USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4429/11, rješavajući apelaciju Nermina Čataka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nermina Čataka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035745 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Nermin Čatak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupaju Salih Hodžić i Edin Hergić, advokati iz Bihaća, podnio je 16. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 035745 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, čije je sjedište u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 21. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. augusta 2014. godine, a Pravobranilaštvo 30. jula 2014. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Disciplinski postupak
- 5.Disciplinski postupak protiv apelanta vođen je pred organima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUPRS). Apelantu se stavljalo na teret da je 2. juna 2003. godine (radeći kao policajac u sastavu pješačke patrole sa kolegom Ć.S.), vršeći kontrolu saobraćaja na lokalnom putu, od vozača teretnog motornog vozila K.D. naplatio novčanu kaznu u iznosu od 40 KM za koju nije izdao priznanicu (potvrdu). Nakon provedenog disciplinskog postupka apelant je proglašen odgovornim za navedene radnje koje su okvalificirane kao teža povreda radne dužnosti iz člana 4. stav 2. tačka 24. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika MUP-a RS, te mu je Rješenjem prvostepene disciplinske komisije broj 10-05/1-125-104/03 od 13. oktobra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem drugostepene disciplinske komisije broj 05/2-125-297 od 18. februara 2004. godine, izrečena disciplinska mjera – prestanak radnog odnosa.
Krivični postupak
- 6.Okružno tužilaštvo Banja Luka je protiv apelanta i Ć.S. podnijelo optužnicu broj Kt-II-434/04 od 16. marta 2005. godine kojom im je stavljalo na teret izvršenje krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337/3. u vezi sa članom 23. KZRS. U optužnici je navedeno da je apelant zahtijevao i naplatio novčanu kaznu od K.D. u iznosu od 40 KM, a Ć.S. da je propustio da evidentira kaznu u izvještaju, te da su novac zadržali za sebe. Optuženi Ć.S. je priznao krivicu, te prihvatio sankciju predloženu krivičnim nalogom, dok se apelant izjasnio da je nevin. Nakon provedenog krivičnog postupka Osnovni sud u Banjoj Luci je donio Presudu broj K-1216/05 od 25. januara 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kž-07-000 224 od 27. augusta 2007. godine i kojom je apelant oslobođen optužbe za izvršenje navedenog krivičnog djela.
- 7.U obrazloženjima navedenih presuda navodi se da je na temelju dokaza izvedenih u krivičnom postupku utvrđeno da je 2. juna 2003. godine apelant bio u patroli na navedenom lokalitetu, ali da je vođa patrole bio policajac Ć.S. Na temelju iskaza policajca V.S. utvrđeno je da je apelant ranije, uglavnom, bio u patrolama sa ovim policajcem, te da druge kolege u stanici nisu htjele da rade sa apelantom, jer je bilo poznato da nije sklon uzimanju novca. Uvidom u relevantne isprave utvrđeno je da je kamion koji je vozio oštećeni K.D. prevozio teret preduzeća čija je vlasnica supruga (trećeg) policajca K.J., koji je zaposlen u istoj stanici u kojoj rade apelant i Ć.S. Iz iskaza oštećenog K.D. utvrđeno je da je zaustavljanje i kontrolu njegovog teretnog vozila započeo policajac Ć.S., a imajući u vidu da je prilikom vršenja kontrole policajac Ć.S. izvršio uvid u otpremnice o prevozu tereta, sud je zaključio da je policajcu Ć.S. moralo biti poznato da oštećeni K.D. prevozi teret firme za koju je posredno (preko trećeg lica) interesno vezan njegov kolega, policajac K.J. Sud je, dalje, analizom iskaza Ć.S. i K.D., te uvidom u dokumentaciju o prevozu tereta utvrdio da je policajcu Ć.S., kao i oštećenom K.D. moralo biti poznato da se prevozi teret čije je osovinsko opterećenje znatno veće od propisanog, kao i da za ovu vrstu prekršaja nije predviđena mandatna kazna. Prema mišljenju suda, policajac Ć.S. je imao namjeru da ne procesuira ovaj prekršaj, ali je prethodno htio da vidi apelantovu reakciju (s obzirom na to da je znao da apelant nije sklon da uzima novac), te ga je pozvao da se pridruži pregledu predmetnog vozila, nakon što je apelant završio kontrolu drugog vozila. Na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant, nakon što se pridružio pregledu predmetnog vozila, sugerirao da se podnese prekršajna prijava, a ne da se naplati novčana kazna na licu mjesta, te da je na inicijativu oštećenog K.D. primio novčanicu od 100 KM (s obzirom na to da je oštećenom K.D. nesporno bilo u interesu da ne dođe do procesuiranja prekršaja, jer bi tada novčana kazna bila mnogo veća), te vratio iznos od 60 KM, ali da nije dokazano da je to bio izraz apelantove slobodne volje, kao što nije ni dokazano ko je uzeo iznos od 40 KM. Sud je naglasio da posebnu sumnju u ovom slučaju izaziva činjenica da je oštećeni K.D. interesno vezan za trećeg policajca iz iste policijske stanice. Sud je smatrao (imajući u vidu iskaz oštećenog K.D., kao i okolnosti pod kojim je K.D. podnio prijavu u vezi sa ovim događajem) da je upravo treće lice (policajac K.J.) bio zainteresiran da ukloni policajca (apelanta) za kog je znao da nije sklon da uzima novac, te da dosljedno kontrolira saobraćaj. Sud je naveo da je prilikom donošenja odluke imao u vidu rješenja disciplinske komisije koja su donesena protiv apelanta, ali da je donio bitno različite zaključke o odlučnim činjenicama na temelju dokaza provedenih u ovom krivičnom postupku.
Parnični postupak
- 8.Apelant je 11. marta 2004. godine podnio tužbu radi poništenja rješenja disciplinskih komisija o prestanku radnog odnosa, vraćanja na radno mjesto koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa, isplate neisplaćenih plaća, te uplate doprinosa propisanih zakonom. Nakon provedenog parničnog postupka Osnovni sud je donio Presudu broj 71-0-P-035745-08-P od 19. maja 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 035745 09 Gž od 11. decembra 2009. godine, kojom je usvojio tužbu koju je podnio apelant.
- 9.U obrazloženjima navedenih presuda sudovi su naglasili da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog kao policajac, te da mu je odlukama prvostepene (13. oktobra 2003. godine) i drugostepene (18. februara 2004. godine) disciplinske komisije izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, kao i da je apelant presudama Osnovnog (25. januara 2007. godine) i Okružnog suda (27. augusta 2007. godine) oslobođen krivične odgovornosti za krivično djelo koje mu se stavljalo na teret (zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja).
- 10.S druge strane, sudovi su naglasili da je među parničnim strankama sporno da li su zakonite odluke prvostepene i drugostepene disciplinske komisije.
- 11.Radi rješavanja spornih pitanja, sudovi su ocijenili dokaze koji su izvedeni u parničnom postupku. Sudovi su naglasili da se radnje koje su apelantu stavljene na teret u disciplinskom postupku u potpunosti preklapaju sa radnjama koje su apelantu stavljene na teret u krivičnom postupku, te da je u odnosu na iste pravne kvalifikacije (zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja) odlučivano na osnovu istog činjeničnog stanja kako u disciplinskom, tako i u krivičnom postupku. U obrazloženjima presuda ukazano je da je članom 2. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tuženog navedeno da odgovornost za krivično djelo i prekršaj ne isključuju disciplinsku odgovornost radnika ako ista radnja predstavlja (i) povredu radnih obaveza i dužnosti. Međutim, sudovi su naglasili da navedeno nije značajno u konkretnom slučaju, jer se ovdje ne radi o razlici između ovih dviju vrsta odgovornosti, nego o nedokazanosti činjenica od kojih zavisi postojanje (same) odgovornosti s obzirom na to da radnje koje su stavljene na teret apelantu nisu dokazane provođenjem disciplinskog postupka. Sudovi su ukazali da su u predmetnom parničnom postupku, radi utvrđivanja da li postoji ili ne postoji konkretna povreda radne dužnosti, ocijenili iskaz apelanta koji je saslušan kao parnična stranka i koji je negirao da je iznos od 40 KM zadržao za sebe a, sa druge strane, sudovi su posebno ocijenili da tuženi nije predlagao druge dokaze kojim bi dokazao svoje navode da je povreda radne dužnosti učinjena, tj. tuženi nije dokazao da je apelant prisvojio novac kao otkazni razlog za disciplinski prekršaj koji je apelantu stavljen na teret.
- 12.Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 035745 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine usvojio reviziju tuženog, te je preinačio prasudu Okružnog suda od 11. decembra 2009. godine na način da je usvojio žalbu tuženog i preinačio presudu Osnovnog suda od 19. maja 2009. godine tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nije sporno postojanje disciplinskog prekršaja koji je u odnosu na apelanta utvrđen rješenjima prvostepene i drugostepene disciplinske komisije. Dalje, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da taj sud smatra da su Osnovni i Okružni sud usvojili apelantov tužbeni zahtjev isključivo zbog toga što je apelant za iste radnje oslobođen krivične odgovornosti u krivičnom postupku koji je okončan presudom Okružnog suda od 27. augusta 2007. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da su disciplinska i krivična odgovornost dvije samostalne pravne odgovornosti, ali da pritom krivična odgovornost ne isključuje disciplinsku odgovornost, jer isti životni događaj može predstavljati i povredu radne obaveze i krivično djelo. Vrhovni sud je naglasio da nije sporno da je rješenjima disciplinske komisije utvrđeno da je apelant učinio težu povredu radne obaveze (zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja) iz člana 4. stav 2. tačka 24. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tuženog, te da je, stoga, bez značaja što je apelant pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 25. januara 2007. godine oslobođen optužbe za krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337/3. KZRS.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.U apelaciji se ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je nejasno na osnovu čega Vrhovni sud u osporenoj presudi tvrdi da nije sporno postojanje disciplinskog prekršaja za koji je apelant proglašen odgovornim rješenjima prvostepene i drugostepene disciplinske komisije. Naglašava se da apelant sve vrijeme konstantno tvrdi da nije počinio disciplinski prekršaj za koji je proglašen odgovornim, te da je tokom postupka pred Osnovnim i Okružnim sudom, na nesporan način, utvrđeno da tuženi nije dokazao postojanje predmetnog disciplinskog prekršaja. Prema apelantovom mišljenju, ukoliko Vrhovni sud tvrdi da nije sporno postojanje predmetnog disciplinskog prekršaja, on na taj način mijenja činjenično stanje utvrđeno pred nižestepenim sudovima, što predstavlja povredu člana 241. Zakona o parničnom postupku RS. Apelant ukazuje na stav Vrhovnog suda da su disciplinska i krivična odgovornost samostalne pravne odgovornosti koje se utvrđuju u posebnim postupcima i da pri tome krivična odgovornost ne isključuje disciplinsku odgovornost. S tim u vezi, naglašava se da Osnovni i Okružni sud ne spore da su disciplinska i krivična odgovornost samostalne odgovornosti, odnosno da krivična odgovornost ne isključuje disciplinsku. Međutim, apelant ukazuje na to da su ti sudovi u parničnom postupku ocijenili sve predložene dokaze (uključujući i presude kojima je apelant oslobođen krivične odgovornosti), te da su na osnovu dokaza izvedenih u parničnom postupku zaključili da tuženi nije dokazao da je apelant počinio predmetni disciplinski prekršaj.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Vrhovni sud je ostao pri svojim stavovima iz osporene presude, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Pravobranilaštvo je, također, predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 15.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI. Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 035745 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. novembra 2011. godine a apelacija je podnesena 16. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 21.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 22.Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odnosio na zaštitu prava iz radnog odnosa u kom je apelant pokušao osporiti zakonitost odluka na temelju kojih mu je izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. S obzirom na to da se radi o zaštiti prava iz radnog odnosa, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv, te će Ustavni sud, u okviru svojih nadležnosti i u skladu sa svojom praksom, te praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ispitati da li je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 23.Ključno pitanje koje je pokrenuto apelacijom i na koje treba da odgovori Ustavni sud jeste da li je proizvoljan stav Vrhovnog suda da su presude Osnovnog i Okružnog suda donesene isključivo na temelju toga što je apelant oslobođen optužbe u krivičnom postupku za radnje koje se odnose na iste činjenice za koje je proglašen odgovornim u disciplinskom postupku, te da li su, slijedeći to, nezakonite presude Osnovnog i Okružnog suda, jer su krivična i disciplinska odgovornost dvije odvojene odgovornosti, te jer (ne)postojanje prve odgovornosti ne isključuje postojanje druge odgovornosti. Međutim, prije odgovora na navedeno pitanje Ustavni sud treba da odgovori na pitanje šta u kontekstu konkretnog slučaja znači činjenica da je apelant u krivičnom postupku oslobođen optužbe za radnje koje se odnose na iste činjenice za koje je proglašen odgovornim u disciplinskom postupku i za koje mu je izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Ovo pitanje povezano je sa stavom redovnih sudova da su krivična i disciplinska odgovornost dvije odvojene odgovornosti, te da (ne)postojanje krivične odgovornosti ne isključuje postojanje disciplinske odgovornosti.
- 24.Prilikom odgovora na prvo pitanje Ustavni sud će ukazati na praksu Evropskog suda za koju smatra da je relevantna u konkretnom slučaju. Predmet Šikić protiv Hrvatske, koji je okončan presudom Evropskog suda od 15. jula 2010. godine (zahtjev broj 9143/08), odnosio se na aplikaciju policajca kojem je prestao radni odnos zbog prekoračenja policijskih ovlaštenja i nesavjesnog obavljanja službe, dok je u krivičnom postupku protiv aplikanta nadležni tužilac odustao od optužbe koja se odnosila na iste činjenice koje su poslužile kao osnova za prestanak aplikantovog radnog odnosa. U navedenom predmetu Evropski sud je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje, ali samo u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, Evropski sud je usvojio (i) stav u pogledu toga da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije zbog toga što je aplikantu prekinut radni odnos zbog istih činjenica u odnosu na koje je nadležni tužilac odustao od optužbe. Napominje se da su u navedenom predmetu presude sudova iz Republike Hrvatske bile zasnovane (i) na stavu iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2220/2002 od 15. septembra 2004. godine koji u relevantnom dijelu glasi: "…Odgovornost za teže povrede radne discipline u disciplinskom postupku može se utvrditi i bez odluke krivičnog suda bez obzira što povreda radne obaveze može istovremeno predstavljati i krivično djelo. U disciplinskom postupku utvrđuju se elementi povrede radne discipline pri čemu nije nužno da su se istovremeno ostvarili i elementi nekog krivičnog djela, pa je u tom smislu disciplinska odgovornost šira od krivične odgovornosti. Stoga, time što je u disciplinskom postupku podnosilac proglašen krivim zbog povrede radne discipline, uprkos tome što je u krivičnom postupku oslobođen optužbe, podnosiocu nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno članom 28. Ustava…" (vidi tačku 12. odluke Evropskog suda u predmetu Šikić protiv Hrvatske).
- 25.U navedenom predmetu Evropski sud je naglasio: "…Sud smatra da, kada krivični postupak završi prije podizanja formalnog optužnog akta, bez obzira na osnovu za obustavu tog postupka, nepostojanje osuđujuće presude u krivičnom postupku protiv nekog lica sačuvat će se, uz poštivanje načela presumpcije nevinosti, u svakom drugom postupku bez obzira na njegovu prirodu, uključujući i postupak prestanka radnog odnosa tog lica u državnoj službi…Stoga se član 6. stav 2. primjenjuje na okolnosti ovog predmeta" (vidi tačku 47. odluke Evropskog suda u predmetu Šikić protiv Hrvatske).
- 26.Dalje, u pogledu pozivanja nacionalnih sudova na različit standard dokaza koji se traži u disciplinskom postupku od standarda dokaza koji se traži za osuđujuću odluku u krivičnom postupku, Evropski sud je (vidi tačku 53. odluke Evropskog suda u predmetu Šikić protiv Hrvatske) naglasio da je već prihvatio opravdanost sličnog obrazloženja u kontekstu građanske odgovornosti za izvanugovornu štetu u predmetu Y protiv Norveške u kojem je navedeno da:
"41…činjenica da je neka radnja koja može dovesti do građanskog zahtjeva za naknadu na temelju prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, također, pokrivena objektivnim konstitutivnim elementom krivičnog djela ne bi mogla, bez obzira na njenu težinu, osigurati dovoljnu osnovu za to da se neko lice navodno odgovorno za djelo u kontekstu predmeta za izvanugovornu odgovornost za štetu smatra 'optuženim za krivično djelo'. Ni činjenica da se dokazi iz krivičnog postupka koriste da se utvrde građanskopravne posljedice tog djela ne bi mogla opravdati takvu karakterizaciju. Inače bi, kako pravilno ukazuje Vlada, član 6. stav 2. dao odluci o oslobađanju od krivične odgovornosti neželjen učinak sprečavanja mogućnosti žrtve da zatraži naknadu štete na temelju građanskog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, povlačeći za sobom arbitrarno i nerazmjerno ograničenje njegovog ili njezinog prava na pristup sudu na temelju člana 6. stav 1. Konvencije. To bi, onda, moglo dati počiniocu koji je oslobođen, a koji bi bio smatran odgovornim prema građanskom teretu dokaza, prednost koja mu ne pripada da izbjegne svaku odgovornost za svoje radnje. Takvo široko tumačenje ne bi bilo poduprto niti formulacijom člana 6. stav 2, niti bilo kojom zajedničkom osnovom u nacionalnim sistemima unutar zajednice Konvencije. Upravo suprotno, u značajnom broju država ugovornica oslobađanje od krivične odgovornosti ne sprečava utvrđenje građanske odgovornosti u odnosu na iste činjenice.
Stoga, Sud smatra da, iako oslobađanje od krivične odgovornosti treba biti zadržano u postupku za naknadu štete, ono ne treba sprečavati utvrđivanje građanske odgovornosti za plaćanje naknade štete koja proizlazi iz istih činjenica na osnovi manje strogog tereta dokaza (vidi, mutatis mutandis, predmet X v. Austrija broj 9295/81, odluka Komisije od 6. oktobra 1992. godine, Decisions and Reports (D.R.) 30, str. 227, MC v. Ujedinjeno Kraljevstvo broj 11882/85, odluka od 7. oktobra 1987, D.R. 54, str. 162).
- 42.Međutim, ako nacionalna odluka o naknadi štete sadrži izjavu koja imputira krivičnu odgovornost tuženog, to može dovesti do pitanja koje spada u doseg člana 6. stav 2. Konvencije.
- 43.Sud će, stoga, ispitati pitanje da li su domaći sudovi postupali na takav način ili upotrijebili takve izraze u svom obrazloženju koji stvaraju jasnu vezu između krivičnog predmeta i postupka za naknadu štete koji iz njega proizlazi, kako bi opravdali prošireni opseg primjene člana 6. stav 2. na ovo drugo."
- 27.U završnim razmatranjima Evropski sud u tački 55. odluke u predmetu Šikić protiv Hrvatske naglasio je: "U pogledu utvrđivanja u krivičnom postupku protiv podnosioca zahtjeva, Sud primjećuje da se od istih optužbi protiv podnosioca zahtjeva odustalo, jer je državna advokatura smatrala da ponašanje podnosioca zahtjeva u spornoj prilici nije predstavljalo krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti. Međutim, u tom postupku nije bilo utvrđeno da podnosilac zahtjeva nije počinio djela o kojima je riječ. S tim u vezi, nije obavljena nikakva ocjena. U takvim okolnostima organi koji vode postupak za prestanak radnog odnosa podnosioca zahtjeva bili su slobodni da izvrše svoju vlastitu ocjenu da li je podnosilac zahtjeva djelovao na način kako mu se stavlja na teret. Ministarstvo unutrašnjih poslova je utvrdilo da podnosilac zahtjeva nije propisno evidentirao i izvijestio o saobraćajnoj nesreći u kojoj je učestvovao vozač policijskog vozila. Ti nalazi su bili dovoljni da se utvrdi da je podnosilac zahtjeva povrijedio radnu disciplinu. Sud smatra da je upravni organ bio ovlašten i sposoban da neovisno utvrdi činjenice predmeta koji je pred njim. Pri tome Sud ne smatra da je bila data bilo kakva izjava koja bi dovela u pitanje pravo podnosioca zahtjeva da se smatra nevinim."
- 28.Ustavni sud smatra da se stavovi iz navedene presude Evropskog suda mogu primijeniti u ovom slučaju, mada postoje određene razlike. Naime, za razliku od predmeta Šikić protiv Hrvatske, apelant se ne poziva na kršenje prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Međutim, da bi Ustavni sud odgovorio na osnovno pitanje koje se odnosi na opće standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora prethodno ispitati stav redovnih sudova u pogledu odvojenosti krivične od disciplinske odgovornosti, te različitog standarda dokazivanja koji se zahtijeva za ove dvije odgovornosti. Stoga će se Ustavni sud koristiti stavovima iz presude Evropskog suda u predmetu Šikić protiv Hrvatske iako su ti stavovi usvojeni putem ispitivanja člana 6. stav 2. Evropske konvencije, jer će u ovom slučaju ti stavovi pomoći da se da kvalitetniji odgovor na pitanje da li je postupak protiv apelanta bio u cjelini pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 29.Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu neposredno nakon okončanja disciplinskog postupka, te da je za vrijeme trajanja parničnog postupka nadležni sud u krivičnom postupku donio oslobađajuću presudu u apelantovu korist za radnje koje se odnose na iste činjenice za koje je proglašen odgovornim u disciplinskom postupku. U parničnom postupku su, prema mišljenju Ustavnog suda, Osnovni i Okružni sud sasvim ispravno uzeli u obzir činjenicu da je apelant u krivičnom postupku oslobođen optužbi za radnje koje se odnose na iste činjenice za koje je proglašen odgovornim u disciplinskom postupku. Takav stav redovnih sudova je potpuno u skladu sa praksom Evropskog suda iz presude Šikić protiv Hrvatske prema kojoj "…oslobađanje od krivične odgovornosti treba biti zadržano u postupku…" (vidi tač. 47. i 53. navedene presude Evropskog suda), tim prije što je u ovom slučaju (za razliku od navedenog predmeta pred Evropskim sudom u kojem je nadležni tužilac odustao od optužbe) apelant meritornom presudom oslobođen odgovornosti i u kojem je krivični sud detaljno ocijenio dokaze u pogledu iste radnje za koju je apelant proglašen odgovornim u disciplinskom postupku. Stoga, u kontekstu navedene prakse Evropskog suda, ne bi mogao biti održiv stav iz osporene presude Vrhovnog suda da je "…bez značaja što je tužilac za krivično djelo zloupotreba službenog položaja iz člana 337/3. KZRS u vezi sa članom 23. KZRS oslobođen optužbe pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-1216/05 od 25. januara 2007. godine…" (vidi stranicu 3, posljednji pasus osporene presude Vrhovnog suda). Naime, ukoliko bi se u disciplinskom ili parničnom postupku koji se vode za iste radnje za koje je stranka oslobođena odgovornosti u krivičnom postupku polazilo od stava da je bez značaja to što je stranka oslobođena odgovornosti u krivičnom postupku, to bi, prema citiranoj praksi Evropskog suda, predstavljalo kršenje načela presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Međutim, činjenica da je neko oslobođen odgovornosti u krivičnom postupku, prema citiranoj praksi Evropskog suda koju podržava i Ustavni sud, ne sprečava zainteresirane stranke da u parničnom ili disciplinskom postupku pokušaju da dokažu svoju odgovornost ili neodgovornost koja proizlazi iz istih činjenica (koje su korištene za dokazivanje istih radnji u krivičnom postupku), ali na temelju manje strogog tereta dokazivanja (vidi stav 53. presude Evropskog suda u predmetu Šikić protiv Hrvatske).
- 30.Prema mišljenju Ustavnog suda, Osnovni i Okružni sud uzeli su u obzir činjenicu da je apelant u krivičnom postupku oslobođen optužbe za radnje koje se odnose na iste činjenice za koje je proglašen odgovornim u disciplinskom postupku, ali ne na način da su isključivo na temelju oslobađajuće presude ovi sudovi donijeli odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu. Osnovni i Okružni sud su u obrazloženjima svojih presuda (vidi str. 7. i 8. prvostepene presude i str. 3. i 4. drugostepene presude) detaljno i eksplicitno ukazali na odvojenost krivične od disciplinske odgovornosti, te ocijenili sve dokaze koji se odnose na postojanje apelantove odgovornosti za predmetni disciplinski prekršaj. Upravo obrazloženja presuda Osnovnog i Okružnog suda ukazuju na to da su odvojene krivična od disciplinske odgovornosti, te da je apelant sve vrijeme osporavao svoju odgovornost u disciplinskom postupku, kao i da je to ponovio (saslušanjem u statusu stranke) u parničnom postupku. Ustavni sud primjećuje da tuženi u parničnom postupku nije izvodio posebne dokaze kojim bi dokazao da je apelant prisvojio (npr., saslušanje oštećenog K.D. ili policajca Ć.S.), već se (očigledno) oslonio na dokaze koji su ranije izvedeni u disciplinskom postupku. Međutim, te dokaze je (s obzirom na to da se radi o radnjama koje se odnose na iste činjenice) razmotrio (i) sud u krivičnom postupku. Pri postojanju takvih okolnosti Osnovni i Okružni sud su smatrali da tuženi nije dokazao apelantovu odgovornost za predmetni disciplinski prekršaj, te su zbog toga (nedostatka dokaza u parničnom postupku, a ne zbog toga što je apelant oslobođen u krivičnom postupku) usvojili apelantov tužbeni zahtjev.
- 31.Stoga, Ustavni sud smatra da se u apelaciji s pravom ukazuje da je nejasno na osnovu čega Vrhovni sud tvrdi da nije sporno postojanje disciplinskog prekršaja za koji je apelant proglašen odgovornim u disciplinskom postupku. Prema mišljenju Ustavnog suda, činjenica da u parničnom postupku egzistiraju rješenja iz disciplinskog postupka ne može, sama po sebi, dovesti do zaključka da je nesporno postojanje predmetnog disciplinskog prekršaja (na šta ukazuje Vrhovni sud u osporenoj presudi), jer bi to obesmislilo, odnosno učinilo iluzornom tužbu predviđenu zakonom radi zaštite prava iz radnog odnosa u kojoj se može osporavati (kao što je bilo u konkretnom slučaju) odgovornost za disciplinski prekršaj za koji je prethodno utvrđena odgovornost u disciplinskom postupku.
- 32.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da su Osnovni i Okružni sud usvojili apelantovu tužbu isključivo zbog toga što je apelant oslobođen odgovornosti u krivičnom postupku. S obzirom na to da je na temelju proizvoljnog stava Vrhovni sud preinačio presude Osnovnog i Okružnog suda, te odbio apelantovu tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa, Ustavni sud smatra da je posljedica toga bilo kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, odnosno da postupak nije bio u cjelini pravičan kako je to propisano članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 33.Stoga, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 34.Ustavni sud zaključuje da je arbitraran stav Vrhovnog suda da su Osnovni i Okružni sud usvojili tužbeni zahtjev isključivo zbog toga što je apelant oslobođen optužbe za iste radnje za koje je proglašen odgovornim u disciplinskom postupku. Naime, Osnovni i Okružni sud su u obrazloženjima osporenih presuda jasno ukazali da je odvojena krivična od disciplinske odgovornosti, te su, u skladu sa praksom Evropskog suda, uzeli u obzir činjenicu da je apelant oslobođen odgovornosti u krivičnom postupku, ali svoje odluke nisu donijeli na temelju te činjenice, već zbog toga što tuženi u parničnom postupku nije dokazao da je apelant počinio predmetni disciplinski prekršaj. Stoga je, zbog arbitrarnog stava Vrhovnog suda, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 35.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 36.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.