USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 712/12, rješavajući apelaciju Zlatka Stankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zlatka Stankovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0P 038385 11 Gž od 26. decembra 2011. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Zlatko Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 20. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 038385 11 Gž od 26. decembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 038385 07 P od 28. februara 2011. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 7. januara 2015. godine apelant je 14. januara 2015. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od Općine Tuzla, koju zastupa Gradsko pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 10. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i Općinski sud su 13. i 26. novembra 2014. godine dostavili odgovore na apelaciju, a tužena je dostavila svoj odgovor 18. novembra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 5.Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 038385 07 P od 28. februara 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 038385 11 Gž od 26. decembra 2011. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je "do 6. decembra 2000. godine stekao stanarsko pravo na stanu, koji se nalazi u Tuzli [bliže opisanom u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan)], što je tužena, kao nosilac prava raspolaganja, dužna apelantu priznati sva prava koja proizlaze iz ugovora o korištenju stana".
- 6.U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je apelant 29. oktobra 2007. godine podnio tužbu protiv tužene radi utvrđenja statusa nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Navedeno je da je apelant istakao da je bio član porodičnog domaćinstva svog djeda Branka Stankovića (u daljnjem tekstu: apelantov djed), koji je bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te da je, nakon privatizacije, tužena postala nosilac prava raspolaganja na tom stanu. Navedeno je da je apelant u tužbi istakao da je njegov djed umro 15. januara 1993. godine, a baka 1. jula 1993. godine, te da je on sa njima živio od 1988. godine, kao i da je nakon smrti djeda i bake nastavio da živi u spornom stanu. Dalje je u tužbi naveo da se obraćao tuženoj za prenos stanarskog prava, ali da je njegov zahtjev zaključkom od 10. oktobra 2007. godine odbačen "zbog nenadležnosti za postupanje". Općinski sud je naveo da je tužena u odgovoru na tužbu istakla, između ostalog, i prigovor nedostatka pasivne legitimacije, budući da nije vlasnik predmetnog stana, nego je to JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla, koje je privatizirano i da se nakon privatizacije preduzeće ponovno preregistriralo kao javno preduzeće, te da to preduzeće raspolaže spornim stanom, a da tužena samo u okviru svojih nadležnosti provodi postupak i vrši prodaju stanova privatiziranih preduzeća, kako je to regulirano članom 8. Zakona o privatizaciji preduzeća, kojim je propisano da nosilac stanarskog prava podnosi zahtjev nadležnoj službi općine za prodaju stana.
- 7.Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U tom kontekstu Općinski sud je ukazao na odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima, navodeći da je tim odredbama propisano da se nosiocem stanarskog prava smatraju i "unučad bez roditelja" i istakao da apelant nije dokazao da je unuče bez roditelja i da je eventualno lice koje je nosilac stanarskog prava bio dužan da izdržava, niti da je eventualno sa nosiocima stanarskog prava živio u istom stanu u ekonomskoj zajednici duže od 10 godina. U prilog tome Općinski sud je istakao da je i apelant prilikom saslušanja u statusu parnične stranke naveo da je sa bakom i djedom počeo da živi 1988. godine, a pošto su oni umrli 1993. godine, time je njihova ekonomska zajednica faktički prekinuta, jer je apelant nije mogao imati sa umrlim licima, te u vrijeme njihove smrti nije ispunio rok od 10 godina ekonomske zajednice sa nosiocem stanarskog prava, pa je po tom osnovu apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
- 8.Dalje, Općinski sud je istakao da je, i u smislu odredaba Zakona o kupoprodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, jer se stanarsko pravo moglo stjecati samo do 6. decembra 2000. godine, a apelant je tužbu podnio 29. oktobra 2007. godine, pa je stoga neblagovremena, ali, također, i do krajnjeg roka mogućnosti podnošenja tužbe za utvrđivanje postojanja stanarskog prava apelant nije imao ekonomsku zajednicu sa djedom i bakom, zbog čega je, kako je zaključio Općinski sud, njegov tužbeni zahtjev, i u smislu Zakona o kupoprodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, neosnovan.
- 9.Pored toga, Općinski sud je ukazao da je članom 7. ZPP propisana dužnost stranaka da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a da je članom 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a pošto je apelant u ovom sporu pasivno legitimirao tuženu (Općinu Tuzla), to je bio dužan i dokazati njenu pasivnu legitimaciju. Međutim, kako je u vezi s tim istakao Općinski sud, apelant nije predložio dokaze kojima bi se utvrdilo eventualno vlasništvo tužene na predmetnom stanu, pa je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i zbog toga što je sud prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istaknula tužena smatrao osnovanim. Stoga, kako je istakao Općinski sud, ostale dokaze nije posebno obrazlagao pogotovo izjave saslušanih svjedoka, jer ne bi doveli do drugačije odluke suda a ti dokazi nisu bili u suprotnosti ni sa apelantovim navodima da je u vrijeme smrti djeda i bake imao 11 godina s obzirom na to da je rođen 1982. godine, te ostalih navoda koji se odnose na činjenice da su apelantovi roditelji posjedovali drugi stan, da su se često okupljali u spornom stanu, te da su u sporni stan najčešće navraćali stric Risto Stanković i ostala "familija Stankovića" iako je i sam Risto Stanković imao drugi stan na drugoj adresi, a apelantovi roditelji su, također, imali stan na drugoj adresi koji su i otkupili.
- 10.Kantonalni sud je u svojoj presudi istakao da iz činjeničnih utvrđenja i razloga pobijane presude, a koje se nijednom apelantovom žalbenom tvrdnjom ne dovode u sumnju, slijedi da je apelantov djed bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 701/91 od 12. novembra 1991. godine, koji je zaključen na osnovu ugovora o zamjeni stanova (raniji stanar Risto Stanković), da je apelant kao unuk u predmetnom stanu stanovao zajedno sa djedom i bakom, sve do njihove smrti (juli 1993. godine) i da je nakon njihove smrti nastavio da koristi predmetni stan i u kojem stanuje. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije u stepenu srodstva, kao unuk, shodno odredbi člana 6. Zakona o stambenim odnosima, bio član porodičnog domaćinstva svoga djeda i bake s obzirom na to da ima žive roditelje koji su posjedovali drugi stan u Tuzli, a u vrijeme smrti bake i djeda tužitelj je imao 11 godina zbog čega nije uspostavljena ekonomska zajednica u istom stanu između djeda, bake i apelanta kao unuka pogotovo što je ona prekinuta smrću nosioca stanarskog prava 1. jula 1993. godine.
- 11.Osim toga, Kantonalni sud je istakao da zaključak Općinskog suda da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoga djeda i bake, shodno odredbi člana 6. Zakona o stambenim odnosima, u konkretnom slučaju nije relevantan, imajući u vidu činjenicu da je apelant tužbenim zahtjevom (tužbom od 29. oktobra 2007. godine) tražio samo utvrđenje da je stekao status nosioca stanarskog prava na spornom stanu do 6. decembra 2000. godine, da bi po tom osnovu ostvario prava koja pripadaju nosiocima stanarskog prava prije dospijeća činidbe, da je blagovremeno podnio zahtjev za otkup stana prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Ovako postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan zbog toga što Zakon o stambenim odnosima "ni u jednoj zakonskoj odredbi ne poznaje utvrđenje stjecanja stanarskog prava prije dospijeća činidbe, odnosno da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za otkup stana". Navedeno je da je apelant, shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima, mogao stjecati stanarsko pravo i podnošenjem tužbe zahtijevati prvo utvrđenje stanarskog prava, pa otkup stana, što je u konkretnom slučaju izostalo. Pošto to apelant nije učinio, navodi žalbe da je apelant nastavio da koristi predmetni stan i da ga još uvijek koristi nisu od utjecaja na pravilnost prvostepene presude.
- 12.Također, kako je dalje istakao Kantonalni sud, i u vrijeme vođenja predmetnog spora se može utvrditi da je neko ko koristi stan stekao stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine, ali utvrđenje postojanja tog prava - statusa nosioca stanarskog prava, apelant može sa uspjehom zahtijevati samo kada je to posebnim propisom predviđeno, ili kad apelant ima pravni interes da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa (član 54. ZPP). Također, kako je istakao Kantonalni sud, tačno je da odredba člana 2. stav 2. ZPP daje ovlaštenje sudu da primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni u razrješenju spora povodom zahtjeva stavljenog u postupku. Međutim, apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan ni kad se sporni odnos posmatra sa aspekta primjene odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer se apelant, kao bespravni korisnik spornog stana, može tretirati tek danom smrti djeda i bake, ranijih nosilaca stanarskog prava, pa, shodno tome, od 1. jula 1993. do 6. decembra 2000. godine nisu protekli rokovi iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, kako to apelant pogrešno tumači (da je prvostepeni sud mogao usvojiti tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima), pa je odluka prvostepenog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Kantonalni sud je istakao da je ocijenio da ostali žalbeni navodi nisu od utjecaja na odlučivanje o izjavljenoj žalbi, pa ih zbog tih razloga nije posebno ni obrazlagao u skladu sa odredbama člana 231. ZPP.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opisuje tok redovnog sudskog postupka i rezimira obrazloženja osporenih odluka. Pri tome ističe da su osporene odluke rezultat "pogrešnih utvrđenja i pogrešne primjene materijalnog prava". Smatra da, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, za utvrđenje statusa člana porodičnog domaćinstva nije od utjecaja njegova starosna dob pri nespornoj činjenici da je živio u spornom stanu dok su tu bili i nosioci stanarskog prava, a i poslije njih, kao što nije od utjecaja ni uspostavljanje ekonomske zajednice, te da je o tome "prije rata zauzet stav na Vrhovnom suda BiH". Također, smatra da nije prihvatljiv stav Kantonalnog suda da se za sebe samog ne može utvrđivati status nosioca stanarskog prava prije dospijeća činidbe - blagovremenog zahtjeva za otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo, jer su to dva posebna odnosa, od kojih prethodni nije uvjetovan posljednjim, ali je taj posljednji zavisan od prethodnog. Osim toga, smatra da je nepravilan stav Kantonalnog suda da je tek od 1. jula 1993. godine mogao imati status bespravnog korisnika i da mu se tek od tada, po smrti nosilaca stanarskog prava, može računati da stan bespravno koristi.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Tužena je istakla da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova ljudska prava, te da je apelacija neosnovana.
- 15.Općinski sud je naveo da u redovnom sudskom postupku nije došlo do povreda ljudskih prava na koje se apelant poziva.
- 16.Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima iz drugostepene odluke, te da je, stoga, apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 17.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. [...]
Član 123. stav 1.
- 1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
- 2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
- 18.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 [član 6. stav 2. u tekstu koji je važio do 31. jula 1989. godine] i 36/89 i "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
- 18.
Član 6.
Korisnikom stana u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad)[....] unučad bez roditelja, [... ] a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 30. st. 1, 2. i 7.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
- 19.Odluka Ustavnog suda Jugoslavije o prestanku važenja dijela odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima U br. 409/87 i 213/88 od 20. septembra 1989. godine ("Službeni list SRBiH" broj 36/89) u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Ustavni sud Jugoslavije, odlukom U br. 409/87 i 213/88 od 29. juna 1988. godine ("Službeni list SFRJ" broj 61/88) utvrdio je da odredba člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87) u dijelu kojim je utvrđeno da svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava imaju unučad bez roditelja, nije saglasna sa Ustavom SFRJ.
[ ]
- 2.Budući da Skupština SR Bosne i Hercegovine nije u produženom roku do 31. jula 1989. godine uskladila navedeni zakon sa Ustavom SFRJ, to je Ustavni sud Jugoslavije, na sjednici održanoj 20. septembra 1989. godine, na osnovu člana 384. stav 4. Ustava SFRJ donio
ODLUKU
Utvrđuje se da je 31. jula 1989. godine prestao važiti dio odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 i 12/87) koji glasi: "bez roditelja".
- 20.Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" od 28. novembra 1997. godine, br. 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09, ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke]
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
Član 9. st. 1. i 2.
Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.
Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
Član 51.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjivat će se po isteku 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
VI. Dopustivost
- 21.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 038385 11 Gž od 26. decembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je dostavljena apelantu 24. januara 2012. godine a apelacija je podnesena 20. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 26.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 27.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 1)
- 28.Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu prema kojoj se " prava koja se odnose na pitanja u vezi sa pravom na korištenje stana, uključujući i pitanje stjecanja stanarskog prava, odnosno imovinskih prava na nekom stanu, potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza" (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 497/04 od 28. juna 2005. godine, stav 28, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 27/06). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra nespornim da se u predmetnom parničnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i da se, stoga, na njega primjenjuju i standardi koje propisuju član 6. stav 1. Evropske konvencije i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 29.Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode na navode da su osporene odluke rezultat "pogrešnih utvrđenja i pogrešne primjene materijalnog prava". S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti je Ustavni sud nadležan supstituirati redovne sudove u tom smislu. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 30.Dalje, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem).
- 31.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekao stanarsko pravo na spornom stanu, te da mu je tužena, "kao nosilac prava raspolaganja", dužna priznati "sva prava koja proizlaze iz ugovora o korištenju stana". Pri tome Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Općinski sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, što je potvrdio i Kantonalni sud, te da su pri tome oba suda ukazala na više osnova zbog kojih je tužbeni zahtjev neosnovan a koji proizlaze iz Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u svojoj odluci najprije ukazao ko se prema odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima smatra nosiocem stanarskog prava, te je te odredbe (na način kako ih je citirao) doveo u vezu sa apelantovim slučajem i zaključio da apelant nije dokazao da je unuče bez roditelja i da je eventualno lice koje je nosilac stanarskog prava bio dužan da izdržava, niti da je eventualno sa nosiocima stanarskog prava živio u istom stanu u ekonomskoj zajednici duže od 10 godina. U prilog tome Općinski sud je pojasnio da je i apelant prilikom saslušanja naveo da je sa bakom i djedom počeo da živi 1988. godine, a pošto su oni umrli 1993. godine, time se njihova ekonomska zajednica faktički prekinula, jer je apelant nije mogao imati sa umrlim licima, te u vrijeme njihove smrti nije ispunio rok od 10 godina ekonomske zajednice sa nosiocem stanarskog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 21. Zakona o stambenim odnosima, kojim je propisano da članovima porodičnog domaćinstva, poslije smrti nositelja stanarskog prava, pripada pravo da trajno i nesmetano nastave koristiti taj stan pod zakonom propisanim uvjetima. Za konkretni slučaj je relevantno da se, prema članu 6. Zakona o stambenim odnosima, članovima porodičnog domaćinstva, između ostalih, mogu smatrati i unučad. Ustavni sud ukazuje da pri tome, suprotno stavu redovnih sudova koji su očito zanemarili stvarni sadržaj odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima, nije relevantno da li se radi o unučadi čiji su roditelji živi, s obzirom na odluku Ustavnog suda Jugoslavije iz 1989. godine kojom je određeno da je, počev od 31. jula 1989. godine, prestao da važi dio odredbe iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koji glasi "bez roditelja". S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud nije uopće uzeo u obzir citiranu odluku, te da samim tim proizlazi da je potpuno irelevantno da li je apelant dokazao da je "unuče bez roditelja", budući da, dakle, nakon 31. jula 1989. godine, uz ispunjenje drugih uvjeta, unuče koje ima žive roditelje može biti član porodičnog domaćinstva svog djeda i bake a slijedom toga, dakle, nije relevantno ni da li je apelant bio lice koje je nosilac stanarskog prava bio dužan da izdržava, niti je relevantno da je sa njima živio u ekonomskoj zajednici duže od 10 godina s obzirom na činjenicu da je, kao unuče, počev od 31. jula 1989. godine (uz ispunjenje drugih uvjeta) imao zakonsku mogućnost da bude član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu odredaba člana 6. Zakona o stambenim odnosima.
- 32.Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud istakao i da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i zbog toga što je tužbu podnio 29. oktobra 2007. godine, te da je ona neblagovremena u smislu Zakona o kupoprodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Međutim, i u vezi sa ovim stavom Ustavni sud uočava da iz obrazloženja ne može razlučiti po kojem osnovu je tužba neblagovremena s obzirom na to da je nesporno da apelant i poslije smrti djeda i bake koji su imali status nosioca stanarskog prava (dakle, i poslije 1993. godine) živi u spornom stanu bez bilo kakvog ometanja. Pri tome Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojim je propisano da "Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti (stav 1)", te da se "Članom užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju lica u smislu Zakona o stambenim odnosima (stav 2)". Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova propisano da nakon 6. decembra 2000. godine prestaju sva stanarska prava. Međutim, apelant je tražio da se utvrdi da je on prije 6. decembra 2000. godine postao nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te da mu se "priznaju sva prava koja proizlaze iz ugovora o korištenju stana", te je u osporenim odlukama izostalo jasno i razumljivo pojašnjenje iz kojih odredaba pozitivnopravnih propisa je proizašao zaključak o neblagovremenosti tužbe.
- 33.Dalje, Ustavni sud zapaža da je redovni sud prihvatio kao osnovan i prigovor tužene da nije pasivno legitimirana u predmetnom sporu, budući da je u svom odgovoru na tužbu istakla da je davalac spornog stana na korištenje Javno preduzeće Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla, a da se tuženoj u tom kontekstu, u okviru njenih nadležnosti, samo podnosi zahtjev za prodaju stanova na kojim postoji stanarsko pravo, te da je, dakle, ona nadležna za prodaju stanova na kojim postoji stanarsko pravo, ali ne i za prenos stanarskog prava ili utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da ZPP ne sadrži striktne odredbe o stvarnoj legitimaciji stranaka u postupku (kako aktivnoj, tako i pasivnoj), jer to nije procesno, nego materijalnopravno pitanje, odnosno pretpostavka od koje ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Tužilac je aktivno legitimiran ako je nosilac prava koje je predmet spora, dakle, ako je ovlašten da zahtjev za ostvarenje tog prava istakne prema tuženom i ako taj zahtjev pripada njemu, a ne nekom drugom a tuženi je pasivno legitimiran ako na njemu leži obaveza koja proizlazi iz prava tužitelja. Dalje, Ustavni sud ističe da iz navedenog slijedi da redovni sud u svakom konkretnom slučaju, kada se pojavi kao sporno pitanje koje se tiče stvarne legitimacije stranaka (kako aktivne, tako i pasivne), mora utvrđeno činjenično stanje podvesti pod određenu normu materijalnog prava, te na osnovu toga utvrditi da li u konkretnom predmetu postoji međusobni materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora, te, u skladu s tim, donijeti odgovarajuću odluku. Međutim, Ustavni sud zapaža da je i u tom dijelu presude izostalo jasno i razumljivo obrazloženje iz kojih dokaza, te kojih odredaba pozitivnopravnih propisa je proizašao zaključak da tužena nije pasivno legitimirana, te u konačnici, i zašto je redovni sud uopće navodio bilo kakve druge razloge za neosnovanost tužbenog zahtjeva ako tužena "nije nosilac obaveza" koje proizlaze iz eventualnog apelantovog prava povodom kojeg je pokrenuo predmetni sudski postupak.
- 34.S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud potvrdio odluku Općinskog suda, te da je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije u stepenu srodstva, kao unuk, shodno odredbi člana 6. Zakona o stambenim odnosima, bio član porodičnog domaćinstva svoga djeda i bake s obzirom na to da ima žive roditelje, te da nije uspostavljena ekonomska zajednica u istom stanu između njih. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istakao da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan i "iz razloga što Zakon o stambenim odnosima ni u jednoj zakonskoj odredbi ne poznaje utvrđenje stjecanja stanarskog prava prije dospijeća činidbe, odnosno da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za otkup stana", da apelant nema pravni interes za utvrđenje da je stekao stanarsko pravo na spornom stanu, te da se sporni odnos posmatra sa aspekta primjene odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer se apelant nije mogao smatrati bespravnim korisnikom spornog stana prije smrti djeda i bake.
- 35.Dakle, Ustavni sud zapaža da su oba redovna suda faktički odbila apelantov tužbeni zahtjev iz više osnova a pri tome ni za jedan od njih nisu dali jasno i logično obrazloženje, pa je, u konačnici, ostalo nejasno iz kojih razloga je, zapravo, odbijen apelantov tužbeni zahtjev, da li zato što apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog djeda i bake u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima i, dosljedno tome, da li je, s obzirom na stepen srodstva, bitna samo zajednica života, ili se traži ekonomska zajednica od 10 godina, ili zato što apelant nema pravni interes za utvrđenje, ili zato što nije bespravni korisnik predmetnog stana u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, ili zato što tužena nije pasivno legitimirana.
- 36.Iz navedenog proizlazi da ni Općinski, a zatim ni Kantonalni sud u žalbenom postupku nisu izvršili svoju obavezu da navedu jasne razloge na kojima su zasnovali odluku da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, odnosno da osporene odluke ne sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati da li su u osporenim odlukama redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Međutim, imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, da Ustavni sud neće supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud se neće upuštati u to kako su redovni sudovi trebali protumačiti odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo i ZPP, budući da je to u nadležnosti redovnih sudova, a ne Ustavnog suda.
- 37.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud u osporenoj odluci, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, nije na jasan i nedvosmislen način dao obrazloženje svog pravnog stava u vezi sa primjenom materijalnog prava u konkretnom slučaju na način koji bi zadovoljio standarde pravičnog suđenja, te je na taj način povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 38.Imajući u vidu navedene propuste redovnih sudova, ne prejudicirajući kakva će u konačnici biti odluka redovnih sudova povodom apelantovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu odluku Kantonalnog suda, te vratiti predmet tom sudu na ponovni postupak. Pri tome Ustavni sud ponovno naglašava da redovni sud mora jasno razlučiti iz kojeg osnova usvaja ili odbija tužbeni zahtjev, te voditi računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava, kao i o svim okolnostima na koje je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci, posebno o redoslijedu odlučivanja, te uzeti u obzir da određeni, eventualno usvojeni, prigovor isključuje daljnje odlučivanje.
- 27.
Ostali navodi
- 39.S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 40.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sudovi u osporenim odlukama nisu na jasan i nedvosmislen način dali obrazloženje svog pravnog stava u vezi sa primjenom materijalnog prava na način koji bi zadovoljio standarde prava na pravično suđenje.
- 41.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 42.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.