Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Odbija se apelacija S. Đ., iz Teslića, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U- 411/00 od 6. februara 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Činjenice

  • 1.
    Podnosilac apelacije je S. Đ. iz Teslića, koga zastupa T. A., advokat iz Banje Luke.
  • 2.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz izjava podnosioca apelacije i dokumenata dostavljenih Sudu, mogu se sumirati kako slijedi:
  • 3.
    Podnosilac apelacije je 15. augusta 1992. godine povrijeđen kao pripadnik Vojske Republike Srpske i amputirana mu je podlaktica desne ruke. Način i okolnosti pod kojima je apelant povrijeđen opisan je u Uvjerenju Teslićke srpske brigade, broj 4945/93 od 13. januara 1993. Prema Uvjerenju, radilo se o samoranjavanju S. Đ. kada je u pijanom stanju aktivirao ručnu bombu, koja mu je eksplodirala u ruci.
  • 4.
    S. Đ. je 12. februara 1993. godine podnio pismeni zahtjev općinskom organu uprave, nadležnom za poslove invalidsko-boračke zaštite Teslić, da mu se prizna svojstvo ratnog vojnog invalida po osnovu ranjavanja. Ljekarska komisija za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca dala je nalaz i mišljenje broj 1524 od 18. marta 1993. godine.
  • 5.
    Općinski Sekretarijat za boračka pitanja, društvene djelatnosti i opću upravu Teslić, zaključkom broj 04-560-49/93 od 24. decembra 1997. godine, obustavio je postupak pokrenut 12. februara 1993. godine do zaključenja krivičnog postupka pokrenutog protiv S. Đ.
  • 6.
    Vojni sud u Banjoj Luci, presudom broj IK-97/96 od 13. oktobra 1998. godine, oslobodio je S. Đ. krivične optužbe Osnovnog Vojnog tužilaštva u Banjoj Luci.
  • 7.
    Ljekarska komisija je 25. februara 1999. godine dala novi nalaz i mišljenje.
  • 8.
    Ministarstvo za boračka pitanja, društvene djelatnosti i opću upravu, Teslić, je 6. aprila 1999. godine, usvojilo rješenje 04-560-49/93, kojim je odbilo zahtjev S. Đ. da mu se prizna svojstvo ratnog vojnog invalida jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 5. Zakona o osnovnim pravima invalida i porodica palih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 16/96 i 22/96).
  • 9.
    Ministarstvo za pitanja boraca, žrtava rata i rada, Banja Luka, je 19. jula 1999. godine, rješenjem broj 05/5-560-1111/99, odbilo žalbu S. Đ. protiv rješenja od 6. aprila 1999. godine kao neosnovanu. Ministarstvo smatra da je došlo do samoranjavanja S. Đ. tako što je u pijanom stanju aktivirao ručnu bombu, te da zbog toga njegovo oslobađanje u krivičnom postupku nije bilo od značaja.
  • 10.
    S. Đ. je pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske protiv rješenja broj 05/5-560-1111/99 od 19. jula 1999. godine.
  • 11.
    Vrhovni sud Republike Srpske je, 21. decembra 1999. godine, u presudi broj U-581/99, tužbu usvojio i poništio pobijano rješenje zato što Ministarstvo nije objasnilo u rješenju zašto je ocijenilo da njegovo oslobađanje u krivičnom postupku nije bilo od značaja. U skladu sa članom 61. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94), predmet je vraćen Ministarstvu za boračka pitanja, žrtava rata i rada Banja Luka.
  • 12.
    Ovo ministarstvo je 29. marta 2000. godine, rješenjem broj 05/5-560-1111/99, ponovo odbilo žalbu S. Đ. protiv rješe- nja od 6. aprila 2000. godine, kao neosnovanu.
  • 13.
    S. Đ. je, 18. aprila 2000. godine, ponovo pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. On je zahtijevao poništenje rješenja od 29. marta 2000. godine, te priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida.
  • 14.
    Presudom broj U-411/00 od 6. februara 2001. godine, Vrhovni sud je odbio tužbu S. Đ. Vrhovni sud je ocijenio da do povrede nije došlo prilikom vršenja vojne dužnosti S. Đ., nego da se radi o samoranjavanju do kojeg je došlo van dužnosti.

II - Apelacija

  • 15.
    U svojoj apelaciji, S. Đ. je zahtijevao ocjenu ustavnosti presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-411/00 od 6. februara 2001. godine.
  • 16.
    S. Đ. se poziva na član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i tvrdi da su mu povrijeđena sljedeća prava:
    • -
      pravo na život i fizički integritet,
    • -
      pravo lica da ne bude podvrgnuto nečovječnom tretmanu,
    • -
      pravo na ličnu sigurnost,
    • -
      pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima,
    • -
      pravo na odštetu i nadoknadu za imovinu.

III - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 17.
    Apelacija je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine podnesena 3. aprila 2001. godine.
  • 18.
    Prema članu 16. Poslovnika Ustavnog suda, traženi su odgovori na apelaciju od Vrhovnog suda Republike Srpske i Javnog Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja - Filijala Banja Luka.
  • 19.
    Vrhovni sud Republike Srpske je odgovor na apelaciju dostavio 22. augusta 2001. godine, i u njemu naveo da pobijanom presudom nisu povrijeđena ustavna prava. Također navodi da je apelacija nedopustiva zato što S. Đ. nije iscrpio sve dostupne moguće pravne lijekove, jer nije podnio zahtjev za vanredno preispitivanje pravomoćnih sudskih odluka u skladu sa čl. 20. i 45., stav 1. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94).
  • 20.
    Javni Fond penzijsko-invalidskog osiguranja - Filijala Banja Luka je, također, dostavio odgovor.
  • 21.
    Ustavni sud je dostavio odgovor Vrhovnog suda opunomoćniku S. Đ., koji je odgovorio dopisom od 24. septembra 2001. godine. On tvrdi da vanredni pravni lijek, na koji se poziva Vrhovni sud, ne bi bio efikasan i da bi pobijana presuda od 6. februara 2001. godine, stoga, trebala biti uzeta u obzir kao konačna presuda.

IV - Dopustivost

  • 22.
    Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, (u daljem tekstu: Ustav) Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    Članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda propisano je da Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome osporava iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 24.
    U pogledu pitanja da li je S. Đ. trebao koristiti vanredni pravni lijek iz čl. 20. i 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94), Ustavni sud tvrdi da je slučaj već dvaput razmatrao Vrhovni sud Republike Srpske i oba puta zaključio da je apelacija S. Đ. neosnovana. Ustavni sud smatra da on ne bi imao šansu da dobije drugačiju odluku i da je koristio pomenuti vanredni lijek. Slijedi da se taj lijek ne može smatrati efikasnim u okolnostima ovog slučaja, te ga S. Đ. nije morao ni koristiti.
  • 25.
    S. Đ. je dobio osporenu presudu Vrhovnog suda Republike Srpske 14. februara 2001. godine i dostavio apelaciju Ustavnom sudu 3. aprila 2001. godine. On je, dakle, poštovao propisani rok od 60 dana.
  • 26.
    Slijedi, dalje, da je apelacija dopustiva.

V - Ustavni sud je ocijenio

  • 27.
    Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Apelaciona jurisdikcija Suda je, stoga, ograničena na ustavna pitanja. Sud, općenito, nije nadležan da preispituje da li su upravni organi, odnosno niži sudovi, ispravno primijenili zakone i utvrdili činjenice.
  • 28.
    Ustavni sud zapaža da se prava na koja se poziva S. Đ. odnose na Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) te Protokol broj 1 koji se, prema članu II/2. Ustava, primjenjuju direktno u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad ostalim zakonima. Ustavni sud će, stoga, razmotriti da li je došlo do povrede prava zagarantiranih Evropskom konvencijom ili Protokolom broj 1. Neka od tih prava, koje štiti Evropska konvencija i Protokol broj 1, su također navedena u članu II/3. Ustava s tim da im u Ustavu nije ponuđena šira zaštita nego u Evropskoj konvenciji i Protokolu broj 1. Stoga, nema potrebe za izdvojenim razmatranjem člana II/3. Ustava.
    • a)
      Član 6. Evropske konvencije
  • 29.
    U vezi sa članom 6. Evropske konvencije, S. Đ. se žali na nepravično suđenje pred upravnim organima i Vrhovnim sudom.
  • 30.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u dijelu koji je relevantan, glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza (...) svako ima pravo na pravično suđenje (...) pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom (...)".

  • 31.
    Ustavni sud smatra da se u postupku radilo o građanskim pravima S. Đ. i da je stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv. Međutim, član 6. se odnosi na sudski postupak a ne na postupak pred upravnim organima. Pitanje u konkretnom slučaju je, stoga, ograničeno na pitanje da li je postupak pred Vrhovnim sudom Republike Srpske zadovoljio uvjete iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije.
  • 32.
    Međutim, S. Đ. se ne poziva ni na jedan konkretan element koji ukazuje na nepravičnost suđenja pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. On kritikuje Vrhovni sud zbog toga što podržava nezakonite odluke upravnih vlasti i što nije proveo nove dokaze ili utvrdio nove činjenice. On, također, smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio relevantne zakone koji su na snazi.
  • 33.
    Na osnovu navoda iz apelacije ne može se zaključiti da je Vrhovni sud S. Đ. lišio prava na pravično suđenje u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Njegovi navodi se, stoga, moraju odbaciti.
  • 34.
    Ustavni sud dodaje da, premda se S. Đ. poziva na razne povrede ljudskih prava, u svojoj apelaciji on se ne poziva na pitanja trajanja postupka. Ustavni sud, stoga, nije obavezan da odredi da li je postupak okončan u razumnom roku, kao što je predviđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Druge navodne povrede Evropske konvencije

  • 35.
    S. Đ. se, također, žali na povrede prava na život i psihički integritet, prava da ne bude podvrgnut nečovječnom tretmanu, prava na ličnu sigurnost i prava na odštetu i nadoknadu za imovinu. Ova prava se navode u čl. 2., 3. i 5. Evropske konvencije i članu 1. Protokola broj 1.
  • 36.
    Međutim, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ovih prava.

VI - Zaključak

  • 37.
    Slijedi da apelaciju treba odbiti.

Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

U 45/01

25. februara 2002. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, s. r.