USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2706/11, rješavajući apelacije Slavice Šurlan i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije B. P., R. B., Gorana Kunića, Cvijana Filipovića i Momčila Vračara podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-0-K 08-000-007-p od 1. jula 2010. godine.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Slavice Šurlan, Zorana Pušca, Sretena Telebaka i Branislava Carevića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-K-000697 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-0-K 08-000-007-p od 1. jula 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Slavica Šurlan iz Prijedora, B. P. iz Teslića, R. B. iz Prijedora, Zoran Pušac iz Prijedora, Sreten Telebak iz Doboja, Branislav Carević iz Banje Luke, Goran Kunić iz Prijedora, Cvijan Filipović iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Miodrag Deretić, Draško Zec, Jasminka Jovišević, Jadranka Ivanović, Milenko Radonjić i Milutin Đorđević Đole, advokati iz Prijedora, Banje Luke i Doboja, podnijeli su u periodu od 5. jula 2011. godine do 29. septembra 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-K 08-000-007-p od 1. jula 2010. godine.
- 2.Apelant Sreten Telebak u apelaciji je postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
- 3.Apelacije su registrirane pod br. AP 2706/11, AP 2949/11, AP 2981/11, AP 2952/11, AP 3053/11, AP 3082/11, AP 3246/11, AP 3320/11 i AP 3447/11.
- 4.Apelanti Slavica Šurlan i Zoran Pušac su 9. maja 2012. godine dopunili apelaciju tako što su osporili i Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-K-000697 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine, koja je donesena povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
- 5.Apelanti Sreten Telebak i Branislav Carević su 23. maja 2012. godine podnijeli posebne apelacije protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-K-000697 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine.
- 6.Apelacije su registrirane pod br. AP 2356/12 i AP 2357/12.
- 7.Apelanti su u junu 2014. godine dostavili Ustavnom sudu podneske u kojima su priložili Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-47/09 od 19. marta 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 8.Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3053/11 od 9. novembra 2011. godine, kojom je odbio zahtjev apelanta Sretena Telebaka za donošenje privremene mjere.
- 9.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka, Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo), zatraženo je 26. augusta 2011. godine, 28. marta 2011. godine i 22. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelacije.
- 10.Specijalno tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelacije 14. septembra 2011. godine, 10. aprila 2014. godine i 29. maja 2014. godine, Okružni sud 14. septembra 2011. godine, 7. aprila 2014. godine i 30. juna 2014. godine, a Vrhovni sud 8. septembra 2011. godine i 30. juna 2014. godine.
- 11.Na zahtjev sudije Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je, na osnovu člana 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda, donio odluku da on ne učestvuje u radu i odlučivanju u ovom predmetu.
- 12.S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2706/11, AP 2949/11, AP 2981/11, AP 2952/11, AP 3053/11 i AP 3082/11, AP 3246/11, AP 3320/11, AP 3447/11, AP 2356/12 i AP 2357/12, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2706/11.
III. Činjenično stanje
- 13.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 14.Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-08-000-007-p od 1. jula 2010. godine apelant Sreten Telebak proglašen je krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja u pokušaju iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 344. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakonik RS); apelant Cvijan Filipović zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 3. KZRS i krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. KZRS u vezi sa stavom 3. KZRS; apelanti Branislav Carević, Zoran Pušac, B. P. i Momčilo Vračar zbog krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 344. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika RS; apelanti Goran Kunić, R. B. i Slavica Šurlan zbog krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 354. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS.
- 15.Okružni sud je apelanta Sretena Telebaka osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, apelanta Cvijana Filipovića na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i jednog mjeseca, apelante Branislava Carevića, Zorana Pušca, B. P. i Momčila Vračara na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, apelante Gorana Kunića i R. B. na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a apelantici Slavici Šurlan je izrekao uvjetnu osudu kojom joj utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određuje da se kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine ne počini neko novo krivično djelo.
- 16.Primjenom odredbe člana 44. stav 1. KZRS apelantima je u izrečene kazne zatvora i uvjetne osude uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a primjenom odredbi člana 99. stav 1, a u vezi s članom 96. st. 1, 2. i 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) apelanti su obavezani da zajedno s ostalim optuženim solidarno plate troškove krivičnog postupka i sudski paušal u iznosu kako je pobliže određeno izrekom presude.
- 17.Okružni sud je utvrdio (tačka 1. izreke presude) da je apelant Sreten Telebak u periodu od 12. marta 2004. godine do 11. maja 2006. godine u Doboju, u svojstvu generalnog direktora preduzeća "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj, kao službeno lice, u namjeri da drugom pribavi imovinsku korist, iskoristio svoj položaj tako što je, postupajući suprotno odredbama čl. 73. i 121. Zakona o državnim preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 3/95), te člana 27. Pravilnika 251 tehničko-kolske djelatnosti "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, uz prethodni dogovor s Borkom Trkulja, 12. marta 2004. godine, bez prethodne saglasnosti Vlade Republike Srpske, osnivača navedenog preduzeća, raspisao oglas o javnoj licitaciji za prodaju 89 teretnih vagona u vlasništvu "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, koji su se nalazili u Republici Sloveniji, kao starih, dotrajalih vagona i vagona podobnih za rashodovanje, s početnom cijenom od 26.645,93 KM po vagonu, za ponuđače iz Bosne i Hercegovine, odnosno 13.623,85 eura po vagonu za ponuđače iz inostranstva, iako je znao da ti vagoni nisu podobni za kasaciju, u skladu s odredbama člana 27. Pravilnika 251 tehničko-kolske djelatnosti, pozivajući se na falsificiranu Odluku o remontu 100 i kasaciji 90 vagona "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, koji se nalaze na području Republike Slovenije, broj 16041/03 od 2. decembra 2003. godine, koju je sačinila Borka Trkulja, iako je znao da ta odluka nije donesena na V vanrednoj sjednici Upravnog odbora "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, održanoj 19. novembra 2003. godine, jer je navedenoj sjednici prisustvovao, te znajući da toj odluci nije prethodila procedura komisijskog pregleda vagona radi utvrđivanja koji su vagoni za kasaciju, propisana članom 27. Pravilnika 251 tehničko-kolske djelatnosti "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj. Potom je 26. marta 2004. godine, propuštajući da takvu nezakonitu odluku, u smislu odredbi člana 73. Zakona o državnim preduzećima, obustavi od izvršenja, donio akt broj 4539/04 o raspisivanju ponovnog javnog nadmetanja za prodaju predmetnih vagona, uz početnu cijenu od 15.000,00 KM po vagonu za ponuđače iz BiH, odnosno 7.669,40 eura po vagonu za ponuđače u inostranstvu, s naznačenim rokom dospijeća ponuda do 14. aprila 2004. godine. Zatim je 30. marta 2004. godine Upravnom odboru "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj uputio pismeni zahtjev za davanje saglasnosti za određivanje prodajne cijene za 89 vagona koji se nalaze u Sloveniji, koji je u njegovo ime i uz njegovo ovlaštenje potpisao Ranko Predojević, tadašnji izvršni direktor poslova prijevoza preduzeća "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj, navodeći u zahtjevu da na ponovljenom nadmetanju nije dostavljena nijedna ponuda za kupovinu vagona, iako je znao da rok za dostavljanje ponuda nije istekao, te iznoseći u zahtjevu da je Upravni odbor "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj donio odluku o kasaciji vagona. Nakon toga je optuženi M. K. (koji je pravosnažno oslobođen u ovom postupku), predsjednik Upravnog odbora "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, donio odluku o kasaciji vagona, nakon čega je M. K., dakle predsjednik Upravnog odbora "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, pod brojem 5822/04 od 19. aprila 2004. godine, sačinio i potpisao Odluku o javnoj prodaji i rashodovanju 89 vagona, da bi 16. marta 2005. godine, pod brojem 3617-1/05, Skupština akcionara preduzeća "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj donijela Odluku o rashodovanju i javnoj prodaji teretnih i putničkih vagona, kojom se odobrava rashodovanje i prodaja putem javnog nadmetanja, između ostalog, i 89 teretnih vagona, vlasništvo "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, koji se nalaze na prugama slovenačkih željeznica. Ta odluka je donesena na osnovu Odluke o javnoj prodaji i rashodovanju 89 vagona broj 5822/04 od 19. aprila 2004. godine, te Prijedloga kola za kasaciju broj 3615/05 od 9. marta 2005. godine, koji je Nadzornom odboru "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj podnio apelant Cvijan Filipović, kao i falsificiranog Komisijskog izvještaja o prijedlogu za rashodovanje predmetnih vagona (TK-5) od 17. februara 2004. godine, a taj izvještaj su sačinili i potpisali apelant Cvijan Filipović i optuženi Z. S., zajedno sa sada umrlim S. M., te je na osnovu navedenih odluka i radnji, nakon obavljene procedure javnog nadmetanja za prodaju navedenih vagona i izbora najpovoljnijeg ponuđača, 11. maja 2006. godine, u namjeri da preduzeću "Panon-vagon" d.o.o. Subotica pribavi imovinsku korist u iznosu od 779.072,39 KM, s navedenim preduzećem zaključio ugovor o kupoprodaji 89 teretnih vagona, koji je u ime "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, te u ime apelanta Sretena Telebaka i uz njegovo ovlaštenje, potpisao Ranko Predojević, tadašnji izvršni direktor poslova prijevoza preduzeća "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj, za kupoprodajnu cijenu od 294.145,00 eura, što u protivvrijednosti iznosi 575.297,61 KM, iako je tržišna cijena vagona 11. maja 2006. godine iznosila 1.354.370,00 KM.
- 18.Navedena imovinska korist ipak nije pribavljena, jer je novo rukovodstvo "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj raskinulo Ugovor o prodaji 89 vagona od 11. maja 2006. godine i vagoni su vraćeni na pruge "Željeznica Republike Srpske", zbog čega je krivično djelo ostalo u pokušaju.
- 19.Okružni sud je utvrdio (tačka 5. izreke presude) da je apelant Sreten Telebak 20. decembra 2001. godine u svojstvu generalnog direktora JOP "Željeznice Republike Srpske" zaključio Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji s Trgovačko-ugostiteljskim preduzećem (u daljnjem tekstu: TUP) "Peti neplan" d.o.o. Niševići. Na osnovu tog ugovora JOP "Željeznice Republike Srpske" Doboj je dao saglasnost da TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići na željezničkom zemljištu u površini od 25.000 m2 u stanici Omarska, označeno sa k. č. kako je pobliže navedeno u obrazloženju presude, izgradi terminal za skladištenje nafte i naftnih derivata, uz obavezu da TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići prugama "Željeznica Republike Srpske" mjesečno preveze 1.200.000 litara naftnih derivata, te uz obavezu zaključenja posebnog ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji. Okružni sud je, također, utvrdio da je apelant taj ugovor zaključio na neodređeno vrijeme, te da je, iako je znao kakve pravne posljedice zaključenje takvog ugovora može da prouzrokuje, navedenim ugovorom omogućio TUP "Peti neplan" uvođenje u posjed zemljišta u državnom vlasništvu, izgradnju trajnih građevina na tom zemljištu i uknjižbu prava vlasništva u korist TUP "Peti neplan" na objektima terminala za skladištenje nafte i naftnih derivata koji su sagrađeni na tom zemljištu, kao i uknjižbu prava vlasništva na istom zemljištu. Na osnovu toga Republika Srpska je izgubila pravo vlasništva na tom zemljištu, čime je za nju nastupila imovinska šteta u iznosu od 125.000,00 KM na ime vrijednosti tog zemljišta.
- 20.U odnosu na apelanta Cvijana Filipovića (tačka 2. izreke presude) utvrđeno je da su 17. februara 2004. godine u Doboju, u svojstvu člana Komisije "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj za pregled vagona, vlasništvo "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, koji su se nalazili u Sloveniji, apelant Cvijan Filipović, šef Tehničko-kolske službe "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj – Sektor za eksploataciju, i Z. S., zajedno sa S. M., kao odgovorna lica, uz prethodni zajednički dogovor, u namjeri da drugome pribave imovinsku korist, koristeći svoja ovlaštenja, nakon što su, prema nalogu generalnog direktora "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj Sretena Telebaka, u periodu od 5. februara do 12. februara 2004. godine na željezničkim stanicama u Republici Sloveniji pregledali 89 kola, vlasništvo "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, sačinili i potpisali poslovnu ispravu, odnosno komisijski izvještaj o prijedlogu za rashodovanje kola u vlasništvu "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, u kojem su neistinito prikazali da je 89 kola staro i dotrajalo i da su podobna za rashodovanje, iako su znali da nisu svi vagoni u neupotrebljivom stanju i da pregled vagona nije obavljen u skladu s članom 27. Pravilnika 251 o tehničko-kolskoj djelatnosti. Dalje, apelant Cvijan Filipović je 9. marta 2005. godine, pod brojem 3615/05, Nadzornom odboru "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj i Skupštini akcionara "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, podnio pismeni prijedlog za kasaciju 89 vagona u vlasništvu "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, prilažući uz prijedlog i falsificirani komisijski izvještaj o prijedlogu za rashodovanje vagona od 17. februara 2004. godine, te je u tom prijedlogu naveo da se zbog starosti i dotrajalosti kola ne rentira njihov popravak. Oni su tako, u namjeri da drugom pribave imovinsku korist, lažno prikazali stanje tih vagona i na taj način omogućili da Skupština akcionara preduzeća "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj 16. marta 2005. godine, pod brojem 3617-1/05, donese Odluku o rashodovanju i javnoj prodaji teretnih i putničkih vagona, kojom se odobrava rashodovanje i prodaja putem javnog nadmetanja, između ostalog, i 89 teretnih vagona vlasništvo "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, koji se nalaze na prugama slovenačkih željeznica. Time su apelantu Sretenu Telebaku omogućili da kao generalni direktor "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj 11. maja 2006. godine s preduzećem "Panon-vagon" d.o.o. Subotica zaključi ugovor o prodaji 89 rashodovanih vagona vlasništvo "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj za kupoprodajnu cijenu od 294.145,00 eura, što u protivvrijednosti iznosi 575.297,61 KM, iako je tržišna cijena tih vagona 11. maja 2006. godine iznosila 1.354.370,00 KM.
- 21.Dalje (tačka 3. izreke presude), utvrđeno je da je apelant Cvijan Filipović 8. juna 2005. godine, u svojstvu šefa Tehničko-kolske službe "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, kao odgovorno lice, u namjeri da preduzeću "Helikon" Nikšić pribavi imovinsku korist, prekoračio granice službenih ovlaštenja, tako što je uputio akt ŽTP Beograd – Sektoru za SP, broj 8761/05, kojim je naložio da se 19 teretnih vagona koji su se nalazili na području ŽTP Beograd, a vlasništvo su "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, uputi u pograničnu stanicu Vrbnica radi predaje privatnom preduzeću "Helikon" d.o.o. Nikšić. Nakon toga je JP "Železnice Srbije", Sektor za SP, najprije uputio 11 teretnih kola iz stanice Subotica u stanicu Vrbnica, odnosno dalje u kolsku radionicu Podgorica, a zatim iz stanice Sombor uputio još četvero teretnih kola, te je na taj način preduzeću "Helikon" Nikšić omogućeno ustupanje i raspolaganje sa ukupno 15 teretnih vagona vlasništvo "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, bez ovlaštenja organa upravljanja "Željeznica Republike Srpske". Dakle, apelant Cvijan Filipović je sve to uradio iako je znao da ne postoji ugovorni odnos između "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj i navedenog preduzeća, a na osnovu kojeg bi se mogla vršiti predaja i raspolaganje vagonima, te je na taj način privatnom preduzeću "Helikon" d.o.o. Nikšić omogućio pribavljanje imovinske koristi u iznosu od najmanje 248.765,00 KM, a na ime tadašnje vrijednosti vagona.
- 22.U odnosu na apelante Branislava Carevića, Zorana Pušca, B. P., Momčila Vračara (tačka 4. izreke presude) utvrđeno je da su oni 2. oktobra 2001. godine u Doboju, u svojstvu članova Upravnog odbora Javnog osnovnog preduzeća "Željeznice Republike Srpske" Doboj, zajedno sa Borkom Trkulja, tadašnjom predsjednicom Upravnog odbora, kao službena lica, svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa očigledno nesavjesno postupali u vršenju službe. Naime, oni su na VII redovnoj sjednici Upravnog odbora JOP "Željeznice Republike Srpske" Doboj, bez izvjestioca i datog prijedloga i mišljenja stručnih službi, te bez pribavljenog pravnog obrazloženja Sektora za pravne poslove, što je u suprotnosti s čl. 10. i 21. Poslovnika o radu Upravnog odbora, jednoglasno donijeli Odluku o davanju saglasnosti za izgradnju terminala za skladištenje nafte i naftnih derivata TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići, na zemljištu u državnom vlasništvu, na kojem pravo korištenja ima JOP "Željeznice Republike Srpske" Doboj, na k. č. pobliže opisanim u izreci presude, u ukupnoj površini od 25.000 m2, upisano u zemljišnoknjižni uložak – Iskaz II, a koje se vodilo u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda u Prijedoru. Navedena odluka je predviđala zaključenje posebnog ugovora sa preduzećem "Peti neplan" kojim bi se to preduzeće obavezalo da prugama "Željeznice Republike Srpske" Doboj mjesečno preveze 1.200.000 litara nafte, omogućivši preduzeću "Peti neplan" uvođenje u posjed zemljišta u državnom vlasništvu, izgradnju trajnih građevina na tom zemljištu i uknjižbu prava vlasništva u korist TUP "Peti neplan" na objektima terminala za skladištenje nafte i naftnih derivata, koji su sagrađeni na tom zemljištu, kao i uknjižbu prava vlasništva na tom zemljištu. Ta odluka Upravnog odbora u suprotnosti je s odredbama čl. 17. i 78. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" broj 34/86), koje predviđaju da skupština općine može dodjeljivati građevinsko zemljište na korištenje radi izgradnje trajnih građevina, te je u suprotnosti i s Odlukom Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini od 27. aprila 2000. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/00), čije je važenje produženo Odlukom od 30. marta 2001. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/01), koja predviđa zabranu raspolaganja, dodjeljivanja, prijenosa, prodaje ili davanja na korištenje ili pod zakup imovine u državnom vlasništvu. Time je Republika Srpska izgubila pravo vlasništva na konkretnom zemljištu, te je za nju nastupila imovinska šteta u iznosu od 125.000,00 KM na ime tadašnje vrijednosti tog zemljišta.
- 23.U odnosu na apelanta Gorana Kunića (tačka 6. izreke presude) utvrđeno je da je 30. juna 2004. godine u Prijedoru, u svojstvu načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje u Općinskoj upravi Prijedor, kao službeno lice, svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa očigledno nesavjesno postupao u vršenju službe. Naime, on je donio i potpisao Rješenje broj 06-364-57/04, kojim se daje urbanistička saglasnost u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići za lokaciju kompleksa objekata terminala za uskladištenje i pretakanje naftnih derivata s parcelacijom zemljišta u naselju Omarska, pored pristupnog puta Omarska – Gradina, na zemljištu pobliže označenom u izreci presude, koje se u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda u Prijedoru vodilo kao zemljište u državnom vlasništvu, te Rješenje broj 06-364-57/04 od 30. juna 2004. godine, kojim se daje urbanistička saglasnost TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići za legalizaciju izgrađenog kompleksa objekata terminala za uskladištenje i pretakanje naftnih derivata s parcelacijom zemljišta na koje se odnosi urbanistička saglasnost, iako je znao da plan parcelacije zemljišta na koje se odnosi urbanistička saglasnost nije dostavljen Skupštini općine Prijedor, koja ove planove donosi i usvaja, što je suprotno odredbama člana 27. Zakona o uređenju prostora – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 84/02). Također je 18. oktobra 2004. godine u Prijedoru, pod brojem 06-360-29/04, donio i potpisao Rješenje o odobrenju za građenje, na osnovu kojeg se TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići kao investitoru odobrava pristup izvođenju radova na izgradnji kompleksa na tom zemljištu, iako je znao da na navedenom zemljištu nisu riješeni imovinskopravni odnosi, što je suprotno odredbama člana 90. stav 1. tačka v) Zakona o uređenju prostora Republike Srpske, jer podnosilac zahtjeva TUP "Peti neplan" nije uz zahtjev podnio valjan dokaz o pravu vlasništva, odnosno pravu korištenja radi građenja na zemljištu. On je tim radnjama preduzeću "Peti neplan" d.o.o. Niševići dopustio izgradnju trajnih građevina na zemljištu u državnom vlasništvu, na osnovu čega je Republika Srpska izgubila pravo vlasništva na tom zemljištu, te pretrpjela imovinsku štetu u iznosu od 261.195,00 KM na ime tadašnje vrijednosti tog zemljišta.
- 24.U odnosu na apelanta R. B. (tačka 7. izreke presude) navedeno je da je 4. aprila 2005. godine u Prijedoru, u svojstvu šefa Područne jedinice Prijedor, Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, kao službeno lice, svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa očigledno nesavjesno postupao u vršenju službe. Naime, on je donio i potpisao Rješenje broj 35-475-14/05, kojim se usvaja zahtjev TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići i kojim se u svrhu formiranja građevinske parcele preuzima građevinsko zemljište od JOP "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj i kojim se navedeno građevinsko zemljište dodjeljuje TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići u svrhu izgradnje kompleksa objekata terminala za uskladištenje i pretakanje naftnih derivata. Također je naveo da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja na navedenom građevinskom zemljištu u knjigama Osnovnog suda u Prijedoru i katastru upisati pravo korištenja radi građenja kompleksa objekata terminala za uskladištenje i pretakanje naftnih derivata u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići, a nakon uspostavljanja tog upisa, u zemljišnim knjigama će se upisati pravo vlasništva kako na objektima tako i na zemljištu koje služi njihovoj redovnoj upotrebi u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići kao njihovog investitora. Naime, apelant je donio takvo rješenje iako je znao da je time postupao suprotno odredbama čl. 1. i 2. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 32/05). Na taj način apelant je omogućio otpis predmetnog zemljišta iz Iskaza II zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda u Prijedoru, na osnovu čega je Republika Srpska izgubila pravo vlasništva na zemljištu, te je za nju nastupila imovinska šteta u iznosu od 261.195, 00 KM na ime tadašnje vrijednosti tog zemljišta.
- 25.U odnosu na apelanticu Slavicu Šurlan (tačka 8. izreke presude) utvrđeno je da je 7. jula 2005. godine u Prijedoru, u svojstvu zemljišnoknjižnog referenta Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda u Prijedoru, kao službeno lice, svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa očigledno nesavjesno postupala u vršenju službe. Ona je donijela i potpisala Rješenje broj DN-560/05-P, kojim se, na osnovu Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske – Područna jedinica Prijedor – broj 35-475-41/05 od 4. jula 2005. godine, dopušta otpis k. č. broj 55/17 u površini od 34.826 m² iz Iskaza II KO Omarska, upisana u željezničke knjige kao zemljište u državnom vlasništvu, te upis iste parcele u A list novog zk. uloška broj 963 iste KO, a potom se u zk. ulošku broj 963 KO Omarska vrši uknjižba prava korištenja na k. č. broj 55/17 radi izgradnje kompleksa objekta terminala za uskladištenje i pretakanje naftnih derivata u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići, te je istog dana, pod brojem DN-562/05-P, donijela i potpisala Rješenje kojim se, na osnovu Rješenja o tehničkom prijemu Odjeljenja za prostorno uređenje Općinske uprave Prijedor broj 06-360-28/05 od 13. juna 2005. godine, u zk. ulošku broj 963 KO Omarska dopušta uknjižba prava vlasništva na nekretninama u A-II listu u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići, odnosno uknjižba prava trajnog korištenja na k. č. broj 55/17 kao zemljištu pod zgradom terminala za uskladištenje i pretakanje naftnih derivata i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići kao vlasnik zgrade. Zatim je pod brojem DN-763/05-P od 7. jula 2005. godine donijela i potpisala rješenje na osnovu kojeg se dopušta brisanje državnog vlasništva na nekretninama označenim kao k. č. 55/17 KO Omarska, u ukupnoj površini od 34.826 m2 i uspostavljanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama u A listu u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići. Na osnovu istih rješenja istog je dana uknjižila pravo vlasništva na navedenim nekretninama KO Omarska u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići, iako je znala da ne postoji saglasnost nosioca prava vlasništva na navedenim nekretninama za upis u zemljišnu knjigu i da uz zahtjev za uknjižbu nije priložen odgovarajući pravni akt kao dokaz za dozvolu upisa promjene vlasništva, te je, upisujući prijenos vlasništva bez pribavljene saglasnosti prethodnog nosioca prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše, postupala suprotno odredbama člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 67/03), te da je zabranjeno raspolaganje državnom imovinom Republike Srpske, u skladu s odredbama čl. 1. i 2. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske. Time je Republika Srpska izgubila pravo vlasništva na predmetnom zemljištu, te pretrpjela imovinsku štetu u iznosu od 261.195,00 KM na ime tadašnje vrijednosti tog zemljišta.
- 26.Iz obrazloženja presude proizlazi da je Okružni sud proveo brojne dokaze na prijedlog Specijalnog tužilaštva i odbrane i to saslušanje svjedoka, provođenje dokaza vještačenja i saslušanja u svojstvu svjedoka vještaka mašinske, poljoprivredne i geodetske struke, te uvidom u obimnu materijalnu dokumentaciju. Obrazlažući iscrpno svoju odluku, Okružni sud je na osnovu analize svih izvedenih dokaza nesporno utvrdio da su apelanti počinili krivična djela u vrijeme, na mjestu i na način kako je to navedeno u izreci presude.
- 27.Okružni sud je odbio pojedine prijedloge za izvođenje dokaza i to kako optužbe tako i odbrane, navodeći da se radi o mnogobrojnim dokazima, posebno dokazima odbrane apelanta Sretena Telebaka (koji su pobrojani u pismenom prijedlogu njegovih braniteljica, ukupno 396 dokaza, od kojih su neki izvedeni, kao i u pismenom prijedlogu od 24. marta 2010. godine), te smatrajući da je izvođenje tih dokaza nepotrebno, da je tokom krivičnog postupka već izveden izuzetno velik broj dokaza, i optužbe i odbrane, na iste okolnosti, zbog kojih su se ti dokazi predlagali, te da je na osnovu svih tih izvedenih dokaza činjenično stanje potpuno utvrđeno.
- 28.Utvrđujući pitanje vinosti apelanata, kao i njihov subjektivni odnos prema krivičnim djelima koja su izvršili, Okružni sud je utvrdio da su apelanti krivična djela počinili s direktnim umišljajem, jer je utvrdio da su u potpunosti bili svjesni krivičnih djela i htjeli su da ih izvrše.
- 29.Okružni sud je, po službenoj dužnosti, u činjeničnom opisu umjesto riječi "dobro u opštoj upotrebi" (koje se u više navrata spominjalo u činjeničnom opisu optužnice) upotrijebio riječi "kao zemljište u državnoj svojini", te izostavio riječi "član 4. Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 29/80), koje predviđaju da dobra u opštoj upotrebi nisu u prometu, te je u suprotnosti (…)", koje su egzistirale u stavu III tačke 1, 2, 3, 4. i 5. činjeničnog opisa iz izmijenjene optužnice, zatim riječi "i da na istom preduzeće 'Peti neplan' ne može imati pravo svojine ili pravo trajnog korištenja" u stavu III tačka 3. činjeničnog opisa iz izmijenjene optužnice, te riječi "odnosno da za predmetne nepokretnosti nije, u smislu člana 4. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, odlukom Skupštine opštine utvrđeno da više ne služe opštoj upotrebi" u stavu III tačka 5. činjeničnog opisa iz izmijenjene optužnice, jer tokom postupka nije utvrđeno da je predmetno zemljište u općoj upotrebi, ali da je na nesumnjiv način utvrđeno da se radi o zemljištu u državnom vlasništvu.
- 30.Okružni sud je odbio kao neosnovane prigovore pojedinih apelanata kojim su osporavali nadležnost Okružnog suda u Banjoj Luci, obrazlažući da je članom 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika kriminala Posebno odjeljenje tog suda za organizirani i najteže oblike kriminala nadležno da postupa povodom optužnice Specijalnog tužilaštva, a Specijalno tužilaštvo je nadležno za postupanje u ovom krivičnom predmetu na osnovu odredbe člana 3. stav 1. tačka b) Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika kriminala. Prema toj odredbi, taj zakon se primjenjuje s ciljem otkrivanja krivičnog gonjenja, između ostalih, najtežih oblika krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa i protiv službene dužnosti, kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih s takvim djelima ili učiniocima takvih djela. Također, Specijalno tužilaštvo Banja Luka preuzelo je predmet od Okružnog tužilaštva u Doboju i to kao predmet od značaja za Republiku Srpsku, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da su "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj preduzeće čiji je većinski vlasnik Republika Srpska i koje je od interesa za Republiku Srpsku. Nadležnost Posebnog odjeljenja Okružnog suda proizlazi iz odredbe člana 28. stav 2. navedenog Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala, kojim je propisano da je Posebno odjeljenje nadležno za čitavu teritoriju Republike Srpske, za postupanje predviđeno članom 3. navedenog zakona, bez obzira na kaznu predviđenu za krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada glavni specijalni tužilac donese odluku o preuzimanju predmeta, a u konkretnom slučaju su to Naredba broj A-128/07 od 7. marta 2007. godine i Naredba broj A-234/07 od 15. maja 2007. godine.
- 31.Također je istaknuto da je odbrana prigovarala tome da su svi materijalni dokazi optužbe nezakoniti, odnosno da su pribavljeni na nezakonit način, jer je Specijalno tužilaštvo sve materijalne dokaze izuzelo iz "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj bez naredbe sudije za prethodni postupak, zatim da nakon izuzimanja materijalnih dokaza oni nisu predati sudiji za prethodni postupak, da nisu čuvani u depozitu suda, te da nije održano ročište za otvaranje i pregled privremeno oduzete dokumentacije. Te prigovore odbrane Okružni sud je odbio kao neosnovane, jer u konkretnom slučaju nije bilo potrebno da sudija za prethodni postupak izda naredbu za oduzimanje predmeta. Naime, izdavanje naredbe sudije za prethodni postupak za privremeno oduzimanje predmeta neophodno je samo u situacijama kada se trebaju primijeniti sredstva prinude, odnosno kada se lica protive oduzimanju predmeta ili se osnovano očekuje da lice neće dobrovoljno predati predmete, da će ih sakriti ili uništiti, što u konkretnom slučaju nije bilo. Naprotiv, na zahtjev Specijalnog tužilaštva, "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj i drugi pravni subjekti dobrovoljno su predali sve materijalne dokaze, a na isti način je i odbrana pribavila svoje dokaze. Dalje, s obzirom na to da svi ti materijalni dokazi nisu oduzeti prema naredbi sudije za prethodni postupak, ne postoji obaveza da se oni predaju sudiji za prethodni postupak, niti da se čuvaju u sudu, niti je obavezno održavanje ročišta za pregled privremeno oduzete dokumentacije.
- 32.Okružni sud je ocijenio neosnovanim i prigovor odbrane da je Specijalno tužilaštvo neke dokaze pribavilo nakon potvrđivanja optužnice, a da su ti dokazi navedeni u samoj optužnici, obrazlažući da sudija za prethodno saslušanje nije mogao potvrditi optužnicu, a da uz nju nisu bili priloženi svi pobrojani dokazi u njoj, a činjenica da iz pojedinih akata Specijalnog tužilaštva i "Željeznica Republike Srpske" proizlazi da su neki dokazi pribavljeni nakon potvrđivanja optužnice nikako ne znači da su oni pribavljeni na nezakonit način, već su ti pojedini dokazi uz optužnicu najvjerovatnije bili kopije, zbog čega je optužba naknadno tražila originale ili ovjerene kopije.
- 33.Također, odbrana je prigovarala i tome da pojedini materijalni dokazi optužbe nisu bili originali, niti ovjerene kopije, smatrajući da je to suprotno odredbi člana 289. ZKP. I taj prigovor odbrane Okružni sud je odbio kao neosnovan uz obrazloženje da ti pojedini materijalni dokazi optužbe koji nisu originali posjeduju pečat preduzeća ili ustanove koji su donijeli te akte-materijalne dokaze ili su ih imali u posjedu, pa su svojim pečatom i potpisom ovlaštenog lica oni potvrdili da je dokument vjeran originalu ili su dostavljali originalne propratne akte, na koji način su potvrdili da su kopije potvrđene kao neizmijenjene u odnosu na original, što je u skladu s odredbom člana 289. stav 3. ZKP.
- 34.Okružni sud je odbio i prigovor apelanta Sretena Telebaka da se ne mogu koristiti kao dokaz zapisnici o njegovom saslušanju u istrazi. S tim u vezi je navedeno da je tačno da tada osumnjičeni Sreten Telebak nije bio upozoren na to, u skladu s članom 143. stav 2. tačka v) ZKP. Međutim, Okružni sud je istakao da je apelant Sreten Telebak iznosio svoju odbranu na glavnom pretresu tako što je svjedočio, a navedeno upozorenje se odnosi samo na situaciju kada optuženi tokom glavnog pretresa koristi pravo koje mu omogućava da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, pa se samo u tom slučaju iskaz iz istrage može koristiti.
- 35.Prilikom odmjeravanja kazne Okružni sud je ocijenio sve okolnosti predviđene odredbom člana 37. KZRS, odnosno odredbom člana 38. Krivičnog zakonika RS, koje se tiču općih pravila o odmjeravanju kazne, te je u odnosu na svakog apelanta detaljno obrazložio koje su olakšavajuće okolnosti, odnosno osobito olakšavajuće okolnosti, uzete u obzir.
- 36.Okružni sud nije prihvatio prijedlog optužbe da se apelantima Sretenu Telebaku, Cvijanu Filipoviću, Branislavu Careviću, Zoranu Pušcu, B. P. i Momčilu Vračaru izrekne mjera sigurnosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti, smatrajući da ne postoji opasnost da bi obavljanje vršenja određenog poziva, djelatnosti ili dužnosti ovih apelanata moglo podsticajno utjecati na njih da učine novo krivično djelo zloupotrebom poziva, djelatnosti i dužnosti u vezi s imovinom koja im je povjerena ili kojoj bi imali pristup, posebno ako se ima u vidu činjenica da apelanti do sada nisu osuđivani.
- 37.U izrečene kazne zatvora i uvjetne osude sud je apelantima, pozivom na član 44. stav 1. KZRS, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru i to apelantima Sretenu Telebaku, Cvijanu Filipoviću, Branislavu Careviću, Zoranu Pušcu, B. P., Momčilu Vračaru, Goranu Kuniću, R. B. i Slavici Šurlan od 18. juna 2007. godine do 6. augusta 2007. godine.
- 38.Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata podnesene protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-K-08-000-007 od 1. jula 2010. godine.
- 39.Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata da je Pretresno vijeće bilo nepropisno sastavljeno i da postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njihovu nepristranost. Vrhovni sud je istakao da je takav stav apelanata neprihvatljiv, te da ga je posmatrao u okviru žalbi da postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka b) i stava 2. ZKP i u vezi s čl. 24. i 37. ZKP, pri čemu se postavlja pitanje da li je sud bio propisno sastavljen ako su u Pretresnom vijeću bili članovi vijeća koji su učestvovali u vijeću koje je odlučivalo o žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora i vijeću koje je odlučivalo o produženju pritvora, odnosno ako je u vijeću učestvovao sudija koji je odlukom opće sjednice izuzet od suđenja u predmetu protiv saoptužene Borke Trkulja u istom predmetu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 24. stav 1. ZKP propisan sastav suda, te da je u konkretnom predmetu sudilo vijeće sastavljeno od trojice sudija, čime je zadovoljen uvjet propisan citiranom zakonskom odredbom. Dalje je istaknuto da odgovor na pitanje da li vijeće iz člana 24. stav 5. ZKP, odnosno članovi tog vijeća i sudija koji je odlukom opće sjednice izuzet od suđenja u krivičnom predmetu protiv Borke Trkulja, saoptužene u istom predmetu, koji je razdvojen u odnosu na apelante i ostale optužene, mogu ujedno postupati i kao vijeće iz člana 24. stav 1. ZKP, odnosno kao pretresno vijeće, treba tražiti u odredbama kojima je regulirano izuzeće sudija, s obzirom na to da ne postoji izričita zabrana. Konkretno, sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak ili prethodno saslušanje, branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili tužioca, svjedok ili vještak (član 37. tačka g] ZKP), ako je u istom postupku učestvovao u donošenju odluke koja se osporava pravnim lijekom (član 37. tačka v] ZKP) ili ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u nepristranost sudija (član 37. tačka đ] ZKP). Vrhovni sud je ocijenio da ne postoji nijedan razlog za izuzeće po osnovu tačke g), jer nijedan od članova Pretresnog vijeća nije učestvovao u istom krivičnom postupku u nabrojanim svojstvima i tačke v) navedenog člana, jer nisu učestvovali u donošenju odluke koja se osporava pravnim lijekom, niti je našao razlog koji bi doveo u pitanje nepristranost članova Prvostepenog vijeća, samo zbog činjenice da su kao članovi Vanraspravnog vijeća učestvovali u vijeću koje je odlučivalo o žalbi na rješenje o određivanju pritvora i da je jedan od članova Pretresnog vijeća odlukom opće sjednice izuzet od suđenja u krivičnom predmetu protiv saoptužene Borke Trkulja, u odnosu na koju je krivični postupak razdvojen. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su ovi žalbeni prigovori apelanata neosnovani.
- 40.Također je istaknuto da su neargumentirane žalbene tvrdnje apelanata Sretena Telebaka, Branislava Carevića i Cvijana Filipovića da su u postupku počinjene raznovrsne povrede prava na odbranu, pri čemu žalba apelanata Sretena Telebaka i Branislava Carevića te povrede vidi u tome što je 4. septembra 2009. godine održan glavni pretres, iako nije pristupio branilac apelanta Sretena Telebaka, a apelant se izjasnio da ne želi da se sam brani, zatim što je na glavnom pretresu održanom 16. februara 2010. godine specijalni tužilac izmijenio optužnicu, a da sud nije ni upitao da li je odbrani potrebno vrijeme za pripremu u skladu s izmijenjenom optužnicom, te da prvostepeni sud nije dovoljno obrazložio zašto je odbio izvođenje dokaza koje je predložila odbrana. U vezi s tim navodima apelanata navedeno je da je prihvatljiva konstatacija branilaca apelanta Sretena Telebaka da je 4. septembra 2009. godine održan glavni pretres, iako nije pristupio apelantov tadašnji branilac i da se apelant izjasnio da ne želi da se brani sam. Međutim, Vrhovni sud je smatrao da Okružni sud takvim postupanjem nije povrijedio apelantovo pravo na odbranu, što podrazumijeva da nisu primijenjena ili su nepravilno primijenjena pravila postupka na štetu optuženog (apelanta). Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da u vrijeme glavnog pretresa od 4. septembra 2009. godine apelant Sreten Telebak nije bio u pritvoru, a optužen je za krivična djela za koja odbrana nije obavezna, zatim da na glavni pretres nije pristupio branilac apelanta Sretena Telebaka, advokat Dušan Todorović, koji je kao opravdanje za nedolazak na pretres priložio medicinsku dokumentaciju, te da se apelant izjasnio da ne želi da se brani sam, nakon čega je prvostepeni sud, smatrajući da neće doći do povrede prava na odbranu apelanta Telebaka, održao glavni pretres na kojem je specijalni tužilac izveo samo jedan dokaz koji se odnosio na krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 377. stav 1. KZRS, koje je navodno izvršio optuženi M. K., za koje je donesena oslobađajuća presuda koja se ne osporava žalbama. Dakle, na navedenom glavnom pretresu nije izveden nijedan dokaz koji se odnosi na apelanta Sretena Telebaka, pa je Vrhovni sud zaključio da Okružni sud, postupajući na opisani način, nije povrijedio pravo na odbranu apelanta Telebaka.
- 41.U obrazloženju presude je istaknuto da iz spisa proizlazi da je specijalni tužilac na glavnom pretresu održanom 16. februara 2010. godine sudu predao izmijenjenu optužnicu, koju je sud uručio optuženima, te da predsjednik Vijeća nije poučio optužene i branioce da se radi pripremanja odbrane u skladu s izmijenjenom optužnicom glavni pretres može odgoditi, niti je bilo ko od branilaca tražio vrijeme za pripremu odbrane, te da je glavni pretres nastavljen 4. marta 2010. godine. Na tom glavnom pretresu, a ni do kraja prvostepenog postupka (a održano je još desetak glavnih pretresa), nijedan od branilaca nije tražio vrijeme za pripremu odbrane prema izmijenjenoj optužnici. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je specijalni tužilac iskoristio svoje pravo iz člana 290. ZKP da izmijeni optužnicu smatrajući da za takvu procesnu radnju ima uporište u do tada izvedenim dokazima. Izmijenjena optužnica, zavisno od obima izmjena u optužnici, može ukazati na potrebu da odbrana prouči izmijenjenu optužnicu i u skladu s izmjenama pripremi odbranu, iako to nije uvijek potrebno. Da li će se glavni pretres odložiti radi pripremanja zavisi prvenstveno od sadržaja i obima izmjena u optužnici, pri čemu nije bitno da li je izmjena u korist ili na štetu optuženog, već u kolikoj se mjeri situacija koja se iznosi pred optuženog javlja kao nova i njemu nepoznata. Situacija u kojoj prvostepeni sud na glavnom pretresu ne upozorava optužene i branioce na mogućnost odlaganja glavnog pretresa radi pripreme odbrane u skladu s izmijenjenom optužnicom, nasuprot žalbama branilaca apelanata Sretena Telebaka i Branislava Carevića, ne predstavlja povredu prava na odbranu, niti je takvo postupanje Okružnog suda utjecalo na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, pa time nije učinjena bitna povreda iz člana 311. stav 2. ZKP.
- 42.Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene tvrdnje apelanata da je prvostepeni sud neosnovano odbio prijedloge za izvođenje dokaza odbrane i da im je i na taj način povrijeđeno pravo na odbranu, te da je zbog toga činjenično stanje ostalo i pogrešno i nepotpuno utvrđeno. S tim u vezi je istaknuto da je diskreciono pravo sudije, odnosno predsjednika vijeća da, ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili je ponuđeni dokaz nepotreban, odbije ponuđeni dokaz predviđeno u članu 278. stav 2. ZKP. Dakle, diskreciono pravo suda je da odbije dokazne prijedloge stranaka, a funkcionalna nadležnost za donošenje takve odluke, u smislu citirane zakonske odredbe, pripada predsjedniku vijeća kada se suđenje obavlja u vijeću. To diskreciono pravo suda je uvjetovano obavezom suda da, u smislu odredbi člana 304. stav 7. ZKP, obrazloži zbog čega nije uvažio pojedine dokazne prijedloge stranaka. U situaciji kada je, u konkretnom slučaju, predsjednik Pretresnog vijeća, na osnovu takvih ovlaštenja, imajući u vidu sadržaj i brojnost (više stotina) dokaza koje su izvele i optužba i odbrana, na glavnom pretresu odbio prijedloge i optužbe i odbrane za izvođenje novih dokaza, dajući za takvu odluku obrazloženje na glavnom pretresu i u obrazloženju osporene presude, onda nema osnova za žalbenu tvrdnju da je odbijanjem tih prijedloga odbrane učinjena bitna povreda krivičnog postupka.
- 43.Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelanata da je presudu donio stvarno nenadležan sud i da je slijedom toga počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka e) ZKP, jer se ne može raditi o nadležnosti Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog vijeća za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala, već o nadležnosti nižeg, odnosno Osnovnog suda u Doboju, kao stvarno i mjesno nadležnog suda. Vrhovni sud je te prigovore ocijenio neosnovanim pozivajući se na odredbe čl. 3, 13. i 28. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala – Prečišćeni tekst. Vrhovni sud je zaključio da iz odredbi člana 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala proizlazi da je Posebno odjeljenje nadležno za postupanje u konkretnom krivičnom predmetu koji je Specijalno tužilaštvo preuzelo na osnovu naredbi o preuzimanju predmeta br. A-128/07 od 7. marta 2007. godine i A-234/07 od 15. maja 2007. godine, koje je donio glavni specijalni tužilac u postupku propisanom odredbama čl. od 12. do 15. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala.
- 44.Vrhovni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi da se presuda zasniva na pravno nevaljalim dokazima. Naime, da bi postojala ta bitna povreda odredaba krivičnog postupka potrebno je da se presuda zasniva na iznuđenom priznanju ili izjavama, na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima ili na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ZKP, kako je to propisano članom 10. ZKP, koji propisuje šta se smatra pravno nevaljalim dokazima. Nijedan dokaz koji je proveden nema takav karakter. U okviru tog žalbenog osnova, žalbe branilaca apelanata Telebaka i Carevića posebno su istakle da se s predmetima koje je privremeno oduzeo tužilac, a bez naredbe suda, moralo postupati u skladu s članom 135. ZKP, odnosno oduzeti predmeti i dokumentacija su se trebali otvoriti i pregledati, a prethodno postupiti prema odredbama ZKP o privremenom oduzimanju predmeta, pisama, telegrama i dokumentacije, te da je odbrana morala biti upoznata s tim šta je sve Specijalno tužilaštvo izuzelo i s kojim je dokazima raspolagalo, odnosno koje dokaze je prezentiralo sudu. Te žalbene navode Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim, te istakao da je Okružni sud u prvostepenoj presudi dao iscrpno i argumentirano obrazloženje, koje je kao takvo prihvatio i Vrhovni sud. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je Specijalno tužilaštvo pribavljanje-izuzimanje predmeta, odnosno dokumentacije od "Željeznica Republike Srpske", Pravobranilaštva Republike Srpske, te drugih pravnih i fizičkih lica obavilo na zakonit način, uostalom na način na koji je i odbrana pribavljala dokaze. S druge strane, pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju ograničeno je samo u odnosu na spise i predmete čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. U svim drugim situacijama nesporno je pravo branioca da razmatra spise i pribavljene predmete, posebno kada se lice nalazi u pritvoru, odnosno nakon podizanja optužnice, kada branilac ima pravo uvida u sve spise i dokaze i može fotokopirati sve spise i dokumente, shodno odredbama člana 55. ZKP. Tužilac nije zakonski obavezan da dostavlja spise i dokaze optuženom i njegovom braniocu ni u toku provođenja istrage, ni nakon potvrđivanja optužnice, niti u toku glavnog pretresa.
- 45.Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata da je prvostepeni sud izmjenom činjeničnog opisa djela izmijenio objektivni identitet optužbe specijalnog tužioca tako da je djelo dobilo sasvim drugi vid. S tim u vezi je istaknuto da, imajući u vidu odredbe člana 294. ZKP, između optužbe i presude mora postojati subjektivni identitet, odnosno istovjetnost optuženog, i objektivni identitet, tj. istovjetnost djela. Naime, djelimičnim izmjenama činjeničnog opisa djela, posebno kada su te izmjene u korist optuženog, nije izmijenjen objektivni identitet djela, jer se radi o istoj radnji, istom događaju o kojem se sudi, u njegovim bitnim dijelovima. Činjenice koje su unesene u izreci presude, a koje nisu bitne za radnju izvršenja krivičnog djela, ne mijenjaju identitet djela. Dakle, nema prekoračenja optužbe kada sud mijenja činjenični opis optužnice prilagođavajući ga utvrđenom činjeničnom stanju, jer optužba nije prekoračena ako se dopuna ili izmjena opisa djela odnosi na nebitne činjenice ili na bitne činjenice istog ali lakšeg djela od onog iz optužnice. Osim toga, optužba nije prekoračena ako dopuna ili izmjena opisa djela u odnosu na opis iz optužnice ostane u okviru obilježja određenog krivičnog djela (u konkretnom predmetu u okviru krivičnih djela obuhvaćenih optužnicom specijalnog tužioca), odnosno ako je izmijenjeni opis djela ostao u granicama suštine djela opisanog u optužnici, pa stoga nema osnova za tvrdnju navedenih žalbi da je prvostepeni sud na opisani način prekoračio optužbu.
- 46.Konačno, Vrhovni sud je ocijenio da je osporena prvostepena presuda obrazložila sve odlučne činjenice i pravilno ocijenila iskaze u postupku saslušanih svjedoka upravo na način kako to propisuju odredbe čl. 295. i 304. stav 7. ZKP. Vrhovni sud je smatrao da presuda Okružnog suda ima dovoljno uporišta u izvedenim dokazima, tj. iskazima svjedoka optužbe, pa i pojedinih svjedoka odbrane, a djelimično i u iskazima pojedinih optuženih, saslušanih u svojstvu svjedoka. Također je istaknuto da brojni objektivni dokazi, kao i nalazi i mišljenja vještaka, pobrojani i široko i argumentirano obrazlagani u osporenoj presudi, ukazuju na opravdanost utvrđenja osporene presude. Stoga je Vrhovni sud zaključio da kao rezultat pravilne i pažljive ocjene svih dokaza provedenih pred prvostepenim sudom proizlazi zaključak osporene presude o pouzdanosti utvrđenja te presude, odnosno da su apelanti počinili krivična djela za koja su proglašeni krivim.
- 47.Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine, te je odbio zahtjeve kao neosnovane.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 48.Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti Sreten Telebak, Cvijan Filipović i Branislav Carević navode i povredu prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, a apelanti Sreten Telebak i Branislav Carević ističu i povredu prava na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
- 49.Navodi koje su apelanti Sreten Telebak i Branislav Carević iznijeli u apelacijama br. AP 2356/12 i AP 2357/12 podnesenim protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-K-000697 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine, donesene povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti, u suštini su identični navodima koje su istakli u apelacijama br. AP 3053/12 i AP 3082/12 podnesenim protiv Presude Vrhovnog suda broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine, kojom je odlučeno o njihovim žalbama protiv prvostepene presude Okružnog suda. Apelanti Slavica Šurlan i Zoran Pušac u dopunama apelacija br. AP 2706/11 i AP 2981/11, kojima su osporili i Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-K-000697 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine, nisu istakli posebne navode u odnosu na ovu presudu.
- 50.Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te ističu da su počinjene brojne povrede odredaba krivičnog postupka.
- 51.Ističu da im nije sudio nepristran sud, jer su u Pretresnom vijeću koje je donijelo prvostepenu presudu, a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda i postala pravosnažna, učestvovale sudije koje su učestvovale i u postupku donošenja rješenja kojima je apelantima produžen pritvor, a što je, prema njihovom shvatanju, suprotno odredbama ZKP (član 37) i članu 6. Evropske konvencije.
- 52.Zatim navode da prvostepeni sud nije bio stvarno nadležan za postupanje u konkretnoj krivičnoj stvari, da je pogrešno primijenjena odredba člana 28. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala – Prečišćeni tekst – kojom se uspostavlja nadležnost Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala. U prilog tim navodima apelanti su u dopunama apelacije dostavili Odluku Ustavnog suda Republike Srpske br. U-47/09 od 19. marta 2014. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 25/2014), kojom je utvrđeno da član 30. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 37/06, 69/06 i 99/07), odnosno član 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 111/07 – Prečišćeni tekst), u dijelu koji glasi: "(…) odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske". U dopuni apelacije je istaknuto da je u konkretnom slučaju nadležnost Okružnog suda u Banjoj Luci, Specijalnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala, upravo zasnovana na odluci glavnog specijalnog tužioca o preuzimanju predmeta od Okružnog tužilaštva u Doboju, te da je, u tom smislu, Odluka Ustavnog suda Republike Srpske pravno relevantna prilikom donošenja odluke o apelaciji.
- 53.U pogledu navoda da je osporena presuda Okružnog suda, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, zasnovana na nezakonitim dokazima, apelanti Sreten Telebak i Branislav Carević istakli su da su pisani dokazi pribavljeni suprotno čl. 132, 134. i 135. ZKP. Osim toga, apelant B. P. je naveo da Specijalno tužilaštvo u toku krivičnog postupka nije odbrani ustupilo sve dokaze koje je pribavilo, odnosno određene dokaze je naknadno pokušalo pribaviti na, kako on smatra, nezakonit način.
- 54.Također, apelant Sreten Telebak je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačke a) i b) u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije, jer je, prema njegovom mišljenju, Okružni sud prekoračio optužbu i tako povrijedio objektivni identitet presude i optužnice u pogledu kategorizacije i tretmana spornog zemljišta, te mu je i na taj način povrijedio pravo na odbranu, s obzirom na to da je apelant tek u presudi saznao za šta je tačno proglašen krivim.
- 55.Dalje, taj apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu jer je 4. septembra 2009. godine održan glavni pretres, iako nije bio prisutan njegov branilac koji je svoj nedolazak opravdao medicinskom dokumentacijom.
- 56.Apelanti Sreten Telebak i Branislav Carević ističu i da je Zakon o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala retroaktivno primijenjen, s obzirom na to da je donesen nakon što su počinjene radnje za koje su apelanti proglašeni krivim, čime im je povrijeđeno pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije.
- 57.Dalje, apelant Sreten Telebak navodi da mu Okružni sud (iako je ranije odobrio) nije dopustio izvođenje vještačenja ekonomske struke na okolnost utvrđivanja tržišne vrijednosti vagona, iako je tužilac proveo vještačenje na okolnost utvrđivanja tržišne vrijednosti i sud je prihvatio tu vrijednost kao relevantnu, čime su bitno narušeni princip ravnopravnosti stranaka pred sudom i princip kontradiktornosti u postupku izvođenja dokaza.
- 58.Konačno, svi apelanti ističu da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. Navode da se u njihovim radnjama nisu stekla obilježja krivičnih djela za koja su proglašeni krivim, te da su postupali u skladu s relevantnim propisima.
- 59.Apelant Sreten Telebak ističe da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o državnim preduzećima, a da su zanemarili da su u to vrijeme bili na snazi Zakon o preduzećima i Zakon o privatizaciji državnog kapitala, te da nisu primijenili Statut "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, koji je bio važeći u inkriminiranom periodu, jer, u tom slučaju, radnje tog apelanta ne bi imale karakter iskorištavanja službenog položaja, niti propuštanja vršenja službene dužnosti, kako su u tački 1. prvostepene presude definirani oblici radnje izvršenja krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja u pokušaju iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. istog člana, te u vezi s članom 20. KZRS. Također, ističe da se u presudi Okružnog suda spominje Pravilnik 251 tehničko-kolske djelatnosti "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, iako pravilnik pod takvim imenom ne postoji, naprotiv, postoje druga dva pravilnika i to 251 Pravilnik tehničko-kolske delatnosti Zajednica jugoslovenskih železnica (koji je važio od 1. oktobra 1988. godine, izdat u Beogradu 1988. godine, a preuzet Ustavnim zakonom za provođenje Ustava RS) ili Pravilnik o tehničko-kolskoj djelatnosti (251), (objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 17 od 28. februara 2005. godine). Apelant smatra da su sudovi, ustvari, retroaktivno primijenili Pravilnik iz 2005. godine. Također je istakao da tokom postupka sudovi nisu provodili dokaz čitanjem Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta i zadataka i time utvrdili ovlaštenja i odgovornosti apelanta kao generalnog direktora, direktora sektora i ostalih rukovodilaca kao odgovornih lica u smislu tog akta i krivičnog zakona.
- 60.Apelant Cvijan Filipović ističe da su sudovi retroaktivno primijenili Pravilnik o tehničko-kolskoj djelatnosti, odnosno da su primijenili pravilnik objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 17 od 28. februara 2005. godine, a ne onaj koji je važio u vrijeme kada su sačinjavani sporni zapisnici, zatim da sud nije dao analizu dokaza, da nije ocijenio dokaze koji mu idu u korist, već samo dokaze optužbe, da je potpuno pogrešno ocijenio pojedine dokaze, da pojedine dokaze nije uopće ocijenio, te da je odbio izvođenje pojedinih dokaza. Navodi da je Okružni sud u obrazloženju svoje presude u cijelosti prepisao završnu riječ Tužilaštva, što, prema njegovom mišljenju, ukazuje na povredu principa ravnopravnosti u postupku. Također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, s obzirom na to da je jednom od glavnih pretresa morao prisustvovati, iako nije bio zdravstveno sposoban, ali je sud ipak prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka medicinske struke dr. Željka Karana, iako taj vještak, prema apelantovom mišljenju, nije bio stručan ocjenjivati medicinsku dokumentaciju, s obzirom na prirodu bolesti. Kako smatra apelant, to su trebali odlučiti ljekari drugih specijalnosti (internisti i neuropsihijatri).