USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O DOPUSTIVOSTI
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić, Zlatko M. Knežević i Margarita Caca Nikolovska, i sudije Tudor Pantiru, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić i Giovanni Grasso, na sjednici održanoj 30. marta 2017. godine, u predmetu broj U 19/16, rješavajući zahtjev trideset zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 19. stav (1) tačka a) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopušten zahtjev trideset zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti Zakona o visokom obrazovanju Tuzlanskog kantona ("Službene novine TK" br. 7/16 i 10/16), zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
- 1.Trideset zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnijelo je 2. decembra 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zahtjev za ocjenu usaglašenosti s "Ustavom Bosne i Hercegovine i Okvirnim zakonom o visokom obrazovanju u BiH" Zakona o visokom obrazovanju Tuzlanskog kantona ("Službene novine TK" br. 7/16 i 10/16, u daljnjem tekstu: Zakon o visokom obrazovanju).
- 2.Podnosilac zahtjeva tvrdi da je Zakon o visokom obrazovanju ("Službene novine TK" broj 7/16), te njegove izmjene i dopune ("Službene novine TK" broj 10/16), u suprotnosti s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 1. i 2. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima koji propisuje opću zabranu diskriminacije u vezi s garantiranim pravima, pored ostalog i pravom iz člana 17. (pravo na zaštitu od protivzakonitog napada na čast i ugled), te Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koji, kako ističe, garantira zabranu diskriminacije u postupku napredovanja, vodeći računa o navršenim godinama iskustva i sposobnostima, a što je primjenjivo i kod imenovanja na funkcije usko povezane s radnim mjestom i pravom na rad. Najzad, podnosilac zahtjeva ističe i da je "sporni zakon" u suprotnosti sa Zakonom o zabrani diskriminacije BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 59/09), koji u članu 3. propisuje da posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.
- 3.Suština navoda o neustavnosti svodi se na tvrdnju da Zakon o visokom obrazovanju nije u skladu s odredbama Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 59/07 i 59/09, u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), kojim je u članu 63. stav 1. propisano da će se zakoni RS-a i kantonalni zakoni iz oblasti visokog obrazovanja uskladiti s Okvirnim zakonom. U prilog navedenog podnosilac zahtjeva ukazuje na član 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju (Mandat privremenih organa Univerzitet u Tuzli), te član 52. Zakona o visokom obrazovanju (Izbor, imenovanje i odgovornost rektora javnog univerziteta i direktora visoke škole kao javne visokoškolske ustanove), a kojim je prekršen član 18. Okvirnog zakona (koji se odnosi na izbor i imenovanje rektora univerziteta, odnosno direktora javne visoke škole). Nadalje, ukazuje se da su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju prekršeni: član 16. Okvirnog zakona (koji se odnosi na nadležnosti i sastav senata visokoškolske ustanove), kao i naprijed citirani član 18. Okvirnog zakona, te član 22. Okvirnog zakona (koji se odnosi na autonomiju univerziteta). Najzad, podnosilac zahtjeva je istakao da se članom 64. Zakona o visokom obrazovanju (Uvođenje novog studija) odstupa od člana 11. Okvirnog zakona (koji se odnosi na akademske slobode).
- 4.Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. tačka c) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:
- -Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
- -Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
- 5.Član 19. tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- a)Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
(…)
- 6.Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnijelo je trideset zastupnika (30) u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH od ukupno devedeset osam (98) zastupnika, što znači da je zahtjev podnio ovlašteni subjekt u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 7.Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmet zahtjeva za ocjenu ustavnosti ocjena zakona koji je donijela kantonalna skupština. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne propisuje eksplicitnu nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost zakona ili odredbe zakona koje su donijele kantonalne skupštine.
- 8.Slijedom navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je predmet osporavanja kantonalni zakon, najprije potrebno utvrditi da li Ustavni sud može zasnovati nadležnost za odlučivanje u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH.
- 9.Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u situacijama kada je pokretano pitanje usaglašenosti nekog općeg akta koji nije izričito naveden u odredbi člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, u svakom pojedinačnom predmetu ocjenjivao okolnosti konkretnog slučaja u odnosu na nadležnost koja mu je dodijeljena na osnovu navedenog člana, te shodno tome i izražavao stav da li će konkretni zahtjev za ispitivanje tih akata ocijeniti dopustivim. Pritom, Ustavni sud naglašava da može dati vlastitu pravnu kvalifikaciju činjenica, te da ga ne obavezuje kvalifikacija koju daju strane u predmetu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 6/06 od 29. marta 2006. godine, tačka 21, "Službeni glasnik BiH" broj 40/08), kao i da je konačni autoritet u pogledu tumačenja i primjene Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 9/09 od 26. novembra 2010. godine, stav 70, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 48/11).
- 10.U postupku pred Ustavnim sudom, u predmetu broj U-26/13, predmet osporavanja bili su Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju RS i Zakon o srednjem obrazovanju i vaspitanju RS, te zakoni o osnovnom obrazovanju i odgoju i zakoni o srednjem obrazovanju i odgoju svih deset kantona u FBiH. Podnosilac zahtjeva je tvrdio da je razlog podnošenja zahtjeva diskriminacija u sistemu obrazovanja u Republici Srpskoj i kantonima u Federaciji BiH, pozivajući se i na Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj U-26/13 od 26. marta 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) zahtjev za ocjenu navedenih entitetskih zakona, kao i zakona kantona, odbio kao neosnovan. Odlučujući o dopustivosti predmetnog zahtjeva na osnovu člana VI/3.a) Ustava BiH, Ustavni sud je konstatirao (vidi, tačka 25) "Ustavni sud će ocjenu ustavnosti u ovom predmetu ograničiti na Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/08 i 71/09) i Zakon o srednjem obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/08, 106/09 i 104/11), budući da će se zapažanja u odnosu na te zakone ujedno odnositi i na sporne kantonalne zakone".
- 11.Ustavni sud podsjeća da su u predmetu broj U-7/16 predmet osporavanja bili akti niže pravne snage od zakona, i to: Odluka o usvajanju Jedinstvenog programa obrade podataka popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013. godine i Jedinstvenog programa obrade podataka popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013. godine, koje je donio direktor Agencije za statistiku. Podnosilac zahtjeva je tvrdio da osporeni akti krše Ustav BiH jer nisu u skladu sa Zakonom o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u BiH i Zakonom o statistici BiH koje je donijela Parlamentarna skupština BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-7/16 od 19. januara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je zaključio da ne može zasnovati nadležnost za odlučivanje u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH, jer osporeni akti ne pokreću pitanje kršenja ljudskih prava, kao i da spor ne može proizlaziti iz redovnih pozitivnopravnih propisa. Najzad, Ustavni sud je istakao da nema nadležnost da zakonitost ispituje uopćeno, a da iz argumentacije podnosioca zahtjeva proizlazi da se suštinski pokreće pitanje usklađenosti osporenih akata sa Zakonom o popisu i Zakonom o statistici (vidi, tač. 33. i 34).
- 12.Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj U-28/14 predmet ocjene ustavnosti bila odredba podzakonskog akta, Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o kriterijima, postupku i načinu raspodjele stranih dozvola za prijevoz tereta domaćim prijevoznicima, koji je donio ministar komunikacija i prometa. S obzirom na to da se zahtjev za ocjenu ustavnosti odnosio na pitanja koja proizlaze iz Ustava BiH i međunarodnih sporazuma kojima se garantira zaštita ljudskih prava, te ostvarivanja ustavnih principa, kao što je princip tržišne privrede, pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije, Ustavni sud je zaključio da je nadležan da vrši kontrolu ustavnosti konkretnog podzakonskog akta (vidi, Ustavi sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-28/14 od 26. novembra 2015. godine, tačka 15, dostupna na www.ustavnisud.ba.).
- 13.Ustavni sud je u predmetu broj U-28/13 odbacio kao nedopušten zahtjev trideset šest poslanika Narodne skupštine Republike Srpske za ocjenu ustavnosti osporenih odredbi Ustava Posavskog kantona, zatim osporenih odredbi statuta i odluka o grbu i zastavi navedenih općinskih vijeća u Federaciji BiH zbog nenadležnosti Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 28/13 od 26. marta 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu podnosioci zahtjeva su istakli da su osporenim odredbama regulirani izgledi, u zahtjevu preciziranih, grbova i/ili zastava administrativnih jedinica (općina i/ili kantona, odnosno županija) na području Federacije Bosne i Hercegovine, kojim se krše čl. II/1, II/4 i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno principi konstitutivnosti naroda i nediskriminacije. Ustavni sud je zaključio da poštovanje principa konstitutivnosti naroda i principa nediskriminacije u pogledu načina propisivanja simbola administrativnih i lokalnih jedinica, kao pitanja koje je u isključivoj nadležnosti entiteta, prije svega pokreće pitanje usklađenosti akata koji sadrže odredbe o ovom pitanju s ustavom entiteta, za koje je konačni autoritet ustavni sud entiteta. Također, imajući u vidu relevantnu praksu entitetskih sudova u istom činjeničnom i pravnom pitanju, konkretno Ustavnog suda FBiH, Ustavni sud je smatrao da ne postoje ni okolnosti koje bi ukazale na to da entitetski ustavni sudovi, konkretno Ustavni sud FBiH, tumače i primjenjuju entitetski ustav suprotno Ustavu BiH.
- 14.Ustavni sud dalje podsjeća na to da je u predmetu broj U 3/04 podnosilac zahtjeva, između ostalog, zatražio ocjenu ustavnosti pojedinačno označenih rješenja nadležnih općinskih organa na području grada Sarajevo o izmjeni naziva ulica, parkova, trgova i mostova u pojedinim gradskim općinama, pritom se pozivajući na princip zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 3/04 od 27. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Odlučujući o zahtjevu u tom dijelu Ustavni sud je zaključio da nije nadležan za odlučivanje, s obzirom na prirodu osporenih akata, odnosno konkretnih rješenja za koja je zaključio da kao akti izvršne vlasti ne predstavljaju vrstu općih normativnih akata, odnosno propisa za koje je Ustavni sud, u skladu s članom VI/3.a) Ustava BiH, nadležan ocjenjivati ustavnost.
- 15.Nadalje, u predmetima br. U 4/05 i U 7/05, Ustavni sud je polazeći od teksta iz člana VI/3.a) Ustava BiH, uključujući ali ne ograničavajući se na to, zaključio da može vršiti kontrolu ustavnosti i pravnih akata nižeg ranga od zakona, kada takvi akti pokreću pitanje kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 4/05 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 7/05 od 2. decembra 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 45/05). U navedenim odlukama predmet osporavanja bili su statuti jedinica lokalne samouprave (Grad Sarajevo, Grad Istočno Sarajevo, Grad Banja Luka). U oba predmeta Ustavni sud je zaključio da se zahtjevi za ocjenu ustavnosti odnose na pitanja koja proizlaze iz Ustava BiH i međunarodnih sporazuma kojima se garantira zaštita ljudskih prava, te da se tiču ostvarivanja ljudskih prava i ustavnih principa, tj. principa konstitutivnosti naroda i prava na zabranu diskriminacije, te da je nadležan za odlučivanje u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH.
- 16.Dalje, u predmetu broj U 1/09 podnosilac zahtjeva je tvrdio da su tri podzakonska akta, te odluka koju je donijela Vlada FBiH kao provedbene propise kojim je omogućeno provođenje Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, a kojim je država BiH preuzela i obaveze i odgovornost za staru deviznu štednju, prekršeni, između ostalog i ustavno pravo na imovinu, kao i princip nediskriminacije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 1/09 od 20. maja 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je zaključio da nije nadležan da ocjenjuje ustavnosti u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH, jer osporeni akti ne predstavljaju opće akte za čiju je ocjenu ustavnosti nadležan u smislu navedene odredbe, kao i da ne vidi nijedan razlog zbog kojeg bi osporeni akti pokretali pitanja kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda.
- 17.Nadalje, Ustavni sud ukazuje i na to da su u predmetu broj U 15/08 predmet ocjene ustavnosti bili akti koji svojim karakterom ne predstavljaju akte koji su izričito pobrojani u članu VI/3.a) Ustava BiH, niti se mogu podvesti pod pojam akata koji sadrže opću normu i kojim se regulira određeno pitanje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/08 od 3. jula 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 73/09). Ustavni sud je zaključio da je nadležan za odlučivanje, jer je zahtjevom pokrenuto pitanje spora između BiH i entiteta Republika Srpska u vezi s ustavnim pitanjem poštovanja podjele nadležnosti iz člana III/1.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine, te pitanja iz čl. III/3.b), V/3.a) i c) i V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine, pa da je u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud jedini nadležan da odlučuje o predmetnom sporu.
- 18.Najzad, Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi protumačio da spor ne može proizlaziti iz redovnih pozitivnopravnih propisa, već se mora ticati određenog pitanja koje je regulirano samim Ustavom BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 12/08 od 30. januara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 62/09, tačka 7).
- 19.Shodno navedenom, proizlazi da sama činjenica da su osporene odredbe sadržane u pravnim aktima koji nisu izričito pobrojani u članu VI/3.a) Ustava BiH nije bez izuzetka prepreka za odlučivanje Ustavnog suda. Međutim, to u isto vrijeme ne znači i da svaki takav pravni akt može biti predmet ocjene ustavnosti u smislu nadležnosti iz citirane ustavne odredbe, kao i da će svako pozivanje na principe sadržane u Ustavu BiH nužno rezultirati postojanjem spora za koji je jedino nadležan za odlučivanje Ustavni sud BiH (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, naprijed citiranu U-28/13, tačka 17).
- 20.Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi ispitivao i da li neusklađenost odredbi zakona koji je donio jedan od entiteta sa zakonom koji je donijela Parlamentarna skupština BiH vodi ka inkompatibilnosti s Ustavom BiH.
- 21.Ustavni sud podsjeća da su u Odluci broj U 14/04 predmet ocjene ustavnosti bili zakoni koji su se ticali oblasti oporezivanja, koje je usvojio Parlament Federacije BiH protivno proceduri koja je propisana Zakonom o sistemu indirektnog oporezivanja BiH, koji je usvojila Parlamentarna skupština BiH. U citiranoj odluci Ustavni sud je usvojio stav da "donošenje entitetskih zakona suprotno proceduri koja je propisana državnim zakonima pokreće pitanje ustavnosti takvih zakona u smislu odredaba člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te da se obaveze koje nameću državni zakoni moraju poštovati", kao i da je Federacija BiH donošenjem osporenih zakona de facto preuzela nadležnosti koje je prethodno prenijela na državu BiH shodno članu III/5.a) Ustava BiH. Ustavni sud je zaključio da su prekršeni član III/3.b), član III/5.a), te član I/4 Ustava BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 14/04 od 29. oktobra 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 23/05). U konkretnom slučaju Parlament Federacije BiH pri usvajanju osporenog zakona nije ispoštovao proceduru iz zakona koji je donijela Parlamentarna skupština BiH, prema kojoj je uvođenje bilo kojih indirektnih poreza, te izmjene i dopune zakonskih propisa o oporezivanju u entitetima i Brčko Distriktu, moralo biti odobreno od Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje.
- 22.Naprijed citirani stav Ustavni sud je reafirmirao u Odluci broj U 2/11, u kojoj je podnosilac zahtjeva tvrdio da osporeni Zakon o izvršenju budžeta RS za 2011. godinu i Odluka o izvršavanju budžeta RS za 2011. godinu nisu u skladu s Ustavom BiH, jer su donijeti protivno Zakonu o Fiskalnom vijeću. Podnosilac zahtjeva je tvrdio da nije postojao sporazum koji je propisan članom 6, te da u odsustvu postojanja istog nije bila donijeta ni odluka propisana članom 12. Zakona o Fiskalnom vijeću. Ustavni sud je istakao da se "zakoni Bosne i Hercegovine koje je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine smatraju [...] 'odlukama institucija Bosne i Hercegovine' iz člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te donošenje zakona od entitetā ili drugih administrativnih jedinica u Bosni i Hercegovini suprotno proceduri koju propisuju državni zakoni može dovesti u pitanje poštovanje odredaba člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojima su entiteti i druge administrativne jedinice u Bosni i Hercegovini dužni da se pridržavaju, između ostalog, (i) odluka institucija Bosne i Hercegovine. Kada bi se smatralo suprotno, osim što bi se u potpunosti doveo u pitanje autoritet institucija Bosne i Hercegovine, doveo bi se u pitanje i princip iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojem će 'Bosna i Hercegovina biti demokratska država koja će funkcionirati prema slovu zakona...' U tom slučaju s pravom bi se moglo postaviti pitanje svrhe državnih zakona (npr. zakona u oblasti privatizacije, zatim rada osiguravajućih društava, indirektnog oporezivanja i sl.), ako bi entiteti ili druge administrativne jedinice Bosne i Hercegovine mogli donositi zakone kojima se krše ili izbjegavaju obaveze koje se entitetima ili drugim administrativnim jedinicama Bosne i Hercegovine nalažu odredbama državnih zakona, tj. zakona donesenih na nivou institucija Bosne i Hercegovine. Dakle, entiteti (ili druge administrativne jedinice Bosne i Hercegovine) moraju poštovati obaveze koje im se nalažu zakonima koje su donijele institucije Bosne i Hercegovine. Činjenica da te obaveze nisu ispoštovane može dovesti do kršenja odredaba Ustava Bosne i Hercegovine." (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 2/11 od 27. maja 2011. godine, tačka 52, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/11). Ustavni sud je zaključio da je donošenje zakona o budžetu entiteta nesporno u nadležnosti zakonodavnog organa entiteta, tj. Narodne skupštine RS, te da je nominalni iznos budžeta saglasan članu 12. stav 3. Zakona o Fiskalnom vijeću, pa da Narodna skupština Republike Srpske nije ušla u okvir nadležnosti institucija BiH u oblasti indirektnog oporezivanja i time dovela u pitanje poštovanje ovih nadležnosti na osnovu člana III/5.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 23.Nadalje, Ustavni sud je u Odluci broj U-4/12 razmatrao tvrdnje podnosioca zahtjeva da osporene odredbe Izbornog zakona RS nisu u skladu s Izbornim zakonom BiH, pa da su tako prekršeni čl. I/2, II/2, III/3.b), IV/2.a) i V/1.a) Ustava BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-4/12 od 26. maja 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je, pozivajući se na naprijed citirani stav iz odluka br. U-14/04 i U-2/11, ukazao (vidi, tačka 44): "Ustavni sud je u potpunosti svjestan da je Ustavom BiH njegova nadležnost ograničena na ispitivanje ustavnosti zakona, odnosno da Ustav BiH ne propisuje mogućnost da Ustavni sud ispituje zakonitost entitetskih zakona u odnosu na zakone koje donosi Bosna i Hercegovina. Stoga će u konkretnom slučaju, vodeći se svojim već zauzetim stavovima o neophodnosti poštovanja 'obaveza koje se entitetima ili drugim administrativnim jedinicama Bosne i Hercegovine nalažu odredbama državnih zakona' (ibid.), Ustavni sud ustavnost osporenog zakona u konkretnom slučaju ispitati isključivo u svjetlu poštovanja obaveza i principa utvrđenih Izbornim zakonom BiH, kao 'odlukom institucije Bosne i Hercegovine', s ciljem provođenja fer i demokratskih izbora na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine".
- 24.Isto pitanje, tj. da li to što entiteti ne poštuju procedure propisane državnim zakonom automatski predstavlja kršenje odredbi Ustava BiH, Ustavni sud je razmatrao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj U-11/15 od 6. aprila 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Podnosilac zahtjeva je tvrdio da osporeni Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju, koji je usvojila Narodna skupština RS, nije u skladu s Ustavom BiH jer krši odredbe Zakona o Agenciji za osiguranje BiH. Podnosilac zahtjeva je istakao da je navedenim zakonom propisana zakonodavna uloga Upravnog odbora Agencije u odnosu na zakone i druge akte iz oblasti osiguranja na nivou entiteta kroz davanje saglasnosti na nacrte, odnosno prijedloge zakona i drugih akata, davanje saglasnosti za izmjene i dopune entitetskog zakonodavstva o osiguranju. Podnosilac zahtjeva je tvrdio da Narodna skupština RS, prilikom usvajanja osporenog zakona, nije osigurala potrebnu saglasnost Upravnog odbora Agencije, te da je Narodna skupština ušla u pitanja čije reguliranje je, shodno članu III/5.a) Ustava Bosne i Hercegovine, prenijeto na državu BiH. Ustavni sud je, pored ostalog, istakao (vidi, tačka 55): " (...) u nedostatku precizne i jasne odredbe koja bi određivala šta se smatra potrebnom saglasnošću Agencije, da odgovor na pitanje u kojoj mjeri je procedura iz člana 6. Zakona o Agenciji za osiguranje u BiH jasna, kao i šta ona tačno podrazumijeva (koji redoslijed aktivnosti i sl.), ne može dati ovaj sud, već je to zadaća Upravnog odbora Agencije koji je zadužen da vodi računa o harmonizaciji pravnih propisa u ovoj oblasti". Naglasivši da Ustavni sud podržava obavezu da se poštuju procedure propisane državnim zakonom, čak i kada su nedorečene u formalnom smislu kao što je konkretni slučaj, Ustavni sud je uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja zaključio da su nadležni organi entiteta Republika Srpska prilikom donošenja osporenog zakona ispoštovali proceduru "davanja saglasnosti" od Upravnog odbora Agencije (vidi, tačka 56).
- 25.Iz naprijed prezentiranog proizlazi da Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi, kada je rješavao po osnovu nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, nikada nije meritorno ispitivao usaglašenost zakona koji je donijela kantonalna skupština.
- 26.Osim toga, napominje se da je članom III/4.b) Ustava Federacije BiH propisano da kantoni imaju sve nadležnosti koje nisu povjerene federalnoj vlasti, a posebno su nadležni, pored ostalog, za uređivanje obrazovne politike, uključujući donošenje propisa o obrazovanju i osiguranju obrazovanja. Nadalje, članom II/A.1. Ustava Federacije BiH je određeno da se načela, prava i slobode utvrđeni u članu II Ustava BiH primjenjuju na cijeloj teritoriji BiH, te je u članu II/A.2. Ustava Federacije BiH određeno da će Federacija osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava, među kojim su pobrojani i Evropska konvencija i dopunski protokol, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Nadalje, u skladu s članom V/1.1. Ustava Federacije BiH u izvršavanju svojih nadležnosti utvrđenih članom III/4. Ustava Federacije BiH kantoni će preduzeti sve potrebne mjere zaštite ljudskih prava i sloboda utvrđenih u članovima II. A. 1. do 7. i predviđenih u instrumentima u Aneksu, i djelovat će u skladu s ovim ustavom. Najzad, u skladu s članom IV/C/3/10 Ustava Federacije BiH, Ustavni sud Federacije BiH nadležan je pored ostalog da utvrđuje, na zahtjev premijera kantona ili jedne trećine poslanika u zakonodavnom tijelu kantona, da li je predloženi zakon ili zakon koga je usvojilo zakonodavno tijelo u skladu s ovim ustavom.
- 27.Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Ustavni sud Federacije BiH u Presudi broj U-26/13 od 23. oktobra 2013. godine 1, na zahtjev jedne trećine poslanika kantonalnog zakonodavnog tijela, pored ostalog ispitivao usaglašenost Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju koji je donijela Skupština Unsko-sanskog kantona, u vezi s članom II.A.2.1. c) d) i l) (jednakost pred zakonom; zabrana svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, spolu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom ili socijalnom porijeklu; osnovne slobode: sloboda govora i štampe; sloboda mišljenja, savjesti i uvjerenja; sloboda religije, uključujući privatno i javno vjeroispovijedanje; sloboda okupljanja; sloboda udruživanja, uključujući slobodu osnivanja i pripadanja sindikatima i slobodu neudruživanja; sloboda na rad) i članom II.A.2.(2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (svi građani uživaju politička prava: da učestvuju u javnim poslovima; da imaju jednak pristup javnim službama; da biraju i da budu birani).
- 28.Iz prethodnih tačaka proizlazi da se ustavnost zakona koji je donijela kantonalna skupština može osporiti pred Ustavnim sudom Federacije BiH. Međutim, takav zahtjev je ograničen nadležnostima Ustavnog suda Federacije BiH koje su propisane Ustavom Federacije BiH.
- 29.U konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva smatra da Zakon o visokom obrazovanju TK nije u saglasnosti s odredbama Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH, pa da slijedom toga nije u saglasnosti ni s Ustavom Bosne i Hercegovine. Kao što je naprijed navedeno, Ustavni sud je nekoliko puta meritorno ispitivao da li je došlo do kršenja Ustava Bosne i Hercegovine iz razloga što su entitetski zakoni bili u suprotnosti sa zakonima donesenim na nivou Bosne i Hercegovine. Međutim, u svim navedenim slučajevima bili su osporeni isključivo entitetski zakoni, a ne zakoni koje su donijele kantonalne skupštine. U relevantnom dijelu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine je propisano da Ustavni sud ima nadležnost da odluči da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu s ovim ustavom. Dakle, Ustavni sud je nadležan da ispita ustavnost "zakona jednog entiteta" pa bi stoga, u izuzetnim slučajevima, mogao da ocijeni da li je zakon entiteta u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, uz prethodno ispitivanje da li je taj entitetski zakon u suprotnosti s nekim od relevantnih zakona donesenih na nivou Bosne i Hercegovine. Međutim, u članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne spominju se zakoni koje su donijele kantonalne skupštine.
- 30.Stoga, zaključak koji se nameće jeste da Ustavni sud, kroz nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, ne može ispitati da li su zakoni koje su donijele kantonalne skupštine u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, ni da li takvi zakoni poštuju zahtjeve i standarde zakona donesenih na nivou Bosne i Hercegovine.
- 31.Ustavni sud jedino kroz nadležnost iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine može ispitati da li je zakon koji je donijela kantonalna skupština "kompatibilan s ovim ustavom" "ili sa zakonima Bosne i Hercegovine". Naime, Ustavni sud podsjeća da je u skladu s članom VI/3.c) Ustava BiH nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u BiH u pogledu toga da li je zakon, od čijeg važenja njegova odluka zavisi, kompatibilan s ovim ustavom, s Evropskom konvencijom i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
- 32.Ustavni sud podsjeća da je u okviru nadležnosti iz citiranog člana u dosadašnjoj praksi ispitivao i propise koje su donijela tijela kantonalne vlasti kako slijedi. Ustavni sud je u predmetu broj U-8/12 ispitivao zahtjev Općinskog suda u Sarajevu za ocjenu kompatibilnosti, pored ostalog, člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-8/12 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u predmetu broj U-16/14 ispitivao zahtjev Kantonalnog suda u Mostaru za ocjenu kompatibilnosti člana 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama s tarifom ("Službene novine HNK" br. 4/09 i 2/13), s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-16/14 od 24. septembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u predmetu broj U-6/15 ispitivao zahtjev Općinskog suda u Sarajevu za ocjenu kompatibilnosti člana 37. stav 4. Zakona o taksi prijevozu KS s članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-6/15 od 21. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
- 33.Međutim, predmetni zahtjev za ocjenu zakona koji je donijela kantonalna skupština podnijet je na osnovu nadležnosti iz člana VI/3.a), a ne na osnovu nadležnosti iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, te stoga Ustavni sud ne može zasnovati nadležnost u konkretnom slučaju.
- 34.Imajući u vidu odredbe člana 19. stav (1) tačka a) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 35.U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.
1 Dostupna na www.ustavnisudfbih.ba/hr/open_page_nw.php?l=hr&pid=290