USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2676/11, rješavajući apelaciju Munibe Kadrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
- 5.Apelantica je 13. septembra 2006. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za određivanje naknade za eksproprirane nekretnine. Apelantica je u prijedlogu navela da je vlasnica zemljišta koje se nalazi u Ustiprači a na kojem je bila izgrađena kuća i zasađeno voće (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), zatim da je Odlukom Vlade Republike Srpske br. 02-1066/97 od 15. augusta 1997. godine, u skladu s članom 19. Zakona o eksproprijaciji, utvrđen opći interes za izgradnju magistralnog puta Ustiprača – Srbinje (Foča), da se shodno tome u tu svrhu može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija nekretnina koje zahvata trasa projektiranog pravca (uključujući i predmetne nekretnine). Apelantica je na osnovu navedenog tražila isplatu novčane naknade na ime oduzetih predmetnih nekretnina.
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 2.Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnom periodu, od Vrhovnog suda i JP "Putevi" RS zatraženo je 29. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 1.Muniba Kadrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnijela je 30. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 P 000585 09 Rev od 12. aprila 2011. godine.
Usvaja se apelacija Munibe Kadrić.
Naručilac i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
- 8.Odlučujući u parničnom postupku o apelanticinoj tužbi (kojom je tražila povrat u prijašnje stanje predmetnih nekretnina i povrat u posjed ili, u slučaju nemogućnosti ispunjenja navedenog, isplatu naknade štete), Osnovni sud je Presudom broj 91 0 P 000585 08 P od 30. juna 2008. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 000585 08 GZ od 27. maja 2009. godine, obavezao Javno preduzeće "Putevi RS" Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici umjesto povrata predmetnih nekretnina u prijašnje stanje isplati naknadu na ime pričinjene štete u ukupnom iznosu od 39.330,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja pa do isplate (stav 1. izreke presude). Stavom 2. izreke apelantici je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila obavezivanje tuženog da joj vrati predmetne nekretnine u stanje prije izgradnje magistralnog puta, dok joj je stavom 3. izreke odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u st. od 1. do 3. izreke presude).
Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne možebiti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.
(1) Eksproprijacija se može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinice lokalne samouprave, ako zakonom nije drugačije određeno (korisnik eksproprijacije).
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 8/96, 15/96 i 64/04).
- 25.Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
- 26.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Javni putevi su dobra u opštoj upotrebi i u svojini Republike Srpske.
- 16.Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, ukazuje na pogrešan stav Vrhovnog suda da se na predmetnu pravnu situaciju ne mogu primijeniti odredbe člana 25. ZOVPO-a, već isključivo odredbe ZOO-a. Navodi da Vrhovni sud svojom odlukom želi da ukaže na to da joj ne pripada pravo na naknadu štete pri čemu navedeni sud gubi iz vida činjenicu da je građenjem na predmetnim nekretninama pričinjena šteta na njenoj imovini. Ukazuje na to da je Vrhovni sud u drugom predmetu, koji je pokretao gotovo identično činjenično i pravno pitanje, odbio reviziju i potvrdio stav Osnovnog i Okružnog suda, koji je identičan onom iz predmetnog postupka. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena presuda Vrhovnog suda ukine uz prijedlog da se na snazi ostave presude Osnovnog i Okružnog suda.
- 17.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je navedeni sud tokom postupka zaključio da je predmetno potraživanje zastarjelo, shodno odredbi člana 376. ZOO-a, za što je navedeni sud dao jasne i argumentirane razloge zbog čega nisu prihvatljivi apelanticini navodi o kršenju prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvala.
- 18.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
- 34.S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 35.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno prava u segmentu zastare apelanticinog potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. decembra 2013. godine, a JP "Putevi" RS u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
OBRAZLOŽENJE
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Potraživanje naknade štete
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
- 9.Apelantica je u tužbi navela da je za potkopavanje puta preko predmetnih nekretnina saznala 2003. godine, a tuženi je u odgovoru na tužbu istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te prigovor zastarjelosti potraživanja.
- 6.Protivpredlagač (Javno preduzeće "Putevi RS" Banja Luka) je u odgovoru na apelanticin prijedlog istakao prigovor nemogućnosti pokretanja i vođenja postupka zbog činjenice što u konkretnom slučaju nije proveden postupak eksproprijacije, niti je doneseno rješenje o eksproprijaciji, pa se zbog toga postupak ne može ni pokrenuti ni voditi.
(2) Korisnik će eksproprisane nepokretnosti prenositi investitorima radi izvođenja radova za izgradnju objekata za koje je utvrđen opšti interes, s tim što će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje nastaju eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata.
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Upravljanje, održavanje, građenje i zaštita puteva je djelatnost od posebnog interesa za Republiku Srpsku.
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
- 36.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
I. Uvod
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 000585 09 Rev od 12. aprila 2011. godine.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.
- 10.Na osnovu provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je nesporno utvrdio da je apelantica vlasnica predmetnih nekretnina preko kojih je izgrađen magistralni put, te je u takvim okolnostima osnovanost tužbenog zahtjeva Osnovni sud zasnovao na odredbama člana 25. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), koje propisuju da ako graditelj zna da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo vlasništva na građevinskom objektu ili da graditelj poruši objekt i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta, pri čemu pravo izbora leži na vlasniku zemljišta koji svoje pravo može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka objekta, a protekom navedenog roka može tražiti isplatu prometne cijene zemljišta. Osnovni sud je istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja ocijenio neosnovanim. U vezi s tim, Osnovni sud je pojasnio da je, prema stavu 1. člana 25. ZOVPO-a, vlasnikovo pravo na izbor određeno u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a da protekom navedenog roka vlasnik ima pravo zahtijevati prometnu cijenu zemljišta. U vezi s tim je istaknuto da tuženi, na kojem je teret dokazivanja, shodno članu 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da je magistralni put završen, jer nije tehnički primljen i nema upotrebnu dozvolu, a nije okončano ni njegovo asfaltiranje. Kako potraživanje naknade štete, u smislu člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, odnosno u svakom slučaju za pet godina od dana nastanka štete, a budući da je apelantica za štetu saznala 2003. godine, kada je prvi put došla na imanje, a da je tužbu podnijela u septembru 2006. godine, prvostepeni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja naknade štete.
- 7.Rješenjem Osnovnog suda od 7. decembra 2007. godine obustavljen je vanparnični postupak jer je Sud utvrdio da se postupak u takvim okolnostima može voditi samo prema pravilima parničnog postupka.
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- e)
Na javnim putevima se mogu sticati prava korišćenja i prava službenosti za postavljanje objekata i uređaja od javnog interesa, pod uslovom da ostvarena prava ne ugrožavaju nesmetano i bezbjedno odvijanje saobraćaja i ne nanose štetu putu, putnim objektima i putnom pojasu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
- 37.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
- 11.U vezi s istaknutim prigovorom nedostatka pasivne legitimacije kod tuženog, prvostepeni sud je prigovor ocijenio neosnovanim jer je odlukom Vlade Republike Srpske od 22. januara 2004. godine osnovan tužilac, koji je pravni sljednik Republičke direkcije za puteve. Osnovni sud se dalje pozvao na odredbu člana 3. Zakona o javnim putevima, prema kojoj su javni putevi dobra u općoj upotrebi i u vlasništvu Republike Srpske, te na odredbu člana 11. istog zakona, kojom je propisano da upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu mreže magistralnih puteva obavlja tuženi. Osnovni sud je tokom postupka utvrdio da je, prema odluci Vlade Republike Srpske od 15. augusta 1997. godine, izgradnja magistralnog puta Ustiprača – Srbinje od općeg interesa, te da se u svrhu gradnje može izvršiti eksproprijacija, čiji je korisnik Republička direkcija za puteve, a stranke tokom postupka nisu dokazale da su predmetne nekretnine eksproprirane. Na osnovu takvog činjeničkog utvrđenja i zakonskog okvira, Osnovni sud je zaključio da je nalogodavac izgradnje puta, kojim je apelantici nanesena šteta, bila Republička direkcija za puteve kao pravni prednik tuženog iz predmetnog spora. Shodno svemu navedenom, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.
- 27.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 19.Zakon o javnim putevima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 3/04, 51/04, 73/08 i 106/09) u relevantnom dijelu glasi:
- 20.Zakon o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) u relevantnom dijelu glasi:
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
III. Činjenično stanje
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
- 12.Odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 91 0 P 000585 09 Rev od 12. aprila 2011. godine usvojio reviziju i preinačio drugostepenu presudu na način da je usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, tako što je odbijen apelanticin zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže na isplatu na ime naknade štete, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
Solidarna odgovornost naručioca i izvođača radova
Uvodne napomene
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
- 13.Vrhovni sud je, ispitujući drugostepenu presudu u svjetlu žalbenih razloga tuženog, zaključio da je žalba osnovana, te da navedena presuda nije pravilna. Revizijski sud je istakao da je apelantica, u smislu odredbe člana 185. ZOO-a, tražila da se tuženi obaveže da joj nadoknadi štetu tako što će uspostaviti prijašnje stanje kakvo je bilo prije nastanka štete ili umjesto toga isplatiti naknadu štete, pa je u takvim okolnostima pravilan prigovor tuženog da je mjerodavno pravo za razrješenje spornog pravnog odnosa ZOO, a ne ZOVPO, konkretno odredba člana 25. navedenog zakona, na kojoj su zasnovane nižestepene odluke. Vrhovni sud je ocijenio pogrešnim pozivanje nižestepenih sudova na odredbu člana 25. ZOVPO-a jer odredbe citiranog člana reguliraju situaciju u kojoj se na jednoj strani pojavljuje nesavjesni graditelj, a na drugoj savjesni vlasnik, pri čemu nesavjesni graditelj uzurpacijom tuđeg zemljišta pokušava da izgradnjom objekta i njegovom vrijednošću stvori vještačku dilemu koja nema nikakav pravni osnov a to je da je društveno štetno rušiti već izgrađeni objekt.
- 28.U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: "Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05).
Parnični postupak
- 14.Vlasniku zemljišta je, prema ocjeni Vrhovnog suda, u takvoj situaciji dato pravo da bira između tri rješenja i to može zahtijevati da mu pripadne vlasništvo na građevinskom objektu ili da graditelj poruši građevinski objekt i vrati mu zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta, pri čemu se pravo izbora može ostvariti u prekluzivnom roku propisanom u stavu 5. navedenog člana. Vrhovni sud je u vezi s tim još dodao da se zahtjev za isplatu prometne cijene može postaviti samo prema licu koje je građenjem objekta na tuđem zemljištu steklo pravo vlasništva na zemljištu na kojem je objekt sagrađen, a u konkretnom slučaju tuženi nije stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Prema ocjeni Vrhovnog suda, graditelj, u smislu citiranog člana, može biti samo lice koje može biti nosilac prava vlasništva (građanin, udruženje građana i druga građanskopravna lica), dakle mora biti vlasničkopravni subjekt (član 1. ZOVPO-a), pri čemu se na građenje društvenopravnih subjekata na tuđem zemljištu ne primjenjuju odredbe čl. od 24. do 26. ZOVPO-a. Naime, kako je pojasnio Vrhovni sud, građenjem na tuđem zemljištu dolazi do spajanja građevine i zemljišta u jedinstvenu nekretninu na kojoj ne može dalje opstati dvovlašće, već građevina mora pripasti vlasniku zemljišta ili, obrnuto, zemljište mora pripasti graditelju.
- 29.Ustavni sud zapaža da je sporno pitanje ustvari da li je zastarjelo apelanticino potraživanje za isplatu naknade na ime oduzetog i uništenog zemljišta u svrhu izgradnje magistralnog puta, odnosno da li je Vrhovni sud sporno pitanje zastarjelosti potraživanja raspravio uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
- 15.U vezi sa zastarjelošću potraživanja, Vrhovni sud je naveo da potraživanja vlasnika zemljišta iz osnova naknade štete zastarijevaju u rokovima određenim odredbama ZOO-a, konkretno odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, pa je shodno citiranim odredbama konkretno potraživanje zastarjelo. Vrhovni sud je pojasnio da je apelantica za štetu saznala sredinom 2003. godine, a da se zahtjevom za ostvarivanje prava zbog uništenja predmetnih nekretnina obratila sudu 13. septembra 2006. godine, tj. protekom roka od tri godine od kada je saznala za štetu i lice koje je štetu učinilo (stav 1). Dalje se Vrhovni sud pozvao na stav 2. citiranog člana, koji propisuje da je u svakom slučaju potraživanje zastarjelo za pet godina od kada je šteta pričinjena (put je izgrađen 1994. godine, pa je tada, prema ocjeni Vrhovnog suda, šteta i nastala, bez obzira na to da li put ima upotrebnu dozvolu ili ne), pa je, shodno stavu 2. člana 376. ZOO-a, predmetno potraživanje zastarjelo. S obzirom na to da, prema odredbama člana 360. stav 1. ZOO-a, nastupanjem zastarjelosti prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, to se apelanticin zahtjev u konkretnom slučaju čini neosnovanim.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 30.U vezi s tim spornim pitanjem, Ustavni sud podsjeća na to da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje, u kontekstu odluka redovnih sudova koji su u konačnici zbog zastare i nedostatka pasivne legitimacije odbili tužbeni zahtjev usmjeren na obavezivanje tuženog da apelantu u tom predmetu na ime oduzetog zemljišta za izgradnju regionalnog puta Prnjavor – Čelinac isplati naknadu, razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 2896/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2896/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 31). Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci, raspravljajući gotovo identično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja pošao od usaglašenog pravnog shvatanja redovnih sudova iz oba entiteta (Sud Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud FBiH, Vrhovni sud Republike Srpske i Apelacioni sud u Distriktu Brčko BiH) usvojenog na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. januar 2014. godine). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci podsjetio na to da je na navedenim Panelima raspravljano pitanje zastarjelosti potraživanja u slučaju izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, koji imaju za posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nekretninama, iako ne postoji odluka o oduzimanju odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji (u praksi poznatija kao faktička eksproprijacija). U citiranoj odluci je istaknuto da je usaglašeno pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva imajući u vidu da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva ustvari zahtjev za povrat vlasništva. Ustavni sud podsjeća i na to da su redovni sudovi prilikom raspravljanja tog spornog pitanja na Panelima imali u vidu da pravo zahtijevati povrat vlasništva ne zastarijeva, pa da shodno tome ni zahtjev za traženu naknadu ne zastarijeva.
b) Odgovor na apelaciju
- 31.Dovodeći navedeno u kontekst s predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da se takav stav u cijelosti može primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da su predmetne nekretnine apelanticino vlasništvo, zatim da je odlukom Vlade Republike Srpske iz 1997. godine utvrđen opći interes za izgradnju magistralnog puta Ustiprača – Foča, ali da, u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji, eksproprijacija nije izvršena, već tzv. faktička eksproprijacija, da su izgradnjom magistralnog puta predmetne nekretnine uništene, da u takvim okolnostima povrat predmetnih nekretnina, odnosno povrat u prijašnje stanje, više nije bio moguć (kako je ustvari i glasio apelanticin tužbeni zahtjev), da je u postupku faktičke eksproprijacije apelantica nesporno lišena svoje imovine, pa u takvim okolnostima ni zahtjev za traženu naknadu (na ime lišavanja prava na imovinu) nije mogao zastarjeti. Stoga je, shodno navedenom, Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbe člana 376. ZOO-a utvrđujući zastaru potraživanja, jer se citirane odredbe ZOO-a nisu mogle primijeniti na konkretan slučaj, budući da potraživanje koje proističe iz tzv. faktičke eksproprijacije ne podliježe zastari.
V. Relevantni propisi
- 32.Imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući svoju praksu iz citirane odluke, Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član 185.
- 33.Konačno, Ustavni sud smatra svrsishodnim podsjetiti i na stav iz citirane odluke (op. cit. AP 2986/11 tačke 29. i 30) u vezi s pasivnom legitimacijom tuženog (Vrhovni sud se u konkretnom slučaju nije bavio pitanjem pasivne legitimacije tuženog u kontekstu istaknutog prigovora, imajući u vidu da je potraživanje zastarjelo). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci, podržavajući svoju dosadašnju praksu, utvrdio povredu prava na pravično suđenje i u tom segmentu jer su redovni sudovi ocijenili opravdanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije kod tuženog (također JP "Putevi" RS), ukazavši na to da se to pitanje treba raspraviti, shodno Zakonu o eksproprijaciji i članu 207. ZOO-a.
Član 207.
Član 376.
Član 3.
Član 2.
Član 6. st. 1. i 2.
Član 77.
VI. Dopustivost
VII. Meritum
Pravo na pravično suđenje
Pravo na imovinu
VIII. Zaključak
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.