Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 280/11, rješavajući apelaciju Rangela Dimitrova i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Rangela Dimitrova, Branka Šipčića i Velimira Vojuvića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da osigura prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva svakog apelanta pojedinačno.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Rangel Dimitrov iz Čapljine, nastanjen u Kanadi, kojeg zastupaju Marinko i Azra Katić, advokati iz Čapljine, Branko Šipčić iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, i Velimir Vojuvić iz Mostara, kojeg zastupa Velimir Marić, advokat iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od 18. januara 2011. godine do 18. aprila 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti da vrate u posjed stanove koje su koristili prije rata u Bosni i Hercegovini.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija (tri) iz njegove nadležnosti koje se tiču istog pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 280/11. Spojene su sljedeće apelacije: AP 280/11, AP 517/12 i AP 1678/13.

III. Činjenično stanje Činjenice iz apelacije broj AP 280/11

  • 3.
    Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 104-2227-1/1 od 28. maja 2002. godine potvrđeno je da je 1. aprila 1992. godine apelant Rangel Dimitrov bio nosilac stanarskog prava na stanu u Čapljini, Bulevar Veljka Vlahovića bb (novi naziv ulice: Ante Starčevića bb), po strukturi trosoban (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
  • 4.
    Odlučujući o zahtjevu Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) za ponovno razmatranje odluke od 28. maja 2002. godine, CRPC je donijela Odluku broj R-104-2227-1/1 -01-93/04 od 28. decembra 2004. godine kojom je usvojen zahtjev FMO i odluka od 28. maja 2002. godine je stavljena van snage.
  • 5.
    Apelant je podnio Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) tužbu protiv CRPC-a radi poništenja odluke od 28. decembra 2004. godine.
  • 6.
    Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 000554 08 U od 19. novembra 2010. godine apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da iz podataka u spisu proizlazi da je apelant 23. februara 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana, da je CRPC odlukom od 28. maja 2002. godine prihvatila apelantov zahtjev i da je ta odluka stavljena van snage odlukom CRPC-a od 28. decembra 2004. godine. Istom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed. Prema razlozima odluke CRPC-a čije je poništenje apelant zatražio, proizlazi da je apelantov zahtjev odbijen zato što je u postupku utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 3.a) stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), odnosno da se apelant ne može smatrati izbjeglicom i samim tim ne može ostvariti vraćanje predmetnog stana u posjed. U tom postupku je, kako je dalje obrazložio Sud BiH, sa sigurnošću utvrđena činjenica da je apelant ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH. Osporena odluka se, prema mišljenju Suda BiH, temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona.

Činjenice iz apelacije broj AP 517/12

  • 7.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 517/12 od 14. februara 2013. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanta Branka Šipčića za donošenje privremene mjere kojom je tražio da Ustavni sud naloži Službi za stambene poslove i povratak Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) da ne provodi Zaključak o dozvoli izvršenja broj 06-3-ČM-23-4948/99 v. 458/12 od 15. januara 2013. godine. Ustavni sud je u obrazloženju ove odluke podsjetio da je odredbom člana 17. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH regulirano da organ nadležan za provođenje izvršenja osporenog upravnog akta pod zakonom propisanim uvjetima može odgoditi izvršenje do donošenja sudske odluke, te da apelant nije ponudio niti jedan dokaz da je ovu mogućnost koristio.
  • 8.
    Općinski sud je Presudom broj P-1914/05 od 24. novembra 2009. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 P 002816 10 Gz od 30. juna 2010. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je na temelju pravnog posla, odnosno ugovora o kupoprodaji – otkupu nekretnine od 4. aprila 1992. godine, zaključenog sa državom SFRJ-SSNO - Vojno-građevinska direkcija Sarajevo (u daljnjem tekstu: SSNO), stekao pravo vlasništva na stanu bliže označenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a što je tužena Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) dužna priznati i trpjeti, te da je apelant ovlašten da se na osnovu presude upiše kao vlasnik i posjednik na predmetnom stanu u navedenim registrima.
  • 9.
    Istim presudama usvojen je protivtužbeni zahtjev Vlade FBiH da apelant predmetni stan, slobodan od lica i stvari, preda u posjed Vladi FBiH.
  • 10.
    Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 P 001094 10 Rev od 17. novembra 2011. godine djelimično usvojio apelantovu reviziju i nižestepene presude preinačio u dijelu koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev tako što je odbijen zahtjev Vlade FBiH da joj apelant preda u posjed predmetni stan, a u ostalom dijelu, u odnosu na odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu, revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, ukazao da su nižestepeni sudovi utvrdili da ugovor o kupoprodaji predmetnog stana nije ovjerila nadležna porezna služba zbog čega nije pravno obavezujući u skladu sa članom 39. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, a shodno čemu ne može biti pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu. Vrhovni sud je ukazao na pogrešan zaključak nižestepenih sudova u pogledu protivtužbenog zahtjeva i, u vezi s tim, istakao da je apelant u posjed stana uveden u upravnom postupku, i to po njegovom zahtjevu za povrat predmetnog stana u statusu nosioca stanarskog prava, pa da se ne može smatrati nezakonitim korisnikom stana. Vrhovni sud je, osim toga, naglasio da je postupak po apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana kao nosioca stanarskog prava prekinut do okončanja sudskog postupka i da će od ishoda tog postupka zavisiti status apelanta kao korisnika stana, odnosno njegovo dalje pravo korištenja stana.
  • 11.
    Služba za stambene poslove je Rješenjem broj 06-3-ČM-23-4948/99 v. 458/12 od 3. oktobra 2012. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prostornog uređenja) broj 12-01/1-23-741/12 od 12. novembra 2012. godine, odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Istim rješenjem je usvojen zahtjev Vlade FBiH za apelantovo iseljenje iz predmetnog stana. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine, da ga je napustio 19. maja 1992. godine i da je ostao u službi u JNA u svojstvu civilnog lica do 31. marta 2005. godine. Osim toga, ukazano je da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnine (predmetnog stana) 4. aprila 1992. godine sa SSNO, ali da je presudama Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda utvrđeno da apelant na temelju navedenog ugovora nije stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. Shodno ovako utvrđenom činjeničnom stanju, o apelantovom zahtjevu je odlučeno na temelju člana 3a. Zakona o prestanku primjene.

Činjenice iz apelacije broj AP 1678/13 Velimir Vojuvić (stanarsko)

  • 12.
    Rješenjem Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel društvenih djelatnosti) broj 03/II-25-1801/04 od 21. januara 2008. godine, koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarsvo) broj UPII-09-04-25-36/08 od 27. maja 2008. godine, odbijen je zahtjev apelanta Velimira Vojuvića za vraćanje u posjed stana u Mostaru, Ulica maršala Tita broj 231, po strukturi dvosoban (u daljnjem tekstu: predmetni stan), i konstatirano da će stanom raspolagati Ministarstvo odbrane FBiH, odnosno njegov pravni sljednik.
  • 13.
    Iz obrazloženja navedenih rješenja proizlazi da je apelant podnio zahtjev za povrat stana Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), da je CRPC na osnovu Zakona o prijenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva apelantov predmet ustupila Odjelu društvenih djelatnosti, koji je proveo raspravu i utvrdio odlučne činjenice. Te činjenice se odnose na utvrđenje da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na osnovu rješenja o dodjeli od 11. augusta 1989. godine, da ga je koristio i da je ostao u aktivnoj vojnoj službi van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine. S obzirom na tu činjenicu (ostanak u vojnoj službi), apelant se, u smislu odredbe člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene, ne može smatrati izbjeglicom ni raseljenim licem, te je zbog toga odbijen njegov zahtjev za vraćanje stana u posjed.
  • 14.
    Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 001922 08 U od 18. marta 2009. godine uvažena je apelantova tužba, osporena rješenja Ministarstva i Odjela društvenih djelatnosti su poništena i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
  • 15.
    U ponovnom postupku Odjel društvenih djelatnosti je donio Rješenje broj 03/II-25-1801/04 od 14. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UPII-09-04-25-36/08 od 14. aprila 2010. godine, kojima je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana uz identična obrazloženja kao i u prethodnom postupku.
  • 16.
    Kantonalni sud je, odlučujući u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva 14. aprila 2010. godine, Presudom broj 07 0 U 004082 10 U od 20. oktobra 2011. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da iz dokaza u spisu proizlazi da je apelant, počev od 18. maja 1992. godine, civilno lice na službi u vojsci Crne Gore i da tu činjenicu apelant nije osporio. S obzirom na to da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem, te mu, stoga, na osnovu odredbe člana 3.a) Zakona o prestanku primjene ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed.
  • 17.
    Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je Presudom broj 07 0 U 004082 11 Uvp od 6. decembra 2012. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uz isto obrazloženje koje je u svojoj presudi prethodno iznio Kantonalni sud.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 18.
    Apelanti su podnijeli apelacije zbog nemogućnosti da vrate u posjed stanove koje su koristili prije rata u Bosni i Hercegovini. Istakli su da im je, zbog nemogućnosti povrata u posjed njihovih stanova, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, svi apelanti su naveli da su im stanovi svojevremeno bili dodijeljeni na korištenje kao "vojni stanovi" iz stambenog fonda bivše JNA, i to na osnovu valjanih rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju. Apelanti su vodili postupke na različitim nivoima radi vraćanja stanova u posjed, i to pred nadležnim upravnim organima, prvostepenim i drugostepenim redovnim sudovima, tako da se praksa rješavanja ovih predmeta razlikuje od jednog do drugog organa pojedinačno po predmetima.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (…) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. "Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini."

Član 3a.

Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi "iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane" koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže "Vlada Federacije Bosne i Hercegovine", čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su odluke koje su donosili organi uprave i redovni sudovi u upravnim postupcima radi vraćanja stanova u posjed. Apelacije su podnesene u roku od 60 dana od kada su primili odluke o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelanti osporavaju odluke redovnih sudova i nadležnih upravnih organa tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi iz apelacija se, u suštini, odnose na nemogućnost apelanata da se vrate u posjed tzv. vojnih stanova na kojima su bili nosioci stanarskog prava.
  • 25.
    Imajući u vidu da je činjenično stanje koje proizlazi iz navoda apelacija u ovom predmetu bitno činjenično i pravno slično pitanjima koja je Ustavni sud već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 Risto Marković i dr. od 23. novembra 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu navoda apelacije, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
  • 26.
    Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je najprije ukazao na presudu Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u kojoj se Evropski sud bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne, tzv. vojne stanove na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključen pravno obavezujući ugovor, za koje je utvrđivao da li su učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da li su ili ne u međuvremenu, od napuštanja predmetnih stanova, iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
  • 27.
    U odluci na koju se Ustavni sud poziva Evropski sud je naglasio da, u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom i domaćim zakonima, koji su doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice, svi nosioci stanarskog prava u Bosni i Hercegovini, po pravilu, imaju pravo da vrate svoje predratne stanove, te da ih otkupe po veoma povoljnim uvjetima.
  • 28.
    U vezi s pitanjima da li su apelanti imali "imovinu", Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 1011/08 zaključio da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, stanarsko pravo predstavlja "posjed" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da predmetni stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 29.
    Dalje, u vezi s pitanjem da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u imovinu apelanata, Ustavni sud je zaključio da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, ukazano je na predmet Mago i dr. protiv BiH u kojem je Evropski sud razmatrao dvije grupe aplikanata. U svim slučajevima iz navedene odluke Evropski sud je utvrdio da otkazivanje stanarskih prava aplikantima, odnosno onemogućavanje da se oni vrate u svoje predratne stanove predstavlja lišavanje imovine u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 30.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1011/08 dao odgovore na pitanja: (a) Da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i (b) Da li je miješanje proporcionalno cilju, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa? Naime, u toj odluci Ustavni sud je podsjetio da je u predmetu Mago i dr. protiv BiH Evropski sud, ispitujući princip zakonitosti miješanja javnih vlasti u imovinu aplikanata, u tač. 96-97. svoje odluke zaključio da su stanarska prava aplikanata u ovom predmetu otkazana u skladu sa članom 3a. Zakona o prestanku primjene iz 1998. godine. Ustavni sud je tu odredbu proglasio ustavnom, te je, stoga, jasno da je ometanje bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kako je zaključio Evropski sud. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da je ometanje u mirnom uživanju imovine apelanata bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 31.
    Ispitujući cilj ometanja, Ustavni sud je u citiranoj odluci naglasio da je Evropski sud u tački 100. svoje odluke Mago i dr. protiv BiH istakao: "Iako je Evropski sud svjestan toga da su tokom i odmah nakon rata mnogi napušteni stanovi, navodno, dodijeljeni najvišim vojnim i civilnim zvaničnicima čije su stambene potrebe već bile zadovoljene (vidi, Đokić, tač. 10. i 61), izgleda da su ti nedostaci kasnije ispravljeni. U tom smislu, Evropski sud prihvata da je ometanje posjeda aplikanata provedeno s ciljem jačanja socijalne pravde, kao što to tvrdi tužena Vlada." Stoga, u odnosu na cilj ometanja da apelanti mirno uživaju u imovini, Ustavni sud je zaključio da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj.
  • 32.
    U odgovoru na pitanje da li je postignuta pravična ravnoteža, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1011/08 podsjetio na to da je Evropski sud u već navedenoj odluci Mago i dr. protiv BiH izrazio dva stava: da je došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju u pogledu gđe Ljeposave Mago (tačka 102), jer je ona lišena svoje imovine zbog službe gospodina Mage u snagama VJ tokom i nakon rata, te da u konkretnim okolnostima njegov status nije trebalo da bude uzet u obzir prilikom odlučivanja o zahtjevu za povrat stana gđe Mago. Naime, Evropski sud je zaključio da aplikantica nije spadala ni u jednu od kategorija koje su podlijegale osporavanim mjerama, a tužena Vlada nije navela nijedan drugi razlog za lišavanje gđe Mago njenog posjeda, te je došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 u pogledu gđe Mago. Zatim je Evropski sud u tački 103. citirane odluke istakao: "[…] da su gospodin Jovan Radović i gospodin Vase Krstevski lišeni svojih posjeda isključivo zbog njihove službe u VJ tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini. Ne postoji nikakva naznaka, a kamoli dokaz, da su ti aplikanti učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iako je tužena Vlada navela da su tim aplikantima vjerovatno dodijeljeni stanovi u Srbiji, ona nije pružila dokaze za tu tvrdnju. Strane su se složile, što je doista općepoznato, da je priroda rata u Bosni i Hercegovini bila takva da je služba u određenim oružanim snagama u velikoj mjeri ukazivala na etničko porijeklo tog lica (vidi, Đokić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba). Kao rezultat toga, sporne mjere, iako su se činile neutralnim, imale su takvo djelovanje da su se ljudi tretirali različito na osnovu svog etničkog porijekla. U sličnim situacijama Evropski sud je presudio da, principijelno gledano, nijedna razlika u tretmanu koja je zasnovana isključivo ili u odlučujućoj mjeri na nečijem etničkom porijeklu ne može biti objektivno opravdana u savremenom demokratskom društvu (Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06 i 34836/06, tačka 44, ECHR 2009, D. H. i drugi protiv Češke Republike [GC], br. 57325/00, tačka 176, ECHR 2007IV, i Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, tačka 58, ECHR 2005XII). Evropski sud ne vidi nikakav razlog zašto bi odstupio od tog zaključka. Pošto aplikantima nije pružena nikakva nadoknada, Evropski sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 u pogledu gospodina Jovana Radovića i gospodina Vase Krstevskog."
  • 33.
    Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1011/08 naglasio da bi, slijedeći praksu Evropskog suda u presudi Mago i dr. protiv BiH, trebalo u slučajevima u kojim su apelanti koji su ostali u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine: a) nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i apelacije odbiti kao neosnovane, b) nakon napuštanja prijeratnog stana nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da jeste došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i apelacije usvojiti kao osnovane.
  • 34.
    Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u slučaju apelanata obuhvaćenih ovom odlukom došlo do kršenja prava na imovinu, jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.
  • 35.
    S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1011/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na imovinu apelanata, jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno čime nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.

Pravo na pravično suđenje i pravo na poštivanje doma

  • 36.
    Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma apelanata.

VIII. Zaključak

  • 37.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su javne vlasti miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, time što nisu dopustile vraćanje u stanove na kojima su oni ili njihovi bračni drugovi imali stanarsko pravo, apelantima, ustvari, oduzele imovinu a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana putem odgovarajućih naknada, čime je na apelante stavljen preveliki teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.
  • 38.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 39.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.