USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnoj sjednici, u predmetu broj AP 303/10, rješavajući apelaciju Zijada Bešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 4. jula 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zijada Bešića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 205 od 13. novembra 2009. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od mjesec dana od dana proteka roka iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Zijad Bešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške kojega zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 22. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 205 od 13. novembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-000 964 od 16. maja 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te Republike Srpske i Opštine Gradiška (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene), kao učesnika u postupku, zatraženo je 29. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Od Osnovnog suda i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, odsjek Gradiška (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je 4. juna 2014. godine zatražena dostava Rješenja Ministarstva broj 05-050-11-1813 od 21. juna 2002. godine i Odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 644-191-171 od 9. septembra 1999. godine.
- 4.Vrhovni sud je dostavio odgovor 15. oktobra 2010. godine, Okružni sud 13. oktobra 2010. godine, a tužene 22. oktobra 2010. godine, dok Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. Osnovni sud i Ministarstvo su tražene dokaze dostavili Ustavnom sudu 6. i 9. juna 2014. godine.
- 5.Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 11. marta 2011. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih radi naknade štete. Svoj tužbeni zahtjev je temeljio na tvrdnji da je vlasnik kuće sagrađene na k.č. broj 257/2 i upisane u p.l. broj 284 k.o. Bok Jankovac u Gradišci (u daljnjem tekstu: sporna kuća). Također je naveo da su 14. jula 1992. su kuću minirali nepoznati izvršitelji i da su iz tog razloga tužene odgovorne za njemu pričinjenu štetu. Apelant je u tužbi također naveo da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 9. septembra 1999. godine potvrđeno da je on savjesni posjednik tih nekretnina i da na osnovu te odluke stupa u njihov posjed. Budući da se apelant nalazi u izbjeglištvu i da nije u mogućnosti da se vrati u posjed imovine tužbom je tražio da se tužene obavežu da mu naknade štetu na ime miniranja kuće i pokretnih stvari koje su se nalazile u njoj.
- 8.Presudom Osnovnog suda u Gradišci broj P-117/03 od 1. februara 2005. godine obavezane su tužene da apelantu na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 108.466,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. februara 2005. godine kao dana presuđenja pa do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 4.000,00 KM. Odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant vlasnik te kuće, što je potvrđeno i odlukom CRPC-a. Također je utvrđeno da je izgradnja kuće dovršena tokom 1991. godine kada se apelant u nju uselio s članovima svoje porodice, te da je ta kuća bila jedna od boljih kuća u tom kraju. Sud je istakao da je apelant, koji je saslušan u svojstvu parnične stranke, naveo da je bio u kući zajedno sa svojom familijom 1992. godine kad je kuća minirana i da su zbog tog događaja pretrpjeli strah zbog čega su kada su izbjegli u Dansku išli na terapije. Zatim, Osnovni sud je utvrdio da su 14. jula 1992. godine kuću minirali nepoznati počinioci. Općinski sud je također utvrdio da su prilikom miniranja na kući nastala znatna oštećenja, te da je visina štete utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Trajka Šiljakovića u ukupnom iznosu od 108.466,87 KM.
- 9.Osnovni sud je dalje istakao da se prema odredbi člana 388. ZOO zastarijevanje prekida tužbom i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, obezbjeđivanja ili ostvarivanja potraživanja. Po apelantovom zahtjevu CRPC (Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica) je 1999. godine donijela odluku, što nam govori da je apelant pred nadležnim organom preduzeo radnju s tačno određenim ciljem da ostvari, odnosno utvrdi svoja potraživanja. Osim toga navedenom odlukom je utvrđeno da je apelant savjestan posjednik označenih nekretnina na osnovu koje i stupa u njihov posjed. Stoga, kako od vremena pokrenutog postupka pred Komisijom do vremena kada je apelant podnio tužbu sudu nije proteklo potrebno vrijeme za zastarjelost potraživanja, na koje upućuju odredbe člana 376. ZOO, slijedi da potraživanje nije ni zastarjelo, jer je u smislu člana 388. ZOO ono prekinuto preduzimanjem apelantove radnje, odnosno njegovim podnošenjem zahtjeva za povrat nekretnina. Konačno je Osnovni sud istakao da je apelantov tužbeni zahtjev djelimično osnovan i da su tužene dužne apelantu nadoknaditi štetu jer je u vrijeme štetnog događaja odredba člana 180. ZOO bila na snazi.
- 10.Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-000 964 od 16. maja 2008. godine žalba tuženih je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužene solidarno isplate iznos od 108.466,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 500,00 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Osnovnog suda, te istakao da se suština žalbenih navoda tuženih svodi na tvrdnje da je potraživanje zastarjelo zbog proteka objektivnog roka kao i da tužene nisu odgovorne za nanesenu štetu jer nije utvrđeno da je šteta nastala kao posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tuženih u smislu čl. 170. i 172. ZOO. Zatim, Okružni sud je citirao odredbu člana 180. stav 1. ZOO, te je istakao da je prema navedenoj zakonskoj odredbi država odgovarala fizičkom licu i za štetu na imovini, nastalu zbog akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, u situaciji u kojoj su njeni organi bili dužni da je spriječe. S tim u vezi Okružni sud je, prihvatajući kao pravilno činjenično utvrđenje prvostepenog suda, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan zbog toga što tužene nisu pasivno legitimirane za naknadu nanesene štete jer, je po mišljenju Okružnog suda, za štetu koju je apelant pretrpio bi mogla biti odgovorna samo država Bosna i Hercegovina koja je u vrijeme nastanka štete po međunarodnom pravu bila priznata kao država. Zatim, Okružni sud je istakao da je apelantovo potraživanje zastarjelo prema odredbi člana 376. stav 2. ZOO s obzirom da je šteta koju je pretrpio nastala 14. jula 1992. godine, a tužba je podnesena sudu 27. marta 2003. godine, odnosno po proteku objektivnog roka od pet godina od 19. juna 1996. godine kao dana do kada zastarjelost nije tekla zbog rata i neposredne ratne opasnosti. Navedeno je da je zbog pasivnog držanja apelant izgubio sudsku zaštitu svoga prava, odnosno da je zbog zastarjelosti potraživanja prestalo apelantovo pravo da traži naknadu štete. Također, Okružni sud je ukazao da se u smislu odredbe člana 388. ZOO "zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja". S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da se odlukom CRPC-a iz 1999. godine donesenom po apelantovom zahtjevu za povrat u posjed predmetnih nekretnina, ne prekida zastarijevanje potraživanja naknade štete, budući da apelantov zahtjev za vraćanje u posjed nekretnina nije usmjeren na utvrđivanje, osiguravanje ili ostvarivanje tražbine (naknade štete).
- 11.Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-001 205 od 13. novembra 2009. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su prema utvrđenom činjeničnom stanju apelantovu kuću minirala 14. jula 1992. godine nepoznata lica, te da je prilikom miniranja na kući nastala znatna šteta. Zatim, Vrhovni sud je istakao da je u vrijeme miniranja apelantove kuće, dakle 14. jula 1992. godine, bio na snazi ZOO koji se primjenjivao kao propis Republike Srpske. Također, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 180. stav 1. navedenog ZOO propisano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica, zbog akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Vrhovni sud je dalje obrazložio da prvotužena nije imala svojstvo društveno-političke zajednice u vrijeme nastanka sporne štete, budući da je članom I stav 3. Ustava Bosne i Hercegovine ona definirana kao jedan od dva entiteta iz kojih se sastoji država Bosna i Hercegovina, te da zbog toga po mišljenju Vrhovnog suda za štetu nije ni mogla biti odgovorna. Također, Vrhovni sud je istakao da, iako je u vrijeme štetnog događaja drugotužena bila društveno-politička zajednica, ni ona nije odgovorna za štetu. Naime, Vrhovni sud smatra da zbog ratnih uvjeta drugotužena nije bila u mogućnosti da spriječi nastanak štete. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da kod tuženih ne postoji odgovornost za štetu koju je apelant pretrpio miniranjem kuće 1992. godine. U vezi s ostalim apelantovim revizijskim prigovorima Vrhovni sud je između ostalog naveo da s obzirom da tužbeni zahtjev nije osnovan, bilo je nepotrebno razmatranje revizionih navoda kojim se tvrdi da apelantovo potraživanje nije zastarjelo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6. i 9. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju navoda o kršenju navedenih prava apelant je hronološki naveo tok postupka pred redovnim sudovima, ističući da je u konkretnom slučaju pred Osnovnim sudom jasno dokazano da je ta kuća, koja je njegovo vlasništvo, 12. jula 1992. godine u potpunosti urušena miniranjem, što je između ostalog dokazano i zapisnikom o uviđaju koji su sastavili istog dana na licu mjesta dežurni sudija i inspektor policijske stanice Gradiška (koji je apelant dostavio uz apelaciju). Budući da je porodična kuća minirana, kako je dalje apelant naveo, jasno je da mu pripada pravo na naknadu štete na ime uništene imovine. Zatim apelant smatra da je zastaru potraživanja po osnovu naknade štete za uništenu imovinu prekinuo podnošenjem zahtjeva Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) koja je donijela Odluku broj 644-191-1/1 od 9. septembra 1999. godine, a kojom je potvrđeno da je bio 1. aprila 1992. godine savjestan posjednik tih nekretnina. Također, apelant smatra da je zastaru prekinuo i podnošenjem zahtjeva za povrat imovine Ministarstvu koje mu je svojim rješenjem vratilo u posjed uništenu porodičnu kuću i ostalu imovinu u njegovom vlasništvu. Pored toga, apelant je naveo da je i podnio tužbu 27. marta 2003. godine, znači u roku od pet godina. Zatim, apelant je istakao da je obraćajući se navedenim organima prekinuo zastaru jer je preduzimao radnje u vezi s ostvarivanjem svojih prava po osnovu naknade štete za urušenu imovinu. Stoga, apelant smatra da tužbeni zahtjev radi naknade štete koji je postavljen u tužbi od 27. marta 2003. godine nije, a kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud, zastarjelo potraživanje. Dalje, apelant je istakao da je drugostepeni sud zauzeo pogrešno stanovište, koje je prihvatio i Vrhovni sud, da ne postoji odgovornost tuženih za štetu nastalu miniranjem njegove kuće. Naime, apelant je istakao da se njegova porodična kuća nalazi na teritoriji Republike Srpske, koja je bila Ustavom definirana kao entitet u sastavu države Bosne i Hercegovine u vrijeme kada je miniranjem pričinjena šteta na njegovoj kući, i imala je svoju vojsku, policiju i svoje zakone.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Vrhovni i Okružni sud su u svojim odgovorima osporili apelacione navode ističući da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, o čemu su dati razlozi u obrazloženjima presuda kod kojih u cijelosti ostaju, a kojim po mišljenju sudova nisu prekršena apelantova ustavna prava.
- 14.Osnovni sud se u odgovoru na apelaciju nije izjašnjavao o apelacionim navodima, već je predložio da Ustavni sud donese odluku u skladu s Pravilima Suda.
- 15.Tužene su također osporile navode apelacije kao neosnovane, ističući da su presude Vrhovnog i Okružnog suda zasnovane na zakonu, te da njima nisu povrijeđena apelantova navedena prava.
V. Relevantni propisi
- 16.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 180. stav 1.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo
(1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361. stav 1.
Kad zastarijevanje počinje teći
(1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete
(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 383.
Nesavladive prepreke
Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.
Član 388.
Podizanje tužbe
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
Član 392. stav 1.
Rok zastare u slučaju prekida
(1) Nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
- 17.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 17/93) u relevantnom dijelu glasi:
Član 28.
U članu 180. st. 1. i 3. riječi: "društveno-politička zajednica" zamjenjuju se riječju: "država".
- 18.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 3/96) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93), član 180. briše se.
- 19.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09 u tekstu koji je važio u vrijeme odlučenja) relevantne odredbe glase:
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
- 4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
Član 366.
Ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari) smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su preduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu preduzeli.
- 20.Aneks 7 Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u relevantnom dijelu glasi:
Član I stav 1.
Zaštita
- 1)Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak lica koja su napustila njihovu teritoriju, uključujući i ona koja su dobila privremenu zaštitu trećih zemalja.
Član VII
Osnivanje Komisije
Strane ovim osnivaju nezavisnu Komisiju za raseljena lica i izbjeglice (Komisiju). Komisija će imati sjedište u Sarajevu i može imati prema potrebi, urede na drugim lokacijama.
Član VIII
Saradnja
Strane će sarađivati sa Komisijom, te poštovati i provoditi njene odluke bez odgađanja i u dobroj vjeri, zajedno s relevantnim međunarodnim i nevladinim organizacijama koje su nadležne za povratak i reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica.
Član XI
Mandat
Komisija će zaprimati i odlučivati o zahtjevima za nekretnine u Bosni i Hercegovini kad imovina nije bila dobrovoljno prodana ili na drugi način prenesena nakon 1. aprila 1992. godine i kada podnosilac zahtijeva nije u posjedu te imovine. Zahtjevi se mogu postavljati za vraćanje imovine ili umjesto vraćanja za pravednu naknadu.
Član XII st. 1. i 7.
Postupak pred Komisijom
- 1)Nakon primanja zahtjeva Komisija će odrediti zakonitog vlasnika imovine za koju je postavljen zahtjev, kao i vrijednost te imovine. (...)
- 7)Odluke Komisije su konačne, a bilo koja isprava o vlasništvu, donacije, hipoteke i drugi pravni instrumenti koje načini ili dodijeli Komisija priznat će se kao zakoniti u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Član XV
Pravila i propisi
Komisija će donijeti pravila i propise u skladu s ovim sporazumom, nužne za provođenje funkcija koje iz njega proizlaze. Pri stvaranju ovih pravila i propisa Komisija će uzeti u obzir domaće zakone o pravu vlasništva. Strane će sarađivati s Komisijom, te poštovati i provoditi njene odluke bez odgađanja i u dobroj vjeri, zajedno s relevantnim međunarodnim i nevladinim organizacijama koje su nadležne za povratak i reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica.
- 21.Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03, 49/09 i 1/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti koji je napustio nepokretnost ima pravo na vraćanje te nepokretnosti sa svim pravima koja je imao do 30. aprila 1991. godine, odnosno do momenta napuštanja nepokretnosti.
Član 10.
Zahtjev iz člana 9. Zakona vlasnik, posjednik, odnosno korisnik napuštenih nepokretnosti podnosi nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u opštini na čijoj se teritoriji nalazi nepokretnost.
- 22.Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (Službeni glasnik RS" br. 31/99 i 52/02) u relevantnom dijelu glasi:
Republika Srpska
Član 1.
Ovim zakonom reguliše se povratom u posjed na teritoriji Republike Srpske,upravno izvršenje Odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), koja je uspostavljena na osnovu Aneksa. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.
Izvršenje odluka Komisije provodi se upravnim putem na zahtjev lica iz člana 4. stav 1. ili 2. (tražilac izvršenja).
Upravni organ nadležan za imovinsko-pravne poslove u opštini u kojoj se nalazi imovina izvršava odluke Komisije koje se odnose na nekretnine u svojini građana, odnosno stanove na kojim postoji stanarsko pravo, po zahtjevu
Upravni organ nadležan za imovinsko-pravne poslove u opštini u kojoj se nalazi imovina izvršava odluke Komisije koje se odnose na nekretnine u svojini građana, odnosno stanove na kojim postoji stanarsko pravo, po zahtjevu
- 23.Zakon o unutrašnjim poslovima ("Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini" broj 4/92 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 27/93) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Služba Javne bezbjednosti vrši upravne, stručne i druge poslove i zadatke koji se odnose, naročito na: neposrednu zaštitu ustavnog uređenja od nasilnog ugrožavanja i promjena i ugrožavanja bezbjednosti zemlje; zaštitu života i lične bezbjednosti građana; sprječavanje i otkrivanje krivičnih djela, pronalaženje i hvatanje počinioca krivičnih djela; održavanje javnog reda i mira; obezbjeđenje određenih ličnosti i objekata; kriminalističko-tehnička vještačenja; bezbjednost saobraćaja na putevima i određene poslove i zadatke bezbjednosti u drugim oblastima saobraćaja; kontrolu prelaženja državne granice; boravak i kretanje stranaca; putne isprave za prelazak državne granice; nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije; protivpožarnu zaštitu; promet i uskladištenje opasnih materija; pružanje pomoći radi otklanjanja posljedica u slučaju opće opasnosti prouzrokovane elementarnim nepogodama i epidemijama.
VI. Dopustivost
- 24.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 25.U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 26.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 205 od 13. novembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelant je primio 8. decembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 20. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 27.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 28.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 6. i 9. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 29.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu
- 30.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
- 30.
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 31.U konkretnom slučaju apelant je pokrenuo postupak pred sudom radi naknade štete koja mu je prouzrokovana na njegovoj porodičnoj kući za vrijeme ratnih dejstava. Ustavni sud podsjeća da se u toku postupka pred redovnim sudovima pitanje naknade materijalne štete nastale na kući zbog miniranja u toku ratnih dejstava, za koju je nesporno utvrđeno da se radi o apelantovoj imovini, postavila dva sporna pitanja i to pitanje zastare potraživanja i pitanje nedostatka pasivne legitimacije (oba prigovora je istakao pravni zastupnik tuženih u odgovoru na tužbu i u toku postupka), o kojima redovni sudovi nisu imali jedinstven stav. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da je Osnovni sud ocijenio neosnovanim istaknute prigovore, usvajajući apelantov tužbeni zahtjev u pogledu visine naknade štete, te obavezao tužene kao pasivno legitimirane strane u postupku, na isplatu te naknade. U vezi s prigovorom zastare potraživanja Osnovni sud je obrazložio da je rok za potraživanje naknade, prema odredbi člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a (objektivni i subjektivni) počeo teći 19. juna 1996. godine, kada su ukinuti ratno stanje i neposredna ratna opasnost, te da je taj rok u naredne tri godine prekinut, jer je apelant u periodu od 1999. godine do podizanja tužbe, podnošenjem zahtjeva Komisiji CRPC-a i donošenjem Odluke te Komisije od 9. septembra 1999. godine, te podnošenjem zahtjeva Ministarstvu za povrat predmetne kuće i donošenjem rješenja Ministarstva od 21. juna 2002. godine preduzimao radnje koje su dovele do prekida zastarijevanja u smislu odredbe člana 388. ZOO-a. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da je apelant, postupajući na navedeni način, pred nadležnim organima preduzeo radnje s ciljem utvrđivanja, obezbjeđivanja ili ostvarivanja svoga potraživanja, prema odredbi člana 388. ZOO-a. Naime, Osnovni sud je zaključio da su postupci pred CRPC-om i pred nadležnim Ministarstvom za povrat nekretnina, imali procesno-pravni značaj koji je doveo do prekida zastarijevanja, u smislu odredbe člana 388. ZOO.
- 32.Ustavni sud dalje zapaža da su o pitanju zastarjelosti potraživanja u konkretnom slučaju Okružni sud i Vrhovni sud zauzeli drugačiji stav. Naime, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Okružni sud na temelju činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, za koje je ocijenio da je pravilno i potpuno utvrđeno, zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo o zastari, te je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud prihvatio stav prvostepenog suda da je zastarni rok za potraživanje (objektivni i subjektivni) počeo teći 20. juna 1996. godine, ali nije prihvatio stav prvostepenog suda da su radnje koje je apelant preduzimao tokom 1999. godine radi vraćanja u posjed nekretnina pa do podnošenja tužbe mogle uticati na prekid zastarijevanja u smislu člana 388. ZOO-a jer smatra da zahtjev tužioca (apelanta) za vraćanje u posjed predmetnih nekretnina nije usmjeren na utvrđivanje, osiguravanje ili ostvarivanje te tražbine (naknade štete).
- 33.S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan s obrazloženjem da prvotužena nije pasivno legitimirana u ovom postupku, te je s tim u vezi zauzeo stav da je "nepotrebno" razmatranje prigovora zastarjelosti potraživanja.
- 34.Ustavni sud zapaža da je, u vezi s navodima da prvotužena nije pasivno legitimirana u ovom postupku, Vrhovni sud zaključio da prvotužena u vrijeme štetnog događaja nije imala svojstvo društveno-političke zajednice, te da zbog toga za štetu nije ni mogla biti odgovorna. Međutim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio, kako je i konstatirano u obrazloženju osporenih odluka, na tvrdnji da organi tužene ništa nisu preduzeli na pronalaženju izvršilaca, te da su odgovorni za štetu koja je počinjena apelantu. Stoga Ustavni sud ističe da Vrhovni sud, u takvim okolnostima, svoju odluku o neosnovanosti apelantove revizije, a time i postavljenog tužbenog zahtjeva nije mogao obrazlagati činjenicom da prvotužena nije mogla biti odgovorna za štetu koja je nastala apelantu zato što nije imala svojstvo društveno-političke zajednice u vrijeme nastanka sporne štete, odnosno da bi, kako je to obrazložio Vrhovni sud, za naknadu štete odgovorna mogla biti isključivo Bosna i Hercegovina. U kontekstu navedenog Ustavni sud prvenstveno naglašava da nije sporno da Bosna i Hercegovina u smislu člana I/1. Ustava Bosne i Hercegovine nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, ali da ta okolnost nije od značaja za rješavanje konkretne pravne stvari u kojoj je apelant tražio naknadu materijalne štete upravo od prvotužene i drugotužene zbog toga što njihovi organi nisu preduzeli poslove iz svoje nadležnosti. Naime, iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka je evidentno da je povodom miniranja apelantove kuće izvršen uviđaj na licu mjesta i da je sačinjen zapisnik o uviđaju od 12. jula 1992. godine, iz čega proizlazi da je u vrijeme štetnog događaja postojala organizirana vlast na teritoriji današnjeg entiteta Republike Srpske, koja je donosila zakone i druge propise, organizirala rad policije, tužilaštva, sudova i sl. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je Aneksom II/2. na Ustav Bosne i Hercegovine propisano da će svi zakoni, propisi i sudski poslovnici koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostati na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti s Ustavom dok drugačije ne odrede nadležni organi vlasti u Bosni i Hercegovini. Stoga se u takvim okolnostima Vrhovni sud u osporenoj odluci, imajući u vidu sadržaj apelantovog postavljenog tužbenog zahtjeva, nije mogao baviti pitanjem kad je Republika Srpska priznata kao entitet, već pitanjem da li su nadležni organi koji su egzistirali u Republici Srpskoj preduzeli poslove iz svoje nadležnosti u vezi s pronalaženjem počinioca krivičnog djela koji je minirao apelantovu kuću. Također, u pogledu navoda Vrhovnog suda da, iako je u vrijeme štetnog događaja drugotužena postojala kao društveno-politička zajednica ni ona nije odgovorna za nanesenu štetu, jer zbog ratnih uvjeta nije bila u mogućnosti da spriječi štetu, Ustavni sud ukazuje da osim paušalnih navoda Vrhovni sud nije ponudio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio ove svoje tvrdnje.
- 35.S druge strane Ustavni sud smatra, s obzirom da je Vrhovni sud zaključio da je nepotrebno razmatranje apelantovih revizionih navoda o zastari (koje je apelant temeljio na tvrdnji da je obraćanjem CRPC-u i podnošenjem zahtjeva za povrat prekinuo tok zastare), a da su Osnovni sud i Okružni sud o tom pitanju zauzeli suprotna stanovišta, Ustavni sud smatra neophodnim razmotriti i način na koji je u okolnostima konkretnog slučaja Okružni sud, čiju je odluku preispitivao Vrhovni sud, raspravio pitanje zastarjelosti potraživanja.
- 36.U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi razmatrao apelacije koje su pokretale pravno pitanje prekida zastarijevanja u smislu odredbe člana 388. ZOO u kontekstu podnošenja zahtjeva CRPC-u (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 5070/10 od 29. i 30. maja 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu utvrđeno da su apelanti u postupku pred CRPC-om ishodovali konačnu i obavezujuću odluku za sve nadležne organe u BiH, kojom je, prema pravilima CRPC-a, utemeljenim na relevantnim propisima u BiH, utvrđeno da je pravna prednica apelanata 1. aprila 1992. godine bila savjestan posjednik spornih nekretnina. Polazeći od značaja CRPC-a, kao nespornog autoriteta u relevantnom periodu za sporna pitanja u vezi s napuštenom imovinom, čiji je primaran zadatak bio da svojim odlukama omogući povrat imovine izbjeglicama i raseljenim licima na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, koju su zbog ratnih okolnosti napustili, kao u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelanti u okolnostima konkretnog slučaja podnošenjem zahtjeva CRPC-u prekinuli zastarijevanje. Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata bio usmjeren upravo na ove nekretnine i na tuženu Republiku Srpsku, koja je u konačnici bila u obavezi da apelantima vrati imovinu, čime su preduzete relevantne radnje s ciljem utvrđivanja, obazbjeđivanja ili ostvarivanja potraživanja. Dakle, Ustavni sud smatra da su apelanti podnošenjem zahtjeva CRPC-u prekinuli zastarijevanje, u smislu odredbe člana 388. ZOO-a, koje je trajalo sve do 4. marta 1999. godine, kada je CRPC donijela konačnu i obavezujuću odluku, kada je zastarijevanje u smislu odredbe člana 392. stav 1. ZOO-a počelo ponovo teći (poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok zastarijevanja). Prema odredbi člana 361. stav 1. ZOO-a rokovi iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. su ponovo počeli teći 5. marta 1999. godine.
- 37.Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio i da je podnošenje zahtjeva Ministarstvu (20. oktobar 2000. godine) u okolnostima konkretnog slučaja relevantna procesna radnja koja je prema odredbi člana 388. ZOO-a dovela do prekida zastarijevanja, koje je počelo teći 5. marta 1999. godine te da je prekid zastarijevanja trajao sve do 29. augusta 2001. godine kada je Ministarstvo donijelo zaključak, od kada su rokovi ponovo počeli teći 30. augusta 2001. godine, prema odredbi člana 361. ZOO-a. Dakle, imajući u vidu da je tužba Osnovnom sudu podnesena 10. maja 2002. godine, Ustavni sud smatra da je podnesena blagovremeno, u rokovima propisanim odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a.
- 38.Dovodeći u vezu citiranu Odluku AP 5070/10 s činjeničnim stanjem ovog predmeta, Ustavni sud zaključuje da se radi o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju. Naime, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da i u konkretnom slučaju, kao i u citiranoj odluci, nije sporno da je apelant u postupku pred CRPC-om ishodovao konačnu i obavezujuću Odluku broj 644-191-1/1 od 9. septembra 1999. godine kojom je potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik kuće u Gradišci koja je minirana 14. jula 1992. godine, što prema stavu iz citirane odluke AP 5070/10 znači da je apelant i u konkretnom slučaju podnošenjem zahtjeva CRPC-u (iz raspoloživih dokaza nije vidljivo kada je to tačno učinjeno, ali je svakako bilo u okviru roka propisanog članom 376. stav 1. ZOO, koji je počeo teći 20. juna 1996. godine), te podnošenjem zahtjeva nadležnom Ministarstvu za vraćanje u posjed svoje kuće od 22. februara 1999. godine prekinuo zastarijevanje, u smislu odredbe člana 388. ZOO-a. Prihvatajući također principe iz citirane Odluke AP 5070/10 navedeni prekid zastarijevanja u konkretnom slučaju je trajao do 9. septembra 1999. godine kada je CRPC donijela konačnu i obavezujuću odluku, odnosno do 21. juna 2002. godine kada je Ministarstvo donijelo rješenje kojim je apelantu vraćena u posjed sporna kuća i od kada su rokovi ponovo počeli teći 22. juna 2002. godine, prema odredbi člana 361. stav 1. ZOO-a. Dakle, imajući u vidu da je tužba Osnovnom sudu podnesena 27. marta 2003. godine, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju tužba podnesena blagovremeno, u rokovima propisanim odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a.
- 39.S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 5070/10 od 29. i 30. maja 2014. godine u cijelosti mogu primijeniti i na odlučivanje povodom ove apelacije, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
- 40.S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 9. Evropske konvencije, jer su u suštini isti kao i navodi u vezi s povredom prava na imovinu, što je Ustavni sud već ispitao.
VIII. Zaključak
- 41.Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud, ispitujući presudu Okružnog suda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja, zaključio da s obzirom da tužbeni zahtjev nije osnovan, bilo je nepotrebno razmatranje revizionih navoda kojim se tvrdi da apelantovo potraživanje nije zastarjelo, što je za posljedicu imalo nezakonito miješanje u apelantovo pravo na imovinu.
- 42.Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 43.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.