USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1829/14, rješavajući apelaciju Fikreta Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Fikreta Dedića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 013109 13 Gž 2 od 4. februara 2014. godine.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 013109 13 Gž 2 od 4. februara 2014. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Fikretu Dediću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.550,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Fikret Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Safeta Alijagić, advokat iz Bihaća, podnio je 18. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 013109 13 Gž 2 od 4. februara 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Privredne banke Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor 25. januara 2017. godine. Tužena nije dostavila odgovor u roku koji je istekao.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 5.Apelant je 19. novembra 1996. godine podnio tužbu Općinskom sudu kojom je tražio da taj sud obaveže tuženu da mu po osnovu devizne štednje isplati iznos od 108.564,19 DEM, jer je tužena odbila da mu isplati taj iznos, navodeći da na svom računu nema deviznih sredstava. Nakon što je Općinski sud dostavio tužbu tuženoj na odgovor, zakazao je i održao pripremno ročište 5. juna 2008. godine, te je 25. jula 2008. godine donio Presudu broj P-740/97. Navedenom presudom tužena je obavezana da apelantu isplati iznos od 108.564,19 DEM sa kamatama, koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge u stranoj valuti po viđenju i u valuti glavnice, počev od 1. januara 1992. godine pa do isplate, te da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi uz obrazloženje da je predmetni dug po staroj deviznoj štednji nesporan među strankama, kao i činjenica da tužena navedeni iznos nije isplatila apelantu.
- 6.Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 001-00-Gž-08-001 469 od 24. novembra 2008. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je navedeno da je članom 28. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da sve predmete koji na dan stupanja na snagu zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje, u skladu sa ovim zakonom, nadležnoj agenciji, a da je članom 30. istog zakona propisano da ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH". Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, u vezi s navedenim, bio obavezan da po službenoj dužnosti ovaj predmet proslijedi nadležnoj agenciji na verifikaciju i izmirenje, jer potraživanje koje tužbom traži apelant predstavlja tzv. staru deviznu štednju, ali je taj sud, suprotno navedenom, sâm riješio predmet koji nije u sudskoj nadležnosti. Osim toga, navedeno je da u toku postupka nije dokazano ni da je apelant već ranije verificirao svoju deviznu štednju zbog čega je, prema mišljenju tog suda, nepravilan i zaključak Općinskog suda da je apelantovo potraživanje osnovano. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
- 7.Nakon toga Općinski sud je zatražio od apelanta informaciju da li je verificirao staru deviznu štednju o čemu je apelant 23. marta 2011. godine dostavio odgovor da verifikaciju nije izvršio, već da bi to trebalo da učini sud nakon čega je tužena 29. marta 2011. godine zatražila da se postupak prekine, jer su, prema njenom mišljenju, podaci o verifikaciji irelevantni za predmetni postupak. S tim u vezi, Općinski sud je donio Presudu broj 17 0 P 013109 08 P od 6. maja 2011. godine kojom je obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 108.564,19 DEM sa kamatama na ovaj iznos po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge u stranoj valuti po viđenju, i to u valuti glavnice, počev od 1. januara 1992. godine pa do isplate, i da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi.
- 8.Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 17 0 P 013109 11 GŽ od 10. februara 2012. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, te naredio da se održi nova glavna rasprava pred drugim sudijom. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da prvostepeni sud nije postupio prema rješenju tog suda od 24. novembra 2008. godine i da nije u ponovljenom postupku zakazao glavnu raspravu, niti u osporenoj presudi ima obrazloženja u pogledu činjenice da li je apelant postupio u smislu člana 28. Zakona zbog čega je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, trebalo donijeti rješenje kao u dispozitivu.
- 9.Nakon toga u ponovnom postupku Općinski sud je donio rješenje od 12. juna 2012. godine kojim je prekinuo predmetni postupak do okončanja postupka verifikacije potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, te se dostavlja zahtjev za verifikaciju nadležnoj agenciji.
- 10.Općinski sud je, zatim, donio Rješenje broj 17 0 P 013109 12 P 3 od 4. septembra 2013. godine kojim je nastavio predmetni parnični postupak i tužbu odbacio, jer rješavanje predmetnog tužbenog zahtjeva ne spada u sudsku nadležnost. Rješenjem je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da je sud odbacio predmetnu tužbu, jer rješavanje navedenog tužbenog zahtjeva ne spada u sudsku nadležnost shodno odredbama člana 28. Zakona. Naime, tim odredbama je propisano da sud po službenoj dužnosti prenosi sve predmete koji nisu okončani pravosnažnom sudskom presudom na verifikaciju i izmirenje nadležnoj agenciji za verifikaciju, a na šta je, prema obrazloženju, upućivao i drugostepeni sud u svojim rješenjima. Navedeno je i da je apelant predmetnu tužbu podnio 1996. godine, kada je sud imao nadležnost da rješava ovakve predmete, ali da je stupanjem na snagu Zakona 15. aprila 2006. godine odlučeno o statusu stare devizne štednje na navedeni način zbog čega je, prema mišljenju tog suda, po načelu pravičnosti trebalo donijeti i odluku da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
- 11.Protiv dijela navedenog rješenja u kojem je odlučeno o troškovima postupka tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 17 0 P 013109 13 Gž 2 od 4. februara 2014. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje preinačio u dijelu u kome je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na način da je obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 6.305,30 KM uz obrazloženje da je apelant u cijelosti izgubio spor zbog čega je, prema odredbama člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, obavezan da suprotnoj strani naknadi troškove postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na podnošenje pojedinačnih predstavki iz člana 34. Evropske konvencije i pravo na pravično zadovoljenje oštećenoj stranci iz člana 41. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je predmetni postupak predugo trajao iako je godinama upozoravao na obavezu da se proslijedi predmet na verifikaciju, što je činio i Kantonalni sud, ali da se Općinski sud na to nije obazirao, nego je postupak nastavljao da bi, štaviše, Kantonalni sud tuženoj dosudio enormne troškove postupka na čije trajanje i odvijanje apelant nije imao nikakvog utjecaja, jer su redovni sudovi bili dužni da paze na svoju nadležnost i da predmet ustupe nadležnoj agenciji. Apelant navodi i da predmetni postupak, u suštini, i nije izgubio i da je trpio nerazumno dugo trajanje postupka zbog čega smatra da je žrtva u smislu odredbe člana 41. Evropske konvencije i da mu treba platiti odgovarajuću naknadu, odnosno odštetu.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da je izvršni postupak u vezi sa naplatom troškova obustavljen, jer je apelant dobrovoljno izmirio svoju obavezu.
V. Relevantni propisi
- 14.U Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH" br. 28/06, 76/06, 72/07, 97/11, 100/13), koji je stupio na snagu 15. aprila 2006. godine, relevantne odredbe glase:
Član 28.
Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog Zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu s ovim Zakonom.
Član 30.Stupanje na snagu i objavljivanje
Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH".
- 15.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98, 3/99 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 16.
Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.
Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbacit će tužbu.
Član 17.
Svaki sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost.
VI. Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 17 0 P 013109 13 Gž 2 od 4. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 18. februara 2014. godine a apelacija je podnesena 18. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelant pobija navedeno rješenje, tvrdeći da su tim rješenjem prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i čl. 34. i 41. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 21.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 22.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 22.
a)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)
- 23.Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni spor odnosi na pitanje naknade troškova postupka, dakle na predmet građanskopravne prirode, te su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
- 24.Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene prava, jer je obavezan da plati enormne troškove postupka tuženoj iako je predmetni postupak trajao neopravdano dugo i pored toga što on nije spadao u sudsku nadležnost i apelant nije izgubio parnicu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 25.Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
- 26.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačio prvostepeno rješenje na način da je obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 6.305,30 KM uz obrazloženje da je apelant u cijelosti izgubio spor, te da je, shodno odredbama člana 386. ZPP, dužan da nadoknadi sve troškove koje je s tim u vezi prouzrokovao tuženoj. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odbacio apelantovu tužbu jer je (nakon više od 17 godina trajanja) zaključeno da postupak ne spada u sudsku nadležnost shodno odredbama člana 28. Zakona koji je stupio na snagu 2006. godine. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, sud je bio obavezan da proslijedi po službenoj dužnosti nadležnoj agenciji sve predmete koji su se odnosili na isplatu po osnovu računa stare devizne štednje a koji nisu okončani pravosnažnom sudskom presudom do dana stupanja na snagu tog zakona kako bi takva agencija izvršila verifikaciju i isplatu. Ustavni sud, također, zapaža da je redovni sud po navedenim odredbama postupio tek nakon više od sedam godina pri čemu je, i pored eksplicitno navedene zakonske odredbe, i dalje radio na predmetu, štaviše, odbio je kao neosnovane navode tužene da predmet ne spada u sudsku nadležnost.
- 27.S tim u vezi, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije imao osnova za donošenje osporene odluke s obzirom na to da se u situaciji kakva je konkretna ne može smatrati da je apelant izgubio predmetnu parnicu. Naime, treba imati u vidu zakonsku odredbu člana 16. ZPP prema kojoj je sud dužan da u toku cijelog postupka pazi da li rješavanje konkretnog predmeta spada u sudsku nadležnost, te je obavezan da se proglasi nenadležnim ako utvrdi da je za rješavanje u predmetu nadležan neki drugi organ, da ukine sve provedene radnje i da odbaci tužbu. Također, odredbom člana 17. ZPP je propisano da svaki sud u toku cijelog postupka pazi na svoju stvarnu nadležnost. S tim u vezi, Ustavni sud još jednom podsjeća na činjenice i relevantne propise prezentirane u prethodnim tačkama ove odluke iz kojih je jasno vidljivo da je redovni sud, pored obaveza iz čl. 16. i 17. ZPP, bio obavezan da se, shodno i odredbama člana 28. Zakona, još 2006. godine proglasi nenadležnim i predmet ustupi nadležnoj agenciji na verifikaciju i isplatu. Dakle, odbacivanje apelantove tužbe zbog nenadležnosti i obaveze da predmet proslijedi na nadležnost agenciji koja je trebalo da verificira i isplati staru deviznu štednju se ne može smatrati, shodno navedenim zakonskim odredbama, gubitkom spora pred sudom, jer je suština navedenih zakonskih odredaba da sud o ovakvom sporu faktički nije ni trebalo da odlučuje, već je odlučivanje (o apelantovom zahtjevu) proslijeđeno u nadležnost drugom organu. Pri tome Ustavni sud smatra da od utjecaja na navedeno nije činjenica da su redovni sudovi vodili postupak i prije i nakon stupanja na snagu Zakona 2006. godine, kada je i nastala njihova obaveza da se proglase nenadležnim i predmet proslijede na rješavanje nadležnoj agenciji. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode osnovanim.
- 28.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na aspekte koji se odnose na primjenu prava.
Pravo na pravično suđenje - u odnosu na trajanje postupka
- 29.Apelant navodi da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.
a) Relevantni principi
- 30.Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 31.Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
- 32.Predmetni postupak je pokrenuo apelant podnošenjem tužbe Općinskom sudu 19. novembra 1996. godine, a okončan je rješenjem Kantonalnog suda od 4. februara 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 17 godina i tri mjeseca, i to je period koji će Ustavni sud ispitati.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 33.U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje postojanja obaveza tužene da isplati precizirani novčani iznos apelantu po osnovu računa stare devizne štednje, odnosno da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali riješiti.
- 34.Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu trebalo više od 11 godina da bi proslijedio tužbu tuženoj na odgovor, a zatim i zakazao pripremno ročište, te nakon toga donio prvostepenu presudu. Ustavni sud primjećuje da je nakon toga prvostepena presuda ukidana dva puta i predmet vraćan na ponovni postupak prvostepenom sudu, odnosno da je nakon prvobitno donesene presude predmetni postupak trajao još više od sedam godina iako je donošenjem Zakona, tj. njegovim stupanjem na snagu 15. aprila 2006. godine, predmet prestao da bude u sudskoj nadležnosti i da je trebalo da ga proslijedi redovni sud, po službenoj dužnosti, nadležnoj agenciji za verifikaciju i isplatu po osnovu računa stare devizne štednje. Prema stanju spisa, Općinski sud (pa ni Kantonalni sud iako je na to upozoravao u svojim rješenjima) to nije učinio, nego je 2013. godine nastavio predmetni postupak i donio rješenje kojim je apelantova tužba odbačena, jer ne spada u sudsku nadležnost. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnoj situaciji isključivu odgovornost za ovako dugo trajanje predmetnog postupka snose redovni sudovi, te da su apelantovi navodi osnovani.
- 35.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u "razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
- 36.Apelant je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, tražio naknadu nematerijalne štete. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
- 37.Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu nepostupanja suda u predmetu, odnosno nedonošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao 17 godina i tri mjeseca, te da se radi o predmetu koji ne zahtijeva posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti ukupan iznos od 2.550,00 KM. Navedeni iznos, s obzirom na sjedište redovnih sudova, apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko- sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
- 38.Apelant smatra da mu je, zbog proizvoljno primijenjenog prava, prekršeno i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz čl. 34. i 41. Evropske konvencije. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da je pravo na pravično suđenje u ostalim aspektima prekršeno, odnosno da je pravo proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i ove apelantove navode.
VIII. Zaključak
- 39.Kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu prava postoji kada je Kantonalni sud obavezao apelanta da plati troškove postupka tuženoj iako iz situacije ne proizlazi da je apelant izgubio predmetnu parnicu. Redovni sud je bio obavezan da se, shodno odredbama čl. 16. i 17. ZPP, proglasi nenadležnim, da ukine sve provedene radnje i da odbaci tužbu, te da, shodno odredbama člana 28. Zakona, predmet ustupi nadležnoj agenciji na verifikaciju i isplatu po osnovu računa stare devizne štednje koja je bila nadležna za rješavanje suštine predmeta.
- 40.Kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije postoji i u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak koji se ticao apelantovog potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje trajao 17 godina i tri mjeseca zbog nepostupanja redovnih sudova shodno odredbama ZPP i Zakona.
- 41.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 42.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.