Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4142/09, rješavajući apelaciju Saveza udruženja građana oštećenog sluha i govora BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Saveza udruženja građana oštećenog sluha i govora BiH.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001826 od 17. septembra 2009. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Savez udruženja građana oštećenog sluha i govora (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa ovlašteni radnik Sulejman Čaković, podnio je 29. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001826 od 17. septembra 2009. godine. Apelant je 23. februara 2010. godine dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Slobodanke Milosavljević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 23. jula 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor 30. jula 2010. godine, tužiteljica 4. augusta 2010. godine, a Kantonalni sud 26. augusta 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tužiteljice dostavljeni su apelantu 30. augusta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

  • 6.
    Presudom Osnovnog suda II u Sarajevu broj P-1410/90 od 30. maja 1991. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-879/99 od 14. marta 2000. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i otkazan ugovor o korištenju stana zaključen između RP Sarajevostan i tužiteljice zaključen 1986. godine za stan u ulici Socijalističke revolucije broj 7/1, sada Brčanska (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a tužiteljica je obavezana da se iseli iz predmetnog stana i preda ga vlasniku-apelantu, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 150,00 Yu dinara u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da tužiteljica nakon zaključenja ugovora o korištenju predmetnog stana nije stupila u njegov posjed niti je u stanu ikada stanovala ni ona niti iko od članova njenog porodičnog domaćinstva, već da ga je sve vrijeme izdavala podstanarima a ona živjela u Francuskoj čime su se stekli uvjeti iz člana 47. Zakona o stambenim odnosima za otkaz ugovora o korištenju stana.

Postupak okončan osporenom presudom

  • 7.
    Nakon toga, Presudom Općinskog suda broj P-1948/03-B od 6. januara 2005. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je stekla uvjete za otkup predmetnog stana na kojem ima stanarsko pravo i da je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica na osnovu te presude uknjiži kao vlasnica predmetnog stana u zemljišnim knjigama kod nadležnog suda u Sarajevu s vlasništvom 1/1, te da presuda zamijeni ugovor o otkupu stana uz naknadu troškova postupka a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je 15. oktobra 1985. godine između apelanta i Zavoda za izgradnju grada Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod za izgradnju) zaključen ugovor kojim je apelant prenio na Zavod pravo jednokratnog korištenja predmetnog jednosobnog stana, i da je nakon toga Zavod Rješenjem broj 04-372-MV-1220/84 od 14. aprila 1986. godine predmetni stan dodijelio na korištenje tužiteljici. Utvrđeno je da je tužiteljica sa SIZ-om stanovanja grada Sarajevo 25. aprila 1986. godine zaključila ugovor o korištenju stana ali da je Presudom Osnovnog suda II u Sarajevu broj P-1410/90 od 30. maja 1991. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-879/99 od 14. marta 2000. godine, usvojen apelantov zahtjev za otkaz ugovora o korištenju stana tužiteljici i naloženo da se stan prazan od ljudi i stvari preda vlasniku stana uz obrazloženje da je utvrđeno da tužiteljica nije koristila stan kao nositeljica stanarskog prava u skladu s odredbama člana 47. Zakona o stambenim odnosima. Dalje je navedeno da je tužiteljica podnijela zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, koji je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/5-372-6197/98 od 16. aprila 2002. godine usvojen i punomoćniku tužiteljice stan predat u posjed 18. septembra 2002. godine nakon čega je tužiteljica podnijela zahtjev za njegov otkup, ali po tom zahtjevu nije postupljeno jer je apelant pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.
  • 8.
    Općinski sud je naveo da je predmetnom tužbom tužiteljica tražila da sud utvrdi da je stekla uvjete za zaključivanje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana na kojem je ona nositeljica stanarskog prava, a sve zbog toga što apelant nije u zakonskom roku postupio po njenom zahtjevu za otkup stana. Dalje, Općinski sud je istakao da je članom 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu. Zakon o prodaji) propisano ko ima pravo na kupovinu stana, iz čega proizlazi da nesporno svaki nositelj stanarskog prava može istaknuti zahtjev za kupovinu stana u pismenom obliku prodavcu, a prodavac ga je dužan prodati. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je u postupku pred tim sudom na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi nesporno utvrđeno da tužiteljica nije nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, a što proizlazi iz činjenice da joj je pravosnažnim sudskim odlukama otkazano stanarsko pravo i zbog čega nije aktivno legitimirana za podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana, pa je Općinski sud odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev.
  • 9.
    Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj Gž-700/05 od 7. maja 2008. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud nakon razmatranja spisa, pobijane presude i žalbenih navoda utvrdio da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo i da pri tom nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani tužiteljicini žalbeni navodi u kojima se poziva na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), jer je članom 2. u vezi s članom 1. tog zakona propisano da su ništavi sudski akti kojima je nositelju stanarskog prava prestalo to pravo na osnovu zakona, uredbi i propisa koji uređuju pitanje napuštenih stanova. Naime, navedeno je da je u konkretnom slučaju tužiteljici pravosnažnom presudom prestalo stanarsko pravo na osnovu člana 47. Zakona o stambenim odnosima otkazom ugovora o korištenju stana zbog nekorištenja stana, konkretnije zbog izdavanja stana podstanarima, što je potpuno nevezano za ratna dešavanja na području BiH. Stoga, prema obrazloženju Kantonalnog suda, presude kojima je tužiteljici stanarsko pravo prestalo nisu ništave te da se, s tim u vezi, tužiteljica ne može smatrati nositeljicom stanarskog prava na predmetnom stanu, pa je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da tužiteljica u smislu odredbe člana 7. Zakona o prodaji stanova nema zakonom propisane uvjete za otkup tog stana. Također je navedeno da u odnosu na dopunu žalbe koju je tužiteljica podnijela, taj sud nalazi da okolnosti pod kojima je tužiteljica stekla stanarsko pravo na tom stanu nisu bitne za rješavanje konkretne pravne stvari, posebno ako se uzme u obzir okolnost da tužiteljica u dopuni žalbe kao drugotuženog navodi Zavod za izgradnju smatrajući da je taj zavod u obavezi da joj obezbijedi drugi stan jer Zavod za izgradnju, kako navodi Kantonalni sud, nije bio stranka u konkretnom postupku niti se postupak vodio radi ispunjenja neke ugovorne obaveze Zavoda za izgradnju prema tužiteljici. Zbog svega navedenog Kantonalni sud je odbio tužiteljicinu žalbu kao neosnovanu.
  • 10.
    Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-08-001826 od 17. septembra 2009. godine reviziju djelimično uvažio, obje nižestepene presude preinačio tako da je utvrdio da je tužiteljica stekla uvjete za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo između apelanta kao vlasnika stana i prodavca stana s jedne strane i tužiteljice kao nositeljice stanarskog prava i kupca s druge strane čiji je predmet stan broj 57 u ulici Brčanska broj 7 u Sarajevu, prvi sprat, površine 39 m². U preostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude je navedeno da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi cenzus od 10.000,00 KM, ali da je Vrhovni sud našao da je, prema odredbama člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, odlučivanje o ovom predmetu od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima pa je dopustio reviziju. Dalje, navedeno je da je revizija djelimično osnovana jer je nesporno da je prvostepena presuda Osnovnog suda II Sarajevo broj P-1410/90 od 30. maja 1991. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 14. marta 2000. godine a kojima je usvojen zahtjev za otkaz ugovora o korištenju stana, donesena u spornom periodu od 30. aprila 1991. godine do 7. februara 1998. godine pa se po članu 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima smatra ništavom. Vrhovni sud je naveo da od uticaja na konkretnu pravnu stvar nije činjenica da je tužiteljici predat u posjed predmetni stan zbog čega je pokrenut upravni spor čiji daljnji tok također nema utjecaja na konkretan predmet. Osim toga, navedeno je da samim sticanjem prava na zaključenje ugovora o kupoprodaji stana po ovoj presudi, tužiteljica ne može steći pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu prije nego što stranke utvrde cijenu kao bitan element ugovora, a što tek predstoji i zbog čega je u odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zahtjev da predmetna presuda zamjenjuje ugovor o otkupu stana, reviziju trebalo odbiti.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je u toku postupka brojnom dokumentacijom dokazao da tužiteljica nikada nije živjela u spornom stanu, ali da je neusaglašenost sudske prakse dovela do dijametralno suprotnih odluka Vrhovnog suda, što je suprotno obavezi sudova da grade sudsku praksu koja će biti osnova za postupanje sudova u FBiH, jer je nesporno da odluke kojima je tužiteljica izgubila stanarsko pravo nisu ništave. Kao dokaz ovome apelant navodi da je okončan i upravni spor koji je vođen po apelantovoj tužbi protiv akata upravnih organa kojima je tužiteljici sporni stan vraćen u posjed i da je Vrhovni sud povodom žalbe koju je apelant podnio, donio Presudu broj Už-177/05 od 19. marta 2009. godine, koja je sasvim suprotna pobijanoj apelaciji. a kojom je potvrđeno da se tužiteljici ne može vratiti sporni stan u posjed jer predmetne presude kojima joj je otkazan ugovor o korištenju stanarskog prava ne mogu biti ništave budući da se tužiteljica ne smatra izbjeglim i raseljenim licem u smislu odredbi Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je presuda tog suda donesena u skladu sa zakonima i Ustavom FBiH i jer u postupku nije bilo kršenja prava na koja apelant neosnovano ukazuje.
  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga iznesenih u svojoj presudi.
  • 14.
    U odgovoru na apelaciju tužiteljica navodi da je apelacija u potpunosti neosnovana i da je Vrhovni sud pravilno postupio kada je usvojio njenu reviziju i dopustio joj otkup predmetnog stana.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 1.

Primjena Zakona o napuštenim stanovima („Službeni list R BiH“ br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95), Uredbe o korištenju napuštenih stanova („Narodni list HZHB“ broj 3/95) i propisa donesenih prema tim propisima, kao i drugih propisa koji uređuju pitanje napuštenih stanova donesenih u periodu između 30. aprila 1991. godine i stupanja na snagu ovog zakona, a koji su primjenjivani na teritoriji FBiH (u daljnjem tekstu: Federacija) prestaju danom stupanja na snagu ovog zakona.

Član 2. stav 1.

  • 1.
    Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo oglašavaju se ništavim.

Član 3. st.1. i 2.

Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuju se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.

  • 16.
    U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SR Bosne i Hercegovine“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, „Službeni list RBiH“ broj 2/93 i „Službene novine FBiH“ br. 1/98 i 19/99) relevantna odredba glasi:

Član 47.

Otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inozemstvu, izuzev:(…)

Smatrat će se da je nositelj stanarskog prava prestao neprestano da koristi stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan kao i kada cio stan koristi lice koje nije član porodičnog domaćinstva.

  • 17.
    U Zakonu o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 3.

Odredbe stava 1. tačke 7. člana 47 primjenjuju se samo na nositelje stanarskog prava kojima je dat otkaz ugovora o korištenju stana a koji imaju pravo da se vrate svojim domovima prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.

Član 4.

Iza člana 83. Zakona dodaje se novi član 83a. koji glasi:

Nositelju stanarskog prava ne može se otkazati ugovor o korištenju stana prema ovom zakonu ako se okolnosti koje su osnova za otkaz ugovora pojave u periodu dok je nositelj stanarskog prava bio odsutan iz stana u svojstvu izbjeglice ili raseljenog lica prema Aneksu VII Općeg okvirnog ugovora za mir u BiH.

Sve pravosnažne sudske odluke donesene u postupcima iz stava 1. ovog člana po kojima je nositelju stanarskog prava otkazan ugovor o korištenju stana u periodu od 30. aprila 1991. godine dana stupanja na snagu ovog zakona, ništavne su.

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001826 od 17. septembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. novembra 2009. godine a apelacija je podnesena 29. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 24.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

  • 25.
    U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije presudu od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
  • 26.
    Osnovno pitanje koje se u konkretnom slučaju postavlja jeste da li je predmetni stan napušten zbog ratnih okolnosti, odnosno da li je zbog tih razloga tužiteljica bila lišena predmetnog stana i dosljedno tome da li je u okolnostima konkretnog slučaja Vrhovni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelimično uvažio reviziju tužiteljice i utvrdio da je tužiteljica stekla uvjete za zaključenje ugovora o kupoprodaji toga stana. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz dokaza u spisima jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju usvojen apelantov zahtjev za otkaz ugovora o korištenju stana tužiteljice koji je zaključen 1986. godine zbog toga što tužiteljica, shodno odredbama člana 47. Zakona o stambenim odnosima, predmetni stan nije nikako koristila već ga je od zaključenja ugovora pa nadalje izdavala podstanarima a ona živjela i radila u Francuskoj. Ustavni sud primjećuje da su, s tim u vezi, Kantonalni i Općinski sud utvrdili da tužiteljica nije stekla uvjete za otkup spornog stana jer je izgubila stanarsko pravo nevezano za ratne sukobe u BiH, ali da je Vrhovni sud njihove presude preinačio tako da je utvrdio da je tužiteljica stekla uvjete za otkup spornog stana jer su, shodno odredbama člana 2. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona, presude kojim joj je prestalo stanarsko pravo ništave pošto su donesene u periodu nakon 30. aprila 1991. godine.
  • 27.
    U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je cilj donošenja Zakona o prestanku primjene bilo vraćanje na stanje koje je bilo 30. aprila 1991. godine u pogledu stečenih stanarskih prava i da Ustav ne zahtijeva doslovno tumačenje zakona, nego teleološko-ciljno tumačenje, kako bi zakon bio dosljedan svojoj svrsi, tj. „ratio legis“. Usprkos činjenici da su odredbe člana 3. tog zakona općenite, jasno je da nije bila namjera da se Zakon primjenjuje na lica koja su napustila stanove u okolnostima u kakvim je tužiteljica u konkretnom slučaju napustila predmetni stan (dobrovoljno kretanje stanovništva), nego da se Zakon primjenjuje na lica koja su, zbog ratnih okolnosti, bila dovedena u položaj izbjeglice ili raseljenog lica. Pogrešno razumijevanje navedenog zakona i njegova striktna primjena na svaki slučaj mogu dovesti do nepravičnosti. Navedeno potvrđuju i odredbe člana 3. stav 3. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima prema kojima se, između ostalog, osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
  • 28.
    Ustavni sud, također, podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje, i to u predmetu AP 645/04 (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda broj AP 645/04 od 2. decembra 2005. godine objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), s aspekta propisa koji se primjenjuju na teritoriji Republike Srpske a koji su suštinski identični propisima Federacije (koji su primijenjeni u konkretnom slučaju), u kojem je, u postupku koji se odnosio na otkaz ugovora o korištenju stana, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je zaključio da „je Vrhovni sud prilikom odlučivanja propustio i nije uzeo u obzir činjenicu koju su utvrdili redovni sudovi, da tužena nije bila lišena stana usljed ratnih okolnosti, nego je predmetni stan napustila potpuno nevezano za ratni sukob pa Ustavni sud ocjenjuje da zakonske odredbe na koje se pozvao Vrhovni sud u konkretnom slučaju nisu mogle biti primijenjene, te da konkretna primjena ne uključuje, odnosno pogrešno primjenjuje pozitivno materijalno pravo, što predstavlja povredu principa pravičnog suđenja.“
  • 29.
    Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je odredbama člana 2. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona po osnovu kojih je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude propisano da se ništavim smatraju svi sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u članu 1. stav 1. tog zakona. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je navedenim članom 1. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona propisano da danom stupanja na snagu tog zakona prestaje primjena Zakona o napuštenim stanovima, Uredbe o korištenju napuštenih stanova i propisa donesenih prema tim propisima, kao i drugih propisa koji uređuju pitanje napuštenih stanova donesenih u periodu između 30. aprila 1991. godine i stupanja na snagu ovog zakona, koji su primjenjivani na teritoriji FBiH, iz čega nedvojbeno proizlazi da se navedene odredbe člana 1. stav 1. i člana 2. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona isključivo odnose na stanove koji su napušteni u toku ratnih dešavanja u BiH.
  • 30.
    S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je u postupku koji je prethodio konkretnom, tužiteljici pravomoćnom presudom donesenom na osnovu člana 47. Zakona o stambenim odnosima otkazan ugovor o korištenju stana (a time i oduzeto stanarsko pravo) nevezano za ratni sukob jer se od dana zaključenja ugovora o korištenju stana nije uselila u sporni stan već je živjela i radila u Francuskoj a sporni stan izdavala podstanarima. Zbog toga se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti odredbe člana 1. stav 1. i člana 2. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona iako je nesporno da je prvostepena odluka o otkazu ugovora o korištenju stana donesena 30. maja 1991. godine a odluka o apelantovoj žalbi u tom postupku donesena 2000. godine. Naime, u postupku otkaza ugovora o korištenju stana utvrđivane činjenice vezane za korištenje spornog stana u periodu od 14. aprila 1986. godine pa do podnošenja apelantove tužbe za otkaz ugovora o korištenju stana (prema predočenoj dokumentaciji apelant je kao vlasnik stana tužbu u predmetu P-1410/90 podnio 25. jula 1989. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može analogno primijeniti stav Ustavnog suda izražen u Odluci AP 645/04, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na citirano obrazloženje Odluke broj AP 645/04 od 2. decembra 2005. godine. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio presude nižestepenih sudova i utvrdio da je tužiteljica stekla uvjete za otkup spornog stana, pogrešno zaključujući da su presude kojima joj je otkazan ugovor o korištenju i oduzeto stanarsko pravo ništave pošto su donesene nakon 30. aprila 1991. godine, pri čemu je u potpunosti zanemario činjenicu da je tužiteljici stanarsko pravo prestalo zbog nekorištenja stana u smislu odredbi člana 47. Zakona o stambenim odnosima a ne zbog ratnih dešavanja u BiH, a ta činjenica je, u okolnostima konkretnog slučaja, bila ključna za pravilnu primjenu materijalnog prava.
  • 31.
    Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 32.
    S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je Vrhovni sud utvrdio da je tužiteljica stekla uvjete za otkup stana na kojem je imala stanarsko pravo i koje joj je prestalo otkazom ugovora o korištenju stana na osnovu člana 47. Zakona o stambenim odnosima, jer se na slučaj kada lice kojem je nakon 30. aprila 1991. godine oduzeto stanarsko pravo zbog nekorištenja stana nevezano za ratna dešavanja u BiH, i koje nije napustilo stan na kojem je imalo stanarsko pravo u vezi sa ratnim sukobom na teritoriji BiH, ne mogu primijeniti zakonske odredbe koje se odnose na napuštene stanove, izbjeglice ili raseljena lica, odnosno lica koja su bila lišena svojih domova zbog ratnih okolnosti.
  • 34.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 35.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.