godina, u skladu sa članom 371. ZOO-a, a ne trogodišnji rok zastare potraživanja iz člana 374. ZOO-a. Također, odbijen je kao neosnovan prigovor tuženog u vezi sa obračunom kamata na isplaćene račune sa zakašnjenjem od 12 % jer smatra da je obračun zateznih kamata trebao biti izvršen po tada važećoj zakonskoj zateznoj kamati propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, odnosno da se u konkretnom slučaju imao primijeniti obračun kamata od 18% godišnje, kako je to i vještak pravilno konstatirao u svom nalazu, budući da se radi o isplati računa sa zakašnjenjem, na koje apelantu, prema ocjeni suda, pripada kamata koja dijeli sudbinu glavnog duga. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tj. kako je apelant, prema ocjeni suda, uspio sa oko 80 % tužbenog zahtjeva, to mu je sud dodijelio razmjeran dio troškova postupka u iznosu od 66.220,80 KM.
- 9.Odlučujući o žalbama i apelanta i tuženog izjavljenim protiv Presude Općinskog suda broj PS-553/03-I, Kantonalni sud je donio Presudu broj Pž-349/05 od 18. oktobra 2006. godine. Navedenom presudom Kantonalni sud je apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je ovom presudom odlučeno o troškovima parničnog postupka i u dijelu kojim je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva, pa je obavezao tuženog da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 78.688,50 KM, a na ime duga po neplaćenim računima iznos od 139.080,94 KM sa zakonskim zateznim kamatama utvrđenim članom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, i to u iznosima i za periode pobliže definirane izrekom ove presude. Istom presudom žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda je u preostalom dijelu potvrđena.
- 10.U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant izjavio žalbu protiv prvostepene presude u dijelu kojim je njegov zahtjev u iznosu od 139.080,94 KM odbijen kao neosnovan, jer, kako je to obrazloženo prvostepenom presudom, nije dokazao da je robu po utuženim računima naručio tuženi a apelant isporučio po priloženim otpremnicama, u vrsti i količini naručenoj po računima, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, ovaj sud je utvrdio da je Općinski sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak da apelantu treba odbiti dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na neplaćene račune kao neosnovan i nedokazan i koji glasi na ukupan iznos od 139,080,94 KM, na što, prema ocjeni ovog suda, apelant osnovano ukazuje. Naime, Kantonalni sud smatra da je apelant dokazao da je sa tuženim bio u ugovorno-kupoprodajnom odnosu, da je dokumentacija koja je u prilogu plaćenih računa istovjetna dokumentaciji koja je u prilogu računa koje tuženi nije platio, i da su otpremnice koje su pratile račune koje je tuženi platio također bile potpisane samo parafom lica koje je robu preuzelo a koje je tuženi prihvatio kao valjan dokument. Osim toga, utvrđeno je da je tuženi od apelanta prije podnošenja tužbe 20. aprila 2001. godine primio kompletnu dokumentaciju koja se odnosi na predmetni spor, koju tuženi nije niti vratio niti osporio, što podrazumijeva da ju je prihvatio kao valjanu. Ova činjenica osporava tvrdnje tuženog iznesene tokom trajanja prvostepenog postupka da ne posjeduje navedenu dokumentaciju i da je zbog toga nije mogao prezentirati vještaku. Kantonalni sud je, također, ukazao na to da odredbama Zakona o računovodstvu nije propisano da otpremnica mora biti potpisana čitkim punim imenom i prezimenom lica koje preuzima robu, te s obzirom na to da je tuženi i nakon utuženja platio apelantu iznose po računima pobliže označene u nalazu vještaka od rednog broja 1 do 15, ukazuje na postojanje kupoprodajnog odnosa između parničnih stranaka. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da činjenica da tuženi nije platio dug apelantu po računima označenim od rednog broja 16 do 45, zato što se na otpremnicama nalaze samo parafi lica, prema ocjeni ovog suda nije odlučna činjenica za rješavanje predmetne pravne stvari, jer tuženi ničim nije dokazao da sa apelantom nije bio u kupoprodajnom odnosu, kao i da mu apelant nije isporučio robu za koju su ispostavljeni sporni računi, a bio je dužan to da učini u smislu člana 71. stav 2. u vezi sa članom 102. ZPP. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je utvrdio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji je prvostepeni sud odbio i kojim je apelant tražio da mu tuženi plati dug po neplaćenim računima u iznosu od 139.080,94 KM s obzirom na to da je apelant dokazao da je sa tuženim bio u kupoprodajnom odnosu, da je tuženom na osnovu tog odnosa isporučivao robu na uobičajen način (reguliran ugovorom) i zbog toga što je tuženi izvršio samo dio svojih obaveza po osnovu tog kupoprodajnog odnosa, pa je apelantovu žalbu usvojio kao osnovanu, uz konstataciju da je prvostepeni sud, odlučujući o ovom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva, na pravilno i tačno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Također, s obzirom na to da je tuženi tokom trajanja prvostepenog postupka tvrdio da je predmetno potraživanje zastarjelo pozivajući se na odredbu člana 347. ZOO-a, te da je istovjetan prigovor podnio Kantonalnom sudu, koji je prigovor ocijenio neosnovanim zbog svojstva stranaka budući da je apelant lice u koje je uložen privatni kapital, pa, prema ocjeni suda, apelantovo potraživanje iz tog razloga zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, da ovaj rok do dana podnošenja tužbe nije protekao jer je tužba podnesena sudu 29. aprila 2002. godine, a da je prvi neplaćeni račun dospio na naplatu u junu 1998. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na to da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na dosuđeni iznos obračunao kamate prema odredbi člana 277. ZOO-a i u visini propisanoj članom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, tj. od dospijeća svakog pojedinog računa na naplatu, pri tome ocjenjujući da je tuženi prihvatio račune koji su mu dostavljeni 20. aprila 2001. godine. Kantonalni sud je, dalje, odlučujući o prigovoru tuženog izjavljenom protiv dosuđujućeg dijela prvostepene presude, u vezi sa zastarom predmetnog potraživanja i visinom obračunate stope zakonske zatezne kamate kojom je prvostepeni sud obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 960,824,13 KM sa zateznim kamatama od 29. aprila 2002. godine do isplate, ocijenio stav prvostepenog suda u potpunosti pravilnim i osnovanim, koji kao takav prihvata i ovaj sud, ističući da je njegov prigovor neosnovan. Osim toga, Kantonalni sud je prigovor tuženog koji se odnosi na to da u svojoj evidenciji ne posjeduje kupoprodajne ugovore zaključene sa apelantom, te da mu nije poznato da mu je apelant isporučio robu po tim ugovorima, također ocijenio neosnovanim i nelogičnim jer da navedeni ugovori nisu zaključeni i da roba nije isporučena tuženom, tuženi ne bi izvršio plaćanje apelantu po ispostavljenim računima. Kako su ti računi plaćeni sa zakašnjenjem, Kantonalni sud smatra da je apelant tuženom osnovano, u skladu sa odredbama ugovora i odredbama ZOO-a, obračunao zatezne kamate u iznosu od 960,824,13 KM, koje su apelantu dosuđene prvostepenom presudom. Osim toga, Kantonalni sud je odbio kao neosnovan prigovor tuženog da su troškovi postupka pogrešno obračunati s obzirom na njegove tvrdnje da je on oslobođen plaćanja sudske takse na tužbu i odluke, jer bi, prema članu 10. Zakona o sudskim taksama, tuženi bio oslobođen sudske takse na tužbu i odluku samo u slučaju da se nalazi u ulozi tužioca.
- 11.Odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj Pž-349/05, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000710 od 7. augusta 2008. godine reviziju djelimično uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako da je žalbe apelanta i tuženog djelimično uvažio, i prvostepenu presudu je preinačio tako što se tuženi obavezuje da apelantu na ime duga umjesto iznosa od 960.824,13 KM (stav I prvostepene presude) plati iznos od 278.544,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. aprila 2002. godine pa do isplate, i umjesto iznosa od 139.080,94 KM (stav I alineje od 1. do 31. drugostepene presude) iznos od 77.231,31 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i sa početkom toka kamate kako je to navedeno u izreci drugostepene presude u stavu I alineje 7-31, te troškove postupka umjesto iznosa od 78.688,50 KM iznos od 20.476,16 KM, u roku od 30 dana nakon dostavljanja ove presude, dok je u preostalom dijelu revizija tuženog odbijena kao neosnovana. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.
- 12.Vrhovni sud je, nakon što je ispitao drugostepenu presudu u granicama svojih ovlaštenja iz člana 241. ZPP, odlučio kao u izreci presude. Naime, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva obračunata a neisplaćena kamata po računima za isporučenu robu koju je tuženi apelantu platio sa zakašnjenjem, Vrhovni sud je ukazao na to da je, shodno članu 372. ZOO-a, pravni stav prvostepenog i drugostepenog suda pogrešan, zbog čega je zaključio da su presude nižestepenih sudova nezakonite, navodeći da potraživanja koja se odnose na obračunatu a neisplaćenu kamatu po računima koji su plaćeni mimo utvrđenog roka, s obzirom na to da se radi o sporednom potraživanju koje dospijeva godišnje ili mjesečno, zastarijevaju za tri godine, bez obzira na osnov iz kojeg potječe glavno potraživanje, dok su u odnosu na dug po osnovu neplaćenih računa za isporučenu robu, također prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi trebali primijeniti rok zastarjelosti od tri godine prema odredbi člana 374. ZOO-a, jer se radi o međusobnim potraživanjima između pravnih lica. Imajući u vidu potrebu osiguranja principa ravnopravnosti između "društveno-pravnih lica" i ostalih pravnih lica u sadašnjoj vlasničkoj strukturi, prema ocjeni Vrhovnog suda, nema opravdanja za različite rokove zastarjelosti između potraživanja svih pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, bez obzira na kapital pravnog lica, kako to neosnovano ocjenjuju nižestepeni sudovi. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na to da ovakvo pravno stanovište proizlazi iz Odluke Ustavnog suda BiH broj AP 619/04 od 27. maja 2005. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 69/05) i Odluke Ustavnog suda FBiH broj U-2/08 od 27. maja 2008. godine ("Služene novine FBiH" broj 41/08). Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada nisu prihvatili prigovor zastarjelosti potraživanja tuženog, nepravilno ocjenjujući da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz člana 371. ZOO-a, koji se u ovom slučaju ne može primijeniti. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da se iznos duga od 682.279,18 KM odnosi na obračunate a neisplaćene kamate koje su dospjele na plaćanje prije 29. aprila 2002. godine, a koje račune je tuženi platio apelantu sa zakašnjenjem, a da se iznos duga od 61.849,63 KM odnosi na račune koje tuženi nije platio apelantu, i koji računi su dospjeli na plaćanje do 29. aprila 1999. godine, pa s obzirom na to da je tužilac tužbu podnio sudu 29. aprila 2002. godine, dakle nakon isteka roka od tri godine, to je Vrhovni sud primjenom člana 250. stav 1. ZPP reviziju tuženog uvažio i odlučio kao u izreci presude, zaključivši da se zastarom gubi pravo zahtijevati ispunjenje obaveze po članu 360. stav 1. ZOO-a. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da tuženi neosnovano revizijom prigovara na odluku o početku toka kamate na dosuđene iznose s obzirom na to da je ona dosuđena pravilnom primjenom odredbe člana 279. stav 2. u vezi sa članom 277. ZOO-a, jer je kamata i dosuđena od dana kada je postavljen zahtjev za isplatu kamate, a za neplaćene račune od dospijeća tih računa. Zbog toga, u tom dijelu revizija je odbijena kao neosnovana, primjenom člana 248. ZPP. Odluku o troškovima postupka Vrhovni sud je donio na osnovu člana 397. stav 2. ZPP u vezi sa članom 386. st. 1. i 2. istog zakona. Apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju Vrhovni sud je odbio kao neosnovan primjenom člana 397. stav 1. u vezi sa članom 387. stav 1. ZPP, zbog toga što ti troškovi ne spadaju u troškove potrebne radi vođenja parnice.
IV. Apelacija
a) Apelantovi navodi
- 13.Apelant se žali da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da Vrhovni sud svoju presudu zasniva na izmijenjenom stanovištu sudske prakse u vezi sa računanjem rokova zastare potraživanja između pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, koja je u odnosu na konkretan postupak izmijenjena nakon donošenja prvostepene i drugostepene presude, i koja se zasniva na pravnom stanovištu iz Odluke Ustavnog suda BiH broj AP 619/04 od 27. maja 2005. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 69/05) i Odluke Ustavnog suda FBiH broj U-2/08 od 27. maja 2008. godine ("Službene novine FBiH" broj 41/08). Ustavni sud FBiH je navedenom odlukom, kako navodi: "Š...Ć zauzeo stanovište da odredbu iz člana 374. stav 1. ZOO koja se odnosi na međusobna potraživanja društveno pravnih lica treba tumačiti i primjenjivati kao međusobna potraživanja pravnih lica, te prihvaća rok zastare od tri godine, umjesto ranije važećeg i primjenjivanog roka od pet godina". Dakle, apelant tvrdi da je Vrhovni sud, suprotno važećem zakonu i sudskoj praksi koja se primjenjivala u vrijeme presuđenja, neosnovano preinačio prvostepenu i drugostepenu presudu u vezi sa stanovištem o prigovoru zastare, jer ističe da je presuda Vrhovnog suda donesena dvije godine od dana donošenja drugostepene presude, pa smatra da se navedeno stanovište sudova nije moglo primijeniti na već presuđene stvari, već eventualno na buduće predmete koji nisu pravosnažno završeni. Prema tome, apelant ističe da je u konkretnom slučaju u odnosu na ocjenu roka zastare potraživanja došlo do proizvoljne primjene i tumačenja materijalnog propisa, čl. 374. i 372. ZOO-a, koje odredbe, prema apelantovim navodima, revizijski sud nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Federalno pravobranilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da je apelacija neosnovana, da je Vrhovni sud u svojoj presudi od 7. augusta 2008. godine, u smislu svojih zakonom utvrđenih ovlaštenja, donio predmetnu presudu na zakonit način, te da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, pa, stoga, predlaže Ustavnom sudu da apelaciju odbaci kao nedopuštenu, odnosno odbije kao neosnovanu.
- 15.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je postupak pred ovim sudom proveden u skladu sa važećim zakonskim propisima, te tvrdi da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
- 16.Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe hronologiju postupanja ovog suda od podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude. Dalje, navodi da u postupku pred ovim sudom ni na koji način nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
V. Relevantni propisi
- 17.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Učesnici obligacionih odnosa jesu preduzeća i druge društveno-pravne osobe, pojedinci i građansko-pravne osobe.
Član 25.
(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore primjenjuju se na sve vrste ugovora, osim ako za ugovore u privredi nije izričito drukčije određeno.
(2) Ugovori u privredi su, u smislu ovog zakona, ugovori što ih preduzeća, te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet njihovog poslovanja ili u vezi s tim djelatnostima.
Š...Ć
Član 361.
- 1)Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano.
Š...Ć
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Član 372.
- 1)Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
- 2)Isto važi za anuitete kojima se u jednakim, i naprijed određenim, povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.
Član 374.
(1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.
VI. Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000710 od 7. augusta 2008. godine, koju je apelant primio 29. augusta 2008. godine i protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 13. oktobra 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 22.Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000710 od 7. augusta 2008. godine tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
Pravo na pravično suđenje
- 23.Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju, vođen je sudski postupak radi isplate duga i obračuna zakonskih zateznih kamata na taj dug. Utvrđivanje ima li neko pravo na naplatu duga ulazi u okvir "građanskih prava i obaveza". Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.
- 24.U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelacije odnosi na apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odredbe ZOO-a, u vezi sa računanjem rokova zastare potraživanja. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 25.Apelant u konkretnom slučaju osporava presudu Vrhovnog suda ističući da je ona zasnovana na izmijenjenom stanovištu sudske prakse u vezi sa računanjem rokova zastare potraživanja između pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, koja je u odnosu na konkretan postupak izmijenjena nakon donošenja prvostepene i drugostepene presude, odnosno dvije godine od dana donošenja drugostepene presude, odnosno od pravosnažnog okončanja ovog postupka i koja se zasniva na pravnom stanovištu iz Odluke Ustavnog suda BiH broj AP 619/04 od 27. maja 2005. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 69/05) i Odluke Ustavnog suda FBiH broj U-2/08 od 27. maja 2008. godine ("Služene novine FBiH" broj 41/08). Također, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju u odnosu na ocjenu roka zastare utuženog potraživanja došlo do proizvoljne primjene i tumačenja materijalnog propisa, konkretno čl. 374. i 372. ZOO-a.
- 26.U odnosu na apelantove navode u pogledu obračunate kamate po računima koji su plaćeni mimo utvrđenog roka, odnosno sa zakašnjenjem, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasno i precizno obrazloženje pozivajući se na odredbu člana 372. ZOO-a, tj. da se u konkretnom slučaju radi o sporednom potraživanju koje dospijeva godišnje ili mjesečno, pa je primjenom navedene odredbe zakona zaključio da je u predmetnom slučaju rok zastarjelosti tri godine, bez obzira na osnov iz kojeg potječe glavno potraživanje. Stoga, Ustavni sud u vezi sa ovim apelantovim navodima smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i argumentirano obrazloženje, koje zadovoljava osnovne principe prava na pravično suđenje.
- 27.Što se tiče navoda u vezi sa dugom po osnovu neisplaćenih računa tuženog za isporučenu robu, Ustavni sud, također, nalazi da nije arbitraran stav Vrhovnog suda kada je u konkretnom predmetu na osnovu dokaza izvedenih tokom trajanja postupka zaključio da su nižestepeni sudovi bili dužni primijeniti odredbu člana 374. ZOO-a, kojom je predviđen rok zastare od tri godine jer se radi o međusobnim potraživanjima između pravnih lica. Dakle, imajući u vidu potrebu osiguranja principa ravnopravnosti između društveno-pravnih lica i ostalih pravnih lica u sadašnjoj vlasničkoj strukturi, nema opravdanja za različite rokove zastarjelosti u međusobnim potraživanjima svih pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, bez obzira na strukturu kapitala pravnog lica. Prema tome, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u svojoj odluci nije arbitrarno primijenio član 374. ZOO-a, te da je Vrhovni sud svoj stav potkrijepio i praksom iz Odluke Ustavnog suda broj AP 619/04 od 27. maja 2005. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 69/05) i Odluke Ustavnog suda FBiH broj U-2/08 od 27. maja 2008. godine ("Služene novine FBiH" broj 41/08).
- 28.Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge svog stava prvenstveno ocjenjujući institut "društveno-pravnog lica" u kontekstu vlasničke transformacije privrednih subjekata i promjena vlasničke strukture u njima kroz proces privatizacije, što čini dio ekonomskog sistema države Bosne i Hercegovine. U tom smislu je i odredbu člana 374. stav 1. ZOO-a u dijelu koji govori o "međusobnim potraživanjima društveno-pravnih lica" tumačio kao međusobno potraživanje ostalih pravnih lica, dakle, bez obzira na strukturu njihovog vlasničkog kapitala. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud izričito pozvao na relevantne odredbe ZOO-a, a samo uzgred je svoje stanovište potkrijepio i Odlukom Ustavnog suda broj AP 619/04. Ustavni sud, također, zapaža da ni sam apelant ne spori da je on pravno lice koje u obliku registriranog zanimanja obavlja privrednu djelatnost i sklapa sa drugim pravnim licima ugovore u privredi. Stoga, ukoliko se uopće može postaviti to pitanje, u okolnostima nakon vlasničke transformacije, još teže bi bilo objasniti zašto se na apelanta ne bi primjenjivale odredbe ZOO-a koje se odnose na pravne subjekte koji zaključuju ugovore u privredi (vidi Ustavni sud, Odluka broj 3204/07 od 15. juna 2010).
- 29.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenih odluka Ustavnog suda može primijeniti i u ovom slučaju, jer je ZOO propisao vremensko ograničenje ostvarivanja prava uopće, kao i u posebnim slučajevima u koje spada i potraživanje iz člana 374. ZOO-a, a Vrhovni sud je u konkretnom slučaju ispitao pitanje blagovremenosti apelantovog zahtjeva za isplatu duga, pa, s tim u vezi, i način obračuna zakonske zatezne kamate, te je za svoju odluku dao jasno i argumentirano obrazloženje, koje zadovoljava osnovne principe prava na pravično suđenje.
- 30.Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 31.S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na imovinu, jer su navodi iz apelacije o navodnoj povredi prava na imovinu identični navodima u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
- 32.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud jasno obrazložio svoju odluku vezano za apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u pogledu načina obračuna zakonskih zateznih kamata primjenom relevantnih odredbi članova 374. i 372. ZOO-a, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan.
- 33.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.