Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meri umu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 302/17, rješavajući apelaciju Keme Kapura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERI UMU

Djelimično se usvaja apelacija Keme Kapura.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku donošenja rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 17 Kv 13 od 11. januara 2017. godine i 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da odmah, u odnosu na apelanta Kemu Kapura, ispita daljnju potrebu mjera zabrane izrečenih u postupku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od pet dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sve u skladu sa članom 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Keme Kapura podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 17 Kv 13 od 11. januara 2017. godine i 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Kemo Kapur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. januara 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 026508 17 Kv 13 od 11. januara 2017. godine i 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine. Apelant je zatražio i da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud ukinuo osporene odluke u dijelu koji se odnosi na mjeru zabrane "obavljanja određenih poslovnih djelatnosti" do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalno tužilaštvo i Kantonalni sud su dostavili odgovore 30. i 31. januara 2017. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 5.
    Tužilaštvo je 12. novembra 2016. godine Kantonalnom sudu podnijelo prijedlog da sud izrekne mjere zabrane apelantu i sedam osumnjičenih lica protiv kojih, zajedno sa drugih pet poimenično navedenih osumnjičenih lica za koje je predložilo mjeru pritvora, provodi predmetnu istragu. Povodom tog prijedloga Kantonalni sud je 13. novembra 2016. godine održao ročište na kojem je apelant istakao prigovor o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo, a posebno prigovor neosnovanosti izricanja mjera zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti s obzirom na to da obavlja advokatsku djelatnost.
  • 6.
    Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine Kantonalni sud - sudija za prethodni postupak je apelantu [i još sedam saosumnjičenih lica], zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav
  • 3.
    Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo povreda zakona od sudije iz člana 357. KZFBiH, sve u vezi sa čl. 31, 54. i 55. KZFBiH, izrekao mjere zabrane. Apelantu su, u smislu člana 140c. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta i putovanja sa prijavljene adrese, navedene u izreci rješenja, s tim da je određena granica van koje se apelant ne smije udaljavati na teritoriji Kantona Sarajevo. Na osnovu člana 140a. stav 1. tačka d) u vezi sa stavom 2. ZKP, određeno je da se apelant treba javljati nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta, i to svakih sedam dana. Zatim, u smislu člana 140a. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka c) ZKP, izrečena je mjera zabrane sastajanja sa određenim licima kojom se određuje zabrana njihovog međusobnog sastajanja, kao i sastajanja sa ostalim osumnjičenim i svjedocima u ovom krivičnom predmetu. Također, apelantu je izrečena i mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKP i zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 140a. stav 1. tačka b) ZKP, odnosno zabrana posjećivanja njegove advokatske kancelarije na adresi naznačenoj u rješenju. U rješenju je navedeno da su svi osumnjičeni upozoreni da im, u slučaju kršenja mjera zabrane, sud može odrediti pritvor. Određeno je da će sudija za prethodni postupak svaka dva mjeseca ispitati da li su mjere zabrane još potrebne.
  • 7.
    Iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda proizlazi da Tužilaštvo vodi istragu protiv osumnjičenih Alije Delimustafića i dr. zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH u vezi sa više krivičnih djela navedenih u rješenju. Dalje, proizlazi da je, prema naredbi o istrazi od 2. novembra 2016. godine, u vrijeme, na mjestu i s ciljem opisanim u rješenju, osumnjičena L.F.–P. iskorištavanjem pozicije sudije Općinskog suda u Sarajevu zloupotrijebila ovlaštenja u predmetima koji su joj bili dodijeljeni u rad na način da je po prethodnom dogovoru sa apelantom, advokatom iz Sarajeva, njemu sugerirala da pozivom na brojeve predmeta u kojima je postupala dostavlja tužbe radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću, osiguravajući na taj način da takav podnesak bude zaveden u predmetu kojim je zadužena, pa je apelant, u svojstvu opunomoćenika tužilaca R.Đ., D.Đ., V.P. i D.Đ., dostavljao osumnjičenoj L.F.-P. tužbe protiv većeg broja tuženih lica (S.Đ. i dr.) radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću, sve radi stjecanja prava vlasništva po osnovu sudskih odluka, koji podnesak – tužbu bi potom izdvojila iz spisa izdajući dnevnu naredbu da se po tom podnesku oformi novi spis i dodijeli njoj u rad, te grubim kršenjem odredaba Zakona o parničnom postupku nastavljala da postupa u novootvorenom predmetu i da preduzima dalje radnje kojima je stvarala uvjete za donošenje nezakonitih odluka u korist stranaka koje nikada i nisu bile zvanične inicijalne stranke u postupku,

tako što je zaprimljene tužbe fiktivno dostavljala tuženim na odgovor na adresu na kojoj se nalazi sjedište apelantove advokatske kancelarije da bi po prijemu podneska kojim, navodno, tuženi priznaju tužbeni zahtjev, protivno zakonu, donijela četiri presude po osnovu priznanja (brojevi navedeni u rješenju), te na taj način su navedeni tužioci stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, a kojim preduzetim radnjama su apelant i R.Đ., D.Đ., V.P. i D.Đ. na odlučujući način doprinijeli izvršenju krivičnih djela koje je počinila osumnjičena L.F–P. Nakon toga su navedeni tužioci, iako su znali da je tako stečena imovina-pribavljena izvršenjem krivičnog djela, tu imovinu primali, držali i njome dalje raspolagali na način opisan u rješenju. Zaključeno je da rezultati provedenih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, kontrole i tehničkog snimanja prostorija, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima, kad se dovedu u vezu sa pribavljenim materijalnim dokazima, a to su spisi Općinskog suda u Sarajevu, izvodi iz baze podataka IDDEEA, izvodi iz matičnih knjiga umrlih, te pribavljeni zk. izvodi za predmetne nekretnine u potpunosti potvrđuju postojanje osnovane sumnje o počinjenju krivičnih djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret.

  • 8.
    Kantonalni sud je zaključio da je osnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu i drugim osumnjičenim licima, u smislu člana 140. ZKP, izrekne mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja, jer postoje okolnosti koje ukazuju da bi mogli pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo. Naime, ukazano je da su apelant i drugi osumnjičeni da su učestvovali i pomagali u nezakonitom stjecanju i prijenosu prava vlasništva na nekretninama velike vrijednosti, čime su pribavili imovinsku korist, a drugom nanijeli štetu. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, postoji osnovana bojazan da bi svi oni mogli, u slučaju da im ne budu izrečene mjere zabrane, napustiti BiH i izbjeći krivično gonjenje nadležnih organa BiH, jer su osumnjičeni svjesni težine krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, kao i zaprijećene krivičnopravne sankcije, što u svakom slučaju kod njih može stvoriti odluku da bjekstvom izbjegnu krivično gonjenje. Navedeno je da iz prikupljenih dokaza nesporno proizlazi da je, pored osumnjičenih u konkretnom krivičnom predmetu, od kojih se određeni broj nalazi u bjekstvu, u izvršenju inkriminiranih radnji učestvovao i određeni broj lica koja se još nalaze na slobodi, kao i potencijalnih saučesnika i svjedoka koji još nisu identificirani. Istaknuto je da će u daljnjoj istrazi biti preduzete istražne radnje radi pribavljanja dodatnih materijalnih dokaza u vezi sa nezakonitim stjecanjem i prijenosom prava vlasništva, identifikacija i saslušanje lica koja se u svojstvu tuženih navode u nezakonitim presudama i predmetima u kojima je postupala osumnjičena L.F.-P. u svojstvu sudije Općinskog suda u Sarajevu. Također, navedeno je da će biti preduzete istražne radnje otkrivanje i identifikacija, te ispitivanje, odnosno saslušanje drugih saizvršilaca i pomagača osumnjičenih lica, zatim, provedena vještačenja, identifikacija i procjena vrijednosti nekretnina i imovine koja je bila predmet nezakonitog stjecanja prava vlasništva, kao i finansijska istraga kako bi se utvrdile priroda i visina imovinskopravne koristi koju su osumnjičeni pribavili izvršenjem krivičnih djela za koja se sumnjiče, te druge potrebne istražne mjere i radnje.
  • 9.
    Naglašeno je da se predmetna istraga trenutno nalazi u fazi kada je potrebno osigurati prikupljanje dokaza za identifikaciju saučesnika, a da oni ne budu upozoreni na to, tako da se mogu identificirati prije nego što bi mogli stupiti u međusobni kontakt, zbog čega Tužilaštvo preduzima intenzivne istražne radnje na identifikaciji ovih lica. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je opravdano određivanje mjera zabrane osumnjičenim sastajanja sa svjedocima, saučesnicima i svim ostalim licima koja imaju saznanja o konkretnom predmetu Tužilaštva. Upravo sada, kada su osumnjičeni suočeni s kvalifikacijom - krivičnim djelima koja im se stavljaju na teret i zaprijećenom kaznom zatvora, kako je dalje istakao Kantonalni sud, oni imaju jak motiv i interes da u svrhu pripremanja svoje odbrane stupe u kontakt sa potencijalnim saučesnicima i svjedocima, utječu na njih da ne daju, ili da odustanu od davanja iskaza Tužilaštvu, odnosno spriječe identifikaciju i lociranje ostalih saučesnika, te eventualno sakriju ili unište tragove i dokaze važne za krivični postupak.
  • 10.
    Dalje, u rješenju je navedeno da je, u smislu člana 140a. stav 1. tačka a) ZKP, sud apelantu i četvero drugih osumnjičenih lica izrekao i mjeru zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, i to za apelanta preduzimanje poslovnih aktivnosti u svojstvu advokata iz Sarajeva s obzirom na to da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinjeno u vezi sa obavljanjem njegovih redovnih poslova. Ukazano je na to da su apelant i drugi osumnjičeni obavljali različite odgovorne funkcije na kojim su bili u mogućnosti da njihovom zloupotrebom preduzmu radnje počinjenja djela koja im se stavljaju na teret, a nastavkom rada i obavljanja tih istih dužnosti bili bi u mogućnosti da dođu u kontakt sa svjedocima koje će Tužilaštvo u toku istrage saslušati, kao i u prilici da ponove krivična djela koja im se stavljaju na teret, odnosno da unište, sakriju i izmijene dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak. Navedeno je da će se, radi izvršenja mjere zabrane apelantu da preduzima poslovne aktivnosti, rješenje o mjerama zabrane dostaviti Advokatskoj komori FBiH. Dalje, u smislu člana 140a. stav 1. tačka b) ZKP, sudija za prethodni postupak je apelantu izrekao mjeru zabrane posjećivanja njegove advokatske kancelarije s obzirom na to da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinjeno na radnom mjestu, a u vezi s obavljanjem njegovih redovnih poslova. Istaknuto je da su osumnjičeni obavljali različite odgovorne funkcije na svome radnom mjestu, u prostorijama u kojima su zaposleni u svojstvu službenih i odgovornih lica na kojim mjestima su bili u mogućnosti da preduzimaju zloupotrebe radi počinjenja djela koje im se stavlja na teret, a ponovnim dolaskom i posjećivanjem takvih mjesta osumnjičeni bi bili u mogućnosti da dođu u kontakt sa svjedocima koje će Tužilaštvo saslušati u toku istrage, kao i u prilici da ponove krivična djela koja im se stavljaju na teret, odnosno da unište, sakriju i izmijene dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su ispunjeni uvjeti i da je opravdano izricanje predloženih mjera zabrane navedenih u izreci rješenja apelantu (i drugim sedam osumnjičenim licima) radi osiguranja njihovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
  • 11.
    Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kv 13 od 11. januara 2017. godine Kantonalni sud - Vanraspravno vijeće (u daljnjem tekstu: vijeće) je odbilo žalbe apelantovog branioca i ostalih osumnjičenih izjavljene protiv Rješenja sudije za prethodni postupak broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine.
  • 12.
    U obrazloženju rješenja vijeće je ponovilo sadržaj izrečenih mjera zabrane za apelanta i druge osumnjičene, te sadržaj žalbi. Navedeno je da je apelantov branilac u žalbi od 18. novembra 2016. godine, između ostalog, tražio da se iz izrečenih mjera izostave mjere zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti i zabrane posjećivanja advokatske kancelarije. S tim u vezi je navedeno da je vijeće svestrano i pažljivo razmotrilo sve istaknute žalbene prigovore i zaključilo da su neosnovani i neopravdani. U tom kontekstu je navedeno da su neosnovani prigovori koji se tiču postojanja osnovane sumnje da su svi osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Naime, prema mišljenju vijeća, prilikom razmatranja istaknutog žalbenog prigovora, prije svega mora se imati u vidu da je u ovoj fazi krivičnog postupka (istraga) potreban jedan niži nivo dokazanosti određenih činjenica koje upućuju na postojanje osnovnog uvjeta (osnovane sumnje) da su osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret u odnosu na apsolutnu dokazanost tih činjenica koja je potrebna pri donošenju presude i o kojoj se eventualno može baviti samo sudeće vijeće ovoga suda ukoliko, nakon završene istrage, dođe do podizanja i potvrđivanja optužnice protiv imenovanih osumnjičenih lica. I prema mišljenju vijeća, taj niži nivo dokazanosti navedenih činjenica u potpunosti je zadovoljen shodno pobrojanim dokazima i činjenicama i okolnostima utvrđenim njima, kao i datim obrazloženjem i razlozima u prvostepenom rješenju.
  • 13.
    Pored toga, prema ocjeni vijeća, u obrazloženju pobijanog rješenja u potpunosti su i argumentirano dati razlozi o izrečenim mjerama zabrane kako su poimenično navedene u izreci rješenja, pa se, također, žalbeni prigovori istaknuti u tom pravcu pokazuju potpuno neosnovani i neopravdani. Prema mišljenju vijeća, činjenično stanje u osporenom rješenju je i pravilno i potpuno

utvrđeno, a prilikom njegovog donošenja nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, niti povrede krivičnog zakona, kako se to neosnovano i neopravdano isticalo u izjavljenim žalbama.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opisuje da je njegova osnovna djelatnost advokatura, a da mu je osporenim rješenjima izrečena, između ostalog, i mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti i zabrana posjećivanja advokatske kancelarije. Navodi da mu se stavlja na teret, navodno, saučesništvo u krivičnim djelima bivše sutkinje L.F.-P., koja je zloupotrebljavala položaj sudije. Međutim, iz opisa radnji izvršenja u odnosu na naznačeni činjenični supstrat ne proizlazi potpuno i pravilno kvalificiranje osnovane sumnje, jer se apelantu stavlja na teret činjenje produženog krivičnog djela i činjenje u stjecaju. Ukazuje da je odredbama člana 140d. stav 2. ZKP decidirano propisano da se ne može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti. U konkretnom slučaju ovaj postupak, u odnosu na apelanta, vodi se za četiri predmeta od stotine predmeta u kancelariji, pa bi se, stoga, mjera zabrane u odnosu na obavljanje profesionalne djelatnosti mogla odnositi na dalje aktivnosti u tim predmetima, ali svi navedeni predmeti su pravomoćni i izvršni. S obzirom na to da su svi spisi izuzeti, pregledani, te u posjedu Tužilaštva, tvrdnja da će se uništiti, sakriti ili izmijeniti dokazi u tim okolnostima je apsolutno neosnovana. Ne postoje drugi dokazi osim onih koji su sadržani u okončanom sudskom spisu koji je izuzet. Apelant napominje da osumnjičena nije više sutkinja, da nije u BiH, tako da ni ona, niti bilo koje drugo lice ne može ometati istražni postupak. Ističe da je u zakonskom roku, posredstvom branioca, 18. novembra 2016. godine uložio žalbu na rješenje kojim su mu izrečene mjere zabrane, ali da je tek 11. januara 2017. godine, dakle nakon 51 dana, Kantonalni sud odlučio o žalbi, mada je ZKP propisan rok od tri dana. Ističe i da Kantonalni sud - sudija za prethodni postupak protekom dva mjeseca nije ispitao da li je izrečena mjera još potrebna. Napominje da se iz obrazloženja rješenja kojim se odbija žalba kao neosnovana može zaključiti da postupajuće vijeće, de facto, nije ni pročitalo žalbu u kojoj su decidirano i osnovano navedeni žalbeni razlozi. Naime, apelant ističe da se iz uložene žalbe može utvrditi da ne postoji osnovana sumnja, kao osnovni uvjet, da je počinio krivična djela za koja se tereti, pa, stoga, nisu ispunjeni kumulativni zakonski razlozi za izricanje, odnosno produženje mjera zabrane. Napominje da žalba treba da bude efektivno pravno sredstvo koje će spriječiti posljedice nezakonitog postupanja. Pošto je prvostepeno rješenje doneseno 51 dan u odnosu na dan donošenja odluke pred drugostepenim sudom, onda je sasvim jasno da je ovakvo isticanje žalbe, bez obzira na njenu sadržinu i kako je sud tu sadržinu ocijenio, potpuno neefektivan pravni lijek. Napominje da su inspektori FUP-a 11. novembra 2016. godine, prilikom "nezakonito obavljenog pretresa kancelarije", privremeno oduzeli osnovna sredstva za rad kancelarije kao što su računar, mobilni telefon sa brojevima i podacima klijenata, pečat kancelarije, bankovne kartice itd., koji se de facto ne mogu u postupku koristiti kao dokazi, jer su nezakoniti. Međutim, navedeno ukazuje da su oduzimanjem osnovnih sredstava za rad, odnosno zabranom obavljanja advokatske djelatnosti, apelant i njegova porodica dovedeni na rub egzistencije, što sve ukazuje na hitnost postupka. Posebno ukazuje na objektivne posljedice, odnosno nastalu štetu, osim za apelanta kojemu je to jedini izvor prihoda, kao i njegovoj porodici, i klijentima koje zastupa, pa da bi, stoga, izricanje mjera trebalo biti svedeno na takvu mjeru da je to krajnja mjera samo u slučaju kada interes postupka nije moguće zaštititi na drugi način, što u ovom predmetu, kako smatra, nije opravdano. Pošto je i advokatska kancelarija privatna imovina a i sve što je u njoj, to proizlazi da je apelant proizvoljnom primjenom prava onemogućen u pravu na uživanje imovine. Imajući u vidu navedeno, predlaže da Ustavni sud uvaži apelaciju, ukine "nezakonito" rješenje Kantonalnog suda, u smislu da ukine mjere zabrane obavljanja advokatske djelatnosti, te omogući apelantu dalje obavljanje djelatnosti. U međuvremenu, predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se pobijane odluke u dijelu zabrane obavljanja djelatnosti neće više provoditi do konačnog okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    Kantonalni sud je u odgovoru istakao da je povodom apelantove žalbe vijeće u obrazloženju svog rješenja navelo sve činjenične i pravne, odnosno zakonske razloge na osnovu kojih je odlučilo i donijelo osporenu odluku, te da u svemu ostaje pri obrazloženju tog rješenja.
  • 16.
    Osim toga, Kantonalni sud je, odgovarajući na upit Ustavnog suda od 8. februara 2017. godine da li su produžene mjere zabrane izrečene rješenjem tog suda od 14. novembra 2016. godine, u odgovoru od 9. februara 2017. godine naveo da: "Prema navedenom rješenju mjere zabrane apelantu i ostalim osumnjičenim nisu izrečene na određeno vrijeme i nisu podložne produžavanju, već povremenom preispitivanju od sudije za prethodni postupak da li su mjere zabrane još potrebne u skladu sa članom 140b. ZKP uz prethodno izjašnjenje kantonalnog Tužilaštva s obzirom na to da su na njihov prijedlog mjere donesene."
  • 17.
    Tužilaštvo je navelo da je u rješenju od 14. novembra 2016. godine dato detaljno obrazloženje zbog čega su apelantovi navodi i prigovori neosnovani kako u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje mjera zabrane, tako i u pogledu posebnih razloga za izricanje mjera zabrane. U pogledu posebnog osnova za izricanje mjera zabrane iz člana 140a. stav 1. tačka b) ZKP, istaknuto je da je krivično djelo za koje se tereti apelant počinjeno na apelantovom radnom mjestu, odnosno u njegovoj advokatskoj kancelariji, te da je zaključeno da bi apelant ponovnim dolaskom i posjećivanjem kancelarije bio u mogućnosti da dođe u kontakt sa svjedocima koje će Tužilaštvo u toku istrage saslušati, kao i u prilici da ponovi krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da uništi, sakrije i izmijeni dokaze i tragove važne za krivični postupak.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:

Član 140. stav (1)
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja

(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

Član 140a. stav 1. tač. a), b),c) i d) Ostale mjere zabrane

(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

  • a)
    zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
  • c)
    zabranu sastajanja sa određenim osobama,
  • d)
    naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i

Član 140b. st. (1), (4),(5),(6) i (7) Izricanje mjera zabrane

(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak [...].

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. [...].

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 140d. stav (2)
Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane

(2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti [...]pravo osumnjičenog ili optuženog da... obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti.

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

  • 21.
    U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 22.
    U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim su mu izrečene mjere zabrane. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na ostale navode

  • 24.
    Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na ostale apelantove navode, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 17 Kv 13 od 11. januara 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantov opunomoćenik je primio 13. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 24. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, taj dio apelacije ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelant ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se srž apelantovih navoda zasniva na navodima o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 13. Evropske konvencije, pa će, stoga, Ustavni sud prvo ispitati taj dio apelacionih navoda.

Pravo na imovinu

  • 27.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu.
    • 28.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 29.
    U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku protiv apelanta u kojem je Kantonalni sud donio rješenje kojim su apelantu izrečene mjere zabrane, među kojim je i mjera zabrane obavljanja advokatske djelatnosti, zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek.
  • 30.
    Slijedeći navedeno, potrebno je najprije utvrditi da li se radi o apelantovoj imovini u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud u svojim odlukama naglašava da pojam imovine ima autonomno značenje, nevezano za unutrašnji pravni sistem (vidi, mutatis mutandis, presudu Gasus Dossier - und Fördertechnik protiv Holandije od 23. februara 2005. godine, Serija A broj 306-B, stav 53). Prema tome, klasifikacija pojma imovine prema zakonima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini neće biti odlučujući

kriterij za utvrđivanje da li neko pravo predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Evropski sud je naglasio da pojam imovine ne obuhvaća samo vlasništvo na fizičkim stvarima, već da i druga prava i interesi mogu biti tretirani kao imovinska prava i, prema tome, kao imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kada je u pitanju poslovanje privrednih subjekata, Evropski sud je dao veoma široko tumačenje tog pojma. Naprimjer, stečena klijentela (goodwill) (vidi, Evropski sud, Van Marle et al. protiv Holandije, Serija A broj 101, stav 41) ili odobrenje za točenje alkohola u ugostiteljskom objektu (vidi, Evropski sud, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske, presuda iz 1984. godine, Serija A broj

159, stav 53) mogu, također, predstavljati zaštićenu imovinu u smislu ovog člana.

  • 31.
    Dovodeći u vezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, te okolnošću da je apelant advokat registriran kod nadležne advokatske komore, kojem je izrečena zabrana obavljanja te djelatnosti, Ustavni sud ukazuje da je odredbama Zakona o advokaturi FBiH propisano da advokat

"[…] osigurava pružanje stručne pravne pomoći fizičkim i pravnim licima u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava, obaveza i pravnih interesa" (član 1), zatim, da je propisano da je "advokatura nezavisna profesionalna djelatnost […]" (član 2), te da "[…] advokatsku djelatnost, kao profesionalnu djelatnost, vrše advokati kao pojedinci" (član 3). Dakle, iz navedenog proizlazi da se apelant bavi pružanjem advokatskih usluga, kao profesionalnom djelatnošću, na koji način osigurava svoju egzistenciju, pa se, stoga, bavljenje advokatskom djelatnošću može okarakterizirati kao imovina koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

  • 32.
    Budući da se, dakle, osporenim odlukama odlučivalo o apelantovoj "imovini" koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, sljedeće pitanje na koje treba dati odgovor jeste da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u tu imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Budući da je osporenim odlukama apelantu izrečena mjera zabrane obavljanja djelatnosti, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu u smislu drugog pravila iz stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 33.
    Dalje, Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora da služi legitimnom cilju, mora da uspostavlja pravičnu

ravnotežu između prava koje ima nosilac prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda, Sunday Times od 26. aprila 1979, Serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, Serija A broj 82, st. 67. i 68).

  • 34.
    S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) Da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) Da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) Da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa?
  • 35.
    Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud primjećuje da su osporena rješenja donesena s pozivom na odredbe ZKP i KZFBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava donesena rješenja i sa materijalnog i sa procesnog aspekta. Stoga će Ustavni sud u tom kontekstu i ispitati osporena rješenja, odnosno provedeni postupak u kojem je došlo, kako je zaključeno, do miješanja u apelantovu imovinu.
  • 36.
    Pitanje zakonitog miješanja u apelantovu imovinu Ustavni sud će, imajući u vidu navode iz apelacije, ispitati sa materijalnog i procesnog aspekta s tim što se napominje da se pod pojmom

"materijalnog aspekta" podrazumijeva postojanje ili (ne) postojanje uvjeta za izricanje mjera zabrane, a ne da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa određenim materijalnim zakonom. S druge strane, pod pojmom "procesnog aspekta" smatrat će se da li je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno u skladu sa pravilima relevantnog procesnog zakona (ZKP).

  • 37.
    U pogledu navoda kojim se osporavaju predmetna rješenja sa materijalnog aspekta, navodeći da nisu ispunjeni uvjeti za izricanje mjera zabrane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svojom odlukom broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine apelantu izrekao više mjera zabrane, među kojima je i mjera zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću, te zabranu posjećivanja kancelarije u kojoj je obavljao tu djelatnost. Kantonalni sud je svoju odluku obrazložio stavom da je zaključio da iz prijedloga Tužilaštva i dostavljenih dokaza proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. KZFBiH i krivično djelo povreda zakona od sudije iz člana 357. KZFBiH, sve u

vezi sa čl. 31, 54. i 55. KZFBiH. Dalje, Kantonalni sud je izricanje te mjere zabrane opravdao stavom da je krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret počinjeno u vezi sa obavljanjem apelantovih redovnih poslova. Ukazano je da je apelant obavljanjem svojih poslova bio u mogućnosti da njihovom zloupotrebom preduzme radnje počinjenja djela koja mu se stavljaju na teret, a nastavkom rada i obavljanja tih istih dužnosti bio bi u mogućnosti da dođe u kontakt sa svjedocima koje će Tužilaštvo u toku istrage saslušati, kao i u prilici da ponovi krivična djela koja mu se stavljaju na teret, odnosno da uništi, sakrije i izmijeni dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak. Posebno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da je prilikom izricanja mjera zabrane imao u vidu da se predmetna istraga trenutno nalazi u fazi kada je potrebno osigurati prikupljanje dokaza za identifikaciju saučesnika, a da oni ne budu upozoreni na to, tako da se mogu identificirati prije nego što bi mogli stupiti u međusobni kontakt, zbog čega Tužilaštvo preduzima intenzivne istražne radnje na identifikaciji tih lica.

  • 38.
    S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 140a. ZKP propisane "ostale mjere zabrane", odnosno da je tim odredbama propisano da "kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane: a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti". Dalje, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 140d. stav 2. ZKP kojim je propisano da se "mjerama zabrane ne može [...] ograničiti pravo osumnjičenog [...] da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti". Dovodeći u vezu citirane odredbe ZKP sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da u vrijeme donošenja tog rješenja (14. novembra 2016. godine) okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na potrebu da se apelantu izrekne mjera zabrane obavljanja advokatske djelatnosti, budući da je, dakle, zaključio da se istraga nalazi u početnoj fazi, te da za apelanta postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela u vezi sa njegovim postupanjem koje ima veze sa obavljanjem njegove profesionalne djelatnosti. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, predmetna rješenja su, gledano sa materijalnog aspekta, donesena "u skladu sa zakonom", te je u tom kontekstu miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito.
  • 39.
    Dalje, Ustavni sud će ispitati zakonitost miješanja u apelantovu imovinu sa procesnog aspekta. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelant ističe da Kantonalni sud, protekom dva mjeseca od donošenja rješenja kojim mu je izrekao mjere zabrane, nije ispitao da li je izrečena mjera još potrebna, kao i da je o njegovoj žalbi na rješenje kojim su mu izrečene mjere zabrane Kantonalni sud odlučio nakon 51 dana od proteka roka (tri dana) u kojem je trebalo da odluči.
  • 40.
    Ustavni sud će, prvo, razmotriti navode da sud protekom dva mjeseca nije ispitao da li je izrečena mjera još potrebna. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelaciji koju je podnio 24. januara 2017. godine naveo da "Kantonalni sud - sudija za prethodni postupak protekom dva mjeseca nije ispitao da li je izrečena mjera još potrebna", te da se na te okolnosti nije izjašnjavao ni Kantonalni sud u svom odgovoru od 30. januara 2017. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz naknadno dostavljenog odgovora Kantonalnog suda proizlazi da su osporena rješenja još na snazi. Štaviše, Kantonalni sud je na izričit upit Ustavnog suda odgovorio da "mjere zabrane [...] nisu podložne produžavanju, već 'povremenom preispitivanju' od sudije za prethodni postupak da li su mjere zabrane još potrebne". S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 140b. stav (6) ZKP kojima je propisano da "sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna". Dakle, iz navedenih odredaba jasno proizlazi obaveza funkcionalno nadležnog sudije/vijeća da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna. Slijedeći to, Ustavni sud smatra da su izrečene mjere zabrane u rješenju od 14. novembra 2016. godine morale biti preispitane najkasnije 14. januara 2017. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, propustio da protekom dva mjeseca od donošenja rješenja kojim su apelantu izrečene mjere zabrane ispita da li je primijenjena mjera još potrebna i o tome donese rješenje, u skladu sa odredbama člana 140b. stav (6) ZKP. Slijedeći to, Ustavni sud zaključuje da, zbog navedenih razloga, miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno u skladu sa zakonom u odnosu na njegov proceduralni aspekt, zbog nepoštivanja člana 140b. stav (6) ZKP.
  • 41.
    Dalje, Ustavni sud će ispitati i apelantove navode da o njegovoj žalbi na rješenje (od 14. novembra 2016. godine) kojim su mu izrečene mjere zabrane Kantonalni sud nije odlučio u roku propisanom zakonom. Naime, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je osporeno prvostepeno rješenje od 14. novembra 2016. godine dostavljeno apelantu 16. novembra

2016. godine a da je apelant protiv njega podnio žalbu 18. novembra 2016. godine. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 140b. stav 7. ZKP propisano da se "protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane, [...] može podnijeti žalba [...]. O žalbi odlučuje vijeće u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja". U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud nije odlučio o apelantovoj žalbi u roku od tri dana propisanom zakonom, koji je, budući da je apelant podnio žalbu 18. novembra 2016. godine, već bio istekao 21. novembra 2016. godine, nego je, štaviše, protekom roka od 51 dana od isteka roka za odlučivanje, a 54 dana od dana njenog podnošenja, odlučivao o žalbi. Pri tome Ustavni sud smatra da Kantonalni sud ne može ekskulpirati činjenica da je odredbama tog člana propisano da žalba ne zadržava izvršenje rješenja, jer je njegova obaveza da u roku propisanom tim

odredbama odluči o podnesenoj žalbi. Ovo pogotovo zbog toga što se izrečenim mjerama zabrane dovode u pitanje i apelantova egzistencijalna pitanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da Kantonalni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, nije poštovao odredbe člana 140b. stav (7) ZKP kada o apelantovoj žalbi nije odlučio u roku od tri dana propisanom tim odredbama, nego je odlučio protekom 51 dana od isteka tog roka, pa stoga (i) zbog tog razloga miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno u skladu sa zakonom u odnosu na njegov proceduralni aspekt.

  • 42.
    Prema svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

  • 43.
    Član 13. Evropske konvencije glasi:

Član 13.

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.

  • 44.
    U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 13. Evropske konvencije propisano da svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinila lica koja su postupala u službenom svojstvu. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant imao na raspolaganju pravna sredstva - žalbu kojima je mogao osporiti osnovanost izrečenih mjera zabrane, što je i koristio. Međutim, Ustavni sud uočava da se srž apelantovog prigovora na osnovu tog člana odnosi na nedjelotvornost, a ne na nepostojanje dostupnih pravnih sredstava. Ustavni sud, stoga, treba utvrditi da li su pravna sredstva na koja je apelant imao pravo bila "djelotvorna" bilo u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu, ili trajanja te povrede (vidi, mutatis mutandis, Kudła protiv Poljske [GC], br. 30210/96, stav 158, ECHR 2000-XI). Budući da, dakle, član 13. Evropske konvencije traži da pravno sredstvo bude "djelotvorno", to se postavlja pitanje da li je to bio slučaj u konkretnim okolnostima s obzirom na činjenicu da su trebala 54 dana od dana podnošenja žalbe, a 51 dan nakon proteka roka propisanog zakonom, da Kantonalni sud ispita tu žalbu, mada je ZKP izričito propisao da se o žalbi u takvim okolnostima treba odlučiti u roku od tri dana. Ustavni sud ponavlja da pravno sredstvo čije uvođenje nalaže član 13. mora biti "djelotvorno" i u praksi i u pravu. Međutim, takvo je sredstvo potrebno samo za prigovore koji se mogu smatrati "dokazivim" na osnovu Evropske konvencije (vidi, Metropolitan Church of Bessarabia and Others protiv Moldove, br. 45701/99, § 137, ECHR 2001-XII).
  • 45.
    Budući da je u konkretnom slučaju Ustavni sud već zaključio da je, zbog proceduralnih propusta koji se tiču odlučivanja o apelantovoj žalbi, došlo do nezakonitog miješanja u apelantovu imovinu, Ustavni sud zaključuje da žalba koju je apelant podnio protiv rješenja kojim su mu izrečene mjere zabrane nije bila "djelotvorno" pravno sredstvo, te da je, stoga, došlo do povrede apelantovog prava i na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 46.
    Imajući u vidu zaključak u pogledu kršenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 i člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra dio apelacije koji se odnosi na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 47.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud propustio da protekom dva mjeseca od donošenja rješenja kojim su apelantu izrečene mjere zabrane ispita da li je primijenjena mjera još potrebna, u skladu sa odredbama člana 140b. stav (6) ZKP, kao i zbog toga što o apelantovoj žalbi nije odlučio u roku od tri dana, već nakon 51 dana od isteka roka propisanog odredbama člana 140b. stav (7) ZKP.
  • 48.
    Također, Ustavni sud zaključuje da je, zbog takvog postupanja Kantonalnog suda, došlo i do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila "djelotvorna" u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu i trajanja te povrede.
  • 49.
    Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 51.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.