Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3164/12, rješavajući apelaciju Ekrema Taletovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ekrema Taletovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 014453 11 Rev od 5. juna 2012. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od mjesec dana od dana proteka roka iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Ekrem Taletović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 28. augusta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 014453 11 Rev od 5. juna 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 014453 10 Gž od 13. aprila 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 014453 08 P od 28. januara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te "Zmajevca" d.d. u stečaju i Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena ili tuženi) zatraženo je 20. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. aprila 2015. godine, Kantonalni sud 27. aprila 2015. godine, Općinski sud 24. aprila 2015. godine i drugotužena 30. aprila 2015. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 5.
    Apelant je 28. marta 2000. godine u svojstvu kupca sa prvotuženim kao prodavcem, uz posredovanje drugotužene, zaključio Ugovor o kupoprodaji tendera broj T-14-01 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) čiji je predmet dio imovine prvotuženog pod nazivom Poslovni prostor-prodavnica mesa i mesnih prerađevina u Zavidovićima, Ulica 27. udarne divizije za kupoprodajnu cijenu od 303.000,00 KM od čega 106.050,00 KM predstavlja gotovinski dio, a 196.950,00 KM dio u certifikatima. Apelant je u ugovorenom roku uplatio ukupno 53.000,00 KM u gotovini i cjelokupni ugovoreni iznos od 196.950,00 KM u certifikatima, a na ime preostalog gotovinskog iznosa 18. augusta 2000. godine uplatio je 53.050,00 KM u certifikatima, što je bilo nešto duže od tri mjeseca od ugovorenog roka. Pošto je drugotužena, po proteku roka za uplatu cjelokupne kupoprodajne cijene, odnosno nakon što je apelant uplatio 53.000,00 KM u gotovini i cjelokupni ugovoreni iznos od 196.950,00 KM u certifikatima, ali nije uplatio preostale 53.050,00 KM gotovinskog dijela kupoprodajne cijene, jednostranom izjavom raskinula predmetni ugovor, apelant je 30. maja 2001. godine podnio tužbu protiv tuženih i zatražio da se utvrdi da predmetni ugovor nije raskinut, odnosno da je obavezujući za ugovorne strane, ili da se tuženi obavežu da apelantu vrate ukupan iznos koji je uplatio na ime kupoprodajne cijene. Apelant je, također, zatražio da mu tuženi nadoknade štetu u iznosu od 41.796,00 KM.
  • 6.
    Odlučujući o apelantovoj tužbi, Općinski sud je donio Presudu broj 43 0 P 014453 08 P od 28. januara 2010. godine, potvrđenu presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da nije raskinut i da je obavezujući Ugovor o kupoprodaji predmeta tendera broj T-14-01, koji je zaključen 28. marta 2000. godine između apelanta i prvotuženog uz posredovanje drugotužene, koji je za predmet imao kupoprodaju poslovnog prostora lociranog u sklopu Tržnog centra Zavidovići, površine 68,26 m2, za kupoprodajnu cijenu od 303.000,00 KM. Drugim stavom izreke presude odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi vrate ukupan iznos od 303.000,00 KM koji je apelant uplatio na ime kupoprodajne cijene, i to iznos od 106.050,00 KM u gotovinskom dijelu sa kamatama na pojedine iznose, kako je navedeno u izreci presude, kao i da mu nadoknade štetu u iznosu od 41.796,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
  • 7.
    U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbu podnio 30. maja 2001. godine, da je tužbeni zahtjev konačno opredijelio podneskom od 11. januara 2010. godine i u tužbi iznio tvrdnje prema kojima je izvršio sve ugovorne obaveze, a drugotužena je, prema njegovom mišljenju, neopravdano raskinula ugovor. Stoga je predložio da se po provedenom postupku utvrdi da sporni ugovor nije raskinut i da je za ugovorne strane obavezujući, a u slučaju da se utvrdi da, ipak, nije obavezujući (da je raskinut), da se tuženi obavežu da apelantu vrate ukupan novčani iznos koji je uplatio na ime kupoprodajne cijene. Zatim je navedeno da je prvotuženi osporio oba tužbena zahtjeva, tvrdeći da su neosnovani, a drugotužena, pored toga, navela je da je, prema odredbama Pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća (u daljnjem tekstu: Pravilnik), ovlaštena dati izjavu o raskidu ugovora, jer apelant nije ispunio svoje ugovorne obaveze. Također, navedeno je da drugotužena smatra da, u skladu sa navedenim pravilnikom, apelant nema pravo na povrat depozita, niti ostalog iznosa kupoprodajne cijene koji je uplatio. Izjava o raskidu ugovora data je 7. juna 2000. godine, pa je poslovni prostor koji je bio predmet ugovora uključen u početni bilans stanja preduzeća, odnosno prvotuženog, nakon čega je provedena i njegova privatizacija.
  • 8.
    Općinski sud, obrazlažući neosnovanost apelantovog zahtjeva za utvrđenje da predmetni ugovor nije raskinut, naveo je da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je ugovor raskinut jednostranom izjavom drugotužene. U odnosu na apelantov prigovor da drugotužena nije imala pravo da jednostrano raskine predmetni kupoprodajni ugovor, Općinski sud je istakao da iz odredbe člana 11. predmetnog ugovora proizlazi da kontrolu izvršenja ugovornih obaveza vrše prodavac i Agencija (drugotužena). Zatim, istakao je da je odredbom čl. 19. i 20. istog ugovora regulirano da se može tražiti jednostrani raskid ugovora u slučaju da kupac grubo krši, u potpunosti ne izvršava, ili uredno ne izvršava obaveze preuzete ovim ugovorom, pa ni u roku od 30 dana od dana prijema pisane opomene od drugotužene u pravcu realizacije ugovornih obaveza iz čl. 2, 3, 4, 5, 6, 7. i 8. ugovora s tim da je odredbom člana 3. regulirana obaveza kupca da isplati kupoprodajnu cijenu, način isplate, rok itd. Dakle, apelant sa prvotuženim nije u ugovornom odnosu, jer je drugotužena jednostranom izjavom od 7. juna 2000. godine raskinula predmetni ugovor s obzirom na to da apelant nije u ugovorenom roku u cijelosti ispunio svoju obavezu iz člana 2. predmetnog ugovora prema kojoj je bio obavezan isplatiti kupoprodajnu cijenu u roku od sedam dana od dana potpisivanja ugovora s tim da se cijena od 303.000,00 KM sastoji od gotovinskog iznosa od 106.050,00 KM i dijela u certifikatima u iznosu od 196.950,00 KM. Imajući u vidu da je ugovor potpisan 28. marta 2000. godine i da je apelant bio obavezan da uplati gotovinski dio (u novcu) u roku od sedam dana od zaključenja predmetnog ugovora, da apelant to nije učinio, odnosno da je apelant 29. decembra 1999. godine na ime depozita uplatio iznos od 17.000,00 KM i taj dio, osim što se uračunava u kupoprodajnu cijenu, čini i dio gotovinske apelantove obaveze. Drugi dio gotovinske uplate ugovorenog iznosa, 36.000,00 KM, uplaćen je 5. aprila 2000. godine, što sa depozitom čini ukupno 53.000,00 KM na ime gotovinskog dijela kupoprodajne cijene iako se apelant ugovorom obavezao da će uplatiti 106.050,00 KM u gotovini. Osim toga, apelant je cjelokupan ugovoreni dio kupoprodajne cijene u certifikatima, u iznosu od 196.950,00 KM, uplatio 5. aprila 2000. godine. Zatim je prvostepeni sud istakao da je drugotužena, nakon što je utvrdila da apelant nije izvršio svoju obavezu, apelantu uputila opomenu i osigurala mu još jedan rok od 30 dana za izvršenje obaveze i o tome ga pismeno obavijestila, a po isteku i tog roka i utvrđenja o neispunjenju obaveze (preostale 53.050,00 KM na ime dijela gotovinske uplate od 106.050,00 KM) drugotužena je, u skladu sa odredbama Pravilnika, jednostrano raskinula predmetni ugovor. Zatim je navedeno da je apelant djelomični iznos od 53.050,00 KM uplatio 18. augusta 2000. godine, odnosno nakon raskida ugovora koji je izvršen 7. juna 2000. godine, ali da bi se takva uplata, prema ocjeni Općinskog suda, mogla smatrati samo naturalnom obligacijom iz člana 211. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer apelant u momentu uplate nije imao takvu obavezu. Pored toga, navedeni iznos nije uplaćen u gotovini, kako je bilo ugovoreno, već u certifikatima stare devizne štednje koja se u vrijeme uplate (18. augusta 2000. godine) nije smatrala gotovinskim plaćanjem u smislu odredbe člana 28. Zakona o privatizaciji preduzeća, kojim je data mogućnost da se takve uplate smatraju gotovinskim ali tek od 3. novembra 2000. godine. Slijedeći navedeno, apelantova uplata se ne može smatrati gotovinskom uplatom, odnosno ispunjenjem preuzete obaveze.
  • 9.
    Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva za naknadu štete, Općinski sud je ponovio prethodno utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut 7. juna 2000. godine zbog toga što apelant nije ispunio obavezu u ugovorenom roku, da, prema odredbi člana 10. predmetnog ugovora, u slučaju da apelant kao kupac ne ispuni ugovorne obaveze, prodavac, odnosno prvotuženi zadržava uplaćeni dio kupoprodajne cijene. Prije raskida ugovora apelant je na ime depozita uplatio 17.000,00 KM (29. decembra 1999. godine) i taj dio, osim što se uračunava u kupoprodajnu cijenu, čini i gotovinski dio apelantove obaveze. Drugi gotovinski dio ugovorenog iznosa, 36.000,00 KM, uplaćen je 5. aprila 2000. godine, što sa depozitom ukupno iznosi 53.000,00 KM. Uplata u certifikatima je, također, izvršena 5. aprila 2000. godine u iznosu od 196.950,00 KM i sve uplate koje je apelant izvršio prije raskida ugovora, koji je raskinut zbog toga što apelant nije ispunio obaveze, u smislu odredbe člana 10. ugovora, zadržava prodavac, odnosno prvotuženi. Također, Općinski sud je istakao da apelant nema pravo ni na povrat iznosa koji je uplatio nakon raskida ugovora u smislu odredbe člana 211. ZOO, niti ima pravo na naknadu sredstava za ulaganje u poslovni prostor, jer je u vrijeme kada je ulagao u predmetni objekt, bio nesavjestan posjednik, a osim toga, nije dokazao da su njegova ulaganja korisna za vlasnika.
  • 10.
    Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 P 014453 10 Gž od 13. aprila 2011. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u okviru žalbenih navoda i u granicama propisanim odredbama člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda iz kojih proizlazi da apelant nije izvršio svoju ugovornu obavezu da uplati kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku (član 2. predmetnog ugovora), niti u naknadno ostavljenom roku od 30 dana po pismenoj opomeni drugotužene, pa je, na osnovu odredbe čl. 19. i 20. predmetnog ugovora, drugotužena jednostrano raskinula ugovor zbog neispunjenja ugovorne obaveze. U vezi sa žalbenim navodom da drugotužena nije imala ovlaštenje da da izjavu o jednostranom raskidu ugovora, Kantonalni sud je istakao da se prodaja državnog vlasništva provodi primjenom seta takozvanih privatizacijskih zakona i prema uvjetima koji su propisani u Zakonu o preduzećima i Zakonu o privatizaciji preduzeća. Odredbom člana 2. Zakona o privatizaciji preduzeća je propisano da odobravanje i provođenje privatizacije vrše agencije za privatizaciju. Iz navedenog proizlazi da kontrolu izvršenja ugovornih obaveza provodi upravo drugotužena, koja je ovlaštena da uputi izjavu o raskidu ugovora o kupoprodaji predmeta tendera, i to na osnovu člana 2. Zakona o privatizaciji i člana 19. u vezi sa članom 20. predmetnog ugovora. Osim toga, neosnovanim je ocijenjen i žalbeni prigovor koji se tiče povrata uplaćenog dijela kupoprodajne cijene, jer su stranke u ugovoru drugačije regulirale raskid ugovora nego što je regulirano u odredbama člana 132. st. 2. i 4. ZOO, tako da, suprotno apelantovom mišljenju, odredba člana 10. predmetnog ugovora nije ništava i nije suprotna prinudnim propisima. U vezi sa žalbenom tvrdnjom da je ostatak kupoprodajne cijene uplaćen 18. augusta 2000. godine i da nije bilo mjesta za primjenu odredbe iz člana 211. ZOO, Kantonalni sud je naveo da je dio kupoprodajne cijene u iznosu od 53.050,00 KM uplaćen nakon raskida ugovora, i to u certifikatima stare devizne štednje, a ne u novcu (gotovini), te da sve i kad bi se prihvatilo da apelant ima pravo na vraćanje iznosa koji je dao, u konkretnom slučaju apelant svojim tužbenim zahtjevom ne potražuje povrat datih certifikata, već novac koji nije ni dao.
  • 11.
    Što se tiče zahtjeva za naknadu štete, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je i ovaj dio zahtjeva odbio, jer je na temelju provedenog finansijskog vještačenja utvrđeno da su sva ulaganja i nabavke u poslovni prostor vršene nakon raskida ugovora i da je apelant, nakon raskida ugovora, dakle od 7. juna 2000. godine, nesavjestan posjednik. S tim u vezi je navedeno da bi apelant imao pravo samo na naknadu nužnih troškova (onih troškova koji su korisni za vlasnika), ali da kao držalac koji uživa tuđu stvar nema pravo tražiti od vlasnika da mu naknadi troškove njegovih ulaganja u tu stvar dok je ne preda vlasniku, pa je, prema ocjeni Kantonalnog suda, ovaj dio zahtjeva preuranjen.
  • 12.
    Vrhovni sud je Presudom broj 43 0 P 014453 Rev od 5. juna 2012. godine apelantovu reviziju protiv drugostepene presude odbio. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja donijeli pravilnu i zakonitu presudu. U vezi sa neosnovanosti revizionog prigovora koji se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog jednostranog raskida ugovora o kupoprodaji predmeta tendera, Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima revizije, pravilan stav nižestepenih sudova da se prodaja državnog vlasništva odvija u skladu sa Zakonom o preduzećima i Zakonom o privatizaciji preduzeća, te setom tzv. privatizacijskih propisa. Navedeni propisi reguliraju period tranzicije i privatizaciju kao proces pretvorbe državnog vlasništva u privatno, te je, stoga, pravilan zaključak drugostepenog suda da je drugotužena na osnovu člana 2. Zakona o privatizaciji i čl. 19. i 20. predmetnog ugovora imala ovlaštenje da jednostrano raskine ugovor o kupoprodaji predmeta tendera. U postupku privatizacije se zaključuju obligacioni ugovori na koje se, zbog njihove dvostrane pravne prirode čiji je predmet društveni kapital, ne primjenjuju samo odredbe ZOO već i odredbe Zakona o privatizaciji, Zakona o preduzećima i Zakona o postupku upisa u sudski registar. U predmetnom ugovoru su prvotuženi kao prodavac i apelant kao kupac utvrdili više obaveza za svaku od ugovornih strana, kao i da kontrolu izvršenja ugovornih obaveza vrši, pored prodavca, i nadležna agencija, dakle drugotužena. Pri činjeničnom utvrđenju da apelant nije izvršio više preuzetih obaveza iz ugovora, da u roku od sedam dana nije uplatio kupoprodajnu cijenu a da je jedan dio, umjesto gotovinski, uplatio u certifikatima, i to nakon raskida ugovora, prema shvatanju Vrhovnog suda, raskid predmetnog ugovora od drugotužene bio je osnovan. Također, nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelant tražio da mu tuženi vrate uplaćeni iznos na ime kupoprodajne cijene, jer je u članu 10. predmetnog ugovora regulirano da, u slučaju da kupac (apelant) ne ispuni ugovorne obaveze, prodavac zadržava uplaćeni dio kupoprodajne cijene. Nižestepeni sudovi su u tom smislu na temelju odredbe člana 211. ZOO izveli valjan pravni zaključak.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava. U veoma opširnoj apelaciji u kojoj je hronološki opisan tok postupka pred redovnim sudovima i osporene presude, apelant je iznio svoj stav prema kojem je Vrhovni sud propustio da analizira sve revizione navode i da ocijeni izvedene dokaze i primijeni odredbe materijalnog prava, tako da obrazloženje osporene odluke protivrječi kako činjeničnom stanju, tako i odredbama predmetnog ugovora. Naime, apelant smatra da je u konkretnom slučaju izostalo argumentirano obrazloženje presude tumačenjem odredaba konkretnog ugovora. Osim toga, apelant smatra da je prvostepeni sud, a zatim žalbeni i revizioni, preuzeo paušalne navode drugotužene date u odgovoru na tužbu prema kojima drugotužena ima ovlaštenje da jednostrano raskine ugovor iako to pravo, prema apelantovom mišljenju, pripada isključivo ugovornim stranama. Apelant, nasuprot tome, smatra da drugotužena nikako nije imala pravo, niti ovlaštenje da jednostrano raskine ugovor. Smatra da je drugotužena postupila nezakonito, bez ovlaštenja, stavljajući se iznad volje prvotuženog kao prodavca i apelanta kao kupca. Osim toga, apelant smatra da je drugotužena postupila nezakonito i u pogledu alternativnog tužbenog zahtjeva, te da su sudovi u tom smislu proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, u postupku je utvrđeno da je apelant svoju obavezu plaćanja kupoprodajne cijene (na račun drugotužene) u najvećem dijelu izmirio prije izjave o raskidu ugovora, pa je prihvatanjem da je ugovor raskinut bilo logično i potpuno osnovano da mu se vrati ono što je već uplatio.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    Vrhovni sud smatra, suprotno apelantovom stavu, da pri donošenju presude tog suda nisu uskraćena garantirana apelantova prava na koja je apelacijom ukazao, niti je u revizijskoj presudi pravo bilo proizvoljno primijenjeno.
  • 15.
    Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije ispitani u žalbenom postupku i da je obrazloženje drugostepene presude utemeljeno na relevantnim zakonskim odredbama, pa je predloženo da se apelacija odbije.
  • 16.
    Općinski sud smatra da prvostepenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava.
  • 17.
    Drugotužena smatra da su navodi apelacije neosnovani i proizvoljni, jer apelant ni u jednom dijelu apelacionih navoda ne konkretizira u čemu se sastoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Sadržaj apelacije je u osnovi ponavljanje navoda iznesenih tokom revizijskog i žalbenog postupka koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Pred redovnim sudovima je na sve tri instance utvrđeno da je, nakon raskida ugovora o kupoprodaji, vrijednost predmetnog poslovnog prostora uvrštena u početni bilans stanja prvotuženog poslije čega je uslijedila privatizacija metodom javnog upisa dionica.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Obligacioni odnosi

Ovim zakonom uređuju su pravni odnosi između dvije određene strane na osnovu kojih je jedna strana (povjerilac) ovlaštena da zahtijeva od druge strane (dužnik) određeno davanje, činjenje ili uzdržavanje od nečega što bi inače imala pravo da čini, a druga strana je dužna da to ispuni.

Član 10.

Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno "Ustavu Republike Bosne i Hercegovine", prinudnim propisima te moralu društva.

Član 11.

Učesnici u obligacionom odnosu su ravnopravni.

Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Član 15.

(1) U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice.

Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Član 100.

U slučaju kad je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane.

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim odredbama, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 130.

Povjerilac koji zbog neispunjenja dužnikove obaveze raskida ugovor dužan je to saopštiti dužniku bez odlaganja.

Član 131.

Kad se ugovor ne može raskinuti

Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze.

Član 132.

Djejstvo raskida

(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

[...]

Član 135.

Pri odlučivanju o raskidanju ugovora, odnosno o njegovoj izmjeni, sud se rukovodi načelima poštenog prometa, vodeći računa naročito o cilju ugovora, o normalnom riziku kod ugovora odnosne vrste, o opštem interesu, kao i o interesima obiju strana.

  • 19.
    U Zakonu o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 27/97) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom utvrđuju se opća pravila privatizacije preduzeća u čijoj se početnoj bilanci pokaže:

  • -
    da u razlici između ukupne vrijednosti aktive i vrijednosti obveza sukladno zakonu postoji kapital čiji vlasnik nije fizičko ili pravno lice,
  • -
    da nema trajnog kapitala.

Član 2.

Odobravanje i provođenje privatizacije, sukladno ovom zakonu, vrše Agencija Federacije Bosne i Hercegovine za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Agencija Federacije) i agencije županija-kantona za privatizaciju (u daljnjem tekstu: županijska/kantonalna agencija), utemeljene posebnim zakonom.

  • 20.
    U Pravilniku o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 28/05) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim pravilnikom utvrđuju se pravila prodaje preduzeća, odnosno imovine i dionica preduzeća, iz člana 1. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04 i 44/04; u daljnjem tekstu: Zakon), putem javne aukcije, javnog prikupljanja ponuda, javne ponude dionica i neposredne pogodbe.

Pod prodajom dionica, u smislu ovog pravilnika, podrazumijeva se i prodaja udjela u preduzeću.

Član 43.

Javno prikupljanje ponuda (u daljnjem tekstu: tender) je prodaja putem prikupljanja ponuda potencijalnih kupaca pri čemu su, pored početne cijene, unaprijed definirani i drugi kriteriji za vrednovanje ponuda, za:

  • 1)
    dijelove preduzeća iz člana 2. stav 2. ovog Pravilnika;
  • 2)
    dionice preduzeća, odnosno udjele u preduzeću iz člana 26. stav 1. tačka a) i stav 2. Zakona; i
  • 3)
    preduzeće u cjelini i dijela preduzeća;

Tender organizuje i nadzire nadležna agencija za privatizaciju.

Prodavac u postupku tendera je:

  • 1)
    Preduzeće za predmete tendera iz stava 1. tačka 1) ovog člana;
  • 2)
    Nadležna agencija za privatizaciju za predmete tendera iz stava 1. tač. 2) i 3) ovog člana.
  • 3)
    Nadležna agencija za predmete tendera iz člana 2. stav 2. ovog pravilnika ukoliko je definisano metodom u programu privatizacije odobrenom od strane vlade nadležne za upravljanje državnim kapitalom.

Kupci u postupku tendera mogu biti lica iz člana 12. Zakona.

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 23.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 014453 11 Rev od 5. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 29. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 28. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelant ukazuje da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

  • k)
    Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 26.
    Navodi apelacije se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava i nedostatak obrazloženja u presudama koje su proizašle iz žalbenog i revizijskog postupka prihvatanjem obrazloženja iz prvostepene presude iako je žalbom i revizijom jasno ukazano na nemogućnost drugotužene da jednostrano raskine ugovor o kupoprodaji predmeta tendera zbog neispunjenja obaveze u neznatnom dijelu, odnosno njenom ispunjenju van ugovorenog roka. S tim u vezi, apelant je istakao da je prihvatanjem raskida ugovora jednostranom izjavom drugotužene bio potpuno osnovan njegov zahtjev da mu se vrati ono što je uplatio u svrhu ispunjenja ugovora, što je u najvećem dijelu učinio prije izjave o raskidu ugovora i da je izostalo argumentirano obrazloženje presude tumačenjem odredaba konkretnog ugovora, te da su mu odbijanjem i tog zahtjeva ugrožena osnovna ljudska prava na koja je apelacijom ukazao.
  • 27.
    Dovodeći navode apelacije kojima je ukazano na povredu prava na imovinu u vezu sa osporenim presudama, Ustavni sud, prvo, mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj "imovina", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, Serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
  • 28.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelantova "imovina" koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njegovom "legitimnom očekivanju" da će ostvariti ispunjenje ugovora ili povrat novčanog iznosa (kupoprodajne cijene) uplaćenog radi ispunjenja preuzetih ugovornih obaveza. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da ispunjenje ugovora, odnosno povrat novčanog iznosa uplaćenog na ime kupoprodajne cijene predstavlja apelantovu "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 29.
    Dalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u postupku povodom apelantove tužbe protiv tuženih radi ispunjenja ugovora, odnosno povrata novčanog iznosa radi ispunjenja obaveza preuzetih ugovorom. S obzirom na to, kako je navedeno u prethodnoj tački, da se radi o apelantovoj imovini, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev po oba osnova došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
  • 30.
    Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i da li je miješanje proporcionalno cilju (da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i javnog interesa). U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi na sve tri instance u osporenim odlukama dali obrazloženja u pogledu apelantovog neispunjenja ugovora u ugovorenom roku, koje je regulirano u članu 2. ugovora i koje se odnosi na plaćanje kupoprodajne cijene predmeta tendera u utvrđenom roku i naknadno ostavljenom roku, zatim, u odredbama čl. 10. i 11. navedenog ugovora, čl. 123. i 125. ZOO, te u odredbi čl. 1. i 2. Zakona o privatizaciji preduzeća. Naime, redovni sudovi su se u obrazloženjima svojih presuda pozvali na navedene odredbe ugovora i zakona, budući da su apelant i prvotuženi ugovorom regulirali izvršenje obaveza, naglašavajući da se prodaja državnog kapitala odvija u skladu sa Zakonom o privatizaciji preduzeća čije provođenje vrši nadležna agencija, u konkretnom slučaju drugotužena. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
  • 31.
    U vezi s pitanjem da li miješanje u apelantovo pravo na imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, imajući u vidu da se radi o specifičnom ugovoru koji za predmet ima prodaju poslovnog prostora u državnom vlasništvu putem tendera, naglasili da primijenjeni zakoni, između ostalog Zakon o privatizaciji preduzeća i Pravilnik o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća, predstavljaju set tzv. privatizacijskih propisa kojima je reguliran period tranzicije, jer je privatizacija kao proces pretvorbe državnog vlasništva u privatno proglašena kao načelo društvenog uređenja u prelaznom periodu, kao strateški ekonomski cilj i temeljni princip koji se odražava iz cjeline važećih propisa koji su u to vrijeme doneseni. Redovni sudovi su, osim toga, naglasili da se, zbog dvostrane pravne prirode ugovora koji se zaključuju u postupku privatizacije i koji su, stoga, nesumnjivo obligacioni, paralelno primjenjuju navedeni zakoni iz oblasti privatizacije, koji zajedno sa odredbama ZOO čine cjelinu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu imalo legitiman cilj od javnog interesa.
  • 32.
    Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da apelant svoje obaveze preuzete ugovorom nije izvršio u cijelosti u prvobitnom roku od sedam, odnosno naknadnom zakonom propisanom roku od 30 dana nakon opomene, konkretno da je izvršio uplatu depozita u iznosu od 17.000,00 KM, što zajedno sa iznosom od 36.000,00 KM koji je uplatio po zaključenju ugovora 5. aprila 2000. godine čini gotovinski dio kupoprodajne cijene u iznosu od 53.000,00 KM. Dalje, iz obrazloženja presuda proizlazi da je istog datuma (5. aprila 2000. godine) apelant u cijelosti izvršio svoju obavezu plaćanja dijela kupoprodajne cijene u certifikatima u iznosu od 196.950,00 KM. Iz navedenog slijedi da je apelantu radi potpunog ispunjenja ugovora (kojim su regulirani cijena i način plaćanja) preostala obaveza da uplati gotovinski dio kupoprodajne cijene od 53.050,00 KM, što čini dio od oko 17,50%. Međutim, ovaj dio obaveze, koji u odnosu na ukupnu preuzetu obavezu (iznos od 303.000,00 KM) ima karakter "neznatne" imajući u vidu da je apelant svoju ugovornu obavezu izvršio u pretežnom dijelu od oko 82,50%, apelant nije izvršio u ugovorenom roku, već po primanju obavijesti drugotužene o raskidu ugovora, i to u certifikatima umjesto u gotovini. Ovaj razlog, prema ocjeni redovnih sudova, ide u prilog jedinom zaključku da apelant nije izvršio svoju obavezu koju je ugovorom preuzeo i da je, stoga, raskid ugovora bio osnovan (a apelantov zahtjev neosnovan) i da sa aspekta odredaba ugovora kojima je, između ostalog, reguliran njegov raskid (član 10. ugovora) apelantov zahtjev za povrat uplaćenog iznosa na ime kupoprodajne cijene, također, nije osnovan.
  • 33.
    S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi odbijanje ovog dijela tužbenog zahtjeva obrazlažu isključivo primjenom odredbe člana 10. predmetnog ugovora kojom su ugovorne strane regulirale da, u slučaju da kupac (apelant) ne izvrši ugovorne obaveze, prodavac (prvotuženi) zadržava uplaćeni dio kupoprodajne cijene iz čije sadržine bi se mogao izvesti zaključak da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi čiji je cilj discipliniranje kupaca, odnosno njihovog ozbiljnog pristupa ugovaranju.
  • 34.
    Ustavni sud ima u vidu neuspjeh privatizacije državnog vlasništva u Bosni i Hercegovini, čiji je segment i konkretni slučaj. Pri tome zapaža da je bio veliki broj kupaca državnog kapitala koji su neozbiljno pristupali postupku privatizacije na način da nisu ispunjavali odredbe ugovora o uplati kupoprodajne cijene, zadržavanju i pokretanju proizvodnje, zadržavanju postojećih ili povećanju broja zaposlenika, a, s druge strane, postojao je veliki broj agencija za privatizaciju koje nisu bile aktivne, te nisu reagirale u okviru svojih nadležnosti, pa ni onda kada bi cijelo preduzeće prodale za jednu KM, a kada kupci državnog kapitala nisu ispunjavali svoje ugovorne obaveze.
  • 35.
    Međutim, kao i kod svake druge apelacije, i konkretni slučaj, prema mišljenju Ustavnog suda, zahtijeva svestranu analizu slučaja, pa i ponašanja javnih vlasti kada su se umiješale u apelantovo pravo na imovinu. S tim u vezi, kada se citirana odredba člana 10. predmetnog ugovora (koja je ključna u konkretnom slučaju) dovede u kontekst odredaba ZOO kojima je propisana ravnopravnost učesnika u obligacionim odnosima, obaveze učesnika obligacionih odnosa da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, da odredbe ugovora treba da se tumače na način da izražavaju zajedničku namjeru ugovarača, da će se, u slučaju kad je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačiti u korist druge strane, da se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze, pa kada se oko 17,50% neuplaćene kupoprodajne cijene u roku i ne bi mogao smatrati neznatnim dijelom ugovorne obaveze, te ako se zanemari da su tuženi imali na raspolaganju druga efikasna zakonska sredstva kojima su mogli apelantu omogućiti da u cijelosti ispuni svoju ugovornu obavezu a da odmah ne raskinu predmetni ugovor, ostaje činjenica da je djejstvo raskida ugovora regulirano članom 132. ZOO, pogotovo stavom 2. tog člana, prema kojem: "Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala." Kada se navedenom doda odredba člana 135. ZOO prema kojoj se sud pri odlučivanju o raskidanju ugovora, odnosno pri njegovoj izmjeni rukovodi načelima poštenog prometa, vodeći računa naročito o cilju ugovora, o normalnom riziku kod ugovora odnosne vrste, o općem interesu, kao i o interesima obiju strana, Ustavni sud ne može zaključiti drukčije nego da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, niti je uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i općeg interesa, te da takvo miješanje ne može biti opravdano niti primjenom člana 10. predmetnog ugovora, niti pozivanjem redovnih sudova na tzv. set privatizacijskih zakona na način da se u obrazloženjima osporenih odluka kaže da se u postupku privatizacije ne primjenjuju samo odredbe ZOO već i set tzv. privatizacijskih zakona. Ovo naročito zato što niti jednim privatizacijskim zakonom, odnosno propisom nije uopće regulirano pitanje raskida ugovora o kupoprodaji državnog kapitala, a pogotovo to nije učinjeno na način kojim bi bile derogirane relevantne odredbe ZOO.
  • 36.
    Konačno, imajući u vidu da je apelant svoju ugovornu obavezu izvršio u pretežnom dijelu od oko 82,50%, Ustavni sud ocjenjuje da je u takvoj situaciji bilo neophodno dovesti u vezu odredbe ugovora sa relevantnim odredbama ZOO kojim su propisana osnovna načela prilikom zaključenja ugovora, tumačenje spornih odredaba (u konkretnoj situaciji bi se odredba člana 10. ugovora mogla tumačiti i kao sporna pogotovo što tzv. set privatizacijskih zakona ne derogira primjenu ZOO kada je riječ o uvjetima za raskid ugovora i posljedicama raskida ugovora), te prava jedne ugovorne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu, odnosno prava jedne ugovorne strane kad druga strana jednostrano raskine ugovor, a takav pristup je prilikom odlučivanja o apelantovim zahtjevima potpuno izostao. To što su se redovni sudovi pri tumačenju spornih odredaba predmetnog ugovora držali doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, ne istražujući pri tome zajedničke namjere ugovarača i ne razumijevajući sporne odredbe onako kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ZOO, u konkretnom slučaju je prevagnulo nad pojedinačnim apelantovim interesom, odnosno njegovim ustavnim pravom na mirno uživanje imovine uz jedino obrazloženje da se u postupku privatizacije, pored ZOO, primjenjuje i set privatizacijskih zakona za koje Ustavni sud zapaža da uopće ne definiraju uvjete za raskid ugovora, niti posljedice raskida ugovora, pa ni ugovora o kupoprodaji državnog kapitala.
  • 37.
    Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja na apelanta, radi ostvarenja zakonitog cilja, stavljen neprimjeren (preveliki) teret, odnosno da nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 38.
    S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije, jer su, u suštini, isti kao i navodi u vezi sa povredom prava na imovinu, što je Ustavni sud već ispitao.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev, pogotovo u dijelu za povrat kupoprodajne cijene, kada je tužena jednostrano raskinula predmetni ugovor, koju je apelant platio izvršavajući ugovor o kupoprodaji državnog kapitala, držeći se pri tome doslovnog značenja upotrijebljenih izraza pri tumačenju spornih odredaba predmetnog ugovora, što je dovelo do oduzimanja cjelokupne kupoprodajne cijene koju je apelant dao na ime kupovine državnog kapitala (i to oko 82,50% u ugovorenom roku, a oko 17,50% nakon obavijesti o raskidu ugovora), ne istražujući zajedničke namjere ugovarača i ne razumijevajući sporne odredbe predmetnog ugovora onako kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ZOO. Sve to je u konkretnom slučaju prevagnulo nad apelantovim pojedinačnim interesom, odnosno njegovim ustavnim pravom na mirno uživanje imovine, uz jedino obrazloženje da se u postupku privatizacije, pored ZOO, primjenjuje i set privatizacijskih zakona za koje Ustavni sud zapaža da uopće ne definiraju uvjete za raskid ugovora, niti posljedice raskida ugovora, pa ni ugovora o kupoprodaji državnog kapitala, što je rezultiralo miješanjem u apelantovu imovinu koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, ali je takvim postupanjem redovnih sudova na apelanta stavljen neproporcionalan teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.
  • 40.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Na osnovu člana 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
  • 42.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.