Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5103/15, rješavajući apelaciju Srećka Šapine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Srećka Šapine.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo, Službi socijalne zaštite Općine Novi Grad, da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu s ovom odlukom.

Nalaže se Javnoj ustanovi Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo, Službi socijalne zaštite Općine Novi Grad, da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Srećko Šapina (u daljnjem tekstu: apelant), koji je trenutno smješten u Javnu ustanovu Zavod za zbrinjavanje mentalno-invalidnih lica "Drin" Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnio je 19. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), navodeći da je od 31. marta 2015. godine nezakonito smješten u navedeni zavod.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda i Javne ustanove Kantonalni centar za socijalni rad Kantona Sarajevo – Služba socijalne zaštite Općine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Služba socijalne zaštite) zatraženo je 8. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Zavod je odgovor na apelaciju dostavio 16. decembra 2015. godine, a Služba socijalne zaštite 22. decembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Apelant se u periodu od 2002. godine do 2007. godine nalazio na liječenju u JU Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo. U toku tih liječenja apelantu je uspostavljena dijagnoza F 19.2/psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem više droga.
  • 6.
    Apelantova majka Mirsa Šapina je 28. novembra 2007. godine Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijela prijedlog protiv apelanta radi oduzimanja apelantu poslovne sposobnosti.
  • 7.
    Odlučujući o navedenom prijedlogu, Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 V 029628 07 V od 14. januara 2008. godine kojim je apelantu oduzeta poslovna sposobnost. U obrazloženju rješenja navedeno je da je vještak neuropsihijatar dr. Omer Ćemalović u svom nalazu i mišljenju od 12. januara 2008. godine, a što je usmeno istakao i na ročištu pred sudom, utvrdio da je apelant lice koje već više godina pokazuje simptome duševne bolesti, procesne psihoze shizofrenije uz istovremenu zloupotrebu različitih psihoaktivnih supstanci. Zbog navedenih tegoba apelant je pokazivao agresivno nasilničko ponašanje prema okolini, uključujući i najuže članove porodice, zbog čega je šest puta liječen stacionarno u različitim zdravstvenim ustanovama, a nakon otpusta bi u pravilu samovoljno prekidao terapijski režim i nastavljao konzumirati psihoaktivne supstance. Apelantova sposobnost da logički razmišlja značajno je reducirana, uključujući tu i sposobnost rasuđivanja. Također, navedeno je da je vještak istakao da je apelantu u stanjima egzacerbacije bolesti, što se manifestiralo produktivnom psihotičnom simptomatologijom, sposobnost bivala u potpunosti isključena i da zbog toga nije bio u stanju da adekvatno štiti svoja prava i interese uz direktno i neposredno ugrožavanje prava i interesa drugih lica. Kako se radi o hroničnom progresivnom i trajnom duševnom oboljenju dodatno kompliciranom zloupotrebom psihoaktivnih supstanci, vještak je preporučio da se apelantu oduzme poslovna sposobnost. Slijedeći navedeno, primjenom odredbe člana 333. u vezi s odredbom člana 192. Porodičnog zakon, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
  • 8.
    Rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu apelantovog stavljanja pod starateljstvo (u skladu s rješenjem Općinskog suda od 14. januara 2008. godine), Služba socijalne zaštite donijela je Rješenje broj 35/IV-23-550-105/08 od 1. aprila 2008. godine kojim je određeno da se apelant kao lice kojem se potpuno oduzima poslovna sposobnost stavlja pod starateljstvo. Za staraoca je imenovana apelantova majka Mirsa Šapina. Rješenjem su, zatim, bliže precizirane staraočeve dužnosti i određeno da starateljstvo nad apelantom prestaje ukoliko mu se u vanparničnom postupku vrati poslovna sposobnost. Protiv tog rješenja bila je dopuštena žalba Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike, ali, prema stanju spisa, žalba nije izjavljena.
  • 9.
    Rješavajući o zahtjevu apelantove majke u predmetu apelantovog smještaja u Zavod, Služba socijalne zaštite je, na osnovu člana 3. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09), člana 4. stav 1. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom – Prečišćeni tekst ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 38/14) i člana 200. Zakona o upravnom postupku, donijela Rješenje broj 35/IV-16-545-82/15 od 8. aprila 2015. godine kojim je apelantu priznato pravo na smještaj u Zavod od 31. marta 2015. godine, kojim je određeno da će smještaj trajati dok za to bude postojala potreba (tačka 1. izreke rješenja), te je daljnjim tačkama (od 2. do 5) reguliran način učešća u troškovima smještaja.
  • 10.
    Zavod je dostavio ugovor o načinu i uvjetima smještaja i izdržavanja korisnika u Zavodu za 2015. godinu, koji je zaključen nakon provedenog postupka prijema apelanta kao korisnika u Zavod. Ugovor je zaključila Javna ustanova Kantonalni centar za socijalni rad Kantona Sarajevo kao naručilac usluga sa Zavodom. Ugovor je zaključen na osnovu člana 4. Zakona o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 31/08) i člana 45. stav 3. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom. U članu 2. ugovora navedeno je da Zavod vodi odgovarajuću dokumentaciju o kompletnom sociozdravstvenom stanju korisnika, te podnosi sociozdravstveni izvještaj o životu i zdravlju korisnika usluga jednom godišnje, a na zahtjev naručioca usluga i više puta. Prema navedenom članu, Zavod se obavezuje da, prije odlaska korisnika na vikend ili duže odsustvo, traži usmenu, a kada ocijeni da je potrebno, i pismenu saglasnost naručioca usluga. Članovima 3˗5. ugovora regulirani su cijena i način plaćanja usluga.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant u navodima apelacije nije eksplicitno naveo koje mu je ustavno pravo povrijeđeno. Apelant navodi da je 31. marta 2015. godine smješten u Zavod i da je to treći put da ga socijalni radnik Psihijatrijske bolnice "Jagomir" i Centar za socijalni rad smještaju u Zavod, a da je prije toga u periodu od 2008. godine dva puta bio smješten u Zavod "Bakovići". Apelant je naveo da bi želio izaći iz Zavoda jer smatra da uz lijekove može živjeti i u svojoj kući. Apelant traži da mu Ustavni sud dosudi odštetu u visini oduzetih penzija za šest godina.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Služba socijalne zaštite u odgovoru na apelaciju navela je da je apelant u više navrata hospitaliziran u Psihijatrijskoj bolnici Sarajevo, a također je liječen i ambulantno i stacionirano u Zavodu za alkoholizam i druge toksikomanije. U toku liječenja postavljena je dijagnoza F 19.2 (psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem više droga). Uslijed nasilničkog ponašanja 2002. godine, apelantu je bila izrečena kazna zatvora od dva mjeseca i sigurnosna mjera obaveznog liječenja zavisnosti od droga i alkohola. Apelantu je pravosnažnim rješenjem Općinskog suda od 14. januara 2008. godine oduzeta poslovna sposobnost, te je nakon toga smješten u Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba "Bakovići". U međuvremenu, apelant je na insistiranje staraoca, majke Mirse Šapina, i vlastito insistiranje napustio ustanovu kada je i prekinuo terapiju, odnosno uzimati lijekove i ponovo počeo zloupotrebljavati psihoaktivne supstance. Apelant se od 31. marta 2015. godine uz staraočevu saglasnost nalazi u Zavodu.
  • 13.
    Zavod je naveo da je apelant korisnik njegovih usluga od 31. marta 2015. godine, te da od svog dolaska odbija saradnju u punom kapacitetu. S obzirom na to da je apelant korisnik kod kojeg postoji veliki rizik od asocijalnih ispada, nadzor nad njim je pojačan. Također je navedeno da je u svakoj prilici kada je apelant bio bez nadzora i bez prisustva autoriteta napravio ozbiljne propuste koji nanose štetu njegovom zdravlju. Apelant, također, pričinjava poteškoće i porodici, a majka je posebno izložena pritisku da mu daje novac. Dalje je navedeno da apelant boravi u jednom od najbolje opremljenih odjeljenja i to je odjeljenje otvorenog karaktera.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službeni glasnik FBiH" br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se:

osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite,

[….]

finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 3. stav 1.

Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, ili općinska služba za upravu.

Član 41.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasla lica kojima je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj porodici ili na drugi način.

Član 42. st. 1. i 2.

O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području lice ima prebivalište, na osnovu mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, organa staratelja ili na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.

Centar za socijalni rad, koji je smjestio lice u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja tog lica, pratiti njegov tretman u ustanovi.

Član 45.

Cijenu usluge koju pruža ustanova utvrđuje osnivač ustanove.

Troškove smještaja u ustanovu snosi smješteno lice, roditelj, usvojitelj, staratelj ili srodnik koji je, saglasno zakonu, dužan da izdržava to lice, odnosno pravno ili fizičko lice koje je ugovorom preuzelo obavezu plaćanja troškova.

Ugovorom iz stava 2. ovog člana uređuju se međusobni odnosi centra za socijalni rad i ustanove, uvjeti i rok otkazivanja ugovora, visina i način isplate naknade, obveznik isplate naknade za smještaj lica, kao i druga pitanja.

  • 15.
    U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom – Prečišćeni tekst ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 38/14) relevantne odredbe glase:

Član 4. stav 1.

Poslove iz oblasti socijalne zaštite u prvom stepenu obavlja Javna ustanova Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo (u daljem tekstu: Centar) putem službi socijalne zaštite (u daljem tekstu: Služba).

Član 56.

Smještaj osoba u ustanove socijalne zaštite vrši se u skladu sa Federalnim zakonom i ovim zakonom.

Cijenu usluga koje pruža ustanova utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ustanove.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite neće se osigurati osobi, kojoj po odredbama Porodičnog zakona srodnici obavezni na izdržavanje, mogu obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, o čemu zaključak donosi Stručni tim Službe.

Kantonalno ministarstvo donijeće pravilnik kojim će se definisati kriteriji za utvrđivanje visine učešća srodnika u troškovima smještaja u ustanovi.

Član 57.

Ukoliko porodica ne može obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba donosi se rješenje o smještaju u ustanovu, kojim se utvrđuje:

potreba smještaja,

ustanova u koju se smješta,

početak i eventualno trajanje smještaja,

troškovi smještaja.

Član 58.

O smještaju u ustanove socijalne zaštite zaključuje se ugovor između ustanove i Centra.

Centar zaključuje ugovor sa korisnikom, odnosno srodnicima koji su po zakonu obavezni da ga izdržavaju.

Ugovorom iz prethodnog stava može se utvrditi da, ukoliko korisnik koji je vlasnik pokretne ili nepokretne imovine nije u mogućnosti da plaća troškove smještaja ili osobe koje su po odredbama Porodičnog zakona obavezne da ga izdržavaju odbiju da plaćaju troškove smještaja ili ne uplaćuju ugovorenu cijenu smještaja, Centar troškove smještaja može namiriti iz njegove imovine.

  • 16.
    U Porodičnom zakonu ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:

Član 160.

(1) Starateljstvo je oblik zaštite maloljetnih osoba bez roditeljskog staranja i punoljetnih osoba koje nisu sposobne, ili koje nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.

(2) Štićenici su osobe pod starateljstvom.

Član 163.

Organ starateljstva poslove starateljstva vrši putem imenovanog staratelja ili neposredno preko stručne osobe.

Član 180. st. 1. i 4.
(1) Staratelj je dužan podnijeti organu starateljstva izvještaj o svom radu i o stanju štićenikove imovine u januaru svake godine za prethodnu godinu, kao i kad to zatraži organ starateljstva. (…)

(4) Organ starateljstva dužan je savjesno razmotriti izvještaj i, prema potrebi, poduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu interesa štićenika.

  • 17.
    U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:

Članak 45.

U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesne osobe u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da ta osoba bude ograničena u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njenom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržana.

Postupak iz stavka 1. ovog članka mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.

  • 18.
    U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama ("Službene novine FBiH" br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama.

Član 10.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

Član 22.

Osoba sa težim duševnim smetnjama koja uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i direktno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 23. stav 1.

Osoba iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije zaposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je tu osobu lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.

Član 26.

Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Psihijatar će tu odluku saopštiti prisilno zadržanoj osobi na primjeren način i upoznati je s razlozima i ciljevima njenog prisilnog zadržavanja te sa njenim pravima i dužnostima po ovom zakonu.

Član 27.

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala osobu sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome bez odgađanja, a najkasnije u roku 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu osobe sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje.

Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržane osobe, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama.

Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu odnosno boravištu prisilno zadržane osobe, a ako je prebivalište odnosno boravište prisilno zadržane osobe nepoznato prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.

[…]

Član 29. stav 1.

U postupku prisilnog smještaja osobe sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti osobi punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njenih prava ako to ona već nije učinila, odnosno ako zaštita njenih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sve osobe koje imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno uticati na zdravlje duševno bolesne osobe, sud će saslušati i tu osobu.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu osobe sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba, o tome da li je prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].

Član 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, da donese rješenje kojim će odlučiti da li se osoba zadržana u zdravstvenoj ustanovi može i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljena osoba zadrži u zdravstvenoj ustanovi odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržane osobe.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smještena osoba treba ostati smještena i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala osobu sa duševnim smetnjama, zadržana osoba, njezin staratelj odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan da donese odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

Član 39.

Prisilno smještena osoba otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah pošto istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

Član 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.

O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 21.
    U pogledu dopustivosti, Ustavni sud smatra da se apelant obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da je 31. marta 2015. godine smješten u Zavod, čime su mu ugrožena osnovna ljudska prava, pa Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s tog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine, AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, AP 3507/11 od 25. juna 2013. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je apelacija dopustiva, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 23.
    Apelant navodi da je u Zavod smješten protiv svoje volje i da je time lišen osnovnih ljudskih prava, prije svega slobode, iz čega proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

  • 24.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
    • 25.
      Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

  • e)
    u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica [...].

(4) Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

  • 26.
    Ustavni sud podsjeća na to da je o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu odlučio u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, u kojoj je razmatrao apelaciju apelantice kojoj je oduzeta poslovna sposobnost i koja je na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite donesenog na osnovu federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti smještena u Zavod, a nakon te odluke slijedile su i druge odluke (npr., AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine i AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, sve odluke objavljene na www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je detaljno ukazao na kriterije koji, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije "proizvoljan", tj. da bi bio ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije (vidi, npr., AP 2472/11, tačke 39˗40, te 42. i 44). Dalje, primjenjujući te kriterije na situaciju koja je razmatrana u navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom apelanticinog smještaja u Zavod. Ustavni sud je naročito ukazao na to da je u tom slučaju apelantica smještena u Zavod na osnovu federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti, ali da nisu uzete u obzir odredbe Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica), koji propisuje način i postupak za utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, kao i potrebu da se ispita da li vrsta i stepen "duševne poremećenosti" opravdavaju prisilno zatvaranje takvog lica. Također, Ustavni sud je ukazao na to da odredbe tog zakona propisuju ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja uz obavezu da zdravstvena ustanova u kojoj se lice nalazi, po potrebi, dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Centar za socijalni rad imao mogućnost da postupi u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, što nije učinio, pa je utvrdio kršenje apelanticinog prava iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, ocijenivši da njeno lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u ustanovu, nije "zakonito", kako to zahtijeva Evropska konvencija (idem, tačka 46).
  • 27.
    Ustavni sud je u citiranoj Odluci broj AP 2472/11 razmatrao i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje "sud" u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da federalni Zakon o osnovama socijalne zaštite i kantonalni Zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti "nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku", kako to predviđa Evropska konvencija. Nasuprot tome, obrazloženo je da odredbe Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelanticin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na taj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
  • 28.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da je i Evropski sud razmatrao tri aplikacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu smještaja u Zavod na osnovu rješenja koje je donijela Služba socijalne zaštite u smislu odredaba federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti (vidi Evropski sud, Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 3. novembra 2015. godine, aplikacije br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14). Naime, Evropski sud je u navedenoj presudi prvenstveno prezentirao konkretne okolnosti smještaja aplikanata u Zavod, te konstatirao da je u odnosu na aplikanticu Z. H. i aplikanta M. C. Ustavni sud prethodno razmatrao njihove apelacije i da je u svojim odlukama konstatirao da su ti aplikanti smješteni u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite donesenih u smislu odredaba federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti, kao i da nije bilo sudske odluke niti prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom smještaja aplikanata u Zavod. Također, Evropski sud je istakao da je Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, jer aplikanti nisu lišeni slobode primjenom odredaba Zakona o zaštiti lica koji propisuje mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica s mentalnim poremećajima, te da njihovim lišavanjem slobode nije ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud je ukazao na to da je Ustavni sud zaključio da postoji i kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer nije bilo sudskog preispitivanja zakonitosti lišenja slobode aplikanata, te da je Ustavni sud shodno navedenom naredio nadležnim centima za socijalni rad da preduzmu mjere kako bi se osiguralo poštovanje prava aplikanata iz člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije. Evropski sud je konstatirao da je nakon odluka Ustavnog suda o neophodnosti lišenja slobode "aplikanata H. i C.", pravosnažnim rješenjima Općinskog suda u Kiseljaku od 29. novembra 2013. godine i Općinskog suda u Visokom od 8. septembra 2014. godine utvrđeno da zdravstveno stanje aplikanata nije takvo da opravdava nastavak njihovog prisilnog smještaja. Međutim, Evropski sud je zaključio da se uprkos tim odlukama Ustavnog suda situacija nije promijenila jer se aplikanti još uvijek nalaze u Zavodu na osnovu administrativnih odluka.
  • 29.
    Evropski sud je konstatirao da aplikant E. B. nije podnosio apelaciju Ustavnom sudu prije podnošenja aplikacije Evropskom sudu, te da je u tom slučaju Evropski sud zaključio da se prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih lijekova ne može prihvatiti u odnosu na aplikanta, imajući u vidu "sličnost činjeničnog stanja između ove i prve dvije aplikacije", a i s obzirom na to da je i aplikant B. od 8. decembra 1999. godine smješten u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite i da neophodnost njegovog prisilnog smještaja, koji traje već više od 15 godina, nikad nije ispitao nadležni sud.
  • 30.
    Evropski sud je u vezi s navedenim ukazao na to da je tužena tvrdila da je cilj nastavka zadržavanja aplikanata u Zavodu bio zaštita njihovog interesa da budu socijalno zbrinuti. S tim u vezi, Evropski sud je konstatirao da je Ustavni sud već ispitao te argumente i utvrdio da domaći organi nisu postupili u skladu sa zahtjevima relevantnog domaćeg zakona koji se odnose na prisilan smještaj u ustanovu: svaki takav smještaj mora narediti nadležni sud, te s tim u vezi zaključio da Evropski sud ne vidi razloga da odstupi od utvrđenja Ustavnog suda (stav 56. presude).
  • 31.
    U pogledu navedenih razmatranja, Evropski sud je zaključio da smještaj aplikanata u Zavod nije naređen u skladu sa zakonom propisanim postupkom u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je utvrdio povredu njihovih prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na njegov zaključak u vezi s članom 5. stav 1. Evropske konvencije, Evropski sud smatra da nije neophodno posebno ispitivati da li je u ovom slučaju došlo i do povrede člana 5. tačka 4. Evropske konvencije.
  • 32.
    Dovodeći navedene stavove Ustavnog suda i Evropskog suda u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelant (mada inicijalno uz dobrovoljni pristanak), također, lišen slobode i smješten u Zavod na osnovu zahtjeva majke kao staraoca imenovanog rješenjem Općinskog suda od 14. januara 2008. godine, pri čemu nije poštovana procedura propisana Zakonom o zaštiti lica, te da se nalazi u Zavodu od 31. marta 2015. godine, bez ikakvog sudskog preispitivanja produženja njegovog smještaja u smislu odredaba Zakona o zaštiti lica. Stoga, Ustavni sud smatra da su stavovi koji su izneseni u navedenim odlukama Ustavnog suda i Evropskog suda primjenjivi i na konkretni slučaj, pa u ovoj odluci Ustavni sud neće posebno obrazlagati kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije, nego se poziva na obrazloženja i razloge date u Odluci broj AP 2472/11, jer se razlozi navedeni u toj odluci mogu primijeniti i na ovu odluku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije. Stoga, uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, te razloge navedene u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u pogledu lišavanja slobode i apelantovog smještaja u Zavod, te ispitivanja zakonitosti produženja smještaja, Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da je i u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 33.
    Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja njegovih ustavnih prava. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
  • 34.
    Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te činjenicu da je apelantov boravak u Zavodu bio znatno kraći nego u drugim predmetima u kojima je Ustavni sud ranije dosuđivao naknadu na ime nematerijalne štete, kao i dosadašnju praksu (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3628/13 od 22. oktobra 2013. godine i AP 3443/13 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da je apelantu dovoljna satisfakcija nalog nadležnim organima da preduzmu aktivnosti radi osiguravanja njegovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, jer prilikom apelantovog smještaja i boravka u Zavodu nisu poštovani suštinski proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama.
  • 36.
    Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom prisilnom smještaju u Zavod odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ.
  • 37.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.