USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
RJEŠENJE
RJEŠENJE
OBRAZLOŽENJE
Odbacuje se apelacija Z. M., iz Laktaša, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Pvl-40/2000 od 30. oktobra 2000. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Pž-444/98 od 16. maja 2000. godine.
Rješenje objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Z. M., iz Laktaša, podnijela je 30. novembra 2000. godine apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud RS) broj Pvl-40/2000 od 30. oktobra 2000. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Pž-444/98 od 16. maja 2000. godine. Apelantica traži od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud BiH) da ocijeni ustavnost ovih rješenja prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav BiH), te da rješenja ukine.
II - Činjenično stanje
- 2.Rješenjem Republičke uprave javnih prihoda - Područna jedinica Laktaši, broj 014/45-01/010-413-76/98 od 17. marta 1998. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Pž-444/98 od 16. maja 2000. godine, apelantica je proglašena krivom za prekršaj iz člana 8. Zakona o privremenom utvrđivanju plaćanja poreza od privredne i profesionalne djelatnosti i kažnjena jedinstvenom novčanom kaznom u iznosu od 16.196,00 dinara, uz obavezu plaćanja troškova prekršajnog postupka.
- 3.Apelantica je podnijela tužbu Vrhovnom sudu RS, koju je taj sud uzeo u razmatranje kao zahtjev za sudsku zaštitu. Apelantica je tražila od Vrhovnog suda da se prvostepeno rješenje ukine, odnosno drugostepeno rješenje oglasi ništavim i postupak vrati na ponovno odlučivanje pred prvostepenim organom. Vrhovni sud RS je, rješenjem broj Pvl-40/2000 od 30. oktobra 2000. godine, odbacio ovaj zahtjev kao nedozvoljen, pozivajući se na odredbe čl. 353. i 256-a Zakona o prekršajima.
III - Apelacija
- 4.Apelantica se žali da je rješenjima Vrhovnog suda RS i Okružnog suda u Banjoj Luci povrijeđeno njeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u daljem tekstu: Konvencija), te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 Konvencije (član II/3.e) i k) Ustava BiH).
- 5.Apelantica, dalje, tvrdi da se Vrhovni sud RS u svojoj odluci pozvao na odredbu člana 353. Zakona o prekršajima koja uopće ne postoji. Osim toga, apelantica tvrdi da je prvostepeno rješenje o kažnjavanju potpisala nelegitimna osoba, Stana Vidović, koja nema položen ispit za sudije za prekršaje. Apelantica, također, tvrdi da Sud nije razmatrao njene žalbene navode.
IV - Postupak pred Ustavnim sudom
- 6.Ustavni sud BiH je 30. novembra 2000. godine primio apelaciju Z. M., iz Laktaša, protiv rješenja Vrhovnog suda RS, broj Pvl-40/2000 od 30. oktobra 2000. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Pž-444/98 od 16. maja 2000. godine.
- 7.U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je 3. aprila 2001. godine dostavio dopis apelantici sa zahtjevom da precizira apelaciju u skladu sa članom 14. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 8.Ustavni sud BiH do danas nije primio apelanticin odgovor.
V - Dopustivost
- 9.Ustavni sud BiH, prema članu VI/3.b) Ustava BiH, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 10.Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Suda, Ustavni sud može odlučivati po apelacijama samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 11.Pravilo o iscrpljivanju pravnih lijekova zahtijeva da se iscrpe samo oni pravni lijekovi koji su efektivni, a rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu se računa od dana kada je apelant primio konačnu odluku o zadnjem efektivnom pravnom lijeku. Međutim, kada je pravni lijek nedopustiv jer formalni uvjeti za ulaganje pravnog lijeka nisu ispoštovani, ovakav pravni lijek se ne može smatrati efektivnim i odluka kojom je odbačen se ne može uzeti za polaznu tačku roka od 60 dana.
- 12.Član 253. stav 1. Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske," broj 12/94) glasi:
"Zahtev za sudsku zaštitu može se izjaviti protiv rešenja donesenog u drugom stepenu kada je izrečena:
- -kazna zatvora,
- -zaštitna mera zabrane vršenja samostalne delatnosti,
- -zaštitna mera zabrane upravljanja motornim vozilom vozaču motornog vozila po zanimanju,
- -zaštitna mera oduzimanja predmeta, ako vrednost oduzetnog predmeta iznosi preko 2.000 dinara."
- 13.Apelantica je uložila tužbu Vrhovnom sudu RS protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci od 16. maja 2000. godine. Vrhovni sud RS je ovu tužbu razmatrao kao zahtjev za sudsku zaštitu, jer je u konkretnom slučaju ovo za apelanticu jedini mogući vanredni pravni lijek. Međutim, Vrhovni sud RS je rješenjem broj Pvl-40/2000 od 30. oktobra 2000. godine odbacio zahtjev kao nedopustiv, jer apelantica nije ispunila ni jedan od alternativnih uvjeta iz člana 253. Zakona o prekršajima.
- 14.Slijedi da se početak isteka vremenskog roka od 60 dana, predviđenog članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda ne računa od datuma rješenja Vrhovnog suda, nego od 16. maja 2000. godine, datuma kada je doneseno rješenje Okružnog suda broj Pž-444/98. Nadalje, apelantica je ovo rješenje primila najkasnije 29. maja 2000. godine, kada je protiv njega i podnijela tužbu Vrhovnom sudu RS. Ustavni sud je primio njenu apelaciju 30. novembra 2000. godine, što znači da je proteklo više od 60 dana od dana kada je primila rješenje Okružnog suda. Slijedi da apelantica nije podnijela apelaciju u predviđenom roku od 60 dana.
- 15.Činjenica da je Vrhovni sud RS omaškom u svom rješenju broj Pvl-40/2000 naveo nepostojeći član 353. umjesto člana 253. Zakona o prekršajima, ne utiče na samu dopustivost pravnog lijeka jer apelantica nije ispunila niti jedan uvjet za ulaganje zahtjeva za sudsku zaštitu.
- 16.Iz ovih razloga, Ustavni sud BiH je odlučio kao u dispozitivu.
- 17.Na osnovu člana VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obavezujuće.
- 13.
Ovo rješenje Ustavni sud BiH je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.
U 16/01
5. aprila 2002. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, s. r.