Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 13/14, rješavajući zahtjev trideset četiri (34) poslanika Narodne skupštine Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. b) i c), člana 61. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 4. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se zahtjev trideset četiri (34) poslanika Narodne skupštine Republike Srpske.

Utvrđuje se da Zakon o pravima povratnika u prijeratno mjesto prebivališta u entitetu Republika Srpska i Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 35/14) nije u skladu sa članom III/2.c) i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Zakon o pravima povratnika u prijeratno mjesto prebivališta u entitetu Republika Srpska i Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 35/14), u skladu sa članom 61. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Ukinuti Zakon o pravima povratnika u prijeratno mjesto prebivališta u entitetu Republika Srpska i Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 35/14) prestaje da važi narednog dana od dana objave ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", u skladu sa članom 61. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Trideset četiri (34) poslanika Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnijela su 20. maja 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o pravima povratnika u prijeratno mjesto prebivališta u entitetu Republika Srpska i Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 35/14, u daljnjem tekstu: osporeni zakon).
  • 2.
    Podnosilac zahtjeva zatražio je donošenje privremene mjere zabrane primjene osporenog zakona do okončanja postupka ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, Predstavničkog doma i Doma naroda zatraženo je 23. maja 2014. godine da dostave odgovore na zahtjev.
  • 4.
    Predstavnički dom je dostavio 10. juna 2014. godine Izjašnjenje na predmet broj U 13/14 sa napomenom da će Ustavna komisija Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH zauzeti konačan stav o ovom predmetu koji će odmah biti proslijeđen Ustavnom sudu. Međutim, do trenutka donošenja ove odluke, a kako je navedeno, konačan stav nije dostavljen.
  • 5.
    Dom naroda je dostavio odgovor na zahtjev 12. juna 2014. godine. Dom naroda je dopunio odgovor 19. juna 2014. godine.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

  • 6.
    Podnosilac zahtjeva smatra da je Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) donošenjem Zakona o pravima povratnika u prijeratno mjesto prebivališta u entitetu Republika Srpska i Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 35/14), i to od čl. 1. do 20. (u daljnjem tekstu: osporeni zakon), prekršila član III/2.c) i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, podnosilac zahtjeva tvrdi da se osporenim zakonom mijenjaju status i definicija pojma povratnika sadržani u svim relevantnim propisima kako na teritoriji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS), tako i na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), te u Prijedlogu Zakona o izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, raseljenim licima i povratnicima koji je u proceduri usvajanja u Parlamentarnoj skupštini BiH.
  • 7.
    Podnosilac zahtjeva ukazuje da je u članu 3. Zakona o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicama u Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: Zakon o povratnicima RS) regulirano da RS propisuje način i uvjete za utvrđivanje statusa navedenih kategorija lica i da se stara o ostvarivanju njihovih prava u skladu sa Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine, drugim međunarodnim dokumentima iz oblasti humanitarnog prava i osigurava punu pravnu zaštitu ovih lica u skladu sa Aneksom VI (Sporazum o ljudskim pravima) i Aneksom VII (Sporazum o izbjeglicama i prognanicima) Općeg okvirnog sporazuma za mir. S tim u vezi, ukazano je da i Prijedlog Zakona o izbjeglicama iz BiH propisuje da su za provođenje ovog zakona nadležni organi entiteta, Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: DB), kantona, gradova i općina, te da se status raseljenog lica i povratnika uređuje u skladu sa entitetskim zakonima i drugim propisima entiteta i kantona na osnovu ovog zakona.
  • 8.
    Podnosilac zahtjeva ukazuje da se odredbama osporenog zakona nad povratnicima koji su u nadležnosti RS zadržava nadležnost FBiH u pogledu (samo) nekih statusnih prava, a što kao posljedicu ima ne samo zadiranje u nadležnost entiteta RS nego se cijepa i statusna cjelina prava povratnika na prava koja ostvaruju u jednom i prava koja ostvaruju u drugom entitetu. Prema stavu podnosioca zahtjeva, na ovaj način su narušene ne samo odredbe o podjeli nadležnosti već se stvara i haotično stanje u pogledu statusnih prava ove kategorije lica, te, najzad, proizvodi stanje pravne nesigurnosti protivno principu vladavine prava kao jednom od osnovnih principa prema kom funkcionira i država BiH.
  • 9.
    Dalje, podnosilac zahtjeva je u prilog svojim tvrdnjama izričito ukazao i na pojedina zakonska rješenja iz osporenog zakona.
  • 10.
    Podnosilac zahtjeva smatra da rješenjem iz člana 1. osporenog zakona prema kom se ovim zakonom "uređuju uvjeti, način i postupak za ostvarivanje i korištenje prava stečenih na osnovu federalnih zakona i propisa povratnika u entitet RS i DB iz oblasti socijalne zaštite i zaštite porodice sa djecom, branilačko-invalidske zaštite, zdravstvene zaštite i prava iz oblasti poreza na dohodak" očito pokušavaju stvoriti uvjeti za važenje federalnih zakona i propisa na teritoriji RS i DB a što je suprotno ustavnim odredbama o podjeli nadležnosti.
  • 11.
    Podnosilac zahtjeva smatra da se rješenjem iz člana 2. stav 1. osporenog zakona koji definira termin "povratnik" na način da je to "lice koje je ostvarilo ili će ostvariti povratak iz FBiH u entitet RS ili DB, uz obaveznu prijavu mjesta prebivališta u mjesto povratka, bez ograničenja u pogledu datuma prijave prebivališta u mjestu ranijeg prebivališta" uvodi paralelizam u pogledu ostvarivanja već postojećih prava povratničke populacije predviđenih sistemom zaštite važećim na području RS, a čime se, također, ne poštuju ustavne odredbe o podjeli nadležnosti. U prilog navedenom, podnosilac zahtjeva ukazuje da je, prema važećem Zakonu o povratnicima RS, regulirano da "RS uređuje sistem zaštite raseljenih lica, izbjeglica i povratnika, propisuje način i uvjete za utvrđivanje statusa ove kategorije lica i stara se o ostvarivanju njihovih prava".
  • 12.
    Podnosilac zahtjeva ukazuje da se rješenjem iz člana 3. stav 3. osporenog zakona prema kom prava prema ovom zakonu imaju lica koja su "prije stupanja na snagu ovog zakona imala boravište, odnosno prebivalište u FBiH, pod uvjetom da ta prava ne ostvaruju prema propisima RS i DB" stvara realna mogućnost za manipulacije i zloupotrebe u vidu dvostrukog korištenja prava, pravni haos i nesigurnost a što je neprihvatljivo sa aspekta principa pravne sigurnosti. U prilog ovoj tvrdnji ukazano je da, s obzirom na to da je reguliranje prava povratnika nadležnost entiteta, ne postoje jedinstvene evidencije o korištenju prava povratnika, pa da se, u vezi sa ovim članom, postavlja pitanje koji organ bi kontrolirao da li pojedinac koristi odnosna prava na području jednog ili oba entiteta.
  • 13.
    Podnosilac zahtjeva ukazuje da se rješenjem iz člana 4. stav 4. osporenog zakona prema kom se uspostavljaju porezne olakšice za povratnike sa prijavljenim mjestom prebivališta na području RS ili DB u pogledu "dohotka od nesamostalne djelatnosti kod poslodavca na području Federacije" zadire ne samo u odredbe o pravima povratnika već i u privredno-pravne i finansijske propise, koji su ponovo u nadležnosti entiteta. U vezi s tim je ukazano da je ovakvo rješenje, pravno posmatrano, iracionalno, jer je i faktički, a i pravno nemoguće da jedno lice ima prebivalište, tj. da je trajno nastanjeno na području jednog, a da porezne olakšice u vezi sa dohotkom koji stječe ostvaruje na području drugog entiteta.
  • 14.
    Podnosilac zahtjeva ukazuje da su rješenja iz člana 8. stav 2. osporenog zakona kojim je regulirano da povratnici iz FBiH u RS i DB pravo na primarnu i specijalističku konsultativnu zdravstvenu zaštitu mogu ostvarivati u općini posljednjeg prebivališta, odnosno boravišta u FBiH, odnosno po svom izboru u drugoj općini koja im je komunikacijski najbliža mjestu povratka, te iz stava 3. istog člana da "pravo na bolničku zaštitu ostvaruju prema mjestu zadnjeg prebivališta, odnosno boravišta prije povratka u RS ili DB" lišena pravnog rezona, jer ne stimuliraju povratak u smislu olakšavanja života ovoj populaciji, već da kreiraju dodatni teret i troškove življenja u smislu življenja na teritoriji jednog, a liječenja na teritoriji drugog entiteta. U prilog navedenom ukazano je, primjera radi, da bi povratnik u Trebinje, u slučaju bolničkog liječenja, morao da ide u, npr., Bihać ako mu je to posljednje mjesto prebivališta, odnosno boravišta u FBiH prije povratka, da je nejasno da li bi, u slučaju da povratniku bude pružena zdravstvena zaštita u bilo kom vidu u RS, za Fond zdravstvenog osiguranja FBiH, odnosno kantona nastala obaveza refundiranja sredstava, te, najzad, da je nejasno na koji način bi sve ovo uopće bilo moguće s obzirom na to da je propisima RS regulirano da povratnici ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu na isti način kao i ostatak stanovništva na području RS.
  • 15.
    Najzad, podnosilac zahtjeva, prema njegovom mišljenju, kao najočitiji primjer povrede ustavnih odredaba o podjeli nadležnosti ukazuje na član 16. osporenog zakona kojim je određeno da nadzor nad njegovom primjenom vrše pojedinačno pobrojana federalna ministarstva u okviru svojih nadležnosti, odnosno da inspekcijski nadzor vrše federalne resorne inspekcije. Ovakva rješenja, prema tvrdnjama podnosioca zahtjeva, stanovništvo RS stavljaju pod nadzor institucija drugog entiteta za šta ne postoji pravni osnov u Ustavu BiH, a čime se vrijeđaju ustavne odredbe o podjeli nadležnosti. U prilog navedenom ukazano je i da, primjera radi, ukoliko bi neko lice odlučilo da koristi prava na zdravstvenu zaštitu u oba entiteta, ne postoji mogućnost nadzora ili kažnjavanja od bilo kog entiteta, već je, naprotiv, data mogućnost frauduloznog ponašanja u smislu dvostrukog korištenja prava iz iste oblasti, čime bi se ova lica dovela u nezakonit i pravno neprihvatljiv povlašteni položaj.
  • 16.
    Podnosilac zahtjeva posebno naglašava da je Ustavom BiH utvrđeno da se ustavno uređenje BiH temelji na garantiranju i zaštiti ljudskih prava i sloboda u skladu sa međunarodnim standardima, a jedan od tih standarda je i pojam povratnika, te obavezi teritorijalno nadležne vlasti u odnosu na mjesto povratka da mu osigura prava garantirana međunarodnim normama na način utvrđen Ustavom. S obzirom na to da je za neometano funkcioniranje sistema zaštite osnovnih ljudskih prava povratničke populacije predviđeno reguliranje njihovog statusa od entiteta na čiju teritoriju su se vratili, podnosilac zahtjeva smatra da je nedopustivo prekoračenje podjele nadležnosti ustanovljene članom III/2.c) i III/3.b) Ustava BiH, na način kako je to učinio federalni zakonodavac, koji je, izlazeći materijalnopravno iz okvira svoje nadležnosti, donio osporeni zakon, te tako neosnovano i neustavno ušao u oblast ličnih prava povratnika u RS koja je u njenoj potpunoj nadležnosti.
  • 17.
    Podnosilac zahtjeva, dalje, ukazuje da se osporenim zakonom određena pitanja iz oblasti zaštite povratnika u RS i DB prenose na nivo institucija drugog entiteta, dok se na pitanja koja se tiču konstituiranja drugih obaveza u odnosu na ovu populaciju imaju primjenjivati zakonski propisi RS i DB. Na ovaj način, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, ne samo da se derogiraju odredbe Ustava BiH o podjeli nadležnosti već se i na pravno neprihvatljiv način zadire u nadležnost organa vlasti u RS. S tim u vezi je ukazano i da se ostvarivanje prava iz ličnog statusa pojedinca u svim državama veže za mjesto prebivališta bez obzira na to da li se prethodno i sadašnje mjesto prebivališta mogu razlikovati u rješenjima u pogledu vršenja statusnih prava pojedinca. Dalje, ukazano je da zakonodavstvo RS ne sadrži niti jednu odredbu kojom bi povratnici bili dovedeni u diskriminatorski položaj u odnosu na ostatak populacije, pa da je "navodna briga" federalnog zakonodavca da na ovaj način "stimulira povratak u RS i DB" politička improvizacija kojoj nema mjesta u pravnom poretku BiH.
  • 18.
    Najzad, u prilog svojim navodima, podnosilac zahtjeva je ukazao na stav Evropskog suda u predmetu Carson i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, prema kom su sistemi penzijskih i socijalnih beneficija neodvojivo vezani za mjesto življenja, odnosno prebivališta pojedinca, te da su lična prava primarno regulirana tako da "udovolje životnim potrebama pojedinca u odnosu na njihovo mjesto življenja" i "u skladu sa životnim standardom okruženja". Prema njegovom mišljenju, osporenim zakonom u potpunosti se potiru navedeni principi iz presude Evropskog suda, čije poštivanje je, svakako, jedan od standarda međunarodno priznatih ljudskih prava i sloboda u smislu člana II/4. Ustava BiH, koje u cjelini mora poštivati i sam Ustavni sud.
  • 19.
    Podnosilac zahtjeva je zatražio da osporeni zakon u cijelosti bude proglašen neustavnim i stavljen van snage.
  • 20.
    Najzad, podnosilac zahtjeva je zatražio i donošenje privremene mjere zabrane primjene osporenog zakona do okončanja postupka ocjene ustavnosti a zbog nesagledivih posljedica koje bi mogla izazvati i njegova privremena primjena.

b) Odgovor na zahtjev

  • 21.
    Predstavnički dom u Izjašnjenju na predmet broj U 13/14 obavijestio je Ustavni sud da ekspertna grupa Ustavne komisije ovog doma, nakon provedenih konsultacija, smatra da postoji valjan ustavni osnov za donošenje osporenog zakona, da će Ustavna komisija, kao nadležni organ za ovu problematiku, održati sjednicu u punom sastavu (članovi Komisije iz poslaničkog i ekspertskog sastava) u što kraćem roku, te usvojiti konačan stav koji će biti obavezujući za ovaj Dom pred Ustavnim sudom, da će opunomoćenici, koje Dom odredi za zastupanje u ovom predmetu, iznijeti u pisanoj i usmenoj formi konačan stav o ovom predmetu, kao i da će ovi stavovi biti blagovremeno dostavljeni prije zakazivanja prve rasprave u ovom predmetu.
  • 22.
    Dom naroda je u odgovoru na zahtjev najprije ukazao da je neosnovan zahtjev za donošenje privremene mjere s obzirom na to da se navodi o "nesagledivim posljedicama" bez navođenja i u čemu se one sastoje, prema njegovom mišljenju, ne mogu prihvatiti kao razlozi u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Također, ukazano je i da će RS od primjene osporenog zakona imati samo koristi, te, najzad, da bi usvajanjem zahtjeva za donošenje privremene mjere i de iure i de facto štetu imali samo povratnici, kao najranjivija kategorija, jer bi bili onemogućeni u ostvarivanju stečenih prava.
  • 23.
    Dalje, kao neosnovano je ocijenjeno pozivanje na član III/2.c) Ustava BiH, jer osporeni zakon nije u suprotnosti sa navedenom ustavnom odredbom. U prilog ovom stavu ukazano je da je osporeni zakon u potpunosti kompatibilan sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, te da je njime ispoštovan član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, ukazano je da je navedenom odredbom garantirano pravo svakog fizičkog i pravnog lica na neometano uživanje imovine, a da se pod imovinom podrazumijevaju i novčane naknade za invalidnost iz oblasti socijalne zaštite (invalidna lica, civilne žrtve rata), kao i iz oblasti branilačko-invalidske zaštite. Najzad, ukazano je da, u skladu sa članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
  • 24.
    Kao neosnovano je ocijenjeno i osporavanje definicije povratnika i pozivanje na zakon koji se nalazi u parlamentarnoj proceduri. U vezi s tim je ukazano da je definicija povratnika u osporenom zakonu data tako da obuhvata i lica koja su ostvarila pravo na povratak i lica koja će to pravo ostvariti bez ograničenja u pogledu datuma prijave mjesta prebivališta, čime je eliminirana diskriminacija u pogledu vremena povratka, što je u skladu sa evropskim standardima.
  • 25.
    Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja da se osporenim zakonom "zadire u nadležnost" entiteta RS. U vezi s tim je ukazano da je pravo na naknadu po osnovu invalidnosti osnovno ljudsko pravo uspostavljeno u svim demokratskim društvima i da prati korisnika bez obzira na mjesto prebivališta, odnosno da je to pravo iz člana 1. Protokola broj 1, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Stoga, lica koja ostvare to pravo prema propisima FBiH nastavljaju da ga koriste i nakon dobrovoljnog povratka u RS.
  • 26.
    Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja da se osporenim zakonom pokušavaju stvoriti uvjeti za važenje zakona FBiH na teritoriji RS. U vezi s tim je ukazano da su prava iz oblasti socijalne, invalidske i branilačko-invalidske zaštite vezana isključivo za status korisnika prava. Naime, djeca ratnih vojnih invalida, poginulih i demobiliziranih boraca Armije RBiH i HVO-a ne mogu koristiti pravo na stipendiranje, pravo na besplatne udžbenike, oslobađanje od plaćanja školarine upravo zbog statusa njihovih roditelja. Prema mišljenju Doma naroda, ovdje se konkretno radi o diskriminirajućim propisima RS, a Evropskom konvencijom je zabranjen svaki vid diskriminacije. Najzad, ukazano je da su sva prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite u entitetu RS osigurana isključivo za pripadnike Vojske RS.
  • 27.
    Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja o mogućem uvođenju paralelizma u pogledu već postojećih prava povratničke populacije, te dvostrukog korištenja istih prava. U vezi s tim je ukazano na član 11. osporenog zakona kojim je zabranjeno korištenje istih prava prema propisima RS. Također, ukazano je i da općine oba entiteta vode evidencije o korisnicima prava i da će razmjenjivati podatke u skladu sa principom pružanja pravne pomoći i saradnje.
  • 28.
    Dalje, ukazano je da je nejasno zbog čega se osporava pravo povratnika na korištenje zdravstvene zaštite u FBiH a kako je određeno članom 8. osporenog zakona, odnosno u obimu i na način kako su to pravo ostvarivali i prije dobrovoljnog povratka. U vezi s tim je ukazano da se institucije entiteta RS, u nemogućnosti da ostvare adekvatnu zdravstvenu zaštitu, obraćaju institucijama izvan zemlje, odnosno da se nerijetko lica sa prostora istočne Bosne upućuju na dodatne preglede i pretrage u ustanove u Republici Srbiji. Prema mišljenju Doma naroda, ovakvo postupanje je protivno Aneksu VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno ne postoji prostor za ovakvo postupanje posebno prema povratnicima, a naročito starim i iznemoglim, kojim je bliže i lakše ostvariti to pravo na području FBiH, čiji klinički centri posjeduju sve resurse za pružanje adekvatne zdravstvene zaštite. Najzad, ukazano je da je upućivanje povratnika u drugu državu suprotno obavezi iz Sporazuma o izbjeglim i raseljenim licima prema kojoj će strane omogućiti izbjeglicama i raseljenim licima siguran povratak bez, pored ostalog, rizika od uznemiravanja, a da se upućivanjem u drugu državu radi ostvarivanja zdravstvene zaštite povratnici upravo izlažu riziku od uznemiravanja.
  • 29.
    Kao neosnovane su ocijenjene i tvrdnje u vezi sa zakonskim rješenjem iz člana 16. osporenog zakona prema kom je nadzor nad njegovom primjenom povjeren organima FBiH. U vezi s tim je ukazano da je intencija ovog člana da se vrši nadzor nad radom organa i ustanova na području FBiH koji vode postupke i odlučuju o pravima iz člana 1. osporenog zakona. Također, ukazano je i da osporeni zakon ide u korist građana RS i entiteta RS, pa da poslanici Narodne skupštine ne treba da "se brinu" o ličnim pravima povratnika koji su "navodno ugroženi" donošenjem osporenog zakona. Najzad, ukazano je i da osporeni zakon ne opterećuje budžet entiteta RS, već donosi olakšanje, jer FBiH preuzima obaveze za ona lica koja bi, inače, bila u pravno neriješenom statusu.
  • 30.
    Dom naroda je u prilog tvrdnji da je osporeni zakon u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom istakao da je osnovni princip ovog zakona da se prava ostvaruju na osnovu zahtjeva stranke, tj. prema slobodnom izboru i opredjeljenju. U tom smislu je ocijenjeno neosnovano ukazivanje podnosioca zahtjeva na presudu Evropskog suda, koja se pritom odnosi na konkretan slučaj i koja ne može djelovati erga omnes, te, najzad, da bi preuzimanje pravnih i finansijskih obaveza od RS u vezi sa pravima iz osporenog zakona bio pozitivan čin da se zaštite stečena prava povratnika u RS.
  • 31.
    Također, ukazano je i da se institucije i ustanove u RS koje pružaju zaštitu pri ostvarivanju prava koja su garantirana osporenim zakonom ne pridržavaju obaveze o proporcionalnoj zastupljenosti zaposlenika po etničkoj pripadnosti. Zbog toga, prema mišljenju Doma naroda, ne postoji afirmativna akcija da se otvori prostor u kom bi, u komunikaciji sa povratnicima, u ime ovih institucija razgovarala lica koja dolaze iz povratničke populacije, shodno čemu ne mogu imati povjerenje zajednice. U vezi s tim je ukazano da postoji veći broj lica koja su direktno pogođena stradanjima i ratnim zločinima, koja nisu izgradila dovoljno povjerenja preme institucijama i ustanovama u lokalnoj zajednici u koju su se vratila nakon rata, odnosno da oni faktički ne ostvaruju svoja prava u lokalnoj zajednici. Zbog toga, postoji opravdan razlog da im se osigura pristup alternativnim izvorima institucionalne zašite, odnosno pristup institucijama u koje imaju povjerenje, a što, kako iz prakse proizlazi, jesu institucije i ustanove u FBiH i njenim kantonima.
  • 32.
    Najzad, ukazano je da se osporenim zakonom daje potpuniji doprinos realizaciji Aneksa VII, kojim su strane potpisnice potvrdile svoju opredijeljenost i poštivanje prava izbjeglih i raseljenih lica i povratnika.
  • 33.
    Dom naroda je uz odgovor na zahtjev dostavio i obrazloženje Prijedloga osporenog zakona koje je sačinila Vlada FBiH, a u kom je, u dijelu I Ustavni osnov, navedeno: "Za donošenje ovog zakona ne postoji izričit ustavni osnov, ali bi kao isti mogla poslužiti odredba članka IV.A.20 (1) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je predviđeno da je Parlament Federacije, pored ostalih ovlaštenja, nadležan za donošenje zakona o obavljanju dužnosti federalne vlasti. Budući da se predmetnim zakonom uređuju uvjeti, način i postupak ostvarivanja i korištenja prava stečenih na osnovu federalnih zakona i drugih propisa povratnika u entitet Republika Srpska i Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (...) iz oblasti socijalne brige i brige porodica sa djecom, branilačko-invalidske brige, zdravstvene brige i prava iz oblasti poreza, a što spada u obavljanje dužnosti federalne vlasti, navedena ustavna odredba, prema našem mišljenju, predstavlja ustavni osnov za njegovo donošenje."
  • 34.
    Dalje, uz odgovor je predočeno i Mišljenje o Nacrtu osporenog zakona koje je izdalo Federalno ministarstvo raseljenih lica i izbjeglica, a u kom je, pored ostalog, naveden već citirani stav o ustavnom osnovu za donošenje ovog zakona, te je izražen stav o pojedinim rješenjima koja su zastupljena u osporenom zakonu.
  • 35.
    Najzad, Dom naroda je uz odgovor na zahtjev predočio i Izjašnjenje Radne grupe na Mišljenje Ureda Vlade Federacije BiH za zakonodavstvo i usklađenost sa propisima Evropske unije o Nacrtu osporenog zakona, a iz kog, pored ostalog, proizlazi da je razmotreno mišljenje Ureda, te da je prihvaćeno "da se ugradi u obrazloženju zakona ustavni osnov (...)".
  • 36.
    U dopuni odgovora od 19. juna 2014. godine Dom naroda je dostavio Izjašnjenje na zahtjev Federalnog ministarstva raseljenih lica i izbjeglica. U Izjašnjenju su izneseni identični navodi kao i u odgovoru na zahtjev koji je dostavio Dom naroda, a koji su dopunjeni u dijelovima kako slijedi.
  • 37.
    Tako je, u pogledu neosnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, a u prilog tvrdnji da bi na taj način jedinu štetu pretrpjeli upravo povratnici, ukazano na Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata ("Službeni glasnik RS" broj 24/10) koji u članu 35. izričito propisuje da lice koje je steklo određeno pravo kao civilna žrtva rata ili član porodice civilne žrtve rata po propisima FBiH ili neke druge države u okruženju nema pravo da podnese zahtjev za priznavanje prava po ovom zakonu. S obzirom na ovu odredbu, kao i niz drugih administrativnih prepreka sa kojim se susreću povratnici i vremenskih ograničenja koja su uspostavljena čl. 35. do 38. navedenog zakona, povratnicima je kao građanima RS, kako je navedeno, uskraćeno jednako pravo na zaštitu, čime su diskriminirani u ostvarivanju svojih prava. Također, ukazano je da se radi o pravima višestruko obespravljenih, traumatiziranih građana, da su udruženja civilnih žrtava rata institucijama oba entiteta, te domaćim i međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava u više navrata upućivala zahtjeve da se prevaziđu problemi koji nastaju činjenicom da povratnik povratkom gubi pravo u entitetu FBiH, a u entitetu RS nema pravo da podnese zahtjev da bi to pravo ostvario. Pritom posebno je ukazano na žrtve ratnog silovanja, seksualnog zlostavljanja i torture koje, prema propisima u RS, moraju imati najmanje 60% oštećenja da bi ostvarile naknadu iako ova vrsta traume ne mora da izazove oštećenja organizma, odnosno da u FBiH žrtve ratnog silovanja ostvaruju pravo na materijalnu zaštitu na osnovu dokaza da su to iskustvo preživjele, a ne na temelju oštećenja organizma. Također, ukazano je i da se Komitet UN protiv torture u svojim izvještajima i preporukama uvijek bavi pitanjem položaja civilnih žrtava rata, posebno žrtava ratnog silovanja i torture, insistirajući na ažurnijem rješavanju pitanja s kojim se ova populacija suočava, kao i da ne postoji jedinstven osnov za podršku i zaštitu ove grupe građana, pa da entitet FBiH smatra opravdanim, u okviru zakonskih raspoloživih mogućnosti, pružiti podršku posebno žrtvama ratnog silovanja koje bi trebale da ostvaruju pravo u mjestu ili pred licima koja su povezana sa tim teškim iskustvima.
  • 38.
    Dalje, u prilog neosnovanosti tvrdnji u vezi sa rješenjima iz osporenog zakona koja se tiču zdravstvene zaštite, te nadzora nad provođenjem ovog zakona (član 16), ukazano je i da se prava iz ovog zakona ostvaruju isključivo po zahtjevu stranke i da stranka svojom voljom i dobrovoljno odlučuje da li želi koristiti prava u skladu sa osporenim zakonom. Također, ukazano je da je uređenje pitanja poreznih olakšica po osnovu plaća u nadležnosti entiteta na čijoj teritoriji lice ostvaruje dohodak. Najzad, u prilog zaključku da je osporeni zakon u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, ukazano je da se pod pojmom imovina, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, podrazumijevaju i novčane naknade za invalidnost iz oblasti socijalne zaštite i branilačko-invalidske zaštite, odnosno da, prema članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države na toj teritoriji ima slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

IV. Relevantni propisi

  • 39.
    Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Član I
Bosna i Hercegovina

(...)

  • 2.
    Demokratska načela

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

  • 3.
    Sastav

Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (u daljem tekstu "entiteti").

Član II
Ljudska prava i osnovne slobode

(...)

  • 5.
    Izbjeglice i raseljena lica

Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu s Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom, koje su date pod prisilom, ništave su.

  • 6.
    Implementacija

Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.

Član III
Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta

  • 1.
    Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine

Sljedeća pitanja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine:

(...)

  • f)
    Politika i regulisanje pitanja imigracije, izbjeglica i azila.

(...)

  • 3.
    Pravni poredak i nadležnosti institucija
    • a)
      Sve vladine funkcije i ovlaštenja koja nisu ovim Ustavom izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima.
    • b)
      Entiteti i sve njihove administativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, (...) kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. (...)
  • 40.
    Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma za mir – Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima u relevantnom dijelu glasi:

Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska ("Strane") dogovorile su se o sljedećem:

Član I: Prava izbjeglica i raseljenih osoba

(...)

Strane će preduzeti sve potrebne korake za sprečavanje aktivnosti, unutar svoje teritorije, koje bi ugrozile ili spriječile siguran i dobrovoljan povratak izbjeglica i raseljenih osoba.(...)

(...)

Izbor odredišta ovisit će o pojedincu ili porodici, te se mora sačuvati načelo jedinstva porodice. Strane se neće miješati u izbor odredišta povratnika, niti ih smiju prisiliti da ostanu ili krenu u situaciji ozbiljne opasnosti ili nesigurnosti, ili u područja gdje nedostaje osnovna infrastruktura neophodna za nastavak normalnog života. (...)

Član II: Stvaranje pogodnih uslova za povratak

Strane se obavezuju stvoriti na svojim teritorijama političke, privredne i socijalne uslove pogodne za dobrovoljni povratak i skladnu reintegraciju izbjeglica i raseljenih osoba, bez davanja prednosti nekoj određenoj grupi. (...)

  • 41.
    Zakon o izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine i raseljenim osobama u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 23/99, 21/03 i 33/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se utvrđuje sticanje i prestanak statusa izbjeglice iz Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: izbjeglice iz BiH) i raseljene osobe u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: raseljena osoba), povratnika, prava izbjeglice iz BiH, raseljene osobe, povratnika; način ostvarivanja njihovih prava i sredstva za podršku u ostvarivanju uslova za povratak izbjeglice iz BiH i raseljenje osobe kao i druga pitanja koja se odnose na izbjeglicu iz BiH, raseljenu osobu i povratnika.

Član 2.

Izbjeglica iz BiH, raseljena osoba i povratnik pored prava koja im pripadaju na osnovu ovog zakona i zakona entiteta, uživat ce ista prava i slobode garantovane međunarodnim propisima i zakonima BiH i entiteta kao i drugi građani i neće biti diskriminisani od uživanja bilo kojeg prava po bilo kojoj osnovi.

Član 8.

Povratnik je izbjeglica iz BiH ili raseljena osoba koja je nadležnom organu izrazila volju za povratak u ranija prebivalista i koja je u procesu tog povratka, kao i izbjeglica iz BiH i raseljena osoba koja se vratila u svoje ranije prebivalište.

Status i prestanak statusa povratnika sticu se na osnovu ovog zakona a po postupku propisanom zakonima entiteta.

Povratniku prestaje status protekom roka od šest mjeseci, računajući od dana kada se ponovo nastanio u svoje ranije prebivalište, odnosno trajno nastanio u drugo mjesto prebivališta u BiH.

Član 12.

Izborom drugog mjesta prebivališta od strane izbjeglica iz BiH i raseljenih osoba, neće se ograničiti pravo na povratak izbjeglica iz BiH i raseljenih osoba koja su odlučila da se vrate u ranija prebivališta.

Član 19.

Izbjeglica iz BiH i raseljena osoba svoja prava utvrđena u III poglavlju ovog zakona ostvarivaće pod uslovima i postupku utvrđenim propisima donesenim na osnovu Aneksa 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH.

  • 42.
    Zakon o raseljenim licima i povratnicima u Federaciji Bosne i Hercegovine i izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 15/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se: osnovna prava i obaveze raseljenih lica i povratnika, sticanje i prestanak statusa, njihov povratak u prebivalište iz kojih su raseljeni (u daljnjem tekstu: prebivalište), način vođenja evidencija o tim licima, osiguravanje sredstava za povratak i ostvarenje drugih prava, kao i druga pitanja u vezi sa pravima i obavezama ovih lica na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).

Član 2.

Pitanja u vezi sa raseljenim licima, povratnicima u Federaciji i izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine uređuju se u skladu sa Zakonom o izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine i raseljenim licima u Bosni i Hercegovini ("Služeni glasnik BiH", br. 23/99, 21/03 i 33/03), ovim Zakonom i propisima kantona.

Član 5.

Povratnik je izbjeglica iz Bosne i Hercegovine ili raseljeno lice koje je nadležnom organu izrazilo volju za povratak u ranije prebivalište i koje je u procesu tog povratka, kao i izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i raseljeno lice koje se vratilo u svoje ranije prebivalište.

Povratnici to prestaju biti istekom roka od šest mjeseci, računajući od dana kada su se ponovo nastanili u svoje ranije prebivalište - adresa prebivališta.

Povratnikom, u smislu ovog Zakona, ne smatra se lice koje se nastanilo u drugo mjesto prebivališta unutar Bosne i Hercegovine.

Član 41.

Nadzor nad provođenjem ovog zakona i propisa donesenih za njegovo provođenje vrše Federalno ministarstvo i kantonalni organ, svako u okviru svoje nadležnosti.

  • 43.
    Zakon o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicama u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik RS" br. 42/05 i 52/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prava raseljenih lica, izbjeglica i povratnika u Republici Srpskoj (u daljem tekstu: RS), izbjeglica iz Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: izbjeglice iz BiH), utvrđivanje i prestanak statusa raseljenih lica i povratnika, resocijalizacija i povratak ovih lica, organi i organizacije za provođenje zakona, način finansiranja i osiguravanje sredstava za ostvarivanje ovih prava i druga pitanja od značaja za zaštitu tih lica u RS.

Član 2....

Povratnik, u smislu ovog zakona, je državljanin BiH, koji se kao izbjeglica iz inostranstva, odnosno raseljeno lice u BiH, vratio na teritoriju RS u svoje ranije prebivalište, kao i raseljeno lice koje je nadležnom organu izrazilo volju za povratak i u procesu je povratka.

(...)

Član 3.

Republika Srpska uređuje sistem zaštite raseljenih lica, izbjeglica i povratnika, propisuje način i uslove za utvrđivanje statusa ove kategorije lica i stara se o ostvarivanju njihovih prava u skladu sa Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine kao i drugim međunarodnim dokumentima iz oblasti humanitarnog prava i obezbjeđuje punu pravnu zaštitu ovih lica u skladu sa Aneksom VI i VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Okvirni sporazum).

Član 10.

Povratniku prestaje status, protekom roka od šest mjeseci od dana kada mu je nadležni organ izdao potvrdu o povratničkom statusu.

Povratnik, izbjeglice i raseljena lica imaju pravo na zdravstveno osiguranje šest mjeseci po prestanaku statusa, ako to pravo ne može ostvariti po drugom osnovu.

Povratnik ne gubi pravo na obnovu i rekonstrukciju svoje imovine nakon prestanka statusa, kao i pravo učešća u Vladinim programima resocijalizacije raseljenih lica i povratnika.

Član 29.

Nadzor nad primjenom odredbi ovog zakona, koje su u nadležnosti RS, vršiće Ministarstvo

  • 44.
    Zakon o pravima povratnika u prijeratno mjesto prebivališta u entitetu Republika Srpska i Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 35/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.Predmet zakona

Ovim zakonom uređuju se uslovi, načinin i postupak za ostvarivanje i korištenje prava stečenih na temelju federalnih zakona i drugih propisa povratnika u entitet Republika Srpska i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt) iz oblasti socijalne zaštite i zaštite porodice sa djecom, branilačko-invalidske zaštite, zdravstvene zaštite i prava iz oblasti poreza na dohodak.

Član 2.Definicije

(1) Povratnik u smislu ovog zakona je osoba koja je ostvarila ili će ostvariti pravo na povratak iz Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) u entitet Republika Srpska i Brčko Distrikt, uz obaveznu prijavu mjesta prebivališta u mjesto povratka, bez ograničenja u pogledu datuma prijave prebivališta u mjestu prijeratnog prebivališta.

(…)

Član 3.Lica koja mogu ostvariti, odnosno nastaviti koristiti stečena prava

(1) Prava iz ovog zakona mogu ostvariti osobe koje su se dobrovoljno vratile i prijavile prebivalište u mjesto prijeratnog prebivališta u entitetu Republika Srpska ili Brčko Distrikt i koja su imala prebivalište ili boravište u entitetu Federacija, po osnovu statusa raseljene osobe.

(…)

(3) Lica iz stava (1) ovog člana zadržavaju korištenje stečenih prava i ostvaruju prava u skladu sa ovim zakonom ukoliko su prije stupanja na snagu ovog zakona imala boravište, odnosno prebivalište u entitetu Federacija pod uslovom da ta prava ne ostvaruju po propisima Republike Srpske ili Brčko Distrikta.

Član 16.

(1) Nadzor nad primjenom ovog zakona vrše: Federalno ministarstvo raseljenih lica i izbjeglica, Federalno ministarstvo za pitanje boraca i invalida odredbeno-oslobodilačkog rata, Federalno ministarstvo zdravstva, Federalno ministarstvo finansija i Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, svako u okviru svoje nadležnosti.

(2) Inspekcijski nadzor nad primjenom ovog zakona vrše nadležne federalne institucije.

V. Dopustivost

  • 45.
    Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne Hercegovine.
  • 46.
    Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to pitanje:

(…)

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

  • 47.
    Ustavni sud ukazuje da podnosilac zahtjeva, trideset četiri poslanika Narodne skupštine RS, traži ocjenu ustavnosti osporenog zakona koji je usvojio Parlament FBiH, jer smatraju da su na taj način prekršene odredbe Ustava BiH. Osim toga, u konkretnom slučaju radi se o "sporu koji se javlja po ovom ustavu između dva entiteta", koji je pokrenuo ovlašteni podnosilac u smislu već citiranih ustavnih odredaba. Ovaj ustavni spor odnosi se na sukob nadležnosti između dvaju entiteta, konkretno RS i FBiH. U ovom ustavnom sporu entitet RS tvrdi da je entitet FBiH donošenjem osporenog zakona povrijedio nadležnosti entiteta RS koje su mu date Ustavom Bosne i Hercegovine. Također se tvrdi da je entitet FBiH donošenjem osporenog zakona povrijedio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine koje se odnose na podjelu nadležnosti između entiteta, te između entiteta i države, te da je, stoga, osporeni zakon neustavan, odnosno nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 48.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv.

VI. Meritum

  • 49.
    Podnosilac zahtjeva navodi da osporeni zakon nije saglasan sa članom III/2.c) i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 50.
    Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Član III
Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta

(...)

  • 2.
    Nadležnosti entiteta

(...)

  • c)
    Entiteti će ispuniti sve uslove za pravnu sigurnost i zaštitu lica pod svojom jurisdikcijom, održavanjem civilnih ustanova za primjenu pravnih propisa, koje će funkcionisati u skladu sa međunarodno priznatim standardima uz poštovanje međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, iz člana II ovog Ustava, i poduzimanjem ostalih odgovarajućih mjera.
    • 3.
      Pravni poredak i nadležnosti institucija

(...)

  • b)
    Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.
    • 51.
      Ustavni sud smatra da se predmetnim zahtjevom, u suštini, pokreće pitanje da li je Federacija BiH, u skladu sa nadležnostima koje su entitetima dodijeljene Ustavom BiH, mogla donijeti osporeni zakon kojim će urediti pitanja koja se tiču prava i obaveza povratnika u entitet Republika Srpska.
    • 52.
      Ustavni sud ukazuje da su politika i reguliranje pitanja imigracije, izbjeglica i azila, u skladu sa članom III/1.f) Ustava BiH, u nadležnosti institucija BiH.
    • 53.
      S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već usvojio stav da institucije BiH u reguliranju pitanja iz isključive nadležnosti u smislu člana III Ustava BiH moraju poštivati Ustav BiH, posebno odredbe o podjeli nadležnosti između države i njenih administrativno-teritorijalnih jedinica i funkcionalnog kruga djelovanja pojedinih organa, a kako ne bi preuzele nadležnosti koje ne spadaju u državne i time povrijedile princip iz člana I/3. Ustava Bosne i Hercegovine, ili kako ne bi preuzele nadležnosti drugih organa i time povrijedile princip podjele vlasti, kao inherentni element principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 3/08 od 4. oktobra 2008. godine, stav 61, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od navedenog stava ni kad je u pitanju član III Ustava BiH u dijelu kojim je regulirana nadležnost entiteta. U tom smislu ni organi entiteta uspostavljeni za vršenje poslova iz citirane ustavne odredbe ne mogu preuzimati poslove iz nadležnosti države ili drugog entiteta, odnosno preuzimati nadležnosti državnih organa ili organa drugog entiteta. Na ovakav zaključak nesumnjivo upućuje i član III/2.c) Ustava BiH prema kom će entiteti ispuniti sve uvjete za pravnu sigurnost, te član III/3.b) kojim je određeno da će entiteti i sve njihove jedinice u potpunosti poštivati ovaj ustav, te odluke institucija BiH.
    • 54.
      Dalje, Ustavni sud ukazuje da je, shodno članu III/1.f) Ustava BiH, Parlamentarna skupština BiH još 1999. godine donijela Zakon o izbjeglicama iz BiH, raseljenim licima i povratnicima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o povratnicima BiH), te Zakon o imigraciji i azilu.
    • 55.
      Zakon o povratnicima BiH u članu 2, pored ostalog, propisuje da povratnik, osim prava koja mu pripadaju na osnovu ovog zakona i zakona entiteta, uživa ista prava i slobode garantirane međunarodnim propisima i zakonima BiH i entiteta kao i drugi građani i da neće biti diskriminiran u uživanju bilo kog prava prema bilo kom osnovu. Članom 8. definiran je pojam povratnika prema kom je to izbjeglica iz BiH ili raseljeno lice koje je nadležnom organu izrazilo volju za povratak u ranije mjesto prebivališta i koje je u procesu tog povratka, kao i izbjeglica iz BiH i raseljeno lice koje se vratilo u svoje ranije mjesto prebivališta. Istim članom je određeno da se status i prestanak ovog statusa stječu na temelju ovog zakona a po postupku propisanom zakonima entiteta. Također, ovom odredbom je regulirano da status povratnika prestaje protekom roka od šest mjeseci, računajući od dana kada se povratnik nastanio u svoje ranije mjesto prebivališta. Glavom III Zakona regulirana su prava koja se ovim zakonom garantiraju povratnicima (pravo na povratak, pravo na izbor drugog prebivališta, pravo na povrat imovine, pravo na povrat stanarskog prava), te članom 18. prava koja povratnik ima za vrijeme trajanja ovog statusa. Članom 19. Zakona regulirano je da izbjeglice iz BiH i raseljena lica prava utvrđena ovim zakonom ostvaruju pod uvjetima i u postupku utvrđenim propisima donesenim na osnovu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir. Ustavni sud podsjeća da su članom 1. stav 3. Aneksa VII BiH, FBiH i RS preuzele obavezu da preduzmu sve potrebne korake za sprečavanje aktivnosti unutar svojih teritorija kojim bi se ugrozio ili spriječio siguran i dobrovoljan povratak izbjeglica i prognanih, a članom 2. da će stvoriti na svojim teritorijama političke, ekonomske i socijalne uvjete za dobrovoljan povratak i skladnu integraciju bez davanja prednosti nekoj određenoj grupi.
    • 56.
      Ustavni sud primjećuje da iz liste prava koja se garantiraju Zakonom o povratnicima BiH proizlazi da se ona ne odnose na prava iz oblasti kao što su penzijsko osiguranje, zdravstvena zaštita, zaštita civilnih žrtava rata, boračko-invalidska zaštita, oporezivanje dohotka i sl. Ovakvo rješenje je razumljivo kad se ima u vidu da se radi o pitanjima koja su, shodno članu III/3.a) Ustava BiH, u isključivoj nadležnosti entiteta, te dosljedno slijedi princip iz člana I/3. Ustava BiH. Stoga je članom 2. Zakona o povratnicima BiH, pored ostalog, regulirano da, osim prava koja su izričito garantirana ovim zakonom, ova populacija uživa i ista prava i slobode koji se garantiraju i zakonima entiteta svim drugim građanima (misli se na građane koji žive na područjima entiteta). Ovakvo rješenje slijedi i obavezu preuzetu Aneksom VII da će svaka od ugovornih strana na svojoj teritoriji osigurati političke, ekonomske i socijalne uvjete za dobrovoljni povratak.
    • 57.
      Slijedeći navedeno, a u skladu sa ovlaštenjima iz Zakona o povratnicima BiH, oba entiteta su, također, donijela zakone kojim su regulirala ovu oblast na svojoj teritoriji. Pri tome oba entiteta su dosljedno slijedila, pored ostalog, princip sadržan u članu III/2.c) Ustava BiH da će ispuniti sve uvjete za pravnu sigurnost i zaštitu lica pod svojom jurisdikcijom, kao dio nadležnosti entiteta utvrđen ovom odredbom, kao i principe sadržane u članu I/2. i I/3. Ustava BiH. Tako, Zakon o raseljenim licima i povratnicima u Federaciji BiH i izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine u članu 1. određuje: "Ovim zakonom uređuju se: osnovna prava i obaveze raseljenih lica i povratnika, sticanje i prestanak statusa, njihov povratak u prebivalište iz kojih su raseljeni (u daljnjem tekstu: prebivalište), način vođenja evidencija o tim licima, osiguravanje sredstava za povratak i ostvarenje drugih prava, kao i druga pitanja u vezi sa pravima i obavezama ovih lica na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine." Zakon o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicama u Republici Srpskoj u članu 1. regulira: "Ovim zakonom uređuju se prava raseljenih lica, izbjeglica i povratnika u Republici Srpskoj (u daljem tekstu: RS), izbjeglica iz Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: izbjeglice iz BiH), utvrđivanje i prestanak statusa raseljenih lica i povratnika, resocijalizacija i povratak ovih lica, organi i organizacije za provođenje zakona, način finansiranja i osiguravanje sredstava za ostvarivanje ovih prava i druga pitanja od značaja za zaštitu tih lica u RS."
    • 58.
      Ustavni sud ukazuje da iz odredaba kako državnog, tako i entitetskih zakona o povratnicima proizlazi da je stjecanje statusa povratnika na jedinstven način regulirano u svim zakonima, tj. da je to lice koje se vratilo u prijeratno mjesto prebivališta, ili lice koje je izrazilo volju za povratak nadležnom organu i koje je u postupku povratka. Također, na jedinstven način je reguliran i prestanak ovog statusa, tj. protekom šest mjeseci od dana kada se lice nastanilo u svoje ranije prebivalište. To je i razumljivo kad se ima u vidu da su ovakva rješenja ustanovljena Zakonom o povratnicima BiH koji, u smislu člana III/3.b) Ustava BiH, predstavlja odluku institucija BiH, koju entiteti moraju poštivati, te koji je odredio okvir u kom entiteti mogu djelovati. Dalje, u skladu sa ovlaštenjem iz Zakona o povratnicima BiH, oba entiteta su u svojim zakonima uredila postupak za stjecanje i prestanak ovog statusa na svojoj teritoriji. Pritom u uređivanju ovih pitanja Zakon o povratnicima BiH nije dao u nadležnost entitetima da pojam povratnika mogu definirati i u vezi sa ostvarivanjem drugih prava izuzev onih koja su određena ovim zakonom. Na ovakav zaključak nedvosmisleno upućuje član 2. Zakona o povratnicima BiH, kojim je određeno da, izuzev prava određenih ovim zakonom, povratnici uživaju prava koja se garantiraju zakonima entiteta kao i svi drugi građani. Također, navedenim zakonom (Zakon o povratnicima BiH) entitetima nije dato ovlaštenje da mogu svojim zakonima uređivati status i prestanak statusa povratnika na području drugog entiteta, kao ni prava i obaveze ove populacije na području drugog entiteta čak i kad se radi o pitanjima koja su, shodno članu III Ustava BiH, u njihovoj isključivoj nadležnosti.
    • 59.
      Iz osporenog zakona proizlazi da se njime reguliraju uvjeti, način i postupak za ostvarivanje i korištenje prava stečenih na osnovu federalnih zakona i drugih propisa povratnika u entitetu RS iz oblasti socijalne zaštite i zaštite porodica sa djecom, boračko-invalidske zaštite, zdravstvene zaštite i prava iz oblasti poreza na dohodak. Dalje, pojam povratnika podrazumijeva lice koje je ostvarilo ili će ostvariti pravo na povratak iz FBiH u RS uz obaveznu prijavu mjesta prebivališta u mjestu povratka, odnosno mjestu prijeratnog mjesta prebivališta bez ograničenja u pogledu datuma prijave mjesta prebivališta. Osporenim zakonom je određeno i da prava iz ovog zakona mogu ostvarivati lica koja su se dobrovoljno vratila i prijavila prebivalište u RS i koja su imala prijavljeno prebivalište ili boravište u FBiH. Najzad, osporenim zakonom je određeno da ova lica zadržavaju prava koja su stekla, te da ostvaruju prava u skladu sa ovim zakonom ukoliko su prije njegovog stupanja na snagu imala boravište, odnosno prebivalište, u FBiH pod uvjetom da ova prava ne ostvaruju prema propisima RS.
    • 60.
      Dalje, iz osporenog zakona proizlazi da se njime određuje status povratnika licima koja taj status stječu u postupku koji je propisan zakonom entiteta u koji se vraćaju, odnosno licima koja su taj status već jednom stekla prema propisima entiteta u kom su ostvarila pravo na povratak, a koji, shodno zakonima o povratnicima, prestaje u roku od šest mjeseci. Dalje, osporeni zakon regulira status povratnika i za lica koja su u postupku povratka, a koji se, shodno relevantnim odredbama sva tri zakona o povratnicima, ostvaruje na način, pod uvjetima i u postupku propisanim zakonom entiteta u koji se lice vraća. I u jednom i u drugom slučaju kao uvjet je propisana obavezna prijava mjesta prebivališta u mjestu povratka, i to bez ograničenja u pogledu datuma prijave mjesta prebivališta. Najzad, kao uvjet za ostvarivanje utvrđenih prava, pored obavezne prijave mjesta prebivališta u mjestu povratka, propisana je i prethodna prijava mjesta prebivališta, odnosno boravišta u Federaciji BiH.
    • 61.
      Osporenim zakonom Federacija BiH je regulirala pitanja koja su, shodno ustavnoj podjeli nadležnosti iz člana III Ustava BiH, nesporno u nadležnosti entiteta, odnosno radi se o pitanjima u kojim entiteti uživaju široku diskreciju u pogledu izbora mjera koje će primijeniti i kojim će se rukovoditi pri njihovom uređenju. Pritom, a shodno članu I/2. Ustava BiH, ova supremacija se prvenstveno i u pravilu odnosi na teritoriju entiteta, tj. zakoni se primjenjuju na lica, imovinu, događaje nastale na teritoriji odnosnog entiteta.
    • 62.
      Dalje, entiteti su, shodno članu III/2.c) Ustava BiH, nadležni da osiguraju zaštitu lica pod svojom jurisdikcijom a, prema mišljenju Ustavnog suda, povratnici koji se vraćaju u određeni entitet su nesporno pod jurisdikcijom tog entiteta. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporeni zakon kojim se uređuju prava povratnika u RS i DB nije u skladu sa članom III/2.c) Ustava BiH, jer je osporenim zakonom FBiH uredila pitanja u odnosu na lica koja nisu pod njenom jurisdikcijom i time prekršila obavezu da zaštiti pravnu sigurnost koja je inherentan element principa vladavine prava u smislu člana I/2. Ustava BiH. Shodno navedenom, proizlazi da osporeni zakon nije u skladu ni sa članom III/3.b) Ustava BiH, kojim je određeno da će se entiteti i sve njihove administrativne jedinice u potpunosti pridržavati ovog ustava, kao i odluka institucija BiH.
    • 63.
      Ustavni sud ukazuje da je pri usvajanju ovakvog stava imao u vidu i član II/5. Ustava BiH. Navedenom odredbom određeno je da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Shodno Aneksu VII, BiH, FBiH i RS preuzele su obavezu da unutar svojih teritorija zaštite sigurnost, te stvore političke, privredne i socijalne uvjete pogodne za dobrovoljni povratak i skladnu reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica. Imajući u vidu da su politika i pitanje izbjeglica i raseljenih lica, u skladu sa članom III Ustava BiH, u isključivoj nadležnosti države, prije svega, obaveza države je bila da uredi ovo pitanje. U tom smislu donesen je i Zakon o povratnicima BiH, kojim je definirano pravo na povratak (izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje ranije prebivalište), kao i da će se ovo pravo ostvarivati pod uvjetima i u postupku utvrđenim propisima donesenim na osnovu Aneksa VII, te da se status i prestanak statusa povratnika stječu na temelju ovog zakona. Stjecanje i prestanak statusa povratnika Zakon o povratnicima BiH vezuje upravo za ostvarivanje prava na povratak, kao i ostalih prava koja su određena ovim zakonom. Najzad, stjecanje i prestanak ovog statusa ne mogu se propisivati i određivati u svrhu ostvarivanja i drugih prava. U tom smislu članom 2. Zakona o povratnicima BiH je određeno da, izuzev prava određenih ovim zakonom, povratnici uživaju prava garantirana zakonima entiteta ravnopravno kao i svi ostali građani. Ovakvo rješenje očigledno je u skladu i sa obavezom preuzetom Aneksom VII da će BiH, FBiH i RS unutar svojih teritorija, pored sigurnosti, te političkih, privrednih i socijalnih uvjeta za dobrovoljni povratak, omogućiti skladnu reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica.
    • 64.
      U tom smislu ni član II/5. Ustava BiH ne kreira osnov za izuzetnu jurisdikciju na strani FBiH, koja bi mogla opravdati donošenje osporenog zakona.
    • 65.
      Dalje, prema mišljenju Ustavnog suda, ni Predstavnički dom, kao ni Dom naroda u odgovorima na navode podnosioca zahtjeva nisu ponudili niti jedan razlog ili argument koji bi govorio u prilog zaključku da Ustav BiH entitetima, tj. konkretno FBiH, pruža osnov za donošenje osporenog zakona. U tom smislu ne mogu se prihvatiti konstatacije Predstavničkog doma da ekspertna grupa Ustavnopravne komisije ovog doma smatra "da postoji valjan ustavni osnov za donošenje osporenog zakona", odnosno Doma naroda da osporeni zakon ni u jednom dijelu nije u suprotnosti sa članom III/2.c) Ustava BiH. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da i iz predočenog obrazloženja prijedloga za donošenje osporenog zakona proizlazi da ne postoji izričit ustavni osnov za njegovo donošenje. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je na temelju analize postojećeg pravnog okvira kojim su uređena pitanja od značaja za povratnike utvrdio da je povratnik lice koje je pod jurisdikcijom entiteta u koji se vraća. Shodno navedenom, zaključeno je da je osporeni zakon u suprotnosti sa članom III/2.c) Ustava BiH. Pri tome Ustavni sud posebno naglašava da se ograničio isključivo na ispitivanje postojanja nadležnosti u smislu navedene ustavne odredbe, ne upuštajući se u osnovanost, provodivost i opravdanost pojedinih zakonskih rješenja, a na što je, u najvećoj mjeri, ukazano i u zahtjevu za ocjenu ustavnosti osporenog zakona, kao i u odgovorima na zahtjev. Na ovaj način Ustavni sud je slijedio ranije iskazani stav da se zaštitom javnog interesa, i kad on nesporno postoji u najširem smislu te riječi, ne može pravdati donošenje propisa kojim se krše odredbe o podjeli nadležnosti iz Ustava BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 1/11 od 13. jula 2012. godine (Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja) i Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine (Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske), dostupne na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).