USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1758/15, rješavajući apelaciju Azre Miletić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Azre Miletić podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 017381 15 Kv od 9. marta 2015. godine i S1 2 K 017381 15 Krn 2 od 28. februara 2015. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija Azre Miletić podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 017381 15 Kv4 od 1. aprila 2015. godine i S1 2 K 017381 15 Krn 6 od 23. marta 2015. godine u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Miletić podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 017381 15 Kv4 od 1. aprila 2015. godine i S1 2 K 017381 15 Krn 6 od 23. marta 2015. godine, S 1 2 K 017381 15 Kv od 9. marta 2015. godine i S1 2 K 017381 15 Krn 2 od 28. februara 2015. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Azra Miletić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Edina Rešidović i Jasenka Rešidović, advokati iz Sarajeva, i Dragan Barbarić, advokat iz Mostara, podnijela je 14. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 017381 15 Kv4 od 1. aprila 2015. godine i S1 2 K 017381 15 Krn 6 od 23. marta 2015. godine, S 1 2 K 017381 15 Kv od 9. marta 2015. godine i S1 2 K 017381 15 Krn 2 od 28. februara 2015. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da bez daljnjeg odgađanja dostavi apelantici, odnosno njezinoj odbrani, naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji i naredbe o provođenju istrage, kako bi mogla ostvariti svoja zakonska i ustavna prava.
- 2.Na osnovu člana 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od apelantice je zatraženo 30. aprila 2015. godine da precizira apelaciju. Apelantica je precizirala apelaciju, odnosno dostavila dopunu apelacije 6. maja 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 11. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Sud BiH i Tužiteljstvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 18. i 19. maja 2015. godine.
III. Činjenično stanje
a) U odnosu na rješenja o određivanju pritvora
- 5.Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj S1 2 K 017381 15 Krn 2 od 28. februara 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Krivičnog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 017381 15 Kv od 9. marta 2015. godine, apelantici i još dvojici osumnjičenih je određen pritvor zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) u trajanju od mjesec dana, do 25. marta 2015. godine ili do nove odluke Suda BiH. U obrazloženju ovog rješenja Sud BiH je, ispitujući postojanje osnovane sumnje, naveo pojedinačne dokaze koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo i koje je razmotrio, pa je zaključio da svi ti dokazi jasno ukazuju da postoji osnovana sumnja da su apelantica i drugi osumnjičeni počinili krivična djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), kršenje zakona od strane sudije iz člana 238. KZBiH u vezi sa članom 53. KZBiH i davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZBiH. Obrazlažući ovakvo stajalište, Sud BiH je naveo da se uvidom u dokaze uvjerio da postoji osnovana sumnja da je apelantica, kao sutkinja Apelacijskog odjela Suda BiH i kao članica Vijeća Apelacijskog odjela, učestvovala u donošenju odluke po žalbenom postupku u predmetu Suda BiH broj S1 2K 008645 14 KžK po žalbama optuženih Rame Brkića i Senada Šabića za druga krivična djela, koji su zajedno s njom osumnjičeni u konkretnom predmetu za izvršenje navedenih krivičnih djela (u daljnjem tekstu: drugi osumnjičeni). Također je utvrđeno da je apelantica u istom tom predmetu bila predsjednica Vijeća Apelacijskog odjela.
- 6.Dalje, Sud BiH je naveo u prvostepenom rješenju da je apelantica, prema rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji, prije preduzimanja radnji izvršenja krivičnih djela za koja se sumnjiči, kontaktirala sa svjedokom S-1, koji je imao ulogu posrednika između apelantice i drugih osumnjičenih. Sud BiH je detaljno opisao apelanticin odnos sa ovim svjedokom, razgovore koje su vodili, a potom i prijedlog svjedoka da mu apelantica "učini uslugu, odnosno ustupak" u krivičnom predmetu koji je već bio u toku protiv drugih osumnjičenih. Ta "usluga" odnosila se na donošenje povoljnije ili oslobađajuće odluke protiv drugih osumnjičenih u tom drugom postupku. Dalje, iz dostavljenih dokaza Sud BiH je naveo da se uvjerio da se svjedok S-1 više puta susretao i kontaktirao sa drugim osumnjičenima, da su oni tražili da se lično sastanu sa apelanticom, ali da je svjedok S-1 to "izbjegao pozivanjem sutkinje na privatni mobitel, pa je, razgovarajući sa njom u prisutnosti osumnjičenih Šabića i Brkića, potvrdio poznanstvo i izvjesnost dogovora koji je ponudio".
- 7.Također, u obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je u vrijeme ostvarenih kontakata, po prijedlogu Tužiteljstva BiH, Sud BiH donio naredbu broj S1 2 K 017381 14 Krn kojom su određene posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima. Sud BiH je, dalje, obrazložio da dostavljeni dokazi ukazuju na to da je, u daljnjem toku provođenja posebnih istražnih radnji, utvrđeno da se apelantica više puta sastajala sa svjedokom S-1, da je iznosila detalje predmeta protiv drugih osumnjičenih i davala upute o postupanju odbrane u predmetu kojim je bila zadužena (termine zakazanih ročišta, imena optuženih u tom predmetu, podnescima koje apelantica kao predsjednica Vijeća dostavlja odbrani i Tužiteljstvu BiH u odnosu na iznošenje dokaza i sl.). Također, Sud je utvrdio da je podnesak koji je apelantica spominjala u presretnutom razgovoru, zaista, i otpremljen stranama u tom postupku. Tim podneskom se tužitelj u tom predmetu, kako je navedeno u obrazloženju prvostepenog rješenja, ograničio u predlaganju dokaza, odbijeni su pojedini prijedlozi, a zatraženo je i preispitivanje i reduciranje dokaznih prijedloga. Također, iz provedenih dokaza Sud BiH se uvjerio i da je apelantica, u razgovorima sa svjedokom S-1 koji su presretnuti, govorila o novčanim iznosima, investicijama u nekretnine, mogućnosti uplata za kupovinu nekretnina u iznosima do 30.000 KM koji ne podliježu finansijskim provjerama, načinima prikrivanja traga porijekla novca u smislu pravljenja pozajmica i sl. Dalje, Sud BiH je naveo da je svjedok S-1 izjavio da je "došlo i do isplate jednog dijela novca, koji je prethodno u ukupnoj cijeni za obećanu odluku određivao S-1", da je novac "primio od osumnjičenog Šabića", te da "dio novca koji je dao [apelantici] nikada nije dobio nazad, odnosno ista ga je zadržala". Sud BiH je zaključio da sve ovo "konstituira dovoljan stepen osnovane sumnje da je apelantica, koristeći poziciju predsjednika Apelacijskoga vijeća u predmetu Brkić Ramo i dr. stvarala potrebne uvjete za donošenje dogovorene i obećane odluke u korist optuženih u tom predmetu". Sud BiH se pozvao i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pa je ukazao da osnovana sumnja koja se traži u kontekstu održivosti mjere pritvora u istrazi nije i ne može biti istog kvaliteta i kvantiteta kao ona koja se traži za podizanje i potvrđivanje optužnice zbog čega je odbio sve prigovore odbrane koji su u tom pravcu izneseni na ročištu.
- 8.Osobito, Sud BiH je odbio prigovore apelanticine odbrane o nezakonitosti provođenja posebnih istražnih radnji i o nezakonitom provođenju pretresa apelanticinih prostorija uz pojedinačna obrazloženja razloga, pa je konstatirao da je apelantica tom prilikom koristila svoje pravo iz člana 58. j) ZKPBiH. Naime, kako je obrazloženo, iz navoda odbrane proizlazi da je advokatu Vasviji Vidović, koja je u apelanticino ime pristupila Sudu BiH, saopćeno da će u ovom predmetu biti pozvana kao svjedok, ali da je nakon toga apelantica insistirala da imenovana ostane prisutna u statusu advokata. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da ocjenjuje da je apelantica, kao osoba "koja je niz godina nositelj pravosudne funkcije", bila u mogućnosti da "adekvatno koristi sve zakonom predviđene mogućnosti prava na formalnu i materijalnu odbranu, te je angažiranje advokata Vidović pod opisanim uvjetima bio njezin izbor. Pitanje sukoba interesa nije u tom trenutku ostalo nepoznato [apelantici], koja je poučena o svojim pravima i slobodama u izboru i načinu njihovog ostvarivanja". Što se tiče provođenja posebnih istražnih radnji presretanjem komunikacija, Sud BiH je obrazložio da odredba člana 119. stav 3. ZKPBiH propisuje da će osoba protiv koje su te radnje određene biti o tome obaviještena bez odgađanja, nakon što radnje budu provedene. Međutim, kako je dalje naveo Sud BiH, u vrijeme apelanticinog lišavanja slobode te mjere su i dalje bile na snazi zbog čega nisu bili ispunjeni uvjeti iz navedne odredbe ZKPBiH.
- 9.U odnosu na primjenu člana 47. stav 1. ZKPBiH i pravo branitelja da ima uvid u dokaze, Sud BiH je naveo da je Tužiteljstvo BiH smatralo da bi "objelodanjivanje određenih dokaznih materijala odbrani u ovom trenutku ugrozilo dalji tok istrage", a "redigiranjem izjava svjedoka pod mjerama zaštite bio bi ugrožen njihov identitet i dovedena u pitanje svrha dodijeljenih mjera". Sud BiH je naveo da je Tužiteljstvo BiH na ovaj način iskoristilo ovlaštenja predviđena zakonom "pri čemu sud napominje da će ispitivanje zakonitosti istih biti omogućeno odbrani u slučaju podizanja optužnice, kada će moći ostvariti pravo uvida u sve spise i dokaze". U vezi sa ovim pitanjem, Sud BiH se pozvao i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, pa je zaključio da su i Sud BiH i Tužiteljstvo BiH postupili u skladu sa tom praksom.
- 10.Sud BiH je odbio i prigovor kršenja presumpcije nevinosti istupom rukovodioca Suda BiH u medijima, te prigovor pristranosti postupajućeg sudije u konkretnom predmetu. Naime, Sud BiH je obrazložio da obavještavanje javnosti o svim relevantnim događajima, postupcima i predmetima tog suda predstavlja njegovu dužnost u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama (u daljnjem tekstu: ZOSPI). Stoga je Sud BiH zaključio da time nije ni na koji način narušeno apelanticino pravo na odbranu, da iz toga "nije izveden niti jedan štetan zaključak", kao i da je u dosadašnjem toku postupka poštivano njezino pravo na nezavisan i nepristran sud. Također, Sud je odbio i prigovore koji se tiču kratkoće rokova za pripremanje odbrane, pozvavši se na odredbe čl. 135. i 139. ZKPBiH kojima su propisani rokovi u kojima se moraju provesti procesne radnje nakon lišavanja slobode.
- 11.Dalje, Sud BiH se bavio i pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPBiH. Sud BiH je zaključio da je samo pritvorski razlog iz tačke b) stava 1. člana 132. ZKPBiH osnovan, tj. da postoji dovoljno dokaza u ovoj fazi postupka da se zaključi da bi apelantica, ukoliko bi bila puštena na slobodu, mogla utjecati na nesmetan tok postupka o čemu je dao vrlo detaljna obrazloženja. Sud je pri tome naglasio činjenicu da je istraga protiv apelantice i drugih osumnjičenih na početku, da predstoji provođenje drugih brojnih dokaza koji su važni za postupak, te da je, stoga, "u ovom momentu neophodno preduzeti sve neophodne korake kako bi se zaštitio krivični postupak", kao i da je u ovoj fazi postupka to moguće osigurati samo mjerom pritvora. S druge strane, prijedlog da se pritvor odredi i prema tač. c) i d) stava 1. člana 132. ZKPBiH Sud BiH je odbio o čemu je, također, dao detaljne razloge u prvostepenom rješenju.
- 12.Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Apelacijsko vijeće je navelo da je još jednom razmotrilo pitanje postojanja osnovane sumnje u odnosu na apelanticu i da je zaključilo da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelantica i drugi osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Apelacijsko vijeće je detaljno obrazložilo takav zaključak i navelo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio to pitanje o čemu je dao dovoljne i jasne razloge koje prihvaća i to vijeće. Osim toga, Apelacijsko vijeće je naročito ukazalo da postojanje osnovane sumnje nije utvrđeno isključivo na osnovi rezultata posebnih istražnih radnji, ali i da su "provedene posebne istražne radnje na kojima se u odlučujućem dijelu temelji odluka o postojanju osnovane sumnje pribavljene zakonito i u skladu sa naredbama Suda". Dalje, Apelacijsko vijeće je navelo da je apelantica bila obaviještena i upoznata sa sadržajem dokaza na kojima se temelji osnovana sumnja u mjeri koja je bila neophodna za ispitivanje zakonitosti odluke o pritvoru.
- 13.Apelacijsko vijeće je prihvatilo i obrazloženje prvostepenog suda u vezi sa odlukom o uskraćivanju apelantici uvida u dokaze, zato što i to vijeće smatra da postoji bojazan da bi njihovo otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. U tom pravcu Apelacijsko vijeće je navelo da su "sadržaji određenih dokaza interpretirani kako u prijedlogu Tužiteljstva BiH, tako i na samom ročištu, te je njihov sadržaj iznesen i u obrazloženju pobijane odluke". Na taj način su, kako je Apelacijsko vijeće zaključilo, svi osumnjičeni obaviješteni o dokazima na kojima se temelji odluka o tome šta im se stavlja na teret, pa su neosnovani prigovori da je pogrešno primijenjena odredba člana 47. stav 2. ZKPBiH, kao i prigovor da je prekršeno pravo na odbranu. Također, Apelacijsko vijeće je odbilo i apelanticin prigovor da joj je pravo na odbranu prekršeno presretanjem razgovora osumnjičenog Brkića sa njegovim advokatom, ocijenivši da način provođenja posebnih istražnih radnji ni na koji način nije ugrozio odbranu u konkretnom slučaju. Osim toga, Apelacijsko vijeće je zaključilo da su neosnovani i apelanticini prigovori koji se odnose na kratkoću rokova o čemu je u cijelosti prihvatilo obrazloženje prvostepenog suda.
- 14.U odnosu na sumnje koje je apelantica iznijela u vezi sa zakonitošću posebnih istražnih radnji, Apelacijsko vijeće je navelo da su ti prigovori neosnovani, ali je napomenulo da apelantica zakonitost naredbi i načina na koji su te radnje provedene može ispitati u posebnom postupku. Također, Apelacijsko vijeće nije ispitivalo prigovore koje je apelantica iznijela u vezi sa pretresom njezinih prostorija, budući da je protiv odluke o pretresu apelantica izjavila posebnu žalbu, a odluka o pritvoru se "ne zasniva na dokazima koji su pribavljeni pretresom".
- 15.U odnosu na apelanticin prigovor da je sudija za prethodni postupak koji je postupao u konkretnom slučaju morao biti izuzet, Apelacijsko vijeće je navelo da je takav zahtjev trebalo da bude podnesen prije ili u trenutku donošenja pobijane odluke, te da se to vijeće nije upuštalo u eventualne razloge za izuzeće, zato što nema "funkcionalnu nadležnost za odlučivanje o tom pitanju". U svakom slučaju, Vijeće je zaključilo da apelantici ostaje mogućnost da takav zahtjev podnese u posebnom postupku.
- 16.Što se tiče posebnih pritvorskih razloga, Apelacijsko vijeće je, također, odbilo sve apelanticine žalbene prigovore, a osobito je ukazalo da je prvostepeni sud razmotrio mogućnost da se primijene blaže mjere, te da prvostepena odluka sadrži razloge i obrazloženje o tome zašto je pritvor "jedina mjera kojom se u ovom trenutku može postići svrha, odnosno neometan, odnosno neometano vođenje istrage". Apelacijsko vijeće je navelo da je o tome u prvostepenoj odluci dano iscrpno obrazloženje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, a osobito je naglasilo da "pritvor određen prema navedenoj zakonskoj osnovi ne može neograničeno dugo trajati, odnosno prikupljanje dokazne građe mora biti završeno u razumnom vremenu".
b) U odnosu na rješenja o određivanju mjere zabrane
- 17.Tužiteljstvo BiH je zatražilo od Suda BiH 23. marta 2015. godine da se apelantici izreknu određene mjere zabrane umjesto produženja pritvora. Odlučujući o tom prijedlogu, sudija za prethodni postupak je Rješenjem broj S1 2 K 017381 15 Krn 6 od 23. marta 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacijskog vijeća broj S1 2 K 017381 15 Kv4 od 1. aprila 2015. godine, ukinuo pritvor apelantici i izrekao joj sljedeće mjere zabrane: a) zabranu napuštanja boravišta sa ograničavanjem kretanja na područje Mjesne zajednice Grbavica, općina Novo Sarajevo, što se ne odnosi na njezin odlazak u nadležnu policijsku stanicu radi izvršenja druge izrečene mjere zabrane, b) obavezu da se dva puta sedmično javlja u nadležnu policijsku stanicu na način kako je to detaljno navedeno u izreci prvostepenog rješenja i c) zabranu sastajanja sa do sada saslušanim svjedocima Tužiteljstva BiH u konkretnom predmetu i sa onima koji tek treba da budu saslušani i zabranu telefonske komunikacije sa zaposlenicima Suda BiH i Tužiteljstva BiH, osim komunikacije sa Tužiteljstvom BiH koja je neophodna za službene radnje konkretnog istražnog postupka.
- 18.Prvostepeni sud je i ovom prilikom, također, detaljno razmotrio pitanje postojanja osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret i, u vezi s tim, zaključio je da iz dokaza koji su pribavljeni u dotadašnjem toku postupka proizlazi da takva sumnja i dalje postoji. O tome su navedena detaljna obrazloženja, kao i u prvostepenom rješenju o određivanju pritvora, pa ih Ustavni sud neće ponavljati.
- 19.Ocjenjujući osnovanost prijedloga za određivanje mjera zabrane, sud je naveo da se prvenstveno rukovodio činjenicom da je pritvor apelantici bio određen zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH (ometanje istrage). Prvostepeni sud je naveo da je i Tužiteljstvo BiH ocijenilo da koluzijska opasnost i dalje postoji, ali u slabijem intenzitetu od onoga koji je postojao u vrijeme određivanja pritvora, zbog čega se u narednom periodu može osigurati nesmetano vođenje istrage i primjenom mjera zabrane. U vezi s tim, sud je najprije ocijenio da i dalje postoji potreba da se zaštiti nesmetano vođenje istrage, jer i dalje postoji potreba da se sasluša veliki broj svjedoka "do kojih se došlo na osnovi do sada saslušanih svjedoka". Sud BiH je naveo da se nesmetano vođenje i okončanje istrage može osigurati u ovoj fazi jedino izrečenim mjerama zabrane, naročito zabranom kontaktiranja sa svjedocima, jer Sud smatra da bi bez mjera zabrane bilo znatno olakšano njihovo stupanje u kontakt sa već saslušanim svjedocima i onim koje Tužiteljstvo BiH treba saslušati. Dalje, sud je ocijenio da okolnosti konkretnog slučaja, s obzirom na apelanticin specifičan status i način izvršenja djela, te okolnosti pod kojima su ta djela, kako se osnovano sumnja, izvršena, upućuju na potrebu da se zabrani bilo koji vid kontaktiranja apelantice sa zaposlenicima Suda BiH i Tužiteljstva BiH, koji imaju relevantna saznanja o ovom predmetu". Osim toga, sud je ponovno naglasio da se iz presretnutih komunikacija može osnovano zaključiti da je apelantica već preduzimala radnje na prikrivanju tragova bitnih za krivični postupak, što je detaljno obrazložio u rješenju.
- 20.Što se tiče mjere zabrane napuštanja boravišta, prvostepeni sud je naročito ukazao da je pritvor protiv apelantice bio određen po osnovi iz tačke b) stav 1. člana 132. ZKPBiH, te da joj je opravdano odrediti i mjeru iz člana 126. stav 1. ZKPBiH, napuštanje boravišta i ograničenje apelanticinog kretanja na područje "matične mjesne zajednice (prema mjestu stanovanja)". Naime, prvostepeni sud smatra da će se tom mjerom uspješno otkloniti opasnost od utjecaja na svjedoke, a da se apelantica neće prekomjerno i bespotrebno ograničavati u ostvarivanju svojih prava. U tom pravcu, prvostepeni sud je naveo da se osobito rukovodio time da apelantica živi sama na adresi prijavljenog boravišta, te da bi ograničavanjem kretanja na prostor stana, kako je to tražilo Tužiteljstvo BiH, bila onemogućena da zadovolji osnovne životne potrebe. Budući da ovakvo ograničavanje, kako je dalje obrazloženo, mora biti zakonito i neophodno, prvostepeni sud je imao u vidu da Tužiteljstvo BiH vodi opsežnu i kompleksnu istragu, te da provodi radnje usmjerene na osiguranje dokaza koji bi mogli da budu od odlučujućeg značaja za njezino uspješno okončanje. Stoga je u takvoj procesnoj situaciji sud zaključio da je nužno spriječiti da apelantica i drugi osumnjičeni, prije nego što izjave svjedoka koje Tužiteljstvo BiH namjerava da sasluša budu osigurane, stupe s njima u konktakt i na njih utječu. Prvostepeni sud je naveo da je imao u vidu da se mjera zabrane napuštanja boravišta primarno izriče u slučaju opasnosti od bjekstva, ali ocjenjujući da je ta mjera svrsishodna i proporcionalna svim okolnostima predmeta i, u konačnici, blaža od mjere pritvora koja je do sada egzistirala prema osumnjičenim, smatra da je djelotvorna i primjenjiva u situacijama kad je neophodno onemogućiti osumnjičene da se sastanu sa potencijalnim osumnjičenim, odnosno optuženim ili, u konkretnom slučaju, sa svjedocima u predmetu. Osim toga, kako je Sud BiH obrazložio, navedena mjera u dosadašnjoj praksi pokazala se kao efikasna i u otklanjanju opasnosti od utjecaja na svjedoke, jer su ograničenjem kretanja osumnjičenih i zabranom komunikacije sa svjedocima, "osumnjičeni potpuno onemogućeni da ostvare utjecaj na njih i time osujete ili onemoguće dalje vođenje predmetne istrage".
- 21.Odlučujući o žalbi protiv navedenog rješenja, Apelacijsko vijeće je odbilo apelanticine prigovore u odnosu na postojanje osnovane sumnje koji su se ponovno zasnivali na tvrdnjama o tome da su dokazi nezakonito prikupljeni, a te prigovore je i ovo vijeće, kao i prvostepeni sud, ocijenilo paušalnim i neosnovanim. Apelacijsko vijeće je zaključilo da je u osporenom prvostepenom rješenju sveobuhvatnom ocjenom raspoloživih dokaza prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje u mjeri neophodnoj da se u istražnoj fazi postupka odrede mjere zabrane. Također, Apelacijsko vijeće je odbilo i apelanticin prigovor da se mjera zabrane iz člana 126. stav 1. ZKPBiH može odrediti samo ako je utvrđena opasnost od bjekstva, pa je, u vezi s tim, u cijelosti prihvatilo argumentaciju prvostepenog suda. Apelacijsko vijeće je navelo da su u prvostepenom rješenju dati dovoljni razlozi zbog kojih je izrečena navedena mjera, a osobito da je pravilno primijenjeno načelo proporcionalnosti iz člana 123. stav 2. ZKPBiH i člana 5. Evropske konvencije. Apelacijsko vijeće je ukazalo i da je u prvostepenom rješenju razmotreno i pitanje da li se može ista svrha ostvariti nekom drugom blažom mjerom zabrane, te da je pravilno odbijen prijedlog Tužiteljstva BiH da se apelantici izrekne mjera kućnog pritvora. Osim toga, kao neosnovan je ocijenjen i prigovor odbrane da je Sud pogrešno tumačio pojam "boravište" kada je kretanje u tom smislu ograničio na mjesnu zajednicu, jer, u smislu odredaba ZKPBiH, pojam "prebivalište", odnosno "boravište" odnosi se na adresu stanovanja, a apelantici su data šira prava, jer ZKPBiH daje i mogućnost izricanja mjere tzv. kućnog pritvora.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 22.Apelantica navodi da joj je osporenim rješenjima kojima je određen pritvor povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka c) istog člana Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 2. i 3. tačka b) Evropske konvencije, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 23.Povredu prava iz člana 5. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka c. istog člana Evropske konvencije apelantica obrazlaže time da je osporeno rješenje kojim joj je određen pritvor donio sudija koji je morao biti izuzet zbog pristranosti predviđene članom 29. tačka f), odnosno tačka b) ZKPBiH. Naime, kako navodi apelantica, kćerka sudije za prethodni postupak, u ovom predmetu sutkinje Mire Smajlović, zaposlena je i radi kao stručna saradnica u Tužiteljstvu, i to kao stručna saradnica postupajućeg tužitelja u konkretnom predmetu Džermina Pašića. Apelantica smatra da se sutkinja Mira Smajlović morala izuzeti iz svakog postupanja s obzirom da član 20. tačka g) ZKPBiH jasno definira da se pod ovlaštenim službenim osobama smatraju i stručni saradnici, odnosno istražitelji Tužiteljstva BiH koji rade prema ovlaštenjima tužitelja, te da su kao takvi ovlašteni da preduzimaju sve one radnje koje prema zakonu mogu preduzimati ovlaštene službene osobe, tj. aktivno učestvovati u istragama protiv osumnjičenih osoba. Apelantica, dalje, citira odredbe člana 29. tačka b) i člana 34. ZKP, te navodi da u konkretnom slučaju postoje razlozi za izuzeće i na osnovu navedenih članova. Također, navodi da je Vijeće, odlučujući o žalbi protiv rješenja o pritvoru, "odbilo razmotriti zakonitost pritvora u odnosu na ovaj žalbeni navod", već je navelo da "nema funkcionalnu nadležnost za odlučivanje o takvom zahtjevu". Propuštanjem da razmotri "tačnost navoda odbrane na eventualne razloge za izuzeće", tj. da razmotri zakonitost određivanja pritvora u vezi sa ovom žalbenom osnovom, apelantica smatra da je Vijeće arbitrarno primijenilo procesni zakon, zanemarilo odredbe ZKPBiH i Evropske konvencije o pravu na nepristran sud, što je, prema njezinom mišljenju, u suprotnosti sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije.
- 24.Apelantica, dalje, ističe da se Sud BiH, prilikom utvrđivanja osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga pri određivanju pritvora i određivanju mjere zabrane, "oslonio na materijale i dokaze koji su nezakoniti i čija je zakonitost u najmanju ruku upitna". Kao nezakonite dokaze apelantica je navela: nezakonito snimanje i korištenje povjerljive i zaštićene komunikacije između osumnjičenog Rame Brkića i njegovog branitelja, nezakonito provedene posebne istražne radnje prije donošenja naredbe o provođenju istrage, nezakonito davanje imuniteta osobi S1 i dokaze na kojima je zasnovano postojanje posebnih pritvorskih razloga.
- 25.Postojanje osnovane sumnje, kao i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH Sud BiH je utvrdio prvenstveno na osnovi rezultata posebnih istražnih radnji koje su, kako dalje navodi apelantica, jedan od oblika "najgrubljeg zadiranja u prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom", te moraju da budu preduzete u skladu sa strogim uvjetima kako se ne bi smatrali arbitrarnim. U skladu sa čl. 118. stav 5. i 119. stav 3. ZKPBiH, Sud BiH je, prema apelanticinom mišljenju, morao obustaviti izvršenje posebnih istražnih radnji čim je ona (apelantica) saznala za njih i o tome je obavijestiti, te joj omogućiti da ispita zakonitost posebnih istražnih radnji. Ističe da je najkasnije od trenutka dostave prijedloga Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora u potpunosti postala svjesna da su posebne istražne radnje protiv nje preduzimane s obzirom da je u prijedlogu Tužiteljstvo BiH navelo da je niz posebnih istražnih radnji bio preduzet protiv apelantice i ostalih osumnjičenih. S obzirom na to da je Tužiteljstvo BiH na taj način objelodanilo informacije o preduzimanju posebnih istražnih radnji, Sud BiH nije mogao, kako dalje navodi, biti taj koji bi joj uskratio prava zagarantirana članom 119. stav 3. ZKPBiH.
- 26.Osim toga, apelantica ističe da joj je, suprotno članu 47. stav 2. ZKPBiH i jurisprudenciji Evropskog suda, uskraćeno pravo na pristup informacijama i dokazima od suštinskog značaja za procjenu zakonitosti pritvora, i to naredbi o provođenju posebnih istražnih radnji i naredbi o provođenju istrage, te da, stoga, nije mogla na efektivan način koristiti pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. S obzirom na to da se Sud BiH, kako dalje navodi apelantica, prilikom određivanja pritvora, odnosno mjera zabrane, oslonio na nezakonite dokaze proizašle iz provođenja posebnih istražnih radnji, očito se nije bavio pitanjem zakonitosti dokaza na kojima zasniva pritvor, a samim tim ni pitanjem zakonitosti pritvora. Apelantica je u prilog svojim tvrdnjama navela niz presuda Evropskog suda, te analizirala odluke Ustavnog suda br. AP 4309/14 i AP 591/11, navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o pitanju zakonitosti dokaza koji se razmatra u odnosu na optužnicu ili meritum predmeta, nego o pitanju zakonitosti dokaza na osnovi kojih se određuje pritvor.
- 27.Dalje, apelantica ističe da su joj povrijeđena prava iz člana 5. stav 1.c) i stav 4, kao i člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije, jer nije imala adekvatno vrijeme i uvjete za pripremu odbrane, niti je adekvatno ispitana zakonitost pritvora. Naime, kako tvrdi apelantica, od imenovanja branitelja do određivanja pritvora, odnosno do podnošenja žalbe na rješenje o određivanju pritvora, nije joj bilo omogućeno adekvatno vrijeme i uvjeti za pripremu odbrane u vezi sa određivanjem pritvora, i to prvenstveno zbog nerazumno kratkih rokova za pripremu za ročište o prijedlogu Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora i nemogućnosti adekvatnog konsultiranja sa braniteljem i zbog "odbijanja pristupa naredbama za provođenje posebnih istražnih radnji i naredbama o provođenju istrage".
- 28.Također, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, apelantica ističe da rješenja o određivanju pritvora i rješenja o žalbi na pritvor nisu dovoljno obrazložena. Smatra da je Sud BiH u potpunosti propustio da razmotri prigovore odbrane koji su od odlučujućeg značaja za pitanje zakonitosti pritvora, odnosno propustio dati adekvatno obrazloženje. Tako, apelantica navodi da se Vijeće u rješenju o žalbi na pritvor nije moglo a da"ne upusti" u razmatranje žalbenog prigovora u vezi sa određivanjem pritvora sudije koji se morao izuzeti. Također, apelantica smatra da je propuštanjem suda da, odlučujući o žalbi na pritvor, na bilo koji način obrazloži zašto smatra da je snimanje komunikacije "branitelja i branjenika" i korištenje u svrhu određivanja pritvora bilo zakonito povrijeđeno pravo garantirano članom 5. stav 4. Evropske konvencije. Osim toga, apelantica je istaknula da je i u prvostepenom i u drugostepenom rješenju o pritvoru izostalo neophodno obrazloženje o tome zašto se cilj zbog kojeg je pritvor određen ne može postići blažim mjerama.
- 29.Dalje, apelantica tvrdi da joj je "tekstualnim formulacijama" korištenim u rješenju o pritvoru povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Smatra da se u rješenju o određivanju pritvora nalazi veliki broj formulacija koje odražavaju njezinu krivicu, odnosno da je sud donio zaključke da su radnje koje se apelantici i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret dokazane, tj. da su se zaista i dogodile. Apelantica navodi kao primjer dio rješenja o određivanju pritvora iz kojeg se, kako smatra, ni na koji način ne vidi da se radi o navodima iz iskaza saslušanog svjedoka ili o navodima iz nekog drugog dokaza: "Potom je održan prvi sastanak u Sarajevu kojem su prisustvovali Šabić Senad, Brkić Ramo i S-1. Tema razgovora prisutnih odnosila se na mogućnost pomoći S-1 u posredovanju pri kontaktima sa Miletić Azrom kako bi se u ponovljenom postupku donijela povoljnija ili oslobađajuća odluka." Dalje, apelantica navodi druge primjere u kojima je Sud BiH u rješenju o određivanju pritvora (str. 12, 13, 14, 15, 16. i 22), prema njezinom mišljenju, utvrdio da su se zaista odigrali (ili tako proizlazi iz korištene jezičke formulacije) navedeni susreti i razgovori posredovanja, koje Tužiteljstvo BiH tek treba dokazati izvan razumne sumnje.
- 30.Osim toga, apelantica tvrdi da joj je presumpcija nevinosti povrijeđena tekstualnom, odnosno jezičkom formulacijom saopćenja za javnost i vanredne press-konferencije Suda BiH povodom lišavanja slobode, jer ukazuje na njezinu krivicu. Naime, kako ističe apelantica, iako se u saopćenju navodi da se radi o osnovama sumnje, a ne i o utvrđenoj krivici, odnosno o fazi postupka u kojoj vrijedi pretpostavka nevinosti, ipak je navedeno "da je ovaj slučaj pokazatelj opredijeljenosti državnih pravosudnih institucija i njihove spremnosti da se razračunaju sa koruptivnim radnjama čak i unutar vlastitih redova", da je upravo ovaj slučaj "znak institucionalne zrelosti ovoga suda, kao i spremnosti za borbu protiv korupcije u pravosuđu", te se pozivaju "sve institucije da se u općoj borbi protiv korupcije najprije obračunaju sa onom u vlastitim redovima i da o tome javno progovore". Dalje, navodi da isto vrijedi i za tekstualnu formulaciju vanredne press-konferencije Suda BiH na kojoj je izneseno da "jedino borba protiv nezdravih struktura unutar institucija, a takvih ima u sudu, nesmetano dalje funkcioniraju", da je "ovo prilika, ali i prekretnica da se otvori široka rasprava o problemu korupcije u pravosuđu, te da nema informacija da su i ostale sudije umiješane u neke koruptivne aktivnosti". Izostavljajući da se radi o navodima, apelantica smatra da je Sud BiH de facto obavijestio javnost da "apelantica pripada nezdravim strukturama" u pravosuđu i da je njezino hapšenje "dokaz borbe protiv korupcije i kriminala, odnosno koruptivnih aktivnosti u koje ostale sudije nisu umiješane, ali apelantica očigledno jeste".
- 31.Osim toga, apelantica smatra da joj je presumpcija nevinosti povrijeđena arbitrarnom primjenom procesnog zakona u vezi sa objelodanjivanjem javnosti snimka sa ročišta o određivanju pritvora. Dostava javnosti te snimke omogućila je da se apelantica u javnosti predstavi kao osoba koja je očito kriva za djelo koje joj se stavlja na teret, jer je TV magazin prenio "istina očito bolna". Apelantica ističe da sud nije mogao, niti smio dostaviti javnosti snimak sa ročišta o prijedlogu Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora bez njezinog odobrenja, kao i ostalih strana u postupku. Ističe da je odbrana pismenim putem zahtijevala da se ne objelodanjuju informacije, ali da je sud dopisom broj S1 2 K 017 381 14 Krn od 6. marta 2015 godine obavijestio da je donio odluku da takav zahtjev odbije.
- 32.Osim navedenog, apelantica ističe povredu prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelantica vidi u arbitrarnoj primjeni odredaba o posebnim istražnim radnjama i arbitrarnoj primjeni odredaba o javnosti ročišta o prijedlogu za određivanje pritvora i u objelodanjivanju javnosti snimka tog ročišta. Ističe da se posebnim istražnim radnjama "duboko zadiralo u privatni i porodični život", a da sud nije poštivao proceduru u vezi sa posebnim istražnim radnjama, i to odredbe člana 118. stav 5, člana 119. stav 3. i člana 116. stav 4. ZKP, pa ni miješanje u pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku nije bilo u skladu sa zakonom.
- 33.Osim toga, kako navodi apelantica, objelodanjivanje javnosti snimka sa ročišta o prijedlogu Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora, na kojem je tužitelj čitao dijelove navodnih presretnutih telefonskih i drugih razgovora, kao rezultat posebnih istražnih radnji, od kojih su se neki pripisivali njoj, predstavlja miješanje u pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Apelantica navodi stav Evropskog suda "koji ne zahtijeva kao opće pravilo da ročišta povodom zakonitosti pritvora budu javna, mada se takva mogućnost ne isključuje ukoliko to zahtijevaju specifične okolnosti koje moraju biti istaknute u svakom pojedinom slučaju" (Reinprecht v. Austrija, presuda od 15. novembra 2005. godine). Smatra da u konkretnom slučaju takva specifična okolnost nije ni mogla postojati s obzirom na to da je Tužiteljstvo čitalo dijelove iz prijedloga za određivanje pritvora koji sadrže navodne sadržaje i citate presretnutih telefonskih razgovora i ostalih rezultata posebnih istražnih radnji. Sud je dopustio da se objave snimci sa ročišta o određivanju pritvora iako odredbe ZKPBiH to ne dopuštaju bez pristanka strana i drugih učesnika u postupku. Apelantica smatra da objavljivanje, odnosno omogućavanje da se objave snimci sa ročišta na kojem je Tužiteljstvo čitalo dijelove navodnih presretnutih razgovora osumnjičenih, uključujući i razgovore "nekih od njih sa braniteljima i supružnicima", nije bilo u skladu sa zakonom, niti je bilo neophodno u demokratskom društvu, budući da se javnost "mogla informirati o činjenici da se raspravlja o prijedlogu za određivanje pritvora bez bombastičnih medijskih najava".
- 34.Apelantica je u dopuni apelacije istaknula da je 14. aprila 2015. godine saznala iz medija da je predsjednica Suda BiH donijela Pravilnik o izmjenama Pravilnika o ostvarivanju pristupa informacijama pod kontrolom Suda BiH i saradnji Suda BiH sa zajednicom (u daljnjem tekstu: Pravilnik o izmjenama). Apelantica je citirala relevantne odredbe Pravilnika o ostvarivanju pristupa informacijama pod kontrolom Suda BiH i saradnji Suda sa zajednicom i relevantne odredbe Pravilnika o izmjenama, te istaknula da se iz teksta "nove odredbe" člana 9. stav 1. "potvrđuje da odredbe ZKP zabranjuju javno prikazivanje snimaka radnji preduzetih u toku krivičnog postupka". Dalje navodi da, "iako sud priznaje da ZKP zabranjuje javno prikazivanje snimaka radnji preduzetih u toku krivičnog postupka", Sud BiH se odlučio da ovim internim aktom izmijeni odredbe ZKP i propiše izuzetke "da se ovi snimci mogu izdavati […] i medijima s pravom javnog prikazivanja kada postoji povećan opravdan interes javnosti, te odluku o tome ostaviti predsjedniku Suda kao diskrecijsko pravo pri čemu takvo pravo ne proizlazi niti iz ZKP, niti iz Zakona o Sudu BiH".
- 35.Apelantica, također, osporava rješenja kojima je Sud BiH odredio mjeru zabrane napuštanja boravišta i sastajanja sa određenim osobama, smatrajući da joj je tim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. st. 1. i 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su mjere uopćene, a sam način na koji su određene nije bio zasnovan na zakonu, njihova svrha nije bilo postizanje legitimnog cilja i nisu bile neophodne u demokratskom društvu. Izrečene mjere, kako navodi apelantica, zasnivaju se na istim dokazima na osnovi kojih je Sud odredio pritvor. Apelantica smatra da u konkretnom slučaju Sud BiH nije mogao odrediti mjeru zabrane predviđenu članom 126. stav 1. ZKP. Naime, prema apelanticinom mišljenju, stav Suda BiH da se "navedena mjera u dosadašnjoj praksi pokazala kao efikasna i u otklanjanju opasnosti od utjecaja na svjedoke, kao i stav da se navedene mjere mogu izreći i kao efikasne za otklanjanje koluzijske opasnosti" ni na koji način ne otklanja nezakonitost određivanja takve mjere u slučajevima u kojima se ne radi o opasnosti od bjekstva, pogotovo imajući u vidu obavezu Suda BiH predviđenu članom 123. stav 2. ZKP kojom je, između ostalog, određeno da će se "prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti nadležni organ pridržavati uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera". Određivanje zabrane napuštanja mjesta boravišta u slučaju kada ne postoji opasnost od bjekstva, kao što je u konkretnom slučaju, prema apelanticinom mišljenju, ne samo da je nezakonito nego se time ne postiže legitiman cilj koji bi trebalo da se postigne kada se radi o otklanjanju koluzijske opasnosti, niti je neophodno u demokratskom društvu. Apelantica je citirala član 3. tačka 10. Zakona o prebivalištu i državljanstvu BiH prema kojem se "pod boravištem smatra općina ili distrikt gdje se državljanin nastani s namjerom da tamo privremeno živi", te je istaknula da je rješenjem kojim je određena mjera zabrane napuštanja boravišta Sud BiH na nezakonit način "suzio" pojam boravišta sa općine na mjesnu zajednicu. Na kraju, apelantica ističe da se i u ovom slučaju postavlja pitanje legitimnog cilja koji se želi postignuti ograničavanjem slobode kretanja na područje mjesne zajednice, kao i neophodnost takve mjere s obzirom na to da je više od 30 godina nositelj pravosudne funkcije, "te više nego dobro zna šta znače mjere zabrane kontaktiranja osoba, sastajanja sa takvim osobama, kao i približavanje tim osobama ispod određene udaljenosti, te je apsolutno svjesna važnosti poštivanja svih takvih mjera i odluka Suda". Predložila je da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi navedene povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i ukine osporena rješenja.
b) Odgovor na apelaciju
- 36.U izjašnjenju predsjednica Suda BiH je istaknula da je u saopćenju za javnost, kao i na press-konferenciji sasvim jasno i nedvosmisleno rečeno da se radi o osnovama sumnje u konkretnom predmetu, te da navode da je arbitrarno primijenjen procesni zakon u vezi sa objelodanjivanjem ročišta povodom prijedloga za određivanje pritvora i održavanjem press-konferencije smatra neosnovanim. Iz citiranih dijelova press-konferencije, kako je dalje istaknula, vidljivo je da nije izgovorena "niti jedna riječ koja bi dovela u pitanje presumpciju nevinosti", a u dijelu koji govori "o potrebi razračunavanja sa korupcijom u vlastitim redovima" tekst je "označen kao imperativ za ukupno postupanje u društvu". Procijenjeno je da je, uslijed velikog broja upita i poziva povodom lišavanja slobode apelantice - sutkinje visoke sudske instance, postojala potreba da se javnost pravovremeno informira, te je bilo opravdano da se održi press-konferencija i javnosti pruže relevantne informacije. Navodi da tumačenje pravila o presumpciji nevinosti, kako je to istaknuto u apelaciji, implicira da je Sud trebalo da sakriva informacije o predmetima koji se vode. Predsjednica Suda BiH smatra da su neosnovani apelanticini navodi koji se odnose na to da je potrebno prethodno odobrenje stranaka i učesnika u postupku da se snimljene radnje javno prikažu, "jer se to odnosi na istražne radnje, a što proizlazi iz tumačenja člana 155. ZKPBiH, kao i u komentaru ZKPBiH". Također, ističe da su "sva ročišta u sudnici javna, a da nisu javna samo ona kada to kao izuzetak izričito predviđa ZKPBiH, ili kada sud donese odluku o isključenju javnosti (član 237. ZKPBiH)". U konkretnom slučaju, kako se dalje navodi, nije postojao obrazložen zahtjev za isključenje javnosti, niti je Sud donio odluku o isključenju javnosti, pa nije postojala zapreka da se snimak sa ročišta učini dostupnim javnosti, a sve u skladu sa ZOSPI, kao i Pravilnikom o ostvarivanju pristupa informacijama pod kontrolom Suda BiH i saradnji Suda sa zajednicom (u daljnjem tekstu: Pravilnik o pristupu informacijama). S obzirom na to da se radilo o ročištu otvorenom za javnost, to je Sud obznanio sadržaj ročišta kako bi se "izbjegle spekulacije" o ovoj krivičnoj stvari, "s obzirom da je prvobitna braniteljica apelantice, advokat Vasvija Vidović putem određenih medija više puta […] u javnosti iznosila tvrdnje da se radi o montiranom slučaju". Navode o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije smatra neosnovanim, jer posebne istražne radnje - audiozapisi presretnutih razgovora citiranih u sudnici, imale su svojstvo dokaznog sredstva na kojem je Tužiteljstvo BiH zasnivalo svoj prijedlog.
- 37.Apelacijsko vijeće je istaknulo da je u rješenju kojim je odbilo žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora dalo jasne i argumentirane razloge, te da nisu prekršena prava na koja se apelantica poziva. U vezi sa izuzećem sutkinje za prethodni postupak, Apelacijsko vijeće je istaknulo da je tačno da postupajući sudija nije tražio svoje izuzeće, ali je isto tako tačno da niti apelantica nije tražila izuzeće odmah po saznanju za okolnosti koje smatra spornim, nego samo u apelaciji navodi da će tražiti izuzeće. Zbog navedenog, Apelacijsko vijeće smatra da je apelacija preuranjena. Osim toga, svaki sudija, u skladu sa odredbama člana 31. ZKPBiH, o eventualnim razlozima za izuzeće iz člana 29. tačka f) ZKPBiH dužan je obavijestiti predsjednika suda. Pošto to sutkinja Mira Smajlović nije učinila, smatrajući da ne postoje razlozi za izuzeće, to ne može učiniti ni Vijeće koje odlučuje o pritvoru. Apelacijsko vijeće je navelo da apelantica nije koristila mogućnost da u žalbi ukaže na navodno nezakonito davanje imuniteta osobi S1, kao i da su u pogledu svih ostalih prigovora dati valjani razlozi u rješenju kojim su ti prigovori odbijeni.
- 38.Sutkinja za prethodni postupak je istaknula da je, u skladu sa članom 119. stav 1. ZKPBiH, obaveza suda, a ne osumnjičenog i branitelja, da po obavljenim radnjama utvrdi da li je postupano u skladu sa naredbom, što je i učinjeno u konkretnom slučaju. Procedura ispitivanja zakonitosti provedenih istražnih radnji propisana je u ZKPBiH i u cijelosti je poštovana. Dalje, navodi da apelantica nije uputila zahtjev sudu za ispitivanje zakonitosti posebnih istražnih radnji, nego se takvim zahtjevom obratila Ustavnom sudu, tako da te navode smatra preuranjenim. Sutkinja za prethodni postupak je istaknula da i sama apelantica navodi da odredba člana 119. stav 3. ZKPBiH ne propisuje obavezu da se dostave naredbe, tako da nije jasno na čemu zasniva stav da se zakonitost može ispitati samo dostavom naredbi odbrani. Insistiranjem na dostavi naredbi, kako dalje navodi, odbrana bi neovlašteno izvršila uvid u istražni spis, a takva se mogućnost isključivo dopušta nakon podizanja optužnice. Sutkinja za prethodni postupak je navela da u rješenju o određivanju pritvora sud nije donosio zaključke o apelanticinoj krivici, nego je svaki put koristio termin "osumnjičeni" i "osnovana sumnja". U vezi sa mjerama zabrane, sutkinja za prethodni postupak je istaknula da se Sud kretao u okviru zakona, te da se vodilo računa o svrsishodnosti i proporcionalnosti. U skladu sa navedenim, sutkinja za prethodni postupak je istaknula da je apelacija preuranjena i u dijelu koji se odnosi na ispitivanje zakonitosti provedenih istražnih radnji, a da je u ostalom dijelu neosnovana.
- 39.Dalje, sutkinja za prethodni postupak je istaknula da apelantica ni na jednom ročištu kada se odlučivalo o određivanju pritvora, odnosno mjeri zabrane, nije iskoristila zakonsko pravo da, u smislu člana 30. stav 2. ZKPBiH, zatraži izuzeće. Dalje, navodi da ničim nije dovedena u pitanje njezina nepristranost, a "subjektivna bojazan apelantice objektivno ničim nije opravdana". Istaknula je da nije bilo ničega što bi ličnu nepristranost dovelo u pitanje, pa ni okolnost "da je [njezina] kćerka u timu postupajućeg tužitelja, jer nije radila na konkretnom predmetu koji je u Tužiteljstvu BiH i u Sudu BiH imao karakter povjerljivosti, a samim tim što je stručni saradnik, bez ingerencija i mogućnosti utjecaja na donošenje tužiteljskih, a pogotovo sudijskih odluka". Na kraju je posebno naglasila da "u specifičnim okolnostima ovog predmeta [nije] imala lične razloge da, u smislu člana 31. ZKPBiH [obavijesti] predsjednika suda kako bi opća sjednica odlučila o [njezinom] izuzeću".
- 40.Tužiteljstvo BiH u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, istaknulo je da navodi apelacije ne odgovaraju stvarnim činjenicama predmetnog krivičnog postupka, da se "činjenice u apelaciji svjesno izbjegavaju, ili se nepotpuno prezentiraju". Apelanticino pozivanje, kako dalje navodi Tužiteljstvo BiH, da je osporenu mjeru pritvora donio sudija koji je morao biti izuzet zbog pristranosti, predstavlja primjer zloupotrebe prava na podnošenje apelacije. Predviđenu zakonsku mogućnost da se podnese zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije apelantica nije iskoristila ni "u prilici rješavanja po prijedlogu Tužiteljstva BiH za ukidanje mjere pritvora i izricanjem mjere zabrane, kada je odbrana već saznala za navodne okolnosti […] iako je po navedenom prijedlogu postupao isti sudija". Istaknuto je da se na krajnje "proizvoljan, neetičan i pravno neargumentiran način" zloupotrebljava navodno saznanje da je bliska srodnica postupajuće sutkinje zaposlena i da radi kod postupajućeg tužitelja. Stručni saradnici, kako se dalje navodi, nisu zaposleni kod tužitelja, oni su zaposlenici Tužiteljstva BiH i njihov raspored je promjenjiv i određen odlukama rukovodnog kadra institucije i u vezi je sa potrebama rada na pojedinim predmetima, što je "svakako poznato apelantici […]". Dalje je istaknuto da je istražni predmet Tužiteljstva BiH nosio oznaku određenog stepena tajnosti, te da je, u skladu sa stepenom tajnosti, sa sadržajem predmeta mogao biti upoznat samo tužitelj kojem je predmet dodijeljen. Stoga, niti jedna ovlaštena službena ili druga osoba zaposlena u Tužiteljstvu BiH ne samo da nije aktivno učestvovala u istrazi već nije imala ni dodira sa konkretnim predmetom do momenta kada je odlukom promijenjen određeni stepen tajnosti. Na svim dostavljenim materijalima konstatirana su imena ovlaštenih službenih osoba koje su učestvovale u istrazi, pa i saradnika Tužiteljstva BiH u radnji ispitivanja osumnjičenih. Međutim, kako navodi Tužiteljstvo BiH, ni na jednom se ne nalazi ime bilo kojeg srodnika sudije čije se izuzeće traži.
- 41.Tužiteljstvo BiH, također, smatra neosnovanim apelanticine navode o tome da su materijali i dokazi na koje se Sud poziva u osporenim odlukama nezakoniti i da nije imala mogućnost da provjeri zakonitost materijala, odnosno dokaza. Tužiteljstvo BiH posebno naglašava da apelantica pogrešno tumači odredbe čl. 116. i 119. stav 1. ZKPBiH, te da zanemaruje ovlaštenja tužitelja navedena u ZKPBiH, zaštitu tajnosti i načina vođenja istrage. Apelantica prejudicira zakonitost dokaza provedenih posebnom istražnom radnjom a da prethodno nije provedena procedura procjene njihove zakonitosti. Tužiteljstvo BiH je, na kraju, istaknulo da je prije ispitivanja apelantice osiguralo apelantici kontakt sa braniteljem, da su dostavljeni dokazi koji su popisani na zapisnik o ispitivanju a da su, u skladu sa članom 47. stav 2. ZKPBiH, istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak dostavljeni i dokazi za procjenu zakonitosti pritvora koji su, u najvećem dijelu, osim onih za koje se smatralo da mogu dovesti u opasnost ciljeve istrage, dostavljeni i apelantici prije nego što je otpočelo njezino ispitivanje.
V. Relevantni propisi
- 42.U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10, neslužbena prečišćena verzija dostupna na: http://sudbih.gov.ba/files/docs/zakoni/ba/Kazneni_zakon_BiH_-_konsolidacija_2014.pdf i broj 47/14), relevantne odredbe glase:
Primanje dara i drugih oblika koristi
Član 217. st. 1. i 2.
(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svojeg ovlaštenja izvrši što ne bi smjela izvršiti ili da ne izvrši što bi morala izvršiti,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svojeg ovlaštenja izvrši što bi morala izvršiti ili da ne izvrši što ne bi smjela izvršiti,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Kršenje zakona od strane sudije
Član 238.
Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ili Suda Bosne i Hercegovine, koji s ciljem da drugom pribavi kakvu korist ili da mu nanese kakvu štetu, donese nezakonitu odluku ili na drugi način prekrši zakon u vršenju svoje službene dužnosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
- 43.U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, neslužbena prečišćena verzija dostupna na: http://sudbih.gov.ba/files/docs/zakoni/ba/Zakon_o_krivičnom_postupku_BH, i broj 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
Član 20. tačka g)
Osnovni pojmovi
Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju slijedeće značenje:
[...]
g)... Pod ovlaštenim službenim osobama smatraju se i stručni saradnici odnosno istražitelji Tužilaštva BiH koji rade po ovlastima Tužioca.
Član 29. tač. b) i f)
Razlozi za izuzeće
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
- b)ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branitelj, Tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,
- f)ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost.
Član 30. st. 1. i 2.
Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca
(1) Izuzeće predsjednika Suda i sudije može tražiti stranka ili branilac.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do početka glavnog pretresa, a ako se za razlog izuzeća iz člana 29. tačke a. do e. ovog zakona saznalo kasnije, zahtjev se podnosi odmah po saznanju.
Član 31. stav 1.
Postupak za izuzeće
(1) Čim sazna za postojanje kojeg od razloga za izuzeće iz člana 29. tačke a) do e) ovog zakona, sudija je dužan prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika Suda. Ako sudija smatra da postoje okolnosti iz člana 29. tačke f) ovog zakona, izvijestit će o tome predsjednika Suda.
Član 32. stav 1.
Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće
(1) O zahtjevu za izuzeće iz člana 30. ovog zakona odlučuje opća sjednica Suda.
Član 47. st. 1. i 2.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju
(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spisa i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
Član 116. st. 1, 2. tač. a) i d) i stav 4.
Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu
(1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
- a)nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,
- d)tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, [...]
(4) Na razgovore osobe iz stava 1. ovog člana i njenog branitelja shodno se primjenjuju odredbe o komunikaciji osumnjičenog i branitelja.
Član 118. st. 1. i 5.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji
(1) Istražne radnje iz člana 116. stava 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog Tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. stava 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog Tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje. [...]
(5) Sudija za prethodni postupak mora pismenom naredbom, bez odlaganja, obustaviti izvršenje poduzetih radnji ako su prestali razlozi zbog kojih su radnje određene.
Član 119. st. 1. i 3.
Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o poduzetim radnjama
(1) Po prestanku radnji iz člana 116. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene poduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati Tužitelju. Tužitelj je dužan dostaviti sudiji za prethodni postupak pismeni izvještaj o poduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.
[...]
(3) Sudija za prethodni postupak će, bez odlaganja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 116. ovog zakona, obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila poduzeta. Osoba protiv koje je mjera bila poduzeta može od Suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera. [...]
Član 126. st. 1. i 2.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja
(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava.