USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2376/12, rješavajući apelaciju Josipa Porčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Josipa Porčića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 006924 11 Rev od 22. marta 2012. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Josip Porčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Mirsad Kadić, advokat iz Bihaća, podnio je 21. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 006924 11 Rev od 22. marta 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 006924 10 Gž od 7. septembra 2010. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 27. augusta 2013. godine, apelant je 9. septembra 2013. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog pravobranilaštva Sarajevo koje je zastupalo Federaciju BiH (u daljnjem tekstu: tužena), kao učesnika u postupku, zatraženo je 30. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 6. jula 2015. godine. Tužena je 15. jula 2015. godine dostavila odgovor na apelaciju uz koji je dostavila i Izjašnjenje Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03/1-23-3469/08 od 8. jula 2015. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
- 5.Apelant je nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Bihaću, u Ulici 5. korpusa, 13. sprat, površine 75 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji mu je na osnovu Rješenja Komande garnizona Bihać broj 44-1 od 16. septembra 1975. godine dodijeljen na korištenje. Stan je za vrijeme rata u BiH bio proglašen napuštenim pa je apelant, u svojstvu nosioca stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP), kod Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Općina) pokrenuo postupak povrata stana. Rješenjem Općine broj 04/23-1 J 43/2 od 5. aprila 2000. godine potvrđeno je da je apelant NSP na predmetnom stanu, a da je davalac stana na korištenje Savezni sekretarijat za narodnu odbranu. Apelant je 14. juna 2000. godine uveden u posjed predmetnog stana o čemu je sačinjen i zapisnik broj 04-23-1143. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 511-2771-1/1 od 28. januara 2003. godine je također potvrđeno da je apelant NSP na predmetnom stanu.
- 6.Apelant je 14. marta 2002. godine Općini podnio zahtjev za otkup stana koja o apelantovom zahtjevu nije odlučila. Zatim je ponovo 25. decembra 2005. godine apelant tuženoj podnio zahtjev za otkup stana, povodom kojeg je tužena donijela Zaključak broj 03/1-23-3469/08 od 15. januara 2009. godine kojim je zahtjev odbačen kao neblagovremen. U obrazloženju zaključka, citirane su odredbe člana 8a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) te je istaknuto da apelant zahtjev nije podnio u roku propisanom tim odredbama.
Postupak okončan osporenim presudama
- 7.Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 006924 09 P od 15. januara 2010. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i naloženo tuženoj da s apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana (odredbe ugovora bliže naznačene u izreci presude - stav I izreke presude). Odlučeno je da presuda u cjelini zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo i da je na osnovu presude apelant ovlašten tražiti upis vlasništva u zemljišnim knjigama, odnosno provedbu ugovora (stav II izreke presude).
- 8.U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant, pored činjenica navedenih u uvodnom dijelu ove odluke, istakao da je 14. marta 2002. godine Općini podnio zahtjev za otkup stana o kojem nije odlučeno, a zatim je istovjetan zahtjev 25. decembra 2005. godine podnio i tuženoj. Međutim, tužena je njegov zahtjev odbacila kao neblagovremen zaključkom od 15. januara 2009. godine, dok o blagovremeno podnesenom zahtjevu koji je podnio Općini nije odlučeno. Smatrajući da je Općina propustila da donese rješenje o nenadležnosti ili da njegov zahtjev proslijedi nadležnom organu i o tome ga obavijesti, shodno odredbama Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), apelant je tužbu zasnovao na tvrdnji da je njegov zahtjev za otkup stana koji je uputio Općini blagovremen, te je tužbenim zahtjevom zatražio da se tužena obaveže na zaključenje kupoprodajnog ugovora.
- 9.Tužena je osporila tužbeni zahtjev u cjelini. Učinila je nespornim činjenicu da je apelant NSP na predmetnom stanu i da mu je stan vraćen u posjed. Međutim, zahtjev za kupovinu stana tuženoj je podnio neblagovremeno, zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.
- 10.Općinski sud je proveo dokazni postupak, te je nakon analize i ocjene svakog dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Općinski sud je, obrazlažući navedeni stav, istakao da je u predmetnom postupku jedina sporna činjenica bila blagovremenost podnesenog zahtjeva za kupovinu predmetnog stana, odnosno je li apelant propustio prekluzivni rok da zahtijeva otkup stana. S tim u vezi je napomenuto da je apelant podnio dva zahtjeva, i to kako iz dokaznog postupka proizlazi, prvi zahtjev je podnio Općini 14. marta 2002. godine (ustanovi koja mu je u zakonskoj proceduri stan vratila u posjed), a drugi tuženoj 28. decembra 2005. godine kao nosiocu prava raspolaganja. Zatim su citirane odredbe čl. 7. stav 2. i 8.a) Zakona o prodaji stanova kojima su bili propisani rokovi za podnošenje zahtjeva za otkup stana u periodu od 1997. do 2000. godine, koji su izmijenjeni Odlukom Visokog predstavnika i objavljeni u službenim glasilima na način da NSP na stanu koji je bio proglašavan napuštenim ima pravo na otkup stana pod uvjetima predviđenim zakonom odmah nakon vraćanja stana u posjed ili godinu dana nakon objavljivanja navedene odredbe u službenom novinama (objavljena 17. jula 2001. godine, stupila na pravnu snagu 24. jula 2001. godine), zavisno od toga koji je datum kasniji, a time i povoljniji. Imajući u vidu da je apelant u svojstvu NSP uveden u posjed predmetnog stana 14. juna 2000. godine i da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana, prema citiranoj odredbi člana 8.a) Zakona o prodaji stanova (u izmijenjenoj formi) počev od stupanja na pravnu snagu, bio 24. juli 2002. godine (godina dana od objavljivanja i stupanja na pravnu snagu), Općinski sud je zaključio da je prvi apelantov zahtjev podnesen Općini 14. marta 2002. godine blagovremen. Međutim, u konkretnom slučaju Općina nije nadležni organ za prodaju stana, a u smislu odredbe člana 65. stav 3. ZUP-a propustila je donijeti zaključak kojim bi apelantov zahtjev odbacila i o tome ga obavijestila. Također je, po ocjeni suda, postojala mogućnost da Općina na osnovu odredbe člana 65. stav 4. ZUP-a apelantov zahtjev proslijedi nadležnom organu, dakle tuženoj. Kako u konkretnom slučaju nije postupljeno niti po jednoj od navedenih odredbi ZUP-a, Općinski sud smatra da je apelantov zahtjev podnesen nenadležnom organu blagovremen, a stoga i tužbeni zahtjev osnovan, te da bi onemogućavanje apelanta da otkupi stan bilo nepravedno i neproporcionalno u odnosu na interes tužene. Po mišljenju Općinskog suda, razlog donošenja svih propisa u vezi s otkupom stanova i produženjem rokova u više navrata, je potpuna implementacija Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i potpuna zaštita nosilaca stanarskog prava koji su to svojstvo stekli saglasno odredbama zakona.
- 11.Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj 17 0 P 006924 10 Gž od 7. septembra 2010. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu od 15. januara 2010. godine preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ponovio sadržaj izreke presude Općinskog suda, te je istakao da stav tog suda (da je apelantov zahtjev za otkup stana na kojem ima stanarsko pravo blagovremeno podnesen podnošenjem zahtjeva Općini) nije na zakonu zasnovan. U vezi s takvim stavom, Kantonalni sud je ponovio sadržaj odredbe člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova prema kojoj nosilac stanarskog prava zahtjev za otkup stana u pismenom obliku podnosi nosiocu prava raspolaganja. S tim u vezi je pojašnjeno da apelantu nije mogla biti nepoznata činjenica ko mu je dodijelio stan na korištenje, dakle ko je vlasnik stana i kome treba podnijeti zahtjev za otkup stana. Nepoznavanje zakona, po ocjeni Kantonalnog suda, ne opravdava apelantov propust da blagovremeno podnese zahtjev nadležnom organu. Zatim je naveden sadržaj odredbe člana 15. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova kojom je propisano da "prodaju stanova na kojima su pravo imali bivša JNA i SSNO vrši Federalno ministarstvo odbrane. Organizaciona jedinica federalnog ministarstva pri općini vrši prodaju stanova iz stava 1 ovog člana, koji se nalaze na teritoriji njezine nadležnosti". Citirane su odredbe člana 8a. Zakona o prodaji stanova u izmijenjenoj formi na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku. Međutim, Kantonalni sud je istakao da ne može prihvatiti stav prvostepenog suda da je apelantov zahtjev od 14. marta 2002. godine podnesen nenadležnom organu (Općini) blagovremen zahtjev jer apelantu nije mogla biti nepoznata činjenica ko mu je dodijelio stan i ko je vlasnik stana, pa stoga i kome treba podnijeti zahtjev za otkup stana. Imajući u vidu činjenice utvrđene u prvostepenom postupku koje se tiču apelantovog statusa na stanu, povrata stana i datuma predaje u posjed stana, Kantonalni sud je ocijenio da je apelantu rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana istekao 24. jula 2002. godine, dakle godinu dana nakon stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova u izmijenjenoj formi, koji datum je za apelanta najpovoljniji. Kako je zahtjev za prodaju stana tuženoj, kao nadležnom organu, podnio tek 28. decembra 2005. godine proizlazi da je zahtjev neblagovremen i podnesen nakon isteka roka koji je prekluzivne naravi. Radi navedenog, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud, prihvaćanjem apelantovog zahtjeva za otkup stana Općini od 14. marta 2002. godine kao blagovremenog, pogrešno primijenio materijalno pravo iz člana 8a. Zakona o prodaji stanova. Slijedom toga, Kantonalni sud je žalbu uvažio, pobijanu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio uz primjenu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a.
- 12.Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj 17 0 P 006924 10 Gž od 7. septembra 2010. godine, donio Presudu broj 17 0 P 006924 11 Rev od 22. marta 2012. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje, relevantne zakonske odredbe te pravne stavove Općinskog i Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da prihvaća pravni stav Kantonalnog suda prema kojem je apelantov zahtjev za otkup stana podnesen tuženoj 28. decembra 2005. godine neblagovremen jer je nakon 24. jula 2002. godine, kao najpovoljnijeg datuma za apelanta nakon svih izmjena zakona, protekao prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana. Stoga je apelant izgubio pravo na otkup stana na kome ima svojstvo NSP. Po ocjeni Vrhovnog suda, obraćanje apelanta Općini 14. marta 2002. godine (nenadležnom organu) prije isteka roka za podnošenja zahtjeva za otkup stana 24. jula 2002. godine ne može se smatrati blagovremeno podnesenim zahtjevom. Naime, propust općinskog organa (koji je primio apelantov zahtjev 14. marta 2002. godine) da postupi po odredbi člana 65. st. 3. i 4. ZUP-a, posebno u slučaju ako je općinski organ znao koji je organ nadležan, upućuje na nezakonit rad organa i protivan je načelu zaštite prava građana i pomoći neukoj stranci. Međutim, kako je dalje istakao Vrhovni sud, apelant bi eventualno imao pravo na naknadu štete od pravne osobe koja odgovara za štetu koju njezin organ prouzrokuje trećoj osobi u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija (član 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Osim toga, po ocjeni Vrhovnog suda, osporenom odlukom nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na dom jer je u posjed stana uveden 14. juna 2000. godine, pa od tada svoje svakodnevne životne aktivnosti može da provodi u predmetnom stanu, koji predstavlja njegov dom u smislu člana II3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je ukazao da su u postupku, u skladu s odredbama člana 8. ZPP-a, savjesno i brižljivo ocijenjeni svi dokazi pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, te nakon toga stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama, kako je to pravilno zaključio i Kantonalni sud.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže stavom da Kantonalni i Vrhovni sud nisu pravilno cijenili sve izvedene dokaze, te što su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Smatra da su ti sudovi, prilikom odlučivanja pogrešno tumačili odredbe ZUP-a ili da ih nisu cijenili, te je u tom kontekstu citirao odredbe čl. 65, 69, 80, 83, 138, 139, 218. ZUP-a. Ukazuje da je u predmetnom postupku bilo sporno je li propustio rok za podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana, te da redovni sudovi koji su donijeli osporene presude s tim u vezi nisu pravilno cijenili dokaz – blagovremeni zahtjev za otkup predmetnog stana koji je podnio Općini 14. marta 2002. godine. Ističe da su ga upravni organi "bez bilo kakvog rješenja ili zaključka, bez pravnog osnova" onemogućili da otkupi stan na kom je NSP, te da je Općina bila dužna podneseni zahtjev proslijediti nadležnom organu ili ga obavijestiti da je zahtjev podnio nenadležnom organu. Osim toga, ukazuje da je u predmetnom postupku povrijeđen i član 379. ZPP-a i da je sud u predmetnoj pravnoj stvari bio dužan odrediti prekid postupka jer je zahtjev za otkup stana podnesen Općini 14. marta 2002. godine identičan predmetu spora što se "javlja kao prethodno pitanje, čije rješenje je sud ishitrio donošenjem presuda ne ostavljajući apelantu pravo da u upravnom postupku po zahtjevu za otkup od 14. marta 2002. godine dokazuje blagovremenost zahtjeva". Nadalje, apelant navodi da sudovi nisu pravilno cijenili ni odluku CRPC-a od 28. januara 2003. godine, pa da su zbog vremena donošenja te odluke oba zahtjeva za otkup predmetnog stana blagovremeno podnesena, budući da sudovi rok za otkup stan nisu cijenili prema datumu donošenja odluke CRPC-a.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Vrhovni sud je naveo da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u njezinom obrazloženju i da je iz tih razloga apelacija neosnovana.
- 15.Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, te da je u obrazloženju presude koju je donio sadržan i stav tog suda u vezi s pravnom stvari koja je bila predmet postupka.
- 16.Tužena je u odgovoru istakla da su sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Navela je da izjašnjenje Službe, koje je dostavila, predstavlja dopunu odgovora na apelaciju.
- 17.Služba je navela da je apelantu sporni stan vraćen 5. aprila 2000. godine u čiji posjed je uveden 14. juna 2000. godine o čemu je sačinjen zapisnik broj 04-23-1143. Navedeno je da je apelant prijašnjem Federalnom ministarstvu odbrane podnio zahtjev za kupovinu predmetnog stana 28. decembra 2005. godine, te da je Služba taj zahtjev zaključkom od 15. januara 2009. godine odbacila kao neblagovremen u skladu s članom 8a. Zakona o prodaji stanova. Također, ukazano je da Služba "sumnja u istinitost isprave - zahtjeva za kupovinu stana podnesenog Općini 14. marta 2002. godine".
V. Relevantni propisi
- 18.Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 27/97) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.
Član 7. st. 1. i 2.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od jedne godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.
Član 12.
Prodaju stanova vrši prodavatelj iz člana 7. stav 1. ovog zakona.
Član 15. stav 1.
Prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO, u skladu sa ovim zakonom, vrši Federalno ministarstvo odbrane - Federalno ministarstvo obrane.
Organizaciona jedinica Federalnog ministarstva odbrane - Federalnog ministarstva obrane pri općini, vrši prodaju stanova iz stava 1. ovog člana, koji se nalaze na teritoriji njene nadležnosti.
- 19.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 11/98) u relevantnom dijelu gasi:
Član 1.
U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH", broj 27/97) dodaje se novi član 8a. koji glasi:
Član 8a.
Nosilac stanarskog prava koji je stekao stanarsko pravo na stanu koji je proglašavan napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji uređuju pitanje napuštenih stanova donesenih u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, a koji su primjenjivani na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, ne može otkupiti stan prema odredbama ovog zakona.
Odredba stava 1. ovog člana odnosi se i na nosioca stanarskog prava koji je stekao stanarsko pravo na stanu po osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana ranijem nosiocu stanarskog prava u skladu sa članom 47. Zakona o stambenim odnosima.
U postupku rješavanja zahtjeva za kupovinu stana vlasnik stana dužan je utvrditi na osnovu raspoložive dokumentacije, da li je nosilac stanarskog prava koji je podnio zahtjev za otkup stana, stekao stanarsko pravo na način utvrđen u st. 1. i 2. ovog člana".
- 20.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" broj 27/99 od 5. jula 1999. godine) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97 i 11/98), član 8a. mijenja se i glasi:
Član 8a.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriji Federacije BiH u periodu od 30. aprila 1991. do 4. aprila 1998. godine proglašavan napuštenim, stiče pravo na kupovinu stana po odredbama ovog zakona nakon proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana.
U postupku rješavanja zahjeva za kupovinu stana vlasnik stana dužan je utvrditi na osnovu raspoložive dokumentacije da li se radi o nosiocu stanarskog prava na stanu iz stava 1. ovog člana.
Ugovor o kupoprodaji stana zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana smatra se ništavim.
Nosilac stanarskog prava iz stava 1. ovog člana može podnijeti zahtjev za kupovinu stana u skladu sa članom 7. stav 1. ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana kada je stekao pravo na kupovinu stana.
- 21.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" broj 7/00 od 5. marta 2000. godine) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97 i 11/98) u članu 7. stav 2. riječi "jedne godine" zamjenjuju se riječima: "dvije godine".
- 22.U Odluci o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" broj 32/01, na pravnu snagu stupio 24. jula 2001. godine) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Član 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00) mijenja se i glasi:
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Član 2.
Član 8(a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 27/99 i 7/00) mijenja se i glasi:
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji reguliraju pitanje napuštenih stanova, ili nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim, ima pravo u skladu sa uslovima predviđenim ovim zakonom na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana, ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u "Službenim novinama Federacije BiH", zavisno koji datum je kasniji.
Član 5.
Ova odluka objavljuje se bez odlaganja u "Službenim novinama Federacije BiH" i stupa na snagu danom objavljivanja (broj 109/01 17. jula 2001. godine).
- 23.Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 65. st. 1., 2., 3. i 4.
(1) Organ koji je nadležan za prijem podneska, odnosno usmenog priopćenja, dužan je primiti podnesak koji mu se predaje, odnosno uzeti na zapisnik usmeno priopćenje.
(2) Službena osoba koja primi podnesak dužna je po službenoj dužnosti ili na usmeno traženje podnositelja dati potvrdu o prijemu podneska. Za ovu potvrdu ne plaća se taksa.
(3) Ako organ nije nadležan za prijem pismenog podneska, odnosno priopćenja na zapisnik, službena osoba ovog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak odnosno priopćenje na zapisnik primi, službena osoba je dužna primiti takav podnesak, odnosno usmeno priopćenje. Ako organ nađe da nije nadležan za rad po takvom podnesku, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.
(4) Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a poznato mu je koji je organ nadležan za prijem, poslat će podnesak bez odgađanja nadležnom organu, odnosno sudu i o tome će obavijestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po podnesku, donijet će bez odlaganja zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.
VI. Dopustivost
- 24.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 25.U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 26.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 006924 11 Rev od 22. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 27.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3). i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 28.Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda ukazujući da mu je navedenim presudama onemogućeno pravo na otkup stana na kojem je NSP, čime su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 29.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)pravo na imovinu.
- 30.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 30.
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 31.Prije svega, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine Međunarodni standardi koja glasi: "Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njezinim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima."
- 32.Dakle, na ovaj način je utvrđena ustavna obaveza svih sudova da u postupcima koje vode i odlukama koje donose u okviru svoje nadležnosti primjenjuju standarde ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ova obaveza je naglašena i međunarodnim obavezama koje je Bosna i Hercegovina preuzela članstvom u Vijeću Evrope. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i na zaključke Konferencije na visokom nivou u Brightonu 19. i 20. aprila 2012. godine o Evropskom sudu za ljudska prava: "Potpuna provedba Konvencije na državnoj razini zahtijeva od država stranki da poduzmu efikasne mjere za sprječavanje povreda... Domaći sudovi i tribunali trebaju uzimati u obzir Konvenciju i sudsku praksu Suda... Stoga Konferencija: ponovo potvrđuje jako opredjeljenje država stranki da ispune svoje primarne obaveze provedbe Konvencije na državnoj razini omogućavajući i potičući domaće sudove i tribunale da uzmu u obzir relevantna načela Konvencije, uzimajući u obzir sudsku praksu Suda, pri vođenju postupaka i formulisanju presuda..."
- 33.Ustavni sud konstatira da Vrhovni sud u osporenoj presudi u pogledu ustavnog prava na imovinu nije naveo nikakvo posebno obrazloženje dok je u pogledu ustavnog prava na dom izrazio stav da ovo pravo nije povrijeđeno odbijanjem apelantovog zahtjeva za kupovinu stana jer je u posjed stana uveden 14. juna 2000. godine, pa od tada svoje svakodnevne životne aktivnosti može da provodi u predmetnom stanu koji predstavlja njegov dom. Ustavni sud smatra da samo ovakva konstatacija redovnog suda ne znači ispunjavanje obaveze da se uzmu u obzir relevantna načela i sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda za sprečavanje povreda ljudskih prava i sloboda.
- 34.U takvoj situaciji Ustavni sud, iako institucija supsidijarne zaštite ljudskih prava i sloboda, nadležan je i obavezan dati svoju ocjenu u vezi s poštovanjem ustavnih prava relevantnih za predmetni slučaj.
- 35.Ustavni sud podsjeća da je preduvjet za razmatranje apelantovih navoda u vezi s pravom na imovinu prije svega utvrđivanje ima li apelant "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant predmetni stan koristio s članovima svog porodičnog domaćinstva na osnovu rješenja o dodjeli stana od 16. septembra 1975. godine do izbijanja rata u BiH 1992. godine, da je davalac stana na korištenje bio Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, da je stan tokom rata bio proglašen napuštenim, da je apelantu svojstvo NSP potvrđeno rješenjem Općine od 5. aprila 2000. godine i da je uveden u posjed stana 14. juna 2000. godine. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi zaključio da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Slijedom toga, u smislu navedene prakse, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelantovu "imovinu" koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 36.Budući da apelant posjeduje "imovinu" koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud treba utvrditi je li došlo do miješanja u apelantovu imovinu, je li to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i je li bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg interesa. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u postupku povodom apelantovog zahtjeva za donošenje presude koji zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stana. S obzirom na to, kako je navedeno u prethodnoj tački, da se radi o apelantovoj imovini proizlazi da je u konkretnom slučaju odbijanjem apelantovog zahtjeva da s tuženom zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
- 37.Kod odgovora na pitanje je li miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud konstatira da su osporene presude zasnovane na odredbi člana 8a. Zakona o prodaji stanova kojom je propisan rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana koji je prekluzivnog karaktera. Pri tome su Vrhovni i Kantonalni sud, na osnovu nespornih činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku i odredbe koja je primijenjena u konkretnom slučaju naglasili da je apelant u posjed predmetnog stana uveden 14. juna 2000. godine, da je stekao pravo na otkup stana odmah nakon vraćanja u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana [dakle 14. juna 2001. godine] ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u "Službenim novinama Federacije BiH" [dakle 24. jula 2002. godine], zavisno koji datum je kasniji i za apelanta povoljniji. Budući da je apelant svoj zahtjev za otkup predmetnog stana nadležnom organu podnio 28. decembra 2005. godine, dakle, nakon proteka roka propisanog odredbom člana 8a. Zakona o prodaji stanova, Ustavni sud smatra da je "miješanje" u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
- 38.Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje je li miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg interesa.
- 39.Evropski sud je ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštovati, osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi Evropski sud, James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 46).
- 40.S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da cilj donošenja Zakona o prodaji stanova jeste privatizacija društvene imovine. Daljnji cilj ovog zakona jeste utvrđivanje vremenskih rokova do kojih se mogu otkupiti stanovi na kojim postoji stanarsko pravo kako bi se ukinula mogućnost stjecanja novih stanarskih prava, ali i usklađivanje imovinskih prava u oba entiteta koja neće ići na štetu izbjeglica i raseljenih osoba koje se vraćaju u svoju imovinu. Prema tome, donošenje Zakona o prodaji stanova je imalo opravdan javni interes te je slijedom toga miješanje u apelantovu imovinu služilo "zakonitom cilju u javnom interesu". S obzirom na to, Ustavni sud smatra da donošenje i dosljedna primjena odredaba Zakona o prodaji stanova nesumnjivo predstavlja legitiman cilj od javnog interesa.
- 41.Međutim, postavlja se pitanje je li u konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno tom legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50).
- 42.Dovodeći prethodne stavove u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje na nesporne činjenice iz kojih proizlazi da je apelant predmetni stan koristio u svojstvu NSP od 1975. godine do izbijanja ratnih dejstava u BiH na osnovu rješenja Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, da je po okončanju rata u svojstvu NSP zatražio i ostvario povrat stana putem Općine koja je donijela Rješenje broj 04/23-1 J 43/2 od 5. aprila 2000. godine i da je putem općinskog organa u posjed stana uveden 14. juna 2000. godine. Iz navedenog proizlazi da je apelant sva prava vezana za povrat stana (potvrđivanje da je NSP i da ima pravo na povrat kao i uvođenje u posjed na predmetnom stanu) ostvario putem Općine. U vezi s ključnim pitanjem koje se tiče blagovremenosti podnošenja zahtjeva za kupovinu stana i s tim povezane nadležnosti i procedure za rješavanje o zahtjevu, Ustavni sud prije svega ukazuje na nespornu činjenicu za redovne sudove na sve tri instance koja se tiče roka u kojem je apelant mogao podnijeti zahtjev za kupovinu stana, a to je 24. juli 2002. godine (godina dana od stupanja na pravnu snagu Zakona o prodaji), koji datum je nakon svih modifikacija člana 8a. Zakona o prodaji za apelanta, kako su konstatirala sva tri suda, u relevantnom periodu najpovoljniji. Također je nesporno da je apelant podnio dva zahtjeva za kupovinu stana, i to prvi 14. marta 2002. godine Općini, a drugi 28. decembra 2005. godine tuženoj. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odredbe Zakona o otkupu stanova prema kojima je bitno iskazivanje namjere nosilaca stanarskog prava da žele otkupiti stan, nakon čega se pokreće procedura kupoprodaje. Istina, zakonom je utvrđen prekluzivni rok za iskazivanje ove namjere. U konkretnom slučaju apelant je nesporno blagovremeno iskazao namjeru da stan otkupi, ali je njegova namjera u okviru prekluzivnog zakonskog roka bila usmjerena prema nenadležnom organu. U vezi s tim ne mogu se zanemariti relevantne odredbe ZUP-a i činjenica da Općina, kao organ vlasti koji građanima pruža svaki realni oblik zaštite njihovih prava i interesa, nakon prijema apelantovog zahtjeva za koji nije bila nadležna, nije postupila u okviru svoje zakonske obaveze iz člana 65. st. 3. ili 4. ZUP-a. Naime, iz navedene zakonske odredbe nesumnjivo i jasno proizlazi obaveza općinskog organa da se u slučaju prijema zahtjeva za koji nije nadležan oglasi nenadležnim i o tome obavijesti stranku ili pak da bez odlaganja zahtjev proslijedi nadležnom organu. Budući da u konkretnom slučaju Općina nije postupila niti na jedan naprijed opisan način, Ustavni sud smatra da je na apelanta, radi ostvarenja zakonitog cilja stavljen neprimjeren (prevelik) teret, odnosno da nije uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i zahtjeva javnog interesa, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
- 43.S obzirom na utvrđenu povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati navode apelacije u vezi s eventualnim povredama prava na pravično suđenje i prava na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. te člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 44.Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je propust općinskog organa da na apelantov blagovremeno podneseni zahtjev za otkup stana primijeni odredbe člana 65. st. 3. i 4. ZUP-a rezultirao osporenim presudama, koje su za posljedicu imale miješanje u apelantovu imovinu koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj na osnovu odredaba Zakona o prodaji stanova, ali je takvim postupanjem redovnih sudova na apelanta stavljen neproporcionalan (prekomjeran) teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.
- 45.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje sutkinje Seade Palavrić suprotno odluci.
- 47.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.
Izdvojeno mišljenje sutkinje Seade Palavrić o neslaganju
U Odluci Ustavnog suda broj AP 2376/12 Ustavni sud Bosne i Hercegovine je usvojio apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ukinuo Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 006924 11 Rev od 22. marta 2012. godine i predmet vratio tom sudu, uz obavezivanje da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.k) Ustava BiH i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Uz dužno poštovanje većinskog odlučivanja, ja se ne mogu složiti s obrazloženjem i zaključcima koji se odnose na usvajanje apelacije broj AP 2376/12.
Naime, u relevantnom dijelu, Ustavni sud je zauzeo stav da se stan na kojem apelant ima stanarsko pravo i koji mu je svojevremeno vraćen u posjed smatra imovinom koja uživa zaštitu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da je izvršeno miješanje javnih vlasti u pravo na apelantovu imovinu, da je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, ali da nije bilo proporcionalno jer je na apelanta stavljen poseban i pretjeran teret.
Budući da predmetni stan spada u kategoriju tzv. vojnih stanova, Ustavni sud je istakao da je apelant predmetni stan koristio u svojstvu nosioca stanarskog prava počev od 1975. godine do izbijanja ratnih dejstava u BiH na osnovu rješenja Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, ali da je po okončanju rata zatražio i ostvario povrat stana putem Općine i da je 14. juna 2000. godine uveden u posjed stana putem općinskog organa, čime je Ustavni sud želio naglasiti ulogu Općine u postupku povrata stana apelantu. Međutim, po mom mišljenju, navedeno nije relevantan argument jer prema članu 1. stav (2) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima od dana stupanja na snagu tog zakona organi vlasti Federacije BiH i druga tijela u Federaciji prestaju s preduzimanjem novih radnji kojima se stanovi proglašavaju napuštenim, odnosno kojima prestaju da važe stanarska prava do stupanja nosioca stanarskog prava u posjed stana u skladu s tim zakonom, dok prema stavu (3) istog člana navedenog zakona nadležni organi iz prethodnog stava rješavaju o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed njihovih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenim. Iz navedenog, po mom mišljenju, proizlazi da je bilo općepoznato da je Općina ta koja ima obavezu odlučivati o podnesenim zahtjevima za povrat stana u posjed. Apelant je, očito, dobro poznavao navedeni zakon i tako je podnio zahtjev i ostvario povrat stana u posjed.
Međutim, u vezi s podnošenjem zahtjeva za otkup stana, i kada je riječ o roku i kada je riječ o subjektu kojem se zahtjev podnosi, apelant je prestao poznavati relevantni zakon (zbog čega se pitam kako je uopće znao da je moguće otkupiti predmetni stan), pa je Ustavni sud, kako ja razumijevam, u prilog blagovremenosti zahtjeva za otkup stana koji je apelantu vraćen u posjed, što i jeste ključno pitanje apelacije koja je predmet ove odluke, koji je apelant navodno podnio Općini, a ne nadležnom organu za prodaju stana, istakao kako je nesporno da je apelant podnio dva zahtjeva za kupovinu stana, i to prvi 14. marta 2002. godine Općini, a drugi 28. decembra 2005. godine. Ustavni sud, dalje, smatra da je prema Zakonu o otkupu stanova "… bitno iskazivanje namjere nosilaca stanarskog prava da žele otkupiti stan, nakon čega se pokreće procedura kupoprodaje. Istina, zakonom je utvrđen prekluzivni rok za iskazivanje ove namjere. U konkretnom slučaju apelant je nesporno blagovremeno iskazao namjeru da stan otkupi, ali je njegova namjera u okviru prekluzivnog zakonskog roka bila usmjerena prema nenadležnom organu. U vezi s tim, ne mogu se zanemariti relevantne odredbe ZUP-a i činjenica da Općina, kao organ vlasti koji građanima pruža svaki realni oblik zaštite njihovih prava i interesa, nakon prijema apelantovog zahtjeva za koji nije bila nadležna, nije postupila u okviru svoje zakonske obaveze iz člana 65. st. 3. ili 4. ZUP-a. Naime, iz navedene zakonske odredbe nesumnjivo i jasno proizlazi obaveza općinskog organa da se u slučaju prijema zahtjeva za koji nije nadležan oglasi nenadležnim i o tome obavijesti stranku ili pak da bez odlaganja zahtjev proslijedi nadležnom organu. Budući da u konkretnom slučaju Općina nije postupila niti na jedan naprijed opisan način, Ustavni sud smatra da je na apelanta, radi ostvarenja zakonitog cilja stavljen neprimjeren (prevelik) teret, odnosno da nije uspostavljena pravična ravnoteža zaštite apelantovog prava na imovinu i zahtjeva javnog interesa, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju."
U odnosu na citirani dio obrazloženja odluke Ustavnog suda, ja podsjećam da je Vrhovni sud, odbijajući apelantovu reviziju protiv drugostepene presude, u obrazloženju, između ostalog, istakao da prihvata stav Kantonalnog suda prema kojem je apelantov zahtjev za otkup stana podnesen tuženoj 28. decembra 2005. godine neblagovremen jer je nakon 24. jula 2002. godine, kao najpovoljnijeg datuma za apelanta nakon svih izmjena zakona, protekao prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana, pa je apelant izgubio pravo na otkup stana na kojem ima svojstvo nosioca stanarskog prava. Zatim, da se obraćanje apelanta Općini 14. marta 2002. godine (nenadležnom organu) prije isteka roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana 24. jula 2002. godine ne može smatrati blagovremeno podnesenim zahtjevom, a ni zbog propusta općinskog organa (koji je primio apelantov zahtjev 14. marta 2002. godine) da postupi po odredbi člana 65. st. 3. i 4. ZUP-a, posebno u slučaju ako je općinski organ znao koji je organ nadležan ne može se smatrati da je apelantov podneseni zahtjev nenadležnom organu blagovremeno podnesen zahtjev, kako apelant smatra i ponavlja i u reviziji, ali upućuje na nezakonit rad organa i protivan je načelu zaštite prava građana i pomoći neukoj stranci, pa je apelant eventualno imao pravo na naknadu štete od pravne osobe koja odgovara za štetu koju njezin organ prouzrokuje trećoj osobi u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija (član 172. stav 1. ZOO). Vrhovni sud je u vezi s ostalim apelantovim revizionim navodima istakao da se apelant ne može pozivati na nepoznavanje prava jer neznanje prava ne opravdava.
Iznesenu argumentaciju Vrhovnog suda ja smatram i relevantnim i dovoljnim obrazloženjem zašto se ne može prihvatiti da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za otkup stana na kojem ima stanarsko pravo, odnosno kako Ustavni sud zaključuje da je miješanje javnih vlasti u apelantovu imovinu bilo neproporcionalno jer je na apelanta stavljen preveliki teret. Štaviše, ja se prisjećam da se i sam Ustavni sud u svojoj praksi dosljedno drži principa ignorantia iuris nocet, pa ovu odluku smatram odstupanjem od prakse Ustavnog suda za koje, iskreno, ne vidim nikakvo opravdanje.
Pored navedenog, dopuštam sebi da podsjetim na činjenicu da je u Rješenju Općinskog načelnika Općine Bihać – Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova broj 04/23-1143/2 od 5. aprila 2000. godine, kojim je apelantu predmetni stan vraćen u posjed, između ostalog, navedeno da je apelant u zahtjevu za povrat stana u posjed od 15. maja 1999. godine naveo da privremeno boravi u Staroj Pazovi, Novi Banovci i da ima namjeru da se vrati u stan sa svojom petočlanom porodicom u Bihać. Zatim, prema Zapisniku iste službe broj 04-23-1143 od 14. juna 2000. godine da je predmetni stan fizički predat apelantovoj supruzi 14. juna 2000. godine.
Također, s obzirom da je predmetni stan bio proglašavan napuštenim, podsjećam da se u trenutku uvođenja u posjed stana na apelanta primjenjivala odredba člana 8.a Zakona o prodaji stanova (koju je 5. jula 1999. nametnuo Visoki predstavnik za BiH – objavljena u "Službenim novinama FBiH" broj 27/99) prema kojoj: (1) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriji Federacije BiH u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine proglašavan napuštenim, stiče pravo na kupovinu stana po odredbama ovog zakona nakon proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana. U apelantovom slučaju, po mom mišljenju, pravo na kupovinu stana po navedenoj odredbi bilo bi stečeno protekom dvije godine od uvođenja u posjed, tj. 14. juna 2002. godine. Stavom (4) istog člana navedenog zakona istovremeno je bilo propisano da, nosilac stanarskog prava iz stava (1) ovog člana može podnijeti zahtjev za kupovinu stana u skladu s članom 7. stav 1. ovog zakonu u roku od šest mjeseci od dana kada je stekao pravo na kupovinu stana, što bi u apelantovom slučaju bilo do 14. decembra 2002. godine.
Međutim, u međuvremenu, dok je za apelanta tekao rok u kojem bi stekao pravo na podnošenje zahtjeva za otkup stana koji mu je vraćen u posjed, Visoki predstavnik za BiH je izmijenio Zakon o prodaji stanova 24. jula 2001. godine (objavljen u "Službenim novinama FBiH" broj 32/01), te ponovo izmijenio član 8.a Zakona o prodaji stanova, na način da taj član glasi:
"Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji reguliraju pitanje napuštenih stanova, ili nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim, ima pravo u skladu s uvjetima predviđenim ovim zakonom na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana, ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u 'Službenim novinama Federacije BiH', zavisno koji datum je kasniji."
Navedenim izmjenama Visoki predstavnik za BiH je izjednačio nosioce stanarskih prava na stanovima koji su bili proglašeni napuštenim i na stanovima koji nisu bili proglašeni napuštenim, te propisao da i jedni i drugi imaju pravo na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, što je značilo da je apelant mogao odmah po objavljivanju ovih izmjena zakona 24. jula 2001. godine podnijeti zahtjev za otkup predmetnog stana, odnosno najkasnije do 24. jula 2002. godine kao dana kada je protekla jedna godina nakon objavljivanja ove izmjene zakona i što je za apelanta definitivno bio prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana, kako su i zaključili drugostepeni i revizioni sud u apelantovom slučaju.
U isto vrijeme, prema relevantnim odredbama člana 7. Zakona o prodaji stanova, na koji je upućeno članom 8.a istog zakona, ugovor o kupoprodaji stana morao se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupovinu stana (stav (2), dok je stavom (3) bilo propisano: "Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor."
Iz navedenog, po mom mišljenju, nesporno proizlazi da nije bilo dovoljno da apelant samo iskaže namjeru da želi otkupiti predmetni stan, kako je Ustavni sud zaključio. Naprotiv! Da bi ostvario pravo na otkup bilo je neophodno da apelant podnese zahtjev za otkup blagovremeno i nadležnom organu, zatim da prati taj zahtjev jer je u pitanju ostvarivanje njegovog prava da stekne vlasništvo na stanu na kojem ima stanarsko pravo i da ima na umu da se ugovor mora zaključiti u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva za otkup, pa ukoliko taj rok protekne bezuspješno, da pokrene sudski postupak kako bi ishodio presudu koja bi u cijelosti nadomjestila ugovor o otkupu stana.
Umjesto da postupi na opisani način, apelant je navodno 14. marta 2002. godine podnio zahtjev Općini. Međutim, u dokumentaciji koju je apelant priložio uz apelaciju ja nisam pronašla zahtjev za otkup predmetnog stana Općini na koji se apelant poziva. Naime, postoji nešto kao propratni akt što je apelant uputio Općini Bihać s adrese: Ul. Željeznička 10, 22304 Novi Banovci – Stara Pazova – SRJ, naslovljeno kao predmet: Zahtjev za otkup stana, na spis broj 04-23-1143, u kojem piše: Naslovu se dostavlja zahtjev za kupovinu-otkup stana Porčić Josipa kao nosioca stanarskog prava, za stan lociran u Bihaću na adresi Harmani H-5, sprat 13, broj stana 49, potpisan od apelanta, ali u prilogu nema zahtjeva, a na samom tzv. aktu nema prijemnog štambilja niti broja pod kojim bi bio zaveden (što je neophodno na svakom aktu), već postoji samo mali nečitak pečat i rukom napisano 14.3.2002. godine i nečiji nečitak potpis (paraf). Iz tog akta ja nikako ne mogu zaključiti da je apelant zaista i podnio zahtjev makar i Općini kao nenadležnom tijelu – neću spekulirati kada i kako je na taj papir stavljen mali pečat, datum 14.3.2002. godine i potpis, ali sam sasvim uvjerena da to nikako ne može biti zvaničan zahtjev bilo kojem organu za bilo što. Zapažam da je tužena osporavala, odnosno problematizirala taj podnesak, ali ne nalazim stav redovnih sudova o tome. Međutim, i da taj podnesak ispunjava uvjete da bude smatran aktom predanim Općini, kao predmet je napisano: zahtjev za otkup stana, na spis broj 04-23-1143. Ja se pitam: da je bilo ko od nas koji smo odlučivali u ovom slučaju bio na mjestu općinskog službenika koji je navodno primio ovaj, recimo, podnesak – da li bi mogao znati o čemu je riječ ako je napisano: zahtjev za otkup stana na spis broj 04-23-1143? Kakav spis? O čemu je riječ? O kojoj godini je riječ? Vjerovatno je apelant očekivao (ako je ovaj papir i podnio 14. marta 2002. godine) da je neko vidovit, pa će znati na koju godinu se taj broj odnosi, s obzirom da se takav broj može pojaviti svake godine i vjerovatno se pojavljuje, te i kada bi došao do tog saznanja kako da zna u kakvoj je vezi navodni zahtjev za otkup predmetnog stana i navedeni broj. Dakle, definitivno smatram da općinski službenik iz ovog papira nije mogao znati o čemu je riječ, pogotovo što u prilogu nije bilo apelantovog zahtjeva za otkup predmetnog stana. Općinski službenik nije mogao objektivno prepoznati da je riječ o zahtjevu niti zbog apelantove adrese. Naime, apelantu je predmetni stan vraćen u posjed 16. juna 2000. godine i bilo je ne samo za očekivat, već je bila zakonska obaveza i preduvjet da apelant može podnijeti zahtjev za otkup stana na kome ima stanarsko pravo – da se apelant i nalazi u samom stanu, dakle na adresi stana koji mu je vraćen i da ga koristi u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. Ništa od toga nije bilo ispunjeno. Pored toga, pitanje vjerodostojnosti tzv. zahtjeva za otkup predmetnog stana problematizirala je i nadležna Služba u ime tužene i tokom postupka pred redovnim sudovima i pred Ustavnim sudom, kojoj je apelant neblagovremeno 28. decembra 2005. godine podnio zahtjev za otkup stana, ali uz taj zahtjev nije priložio navodni zahtjev koji je podnio Općini kao nenadležnom organu 14. marta 2002. godine. Lično se pitam – ako je apelant Općini podnio zahtjev 14. marta 2000. godine, zašto je onda podnosio drugi 28. decembra 2005. godine – zašto dva zahtjeva, ili zašto uz drugi zahtjev nije dostavio dokaz da je Općini podnio zahtjev blagovremeno?
Dakle, apelant, nakon što mu je predat stan u posjed (tačnije predat je njegovoj supruzi jer on nije došao iz SRJ gdje je nastavio živjeti iako mu je stan vraćen u posjed), nije živio u stanu iako je, pored obaveze da stan koristi u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima i prema tekstu člana 8.a Zakona o prodaji, koji je bio na snazi u vrijeme predaje stana u posjed, apelant bio dužan provesti u stanu dvije godine da bi stekao pravo da u narednih šest mjeseci podnese zahtjev za otkup stana.
Nadalje, iako je od samog stupanja na snagu Zakona o prodaji bilo propisano i ostalo nepromijenjeno da se ugovor o otkupu stana mora zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, podsjećam da apelant, nakon što je navodno 14. marta 2002. godine Općini podnio zahtjev za otkup stana – nije po proteku tri mjeseca od navodnog podnošenja zahtjeva provjerio u Općini kojoj je navodno podnio zahtjev za otkup zašto nije pozvan da zaključi ugovor ako već nije znao koji je organ nadležan. Pored toga, apelant nije ni, pozivajući se na svoje pravo iz stava 3. člana 7. Zakona o prodaji, pokrenuo sudski postupak iz razloga što prodavac (Općina kojoj je navodno podnio zahtjev 14. marta 2000. godine) nije na zahtjev apelanta, kao nosioca stanarskog prava, koji želi kupiti stan sklopio ugovor u roku iz stava 2. člana 7. Zakona o prodaji, pa ishodio presudu kojom bi rezultirao taj sudski postupak i koja bi u cijelosti nadomjestila ugovor iz stava 2. člana 7. Zakona o prodaji stanova.
Po mom mišljenju, proizlazi da se apelant prema predmetnom stanu i postupku njegovog otkupa odnosio u cijelosti nemarno i s nedovoljno brige i pažnje za što se uopće ne može naći opravdanje budući da je apelantu predmetni stan vraćen u posjed 14. juna 2000. godine – što je bilo više od dvije godine prije isteka roka u kojem je apelant mogao podnijeti zahtjev za otkup predmetnog stana nadležnom organu.
Podsjećanja radi, u sličnoj situaciji Ustavni sud je odbio apelaciju odlukom broj AP 3738/12 od 8. decembra 2015. godine, s tim što je u tom predmetu apelant bio čak vanknjižni vlasnik stana na osnovu pravomoćne i izvršne presude nadležnog suda, ali je svojim nemarnim odnosom prema tom stanu dopustio da druga osoba bude upisana u zemljišne knjige i da na "apelantovom" stanu zasnuje hipoteku. Ustavni sud je u tom predmetu, između ostalog, argumentaciju za stav Vrhovnog suda da apelant mora snositi posljedice izazvane činjenicom da nije ishodio upis vlasništva u zemljišne knjige iako je od dana od kada je stekao osnov za upis u zemljišne knjige protekao dugi vremenski period i kada se apelant prema predmetnom stanu odnosio nemarno i s nedovoljno brige i pažnje za što ga ne mogu opravdati ni ratne okolnosti, pa se mora primijeniti načelo povjerenja u javne knjige, ocijenio dovoljnom i relevantnom i nije utvrdio kršenje prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine koji u sebi sadrži i Evropsku konvenciju i njezine protokole.
Ja smatram, čak i kada bi se moglo prihvatiti da je apelant u konkretnom slučaju blagovremeno podnio zahtjev za otkup stana Općini kao nenadležnom organu, da apelant zbog svog nemarnog odnosa prema predmetnom stanu i mogućnosti podnošenja zahtjeva za otkup stana blagovremeno nadležnom organu ne može biti privilegiran i da treba snositi posljedice svog nemarnog odnosa kao i apelant u odluci broj AP 3738/12, a to znači da na apelanta treba primijeniti načelo ignorantia iuris nocet, a da u parničnom postupku – kako je Vrhovni sud i sugerirao – eventualno traži naknadu štete od Općine ukoliko dokaže da je Općini, kao nenadležnom organu, blagovremeno podnio zahtjev za otkup predmetnog stana.