USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1023/16, rješavajući apelaciju Radoslava Trivunčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tač. a) i b), člana 58. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radoslava Trivunčića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 Rs 034010 15 Rsž od 21. januara 2016. godine, dopunske Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj 75 0 Rs 034010 13 Rs od 26. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj 75 0 Rs 034010 13 Rs od 22. juna 2015. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radoslava Trivunčića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 Rs 034010 16 Rev od 31. marta 2016. godine, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Radoslav Trivunčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnio je 7. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Rs 034010 15 Rsž od 21. januara 2016. godine, dopunske Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 Rs 034010 13 Rs od 26. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj 75 0 Rs 034010 13 Rs od 22. juna 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1023/16.
- 2.Apelant je 23. juna 2016. godine podnio i apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 Rs 034010 16 Rev od 31. marta 2016. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2677/16.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istog apelanta koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku da se apelacije br. AP 1023/16 i AP 2677/16 spoje, vodi jedan postupak i donese jedna odluka pod brojem AP 1023/16.
- 4.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Općine Šipovo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 5.Okružni sud i tužena su dostavili odgovore 15. marta 2016. godine, a Osnovni sud nije dostavio odgovor.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Presudom Osnovnog suda broj 75 0 Rs 034010 13 Rs od 22. juna 2015. godine obavezana je tužena da apelantu na ime neisplaćenih plaća za periode pobliže navedene u presudi isplati iznose precizirane u presudi sa kamatama prema Zakonu o visini stope zatezne kamate, počevši za svaku neisplaćenu plaću do 10. u narednom mjesecu, pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka preciziranih u presudi. U obrazloženju je navedeno kako slijedi: da je apelant bio zaposlen kod tužene na neodređeno vrijeme na osnovu Rješenja načelnika tužene broj 01-120-43/12 od 2. jula 2012. godine, da je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa kod tužene sa 20. decembrom 2012. godine i da je tim danom udaljen sa posla, sve na osnovu Rješenja Upravne inspekcije Ministarstva uprave i lokalne samouprave RS broj 10.2.1.1.-050-1410/12, da je Presudom Osnovnog suda broj 75 0 Rs 030783 13 Rs od 27. augusta 2013. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 14. novembra 2014. godine, usvojen apelantov tužbeni zahtjev i poništena kao nezakonita navedena rješenja i odluka tužene o prestanku radnog odnosa, te obavezana tužena da apelanta vrati na radno mjesto telefonista-portir i da ga prijavi kod Fonda PIORS kao svog radnika počevši od 20. decembra 2012. godine, da je tužena vratila apelanta na posao i prijavila ga kod Fonda PIORS, da je apelant u periodu od 1. augusta 2013. godine do 10. septembra 2014. godine bio zaposlen kod poslodavca "Dunav osiguranje" a.d. Banja Luka, gdje je ostvarivao plaću i bio prijavljen na sve obavezne vidove osiguranja. S tim u vezi je navedeno da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka nesporno utvrđeno da je tužena dužna isplatiti apelantu iznose precizirane u presudi na ime plaća, te da nije dužna isplatiti plaće za period u kojem je bio zaposlen kod drugog poslodavca i primao plaću. Osnovni sud je naveo da, prema odredbi člana 90. Zakona o radu, radnik ostvaruje pravo na plaću u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a prema odredbi člana 9. Zakona o PIO, osiguranik je lice osigurano na obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, te da mu je tužena dužna isplatiti plaće kako je i navedeno u dispozitivu presude.
- 8.Nakon toga Osnovni sud je donio dopunsku Presudu broj 75 0 Rs 034010 13 Rs od 22. juna 2015. godine u kojoj je naveo da se u izreci presude tog suda od 22. juna 2015. godine poslije stava 1. dodaje stav 2, koji glasi: "Sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tužitelj se odbija." U obrazloženju je navedeno da je taj sud 22. juna 2015. godine donio predmetnu presudu i da je prilikom njenog donošenja propustio odlučiti u izreci presude o višku tužbenog zahtjeva koji je odbijen. Zbog navedenog, a u vezi sa apelantovim zahtjevom, prema obrazloženju Osnovnog suda, stekli su se uvjeti za donošenje dopunske presude shodno članu 192. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), što je i učinjeno na način da se presuda od 22. juna 2015. godine ispravlja, kako je to navedeno u izreci ove dopunske presude.
- 9.Protiv navedenih presuda apelant je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 75 0 Rs 034010 15 Rsž od 21. januara 2016. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio osporene presude Osnovnog suda, te odbio apelantov zahtjev za isplatu naknade za sastavljanje žalbe. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je pri utvrđenoj činjenici da je apelant kojem je poništen kao nezakonit prestanak radnog odnosa bio radno angažiran kod drugog poslodavca u periodu od 1. augusta 2013. godine do 10. septembra 2014. godine, to je, prema mišljenju tog suda, neosnovan apelantov žalbeni navod da mu pripada i naknada izgubljene zarade koju bi ostvario da je radio kod tužene, i to u 100% iznosu. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 130. Zakona o radu, između ostalog, propisano da, ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu koji je poslodavac dao radniku nezakonit, naložit će se poslodavcu da radniku isplati naknadu na ime izgubljene plaće i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu. Navedeno je da se pri dosuđenju predmetne izgubljene plaće imaju primijeniti pravila o naknadi štete iz odredaba čl. 154. i 189. ZOO, koje propisuju pravo oštećenog na naknadu izgubljene dobiti. Okružni sud je obrazložio da je cilj navedenih zakonski odredaba uspostavljanje imovnog stanja oštećenog kao da nije bilo štetnog događaja a koji se u konkretnom slučaju odnosi na nezakoniti prestanak radnog odnosa, pri čemu je navedeno i da će sud prilikom dosuđivanja te naknade uzeti u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, te dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
- 10.Okružni sud je naveo da je nesporno da je apelant u periodu od 1. augusta 2013. godine do 10. septembra 2014. godine bio zaposlen kod drugog poslodavca, te da je na osnovu odredbe člana 90. Zakona o radu ostvarivao i pravo na plaću kod tog poslodavca prema redovnom toku stvari. Prema obrazloženju tog suda, otpada pravni osnov zahtijevati naknadu plaće i od tužene ukoliko ne dokaže da su ostvarene plaće kod drugog poslodavca manje u odnosu na izgubljene plaće koje bi ostvario kod tužene i u kom slučaju bi imao pravo na isplatu razlike između ostvarenih plaća i izgubljene zarade. Pošto, prema obrazloženju tog suda, apelant u toku postupka navedene činjenice nije dokazao, niti je provodio dokaze na okolnost visine plaća kod drugog poslodavca, to ne stoje ni apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud donošenjem navedene odluke pogrešno primijenio materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
- 11.Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 75 0 Rs 034010 16 Rev od 31. marta 2016. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu, jer u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi cenzus od 30.000,00 KM, pa nije ispunjen uvjet dopuštenosti revizije u tom smislu, kao ni u smislu prihvatanja revizije, jer bi bila od bitnog značaja za rješavanje takvih predmeta u budućnosti.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da je trebalo dokazivati visinu plaća kod drugog poslodavca, jer se član 130. Zakona o radu ima primijeniti bez ikakvog uvjetovanja a takav stav je, prema apelantovom mišljenju, usvojio i Ustavni sud u svojim odlukama br. AP 3687/08 i AP 3364/09. Navodi i da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete, već o ostvarivanju apelantovog prava kod tužene kao poslodavca, kao i da mu radni odnos kod tužene nije ni prestao.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Okružni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima iznesenim u presudi zbog čega smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
- 14.Tužena je navela da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da apelaciju treba odbaciti kao, prima facie, neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 15.U Zakonu o radu-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" broj 55/07) relevantne odredbe glase:
Član 90.
Radnik ostvaruje pravo na plaću u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Radnicima se garantira jednaka plaća za isti rad ili rad iste vrijednosti koji ostvaruju kod poslodavca.
Pod radom iste vrijednosti podrazumijeva se rad za koji se zahtijeva isti stepen stručne spreme, ista radna sposobnost, odgovornost i fizički i intelektualni rad.
Odluka poslodavca ili sporazum sa radnikom koji nisu u skladu sa stavom 2. ovog člana – ništavni su.
U slučaju povrede prava iz stava 2. ovog člana, radnik ima pravo da pokrene postupak za naknadu štete.
Poslodavac ne može radniku isplatiti manju plaću od one koja je utvrđena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 130.
Ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu, koji je poslodavac dao radniku, nezakonit, naložit će poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plaće i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.
- 16.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
U odnosu na AP 1023/16
- 19.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 75 0 Rs 034010 15 Rsž od 21. januara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. februara 2016. godine a apelacija je podnesena 7. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
U odnosu na AP 2677/16 - dopustivost ratione materiae
- 21.Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbijena kao neosnovana revizija koju je apelant izjavio protiv Presude Okružnog suda broj 75 0 Rs 034010 15 Rsž od 21. januara 2016. godine. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
- 22.U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP 766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP 1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom Vrhovnog suda odlučivalo samo o procesnoj dopustivosti "pravnog lijeka" koji je apelant koristio. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelantovim "građanskim pravima i obavezama" u smislu značenja prava na pravično suđenje iz čega slijedi da je ova apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 23.Ustavni sud, dalje, ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o apelantovim imovinskim pravima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
VII. Meritum
- 24.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 25.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
- 26.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 26.
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
U odnosu na primjenu materijalnog prava
- 27.Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelantovog prava na naknadu neisplaćenih plaća u vrijeme kada mu je bio izrečen otkaz ugovora o radu rješenjem koje je sudskim odlukama poništeno, dakle, na pitanje građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 28.Apelant ukazuje na to da su redovni sudovi, koji su odbili dio njegovog tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaće za period od 1. augusta 2013. godine do 31. augusta 2014. godine, proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
- 29.Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
- 30.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu se naknadi i plaća za period od 1. augusta 2013. godine do 14. septembra 2014. godine, kada je bio u radnom odnosu kod drugog poslodavca od kojeg je u tom periodu primao plaću i bio prijavljen na sve obavezne vidove osiguranja pri čemu apelant nije dokazao da mu je plaća u tom periodu bila niža nego što bi imao kod tužene. Pošto je nesporno da radnik ne može istovremeno biti zaposlen sa punim radnim vremenom i primati plaću kod dva poslodavca (ovakva mogućnost postoji samo pri zaposlenju sa nepunim radnim vremenom, kako to predviđa član 42. Zakona o radu a koji propis se očigledno ne može primijeniti na apelanta), Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili navedeni apelantov zahtjev. Obrazloženja redovnih sudova o tom pitanju su jasna i argumentirana, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, pa su apelantovi navodi neosnovani. Pri tome Ustavni sud zapaža da se apelant poziva na praksu Ustavnog suda, odnosno odluke u predmetima br. AP 3687/08 i AP 3364/09 (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Naime, navedenim odlukama Ustavni sud je usvojio apelacije apelanata u tim predmetima, ukinuo osporene sudske odluke i predmete vratio na ponovni postupak redovnim sudovima. Ustavni sud je u navedenim predmetima utvrdio da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili dijelove tužbenih zahtjeva apelanata za naknadu plaće u vrijeme kada su na snazi bila rješenja o otkazu ugovora o radu apelantima, a ti apelanti su primali socijalnu pomoć kao izbjeglice u inozemstvu, jer je zaključio "da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelanticino potraživanje, u suštini, ima karakter naknade štete, odnosno odgovornosti za štetu, pa ga primjenom člana 192. stav 1. ZOO treba umanjiti za iznos koji je apelantica primala na ime socijalne pomoći od druge države dok je imala status izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, a ne karakter potraživanja po osnovu radnog odnosa, tj. rada, koja se ostvaruju primjenom drugih relevantnih odredaba pozitivnopravnih propisa (zakona koji reguliraju oblast radnih odnosa i kolektivnim ugovorom) (...), te da su 'primanja iz radnog odnosa' i primanja po osnovu 'socijalne pomoći' koju je apelantica primila od druge države dvije apsolutno različite kategorije i da u domaćem pravu ne postoji odredba kojom je regulirana mogućnost tzv. prebijanja ovih potraživanja". S obzirom na to da je u konkretnom slučaju apelant u preciziranom periodu bio zaposlen kod drugog poslodavca, te da je primao naknade koje proizlaze iz radnog odnosa, a ne naknadu koja proizlazi iz socijalne pomoći ili slično, Ustavni sud smatra da je apelantovo pozivanje na navedenu praksu neosnovano.
- 31.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 32.Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava, a pošto je Ustavni sud utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 33.Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke o neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tužena naknadi plaću za period u kojem je apelant bio zaposlen kod drugog poslodavca i primao plaću kod njega, a da pri tome apelant nije dokazao da je iznos te plaće bio manji nego što bi primao kod tužene i kada je apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda neosnovano, jer se radi o različitom činjeničnom i pravnom pitanju.
- 34.Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
- 35.Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 36.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.