Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 146/11, rješavajući apelaciju Safeta Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Hodžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 003751 09 Gz od 22. novembra 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Safet Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, kojeg zastupa Adil Draganović, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 12. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 003751 09 Gz od 22. novembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda, te učesnika u postupku DOO "Auto Omić" Sanski Most i Jasmina Omića (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 27. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. marta 2014. godine, a tuženi nisu odgovorili.
  • 4.
    Odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 13. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 022-0-P-08-000730 od 11. juna 2009. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi radi raskida ugovora i naknade štete, obavezani su tuženi da apelantu isplate iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. februara 2008. godine do konačne isplate, te da mu naknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, sve u roku od 30 dana. Istom presudom je odbijen kao neosnovan preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva i zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenih iznosa.
  • 7.
    U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi koju je podnio 19. februara 2008. godine naveo da je od prvotuženog, kao pravnog lica koje se bavi komisionom prodajom rabljenih putničkih vozila čiji je vlasnik i direktor drugotuženi, početkom aprila 2005. godine kupio rabljeno putničko motorno vozilo marke "golf 2". U tužbi je, također, navedeno da je predmetno vozilo bilo izloženo za prodaju u prodajnom krugu prvotuženog sa izloženom kupoprodajnom cijenom od 6.000 KM, da je apelant isplatio cijenu i preuzeo vozilo. Apelant je, dalje, istakao da je drugotuženi, kome je dao svoju ličnu kartu, u njegovo ime izvršio prepis predmetnog vozila na apelanta, te po tom osnovu od apelanta naplatio iznos od 500 KM, nakon čega je apelant predmetno vozilo registrirao u PU Ključ na svoje ime i dobio saobraćajnu dozvolu i registarske table. Međutim, navedeno je da je nakon toga Uprava za administraciju PU Ključ poništila registraciju predmetnog vozila i oduzela apelantu saobraćajnu dozvolu i registarske table. Općinski sud je u obrazloženju, dalje, naveo da je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem saobraćajne dozvole koju je izdao Odsjek za administraciju Banja Luka na ime D.M., zahtjeva za registraciju predmetnog vozila na apelantovo ime od 30. maja 2005. godine, zapisnika CJB Banja Luka od 13. septembra 2005. godine, rješenja Odsjeka za administraciju i podršku PU Ključ od 27. oktobra 2005. godine, ugovora od 10. maja 2005. godine između ZRD "Company" d.o.o. i apelanta i druge materijalne dokaze, te da je saslušao parnične stranke i svjedoka P.M.
  • 8.
    Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant u aprilu 2005. godine posredstvom tuženih nabavio predmetno motorno vozilo po cijeni od 6.000 KM, da je navedeni iznos isplatio tuženim, kao i da je nakon preuzimanja vozila od tuženih 30. maja 2005. godine vozilo registrirao na svoje ime. Također je nesporno da je predmetno vozilo prije kupovine bilo u vlasništvu D.M. iz Banje Luke, te da je nakon registracije apelantu oduzeta saobraćajna dozvola i vozilo stavljeno van upotrebe. Navedene činjenice Općinski sud je utvrdio na temelju apelantovog iskaza i pročitanog rješenja PU Ključ od 27. oktobra 2005. godine u kojem je navedeno da se poništavaju registracija predmetnog vozila i saobraćajna dozvola izdata na apelantovo ime zbog toga što je predmetno vozilo ranije registrirano u Banjoj Luci na osnovu falsificirane dokumentacije u vezi s čim je pokrenut prekršajni postupak protiv D.M. Općinski sud je, dalje, naveo da je nesporno da se apelant obratio tuženim zahtjevom da mu isporuče drugo vozilo, ili da mu vrate kupoprodajnu cijenu, a da su se tuženi oglušili na apelantov zahtjev. Apelant je 19. februara 2008. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženih radi raskida ugovora i naknade štete. Općinski sud je, dalje, istakao da je među parničnim strankama sporno to što apelant smatra da je zbog poništenja registracije i oduzimanja saobraćajne dozvole ograničeno njegovo pravo korištenja predmetnog vozila, čime trpi štetu za koju su odgovorni tuženi, jer su mu predali vozilo sa pravnim nedostacima koji su im bili poznati. Apelant je tvrdio da je drugotuženi znao za pravne nedostatke predmetnog vozila zbog čega apelantu nije izdao pismeni ugovor, račun, a ni priznanicu za primljeni novac na ime kupoprodajne cijene, a što je bio dužan da učini kao pravno lice, te da su mu na taj način tuženi prodali vozilo sa falsificiranim dokumentima. Nasuprot tome, tuženi smatraju da nisu odgovorni za štetu nanesenu apelantu, te su naveli da nikada nisu bili u poslovnom odnosu sa apelantom, niti su mu predali predmetno vozilo, jer je apelant zaključio ugovor o prodaji predmetnog vozila sa ZRD "Company" d.o.o. Banja Luka, a drugotuženi je kao zakonski zastupnik prvotuženog samo posredovao u zaključivanju takvog ugovora.
  • 9.
    Općinski sud je naveo da je u toku postupka pročitan kao dokaz ugovor od 10. maja 2005. godine iz kojeg proizlazi da je predmetno vozilo bilo predmet komisione prodaje između ranijeg vlasnika vozila D.M. kao komitenta (i prodavca) i ZRD "Company" d.o.o. Banja Luka kao komisionara, te apelanta kao kupca. Općinski sud je utvrdio da je nesporno da apelant spomenuti ugovor nije potpisao, što je potvrdio drugotuženi u svom iskazu pred sudom, navodeći da je on lično u apelantovo ime potpisao navedeni ugovor i da za to nije imao apelantovo pismeno odobrenje. Općinski sud je ocijenio navedeno priznanje drugotuženog, kao i činjenicu da je drugotuženi predmetni ugovor u apelantovo ime mogao zaključiti samo uz postojanje posebne pismene punomoći (član 813. u vezi sa članom 815. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), te da u toku postupka tuženi nisu dokazali ni postojanje takvog ovlaštenja ranijeg vlasnika D.M. za prodaju predmetnog vozila, niti da su sa apelantom zaključili ugovor o komisionoj prodaji predmetnog vozila shodno članu 771. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je u konkretnom slučaju poklonio vjeru apelantovom iskazu, ocjenjujući da je apelant stupio u obligacionopravni odnos sa tuženima tako što je sa njima zaključio kupoprodajni ugovor, a da je predmet kupoprodaje bilo predmetno vozilo koje je pripadalo trećem licu (stvar sa pravnim nedostatkom). Općinski sud se pozvao na član 508. stav 1. ZOO i naveo da apelantu kao kupcu odgovara prodavac, jer mu je prodao stvar na kojoj je treći imao pravo koje isključuje apelantovo pravo. Općinski sud je zaključio da su u konkretnom slučaju tuženi prodali apelantu vozilo na kojem je treće lice imalo pravo vlasništva, a apelant prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora nije obaviješten o pravu trećeg, jer su se tuženi prikazali kao prodavci predmetnog vozila. Shodno navedenom, Općinski sud je smatrao da je neosnovan prigovor pasivne legitimacije koji su istakli tuženi. Dalje, Općinski sud se pozvao na član 121. stav 2. ZOO i zaključio da, budući da je utvrđeno da su tuženi prodali apelantu predmetno vozilo i da su nadležni policijski organi poništili njegovu registraciju, te oduzeli apelantu saobraćajnu dozvolu i da apelant vozilo ne može dalje registrirati a time ni ostvarivati svoja vlasnička prava, u konkretnom slučaju se radi o odgovornosti tuženih kao prodavaca za pravne nedostatke na vozilu. Općinski sud se, dalje, pozvao na član 509. ZOO i zaključio da su se, budući da je apelant odmah nakon što mu je oduzeta saobraćajna dozvola obavijestio tužene o tim nedostacima i tražio povrat cijene ili drugo vozilo bez nedostataka, a tuženi nisu postupili po apelantovom zahtjevu, time stekli uvjeti za raskid ugovora shodno članu 510. stav 1. ZOO a učinak raskida ugovora se sastoji u tome da svaka strana vrati ono što je primila (član 132. stav 2. ZOO).
  • 10.
    Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 P 003751 09 Gz od 22. novembra 2010. godine žalbu tuženih uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio i obavezao apelanta da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu u roku od 30 dana, računajući od narednog dana od dana dostave navedene presude.
  • 11.
    U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pobijanu presudu donio uz povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnom primjenom materijalnog prava na šta su tuženi u žalbi ukazali zbog čega je, prema mišljenju Kantonalnog suda, žalba tuženih osnovana. Istaknuto je da je članom 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) određeno da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a članom 123. ZPP određeno je da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Dalje je istaknuto da su tuženi u žalbi pravilno ukazali da apelant nije dokazao činjenice na kojima je temeljio tužbeni zahtjev. Naime, poništenje saobraćajne dozvole predstavlja nedostatak zbog kojeg bi kupac mogao ostvariti, između ostalog, povrat kupoprodajne cijene, samo uz uvjet da je prodavac znao za ograničenja javnopravne prirode, ili da, ako je znao da se mogu očekivati, a nije ih kupcu saopćio, dakle, ako je bio nesavjestan prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji (član 514. ZOO). Stoga je apelant bio obavezan da dokaže da su tuženi bili nesavjesni, odnosno da su znali da je dokumentacija o vozilu krivotvorena, ali da to kupcu –apelantu nisu saopćili. Apelant tokom prvostepenog postupka nije dokazao da su tuženi bili nesavjesni, pa pošto nije dokazao činjenice na kojima je temeljen tužbeni zahtjev, to je uz primjenu odredbe člana 514. ZOO, a uvažavajući žalbu tuženih, pobijanu presudu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti. Kantonalni sud je, također, naglasio da se u konkretnom slučaju radi o sporu između apelanta kao kupca i tuženih kao prodavaca, a ne između apelanta i eventualno trećeg lica koje bi imalo pravo vlasništva na predmetnom vozilu, niti je apelant temeljio tužbeni zahtjev na činjenicama da, eventualno, treće lice polaže neko pravo na stvar - vozilo, pa je pogrešno postupio prvostepeni sud kada je usvojio tužbeni zahtjev zbog toga što su tuženi prodali apelantu vozilo na kojem bi treće lice imalo pravo vlasništva.
  • 12.
    Kantonalni sud je naveo da je navedenu presudu donio primjenom odredbe člana 229. stav 1. tač. 1. i 4. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je presuda Kantonalnog suda pravno neodrživa, "jer ne omogućava [apelantu] da uloži pravni lijek kojim bi se ispitala njena pravilnost". Ističe da mu je onemogućeno da se žali protiv presude Kantonalnog suda kojom on nije zadovoljan, jer žalba nije dozvoljena prema ZPP, a ne može se podnijeti niti revizija zbog vrijednosti spora koja je uvjet za reviziju. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud, ako je već uvažio žalbu tuženih, trebalo je da predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje umjesto što je koristio ovlaštenja iz čl. 227. i 229. ZPP. Apelant smatra da je osporena presuda nezakonita, jer je onemogućila da apelant koristi pravni lijek, budući da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu i meritorno odbio apelantov tužbeni zahtjev. Time je došlo i do povrede prava na apelantovu imovinu, jer je apelant onemogućen da pobija pravnim sredstvima takvu odluku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    U odgovoru Kantonalnog suda je navedeno da su navodi iz apelacije paušalni i neprihvatljivi, da taj sud ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 514.

Ograničenje javnopravne prirode

Prodavalac odgovara i za posebna ograničenja javnopravne prirode koja kupcu nisu bila poznata, ako je on za njih znao ili je znao da se mogu očekivati, a nije ih kupcu saopćio.

  • 16.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

1.Žalba protiv presude

  • a)
    Pravo na žalbu

Član 203. stav 1.

1. Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude […].

  • f)
    Odluke drugostepenog suda o žalbi

Član 229. st. 1. i 4.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

  • 1)
    ako je utvrdio da postoji povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. ovog zakona;
  • 4)
    ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 P 003751 09 Gz od 22. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. novembra 2010. godine a apelacija je podnesena 12. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelant je naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 22.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
  • 23.
    Apelant smatra da je osporena odluka nezakonita, jer mu je onemogućeno da protiv takve odluke kojom je nezadovoljan podnese žalbu, zbog čega mu je prekršeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, predmetna apelacija pokreće pitanje zakonitosti osporene odluke i sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava.
  • 24.
    U vezi sa pitanjem koje se odnosi na pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
  • 25.
    Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
  • 26.
    Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku utvrdili da iz činjenica predmeta (koje ni apelant ne osporava) proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o sporu između apelanta kao kupca i tuženih kao prodavaca, odnosno da je apelant stupio u obligacionopravni odnos sa tuženima. Ustavni sud, dalje, zapaža da je u provedenom postupku utvrđeno da je apelant nakon kupovine predmetno vozilo registrirao i dobio saobraćajnu dozvolu da bi naknadno PU Ključ poništila predmetnu saobraćajnu dozvolu, jer je predmetno vozilo prije prodaje apelantu bilo registrirano na osnovu falsificirane dokumentacije. Ustavni sud zapaža da je, ocjenjujući utvrđene činjenice, Kantonalni sud zaključio da poništenje saobraćajne dozvole predstavlja nedostatak zbog kojeg bi kupac mogao ostvariti, između ostalog, povrat kupoprodajne cijene, ali uz uvjet da je prodavac bio nesavjestan, to jeste da je znao za ograničenja javnopravne prirode, ili da je znao da se mogu očekivati a nije ih kupcu saopćio, pozivajući se pri tome na član 514. ZOO. Budući da se savjesnost pretpostavlja, Kantonalni sud je zaključio da je apelant bio obavezan da dokaže da su tuženi bili nesavjesni, a što u provedenom postupku apelant nije učinio, te tako nije dokazao činjenice na kojima je temeljen tužbeni zahtjev. Pored toga, kako dalje zapaža Ustavni sud, Kantonalni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju, a suprotno zaključku prvostepenog suda, ne radi o sporu između apelanta i eventualno trećeg lica koje bi imalo pravo vlasništva na predmetnom vozilu, niti je apelant temeljio tužbeni zahtjev na činjenicama da, eventualno, treće lice polaže neko pravo na predmetno vozilo. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, obrazloženje koje je dao Kantonalni sud za svoju odluku pozivajući se pri tome na relevantne zakonske odredbe, posebno ukazujući na odredbe člana 514. ZOO, te nespornu činjenicu da apelant ni u navodima apelacije ni u priloženim dokumentima nije ponudio bilo kakve dokaze koji bi ukazivali na nesavjesnost tuženih prilikom prodaje vozila, Ustavni sud ne može u obrazloženju osporene odluke Kantonalnog suda pronaći bilo kakvu proizvoljnost, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom. Naime, suština odluke Kantonalnog suda je da apelant tokom postupka nije dokazao da su tuženi bili "nesavjesni prodavci" u smislu odredaba člana 514. ZOO, a takav zaključak navedenog suda apelant nije uspio osporiti relevantnim navodima i dokazima (koji u tom pravcu nisu ni izneseni u apelaciji), te, stoga, Ustavni sud (i) smatra da osporenom odlukom nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.
  • 27.
    U pogledu apelacionih navoda o povredi prava na žalbu, Ustavni sud najprije zapaža da "pravo žalbe višem sudu nije definirano niti se podrazumijeva u članu 6. stav 1. Evropske konvencije". Međutim, ako je žalba omogućena i ako je bila podnesena a sud tog stepena pozvan da "utvrdi" činjenice, prvi stav člana 6. Evropske konvencije je primjenjiv (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, serija A broj 11, str. 14-15).
  • 28.
    Ustavni sud, dalje, zapaža da je pravo žalbe propisano ZPP koja se uvijek može izjaviti višem sudu protiv prvostepene presude (član 203. stav 1). U konkretnom parničnom postupku tuženi koji nisu bili zadovoljni odlukom koristili su pravo žalbe protiv presude Općinskog suda. Odlučujući o žalbi tuženih, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu, jer je utvrdio da je osnovan žalbeni razlog tuženih o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i "da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo" o čemu je dao detaljno obrazloženje, te je odluku donio na osnovu svojih ovlaštenja iz člana 229. stav 1. tač. 1. i 4. ZPP. Na taj način Kantonalni sud je, kao sud druge instance, konačno i meritorno odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu koji više nije imao zakonske mogućnosti da izjavi pravne lijekove protiv takve odluke. Imajući u vidu provedeni konkretni parnični postupak, činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud i zaključak Kantonalnog suda da su ispunjeni uvjeti za postupanje u skladu s njegovim ovlaštenjima iz člana 229. ZPP, Ustavni sud ne smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio procesno pravo.
  • 29.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenom odlukom nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 30.
    Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je drugostepeni sud, odlučujući u žalbenom postupku, postupao u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima, te je za svoju odluku dao detaljno i jasno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.
  • 32.
    Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.