Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 113/12, rješavajući apelaciju "Urbanističkog zavoda Republike Srpske" a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "Urbanističkog zavoda Republike Srpske" a.d. Banjaluka, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 St 086537 11 Rev od 18. oktobra 2011. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 086537 11 Pž 2 od 30. maja 2011. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda Banjaluka broj 57 0 St 086537 10 St od 21. aprila 2011. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    "Urbanistički zavod Republike Srpske" a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 6. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 St 086537 11 Rev od 18. oktobra 2011. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 086537 11 Pž 2 od 30. maja 2011. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 St 086537 10 St od 21. aprila 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog i Okružnog privrednog suda, kao i od učesnika u postupku Nataše Tepić i dr. apelantovih uposlenika (u daljnjem tekstu: predlagači) zatraženo je 13. januara 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovorio 24. januara 2012. godine, Viši privredni sud 26. januara 2012. godine a Okružni privredni sud 1. februara 2012. godine, dok su predlagači odgovorili 7. februara 2012. godine.
  • 4.
    Ustavni sud je 15. maja 2012. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 113/12 kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere.
  • 5.
    Malo vijeće Ustavnog suda je, na osnovu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine usvojilo apelantov zahtjev za prioritetno rješavanje apelacije.
  • 6.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Višeg privrednog i Okružnog privrednog suda, kao i odgovor predlagača, poslati su apelantu 4. marta 2013. godine.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 086537 10 St od 21. aprila 2011. godine, donesenom u postupku pokrenutom po prijedlogu predlagača (više uposlenika apelanta), otvoren je stečajni postupak nad apelantovom imovinom. Istim rješenjem imenovan je stečajni upravnik, te su pozvani povjerioci da u roku od 30 dana, računajući od isteka dva dana od dana objave oglasa o otvaranju stečajnog postupka u "Službenom glasniku RS", prijave tom sudu svoja potraživanja s priloženim dokazima o osnovanosti potraživanja, kao i dokaz o uplaćenoj taksi na prijavu potraživanja. Navedenim rješenjem također su pozvani povjerioci da u navedenom roku prijave svoja razlučna i izlučna prava, te da u prijavi naznače dio apelantove imovine, kao stečajnog dužnika, na koji se odnosi njihov zahtjev i iznos do kojeg njihova potraživanja po predviđanju neće biti pokrivena tim razlučnim pravom, a izlučnim povjeriocima da u prijavi naznače predmet u imovini na koji se njihov zahtjev odnosi (član 110. st. 5. i 6. Zakona o stečajnom postupku). Dalje je navedenim rješenjem stečajni postupak otvoren 21. aprila 2011. godine u 15:00 sati i tog dana je rješenje objavljeno na oglasnoj tabli tog suda. Također su određeni datumi održavanja ročišta povjerilaca na kojem će biti ispitane prijave potraživanja (ispitno ročište) i ročište na kojem će se na osnovu izvještaja stečajnog upravnika odlučivati o daljnjem toku postupka (izvještajno ročište), te je naloženo registru tog suda i Zemljišnoknjižnom odjeljenju Osnovnog suda u Banjaluci da zabilježbu otvaranja stečajnog postupka upišu u registar, odnosno u zemljišne knjige ukoliko je apelant kao stečajni dužnik vlasnik nekretnina.
  • 9.
    U obrazloženju rješenja Okružnog privrednog suda je navedeno da su predlagači – apelantovi radnici 14. maja 2010. godine podnijeli prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom, te da je Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 086537 10 St od 16. septembra 2010. godine otvoren stečajni postupak nad apelantovom imovinom. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 St 086537 10 Pž od 28. oktobra 2010. godine ukinuto je navedeno prvostepeno rješenje i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku predlagači su 23. decembra 2010. godine podnijeli podnesak kojim su upotpunili navode iz prijedloga od 14. maja 2010. godine, u kojem su između ostalog precizirali iznos koji apelant nije uplatio za period od 1. februara do 30. aprila 2010. godine na ime prava iz radnog odnosa predlagača. Na ročištu za utvrđivanje uslova za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom, koje je održano 4. marta 2011. godine, predlagači su ostali kod prijedloga za otvaranje stečajnog postupka uz navođenje iznosa njihovih potraživanja od apelanta 30. septembra 2010. godine na osnovu neisplaćenih plaća, poreza i doprinosa. Apelant je na navedenom ročištu istakao da su potraživanja predlagača "frizirana", da se ni privremeni stečajni upravnik niti vještak nisu osvrnuli na potraživanja koja apelant ima prema drugim povjeriocima, kao ni na raspoloživa sredstva koja apelant ima na računu u iznosu od 34.850,00 KM. Apelant je, također, prigovorio na izvještaj privremenog stečajnog upravnika jer je matematički nepouzdan, ne sadrži sve podatke o apelantovom ekonomsko-finansijskom stanju i predložio da sud odbaci prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.
  • 10.
    Iako je Okružni privredni sud na ročištu za utvrđivanje uslova za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom od 4. marta 2011. godine donio rješenje da će odluku o otvaranju stečajnog postupka donijeti u zakonskom roku i objavio da je ročište završeno, imajući u vidu odredbe člana 9. stav 5. Zakona o stečajnom postupku, te činjenicu da nisu istražene sve okolnosti koje su od značaja za stečajni postupak, Okružni privredni sud je odredio ponovno ekonomsko vještačenje drugog sudskog vještaka, stavio van snage svoje ranije navedeno rješenje, te zakazao i održao nastavak ročišta za utvrđivanje uslova za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom. Na nastavku ročišta, koje je održano 18. aprila 2011. godine, izvedeni su dokazi ekonomskim vještačenjem dvojice sudskih vještaka, saslušanjem privremenog stečajnog upravnika, te uvidom u materijalne dokaze. U obrazloženju je dalje istaknuto da su vještaci zaključili da je apelant platežno nesposoban, što podrazumijeva i postojanje prijeteće platežne nesposobnosti, te da nije u stanju izvršavati dospjele obaveze i potraživane obaveze plaćanja. Na navedenom ročištu privremena stečajna upravnica je dostavila inovirane podatke o apelantovom poslovanju sa stanjem od 31. marta 2011. godine, i to izvještaj o finansijskom poslovanju za period od 1. januara do 31. marta 2011. godine, bruto bilans na dan 31. mart 2011. godine i dr., na temelju kojih se, kako je navedeno u obrazloženju, može konstatovati kakvo je bilo apelantovo poslovanje za prva tri mjeseca 2011. godine. Na tom ročištu apelant je osporio sve iznesene navode predlagača i izjavio da postoje procesne smetnje za vođenje tog ročišta jer je prvostepeni sud 4. marta 2011. godine donio rješenje da je ročište završeno i da će donijeti odluku u zakonskom roku. Okružni privredni sud je na osnovu izvedenih dokaza i ocjenjivanjem svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno utvrdio da su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom shodno članu 47. u vezi s članom 6. Zakona o stečajnom postupku.
  • 11.
    Viši privredni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Rješenje broj 57 0 086537 11 Pž 2 od 30. maja 2011. godine, kojim je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
  • 12.
    U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je u odnosu na apelantove žalbene navode o povredi postupka istakao da, prema odredbama člana 8. Zakona o stečajnom postupku i člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu. ZPP), postupanje prvostepenog suda tako što nakon zaključenog ročišta od 4. marta 2011. godine nije donio odluku u zakonskom roku od tri dana, nego je opozvao to rješenje i zakazao novo ročište koje je održano 18. aprila 2011. godine, nije bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke o otvaranju stečajnog postupka nad apelantom. U smislu odredbe člana 9. stav 5. Zakona o stečajnom postupku prvostepeni sud je odredio da novo vještačenje obavi drugi vještak, kako bi se istražile sve okolnosti koje mogu biti od značaja za taj stečajni postupak. Član 9. stav 5. navedenog zakona, kako je utvrdio Viši privredni sud, ukazuje na istražno načelo stečajnog postupka i propisuje da stečajni sudija mora po službenoj dužnosti istražiti sve okolnosti koje su od značaja za stečajni postupak. Navedeno je da je na ponovno zakazanom ročištu od 18. aprila 2011. godine prvostepeni sud pozvao sve učesnike postupka – predlagače, apelanta, vještake, privremenog stečajnog upravnika - i svima dao mogućnost da učestvuju u postupku, da postavljaju pitanja vještacima, da iznose svoje mišljenje i sugestije.
  • 13.
    Viši privredni sud je dalje istakao da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeno rješenje sadrži potrebne razloge na osnovu kojih je prvostepeni sud odlučio o pokretanju stečajnog postupka, te su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o tome da nije jasno koje je činjenice sud utvrdio i koje je dokaze izveo. Navedeno je da je prvostepeni sud apelantovu platežnu nesposobnost utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja sudskih vještaka finansijske struke, kao i izvještaja privremenog stečajnog upravnika. Privremena stečajna upravnica je u svom izvještaju navela da apelant u kontinuitetu ne izmiruje obaveze prema predlagačima (radnicima) od decembra 2009. godine, te da se povećala apelantova zaduženost u poređenju stanja od 30. novembra 2010. godine sa stanjem od 31. maja 2010. godine. Također je istakla da je apelant došao u još težu situaciju u odnosu na stanje iz maja 2010. godine, jer se više kratkoročno zadužio nego što je ostvario prihod. Iz utvrđenog činjeničnog stanja, po ocjeni Višeg privrednog suda, proizlazi da apelant posluje s gubitkom u odnosu na 2009. i 2010. godinu, da se gubitak svake godine povećava, da se ne izmiruju dospjele obaveze, da i nakon pokretanja prethodnog postupka apelant nije postao platežno sposoban za plaćanje dospjelih novčanih obaveza, zbog čega je ostvaren razlog za otvaranje stečajnog postupka nad njegovom imovinom propisan članom 6. Zakona o stečajnom postupku.
  • 14.
    U odnosu na žalbene prigovore da apelant nije saslušan zbog čega je povrijeđen član 9. stav 4. Zakona o stečajnom postupku, Viši privredni sud je utvrdio da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud u svim zapisnicima s održanih ročišta utvrdio prisustvo stranaka i da je utvrđivao jesu li ispunjeni uslovi za održavanje ročišta, te da su na svim ročištima bili prisutni i zakonski zastupnik i apelantov punomoćnik. U vezi s apelantovim žalbenim prigovorima da je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku na novim dokazima koji su prezentirani na ročištu od 18. aprila 2011. godine, Viši privredni sud je naveo da su u pitanju dokazi koji se odnose na oduzimanje apelantu licenci za rad i zabranu obavljanja djelatnosti. Navedeni dokazi, kako je zaključeno, pored izvještaja vještaka i privremenog stečajnog upravnika, nisu mogli bitno uticati na drugačiju odluku prvostepenog suda, a osim toga svi ponuđeni dokazi koji se tiču ukidanja licence o ispunjenosti uslova za rad su i javno objavljeni u "Službenom glasniku RS" broj 42/11, pa su samim tim pristupačni cijeloj javnosti. Dalje je utvrđeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku samo na nalazima i mišljenjima vještaka finansijske struke i izvještaja privremenog stečajnog upravnika, a da nije naveo niti jedan apelantov dokaz, niti se izjasnio o tome. S tim u vezi Viši privredni sud je utvrdio da je prvostepeni sud dao mogućnost apelantu da na održanim ročištima predlaže dokaze, da ispituje vještake i privremenog stečajnog upravnika, te da apelant u toku postupka nije dao niti jedan konkretan prijedlog za izvođenje dokaza koji bi mogli osporiti dokaze na kojima sud temelji svoju odluku. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelant u žalbi nije naveo na koji se konkretan dokaz pozvao, kada je iznio tvrdnju da ga prvostepeni sud nije cijenio.
  • 15.
    U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je neosnovan i apelantov zahtjev da se drugostepeni sud izjasni o rješenju kojim je prvostepeni sud odbio njegov zahtjev da se izuzme predmetni sudija, kao i o rješenju kojim je postupajući sudija odbio zahtjev za smjenu privremenog stečajnog upravnika, jer po apelantovom mišljenju predmetna rješenja ne sadrže razloge za odbijanje. U vezi s tim Viši privredni sud je obrazložio da, u smislu odredbe člana 31. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, stečajni sudija može, ako postoji važan razlog, smijeniti stečajnog upravnika i imenovati drugog. Iz stanja spisa u konkretnom predmetu proizlazi da prvostepeni sud nije našao da postoje razlozi predviđeni navedenom odredbom za smjenu privremenog stečajnog upravnika i da nije bilo osnova za takvu odluku. Zatim, kako je dalje utvrdio Viši privredni sud, predsjednik prvostepenog suda je na osnovu odredbe člana 359. stav 1. ZPP ovlašten da odlučuje o izuzeću sudije i dao je svoje razloge za donesenu odluku kada je odbio zahtjev za izuzeće sudije, na što Viši privredni sud, kao drugostepeni sud, ne može da utiče.
  • 16.
    Viši privredni sud je zaključio da je prijedlog predlagača dopušten, jer je učinio vjerovatnim svoje potraživanje, te ima i pravni interes za pokretanje stečajnog postupka, a dokazao je i apelantovu platežnu nesposobnost. Po izvještaju privremenog stečajnog upravnika apelantova imovina će biti dovoljna da pokrije troškove postupka, pa je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 47. u vezi sa članom 6. Zakona o stečajnom postupku) kada je utvrdio da su ispunjeni zakonom propisani razlozi za otvaranje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom.
  • 17.
    Apelant je protiv navedenog rješenja Višeg privrednog suda izjavio reviziju koju je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu Rješenjem broj 57 0 St 086537 11 Rev od 18. oktobra 2011. godine.
  • 18.
    U obrazloženju rješenja je navedeno da Vrhovni sud ne može prihvatiti kao osnovane apelantove revizione prigovore da se iz izvedenih dokaza, a posebno pismenih nalaza navedenih vještaka, nije mogla utvrditi apelantova platežna nesposobnost, odnosno da nisu ispunjeni zakonski uslovi za donošenje rješenja o otvaranju stečajnog postupka. Vrhovni sud je istakao da je tokom postupka utvrđeno da apelant nije prema stečajnim povjeriocima, fondovima i dobavljačima izmirivao nastala potraživanja u periodu dužem od 60 dana. Iz utvrđenih činjenica, kako je zaključio Vrhovni sud, proizlazi da su ispunjeni stečajni razlozi iz člana 6. Zakona o stečajnom postupku, to jeste da je prijedlog dopušten, da postoji stečajni razlog i da je apelantova imovina dovoljna za pokriće troškova postupka. Također je navedeno da apelant u reviziji nije ponudio konkretne dokaze koji bi doveli u pitanje pravilnost zaključka nižestepenih sudova, to jeste koji bi kvalitetno osporili izvedena vještačenja. Dalje je navedeno da je neosnovano isticanje u reviziji da je došlo do povrede odredbe člana 9. stav 4. Zakona o stečajnom postupku, jer je apelantu omogućeno da se tokom postupka, od podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, preko donošenja rješenja o prethodnom postupku do rješenja o otvaranju stečajnog postupka, izjašnjava o svakom dokazu koji je predložio i izveo predlagač, kao i da predlaže i izvodi svoje dokaze. Stoga ni drugostepeni sud nije dužan da se izjašnjava posebno o svakom žalbenom navodu, već samo o onim koji su od odlučnog značaja (član 231. ZPP), pa kako je to drugostepeni sud učinio u pobijanom rješenju, apelantovi revizioni navodi o učinjenoj povredi postupka nisu osnovani.
  • 19.
    Vrhovni sud je dalje naveo da su pri ocjeni izvedenih dokaza sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju da daju detaljne odgovore na svaki navod već sudska odluka mora da ima razloge na kojima je zasnovana i da se zasniva na obrazlaganju suštinski važnih dokaza za pravilnu primjenu materijalnog prava. Stoga je Vrhovni sud utvrdio da je neosnovano apelantovo isticanje u reviziji da je počinjena povreda člana 8. ZPP-a i da su nižestepeni sudovi odluke donijeli selektivnom ocjenom dokaza, i to samo onih koje je izveo predlagač, dok apelantovi dokazi nisu cijenjeni. Po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da pismeni nalazi finansijskih vještaka, kao i obrazloženja koja su dali na ročištu povodom izrađenih nalaza, daju dovoljno osnova za zaključak da su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka. Dokazi koje je predložio i izveo apelant nisu po svom kvalitetu bili dovoljni da bi doveli u razumnu sumnju navedene nalaze sudskih vještaka i tako uslovili donošenje drugačije odluke. Navedeno je da je apelant pod rednim brojem 30-54 izveo dokaz uvidom u ugovore o pružanju usluga iz okvira svoje djelatnosti različitim pravnim subjektima, želeći na taj način da dokaže da postoje osnove za njegovu solventnost kroz realizaciju tih ugovora. Međutim, ovi ugovori, po ocjeni Vrhovnog suda, nisu realizovani niti naplaćeni, već bi to trebali uslovno biti u budućem periodu, pa kod takve situacije oni ne mogu promijeniti finansijsku sliku apelanta kao stečajnog dužnika prikazanu u nalazu vještaka.
  • 20.
    Vrhovni sud je dalje utvrdio da se ne mogu prihvatiti apelantovi revizioni navodi da se nakon donošenja drugostepenog rješenja od 28. oktobra 2010. godine, kojim je ukinuto prvostepeno rješenje o otvaranju stečajnog postupka od 16. septembra 2010. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, nisu mogli izvoditi novi dokazi koji se tiču utvrđenja uslova za otvaranje stečajnog postupka. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 9. stav 5. Zakona o stečajnom postupku (kojom je utvrđeno načelo materijalne istine i sudskog vođenja postupka umjesto raspravnog, gdje stečajni sudija mora po službenoj dužnosti istražiti sve okolnosti koje su od značaja za stečajni postupak) i zaključio da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da nema povrede čl. 7. i 8. ZPP-a kada je prvostepeni sud u daljnjem ponovnom postupku prihvatio izvođenje novih dokaza. Vrhovni sud je smatrao da se, samo zbog toga što je prvostepeni sud odbio da prihvati dokaze koje je na ročištu od 4. marta 2011. godine predložio apelant, ne može prihvatiti apelantov revizioni prigovor da su stranke bile neravnopravne u toku postupka. Ovo posebno, kako je naveo Vrhovni sud, jer je prvostepeni sud u procesnom rješenju obrazložio razloge odbijanja, koje kao pravilne prihvata i taj sud.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 21.
    Apelant je naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je najprije iznio hronološki tok događaja u konkretnom postupku. Dalje je naveo da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, te proizvoljnom i pogrešnom primjenom Zakona o stečajnom postupku, i to člana 8, člana 9. st. 1, 4. i 5, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 5, kao i proizvoljnom i pogrešnom primjenom čl. 7, 8, 123, 126, člana 191. st. 2. i 4, čl. 198, 199. i 202. ZPP. Zatim je istakao da mu je pravo na imovinu prekršeno iz istih razloga kao i pravo na pravično suđenje, što je dovelo do otvaranja stečaja koji se vodi nad apelantovom imovinom i time nezakonito raspolaže njegovom pokretnom i nepokretnom imovinom. Istakao je da sudovi nisu cijenili dokaze koje je apelant uložio u spis, te da su odbili izvođenje dokaza koje je apelant predložio. Dalje je naveo da se privremena stečajna upravnica ponašala pristrano, to jeste kao punomoćnik predlagača. Također, ističe da je prvostepeni sud vodio postupak jednostrano i pristrano, da je prihvatio i dokaze koji su protivni odredbi člana 335. ZPP-a, jer nisu dostavljeni u originalu ili ovjerenoj kopiji, a uz to nisu bili potpisani, dok apelantu nije bilo dozvoljeno da uvrsti bilo kakve dokaze, pri čemu je povrijeđena odredba člana 191. stav 4. ZPP. Istakao je da je na ročištu od 4. marta 2011. godine za utvrđivanje uslova za otvaranje stečajnog postupka prvostepeni sud dozvolio privremenom stečajnom upravniku da u spis predmeta dostavi nove dokaze, i to bilans stanja i uspjeha apelanta za 2010. godinu, kao i bruto bilans od 28. februara 2011. godine koji nisu bili potpisani niti ovjereni. Apelantov prigovor da se takvi dokazi ne mogu koristiti prvostepeni sud je odbio uz obrazloženje da ih je dobio od apelanta. Pored toga, kako je apelant dalje naveo, apelantov zakonski zastupnik nije saslušan kao parnična stranka shodno članu 9. stav 4. Zakona o stečajnom postupku, a u vezi s tim redovni sudovi su pogrešno protumačili odredbu člana 9. stav 5. Zakona o stečajnom postupku i zaključili da saslušanje nije obavezno. Time je, po apelantovom mišljenju, prekršeno njegovo pravo na pristup sudu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 22.
    U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da je apelacija po sadržaju identična apelantovim revizionim navodima, na koje je Vrhovni sud dao odgovore u svojoj odluci, pri čemu se, kako je naveo, jasno i detaljno pozvao na zakonske odredbe te dao razloge za svoje stavove. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 23.
    U odgovoru Višeg privrednog suda je navedeno da je u postupku pravilno utvrđeno da je apelant platežno nesposoban, što u smislu člana 6. Zakona o stečajnom postupku predstavlja razlog za otvaranje stečajnog postupka. Dalje je navedeno da su neosnovani apelantovi navodi da sud nije dao mogućnost apelantu da predlaže i izvodi dokaze, te da je onemogućio da se sasluša zakonski zastupnik. Iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud utvrdio prisustvo stranaka na svim održanim ročištima, da je utvrdio da su ispunjeni uslovi za održavanje i da su na svim ročištima bili prisutni i zakonski zastupnik i apelantov punomoćnik. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 24.
    U odgovoru Okružnog privrednog suda je istaknuto da je taj sud proveo sve procesne radnje i raspravio sva sporna pitanja. U odnosu na apelantove navode da taj sud nije obezbijedio ravnopravnost stranaka u postupku, u odgovoru je navedeno da se iz zapisnika s ročišta jasno vidi da je sud svakom sudioniku u postupku omogućio da se izjasni o navodima i prijedlozima drugih sudionika. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 25.
    Predlagač je između ostalog naveo da je privremena stečajna upravnica 1. marta 2011. godine od apelanta zatražila da joj dostavi bilans stanja i bilans uspjeha za 2010. godinu koji je ovjerio APIF, a s ciljem da utvrdi tačne obaveza apelanta i njegovog poslovanja, te da je tražene dokumente službenim putem dobila od apelanta. Navedeni dokumenti su bili u rukopisu, oni nisu bili predani nadležnoj službi protokola, niti su bili potpisani od ovlaštenih lica, iako je apelant imao zakonsku obavezu prema članu 17. Zakona o računovodstvu i reviziji RS i članu 10. Zakona o stečajnom postupku da javnosti prezentira finansijske izvještaje o svom poslovanju, odnosno da ih dostavi stečajnom sudu, imenovanom vještaku i stečajnom upravniku. U odgovoru je također navedeno da je apelant nakon uvida u predmetne dokumente potvrdio da ih posjeduje. Predloženo je da se apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana.

V. Relevantni propisi

26. U Zakonu o stečajnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 26/10 – prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:

Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka

Član 4. stav 1.

(1) Stečajni postupak se pokreće pismenim prijedlogom. Za podnošenje prijedloga su ovlašćeni stečajni dužnik i svaki onaj povjerilac koji ima pravni interes za sprovođenje stečajnog postupka. Povjerilac je dužan u prijedlogu prilaganjem odgovarajuće dokumentacije učiniti vjerovatnim svoje potraživanje i platežnu nesposobnost stečajnog dužnika.

Stečajni razlozi

Član 6. st. 1, 2. i 3.

(1) Razlog otvaranja stečajnog postupka je platežna nesposobnost stečajnog dužnika.

(2) Stečajni dužnik je platežno nesposoban ukoliko nije u stanju izvršavati svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja. Okolnost da je stečajni dužnik podmirio ili da može podmiriti u cijelosti ili djelimično potraživanja nekih povjerilaca samo po sebi ne znači da je platežno sposoban.

(3) U pravilu se smatra da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako 60 dana neprekidno ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze.

Shodna primjena odredbi Zakona o parničnom postupku

Član 8.

Ukoliko ovim zakonom nije drugačije predviđeno, u stečajnom postupku se shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku.

Načela postupka

Član 9. st. 1, 4. i 5.

(1) Stečajni postupak je hitan, i može trajati, u pravilu, godinu dana, a u slučaju iz člana 28. stav 1. ovog zakona dvije godine.

(4) Odluke stečajnog suda donose se u formi rješenja. Stečajni sudija može odrediti usmenu raspravu. Rješenje se donosi nakon saslušanja stečajnog dužnika, ukoliko se time zbog posebnih okolnosti pojedinačnog slučaja ne ugrožava svrha rješenja. Ukoliko izostane prethodno saslušanje stečajnog dužnika, to u rješenju mora biti posebno obrazloženo, a saslušanje se mora bez odlaganja naknadno sprovesti.

(5) Stečajni sudija mora po službenoj dužnosti istražiti sve okolnosti koje su od značaja za stečajni postupak. On u tu svrhu naročito može saslušati stečajnog dužnika, njegove zakonske zastupnike, svjedoke i vještake.

Obaveza sudjelovanja i prinudne mjere

Član 10. st. 1. i 2.
(1) Stečajni dužnik, njegovi zakonski zastupnici i svjedoci su prema stečajnom sudu, imenovanom vještaku i stečajnom upravniku, obavezni na davanje potpunih i istinitih informacija. [..]

(2) Ukoliko stečajni dužnik ili neko drugo lice koje je obavezno na davanje informacija ne izvršava svoje obaveze davanja informacija ili sudjelovanja koje prema zakonu postoje, ili ukoliko postoji osnovana sumnja da ovo lice vrši radnje radi oštećenja stečajne mase ili ne preduzima radnje potrebne za obezbjeđenje mase, stečajni sudija može prema vlastitoj procjeni i na predlog privremenog upravnika ili stečajnog upravnika narediti odgovarajuća sredstva prinude.

Odluka o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka

Član 47. stav 4.

(4) Stečajni sudija otvara stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika ako je prijedlog dopušten, ako postoji stečajni razlog i ako će imovina stečajnog dužnika prema predviđanju biti dovoljna da pokrije troškove postupka. Ukoliko imovina stečajnog dužnika ne pokriva troškove postupka, a prijedlog je dopušten i osnovan, stečajni sudija može otvoriti postupak ako zainteresovano lice predujmi dovoljan novčani iznos. Predujam se uključuje u obavezu stečajne mase.

  • 27.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 191. stav 4.

(4) U obrazloženju [presude] sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.

Član 335. stav 1.

Isprave koje se prilažu podnesku podnose se u izvorniku, prepisu ili fotokopiji.

VI. Dopustivost

  • 28.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 29.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 30.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 57 0 St 086537 11 Rev od 18. oktobra 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 10. novembra 2011. godine. Apelacija je podnesena 6. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 31.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 32.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.[...]

  • 33.
    Ustavni sud najprije ističe da odluke donesene u stečajnom postupku, koje se tiču imovine dužnika, ulaze u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da dužnikova "određena građanska prava i obaveze u smislu člana 6. stav 1. mogu biti privremeno dovedena u pitanje" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 914/04 od 12. aprila 2005. godine, stav 10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). U konkretnom postupku otvoren je stečajni postupak nad imovinom apelanta kao dužnika. Dakle radi se o apelantovim imovinskim pravima, koja su građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 34.
    Ustavni sud dalje ističe da apelant smatra da je u ovom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje jer su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, zatim da nije bio ravnopravno tretiran s predlagačima kao suprotnom stranom jer su sudovi prihvatili dokaze koje je predložila suprotna strana, a odbili su dokaze koje je apelant predlagao. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nepristran sud, kao i pravo na pristup sudu.
  • 35.
    U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
  • 36.
    Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
  • 37.
    Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporenim rješenjima redovni sudovi utvrdili da su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom u smislu člana 47. stav 4. u vezi s članom 6. Zakona o stečajnom postupku. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka detaljno naveli dokaze i razloge za svoja utvrđenja da apelant kontinuirano nije izmirivao svoje dospjele novčane obaveze, među koje spadaju i neisplaćene plaće radnicima i uplata doprinosa u periodu dužem od 60 dana, da se apelantova zaduženost povećavala svake godine, da su predlagači učinili vjerovatnim svoje potraživanje (neisplaćene plaće i doprinosi) i apelantovu platežnu nesposobnost kao stečajni razlog u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stečajnom postupku, te da imaju pravni interes za sprovođenje stečajnog postupka. Imajući u vidu sadržaj navedenih relevantnih odredaba Zakona o stečajnom postupku koje su primijenili redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje, te iscrpna obrazloženja koja su dali za svoje zaključke, Ustavni sud smatra da primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju nije bila proizvoljna.
  • 38.
    Također, u odnosu na apelantove prigovore koji se odnose na način na koji su redovni sudovi prikupili i ocijenili dokaze, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili ove apelantove navode i u obrazloženju osporenih odluka dali iscrpne razloge zašto apelantovi navodi i dokazi koje je predložio u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno zašto su prihvatili dokaze koje je dostavio stečajni upravnik. Pri tome su redovni sudovi utvrdili da je sam apelant dostavio dokaze za koje je tvrdio da nisu u originalu ili ovjerenoj kopiji i da nisu potpisani, kao i da je stečajni sudija prema članu 9. stav 5. Zakona o stečajnom postupku dužan istražiti sve okolnosti značajne za stečajni postupak, pa tako prihvatiti i provesti i nove dokaze. U vezi s navedenim Ustavni sud smatra da obrazloženja koja su dali redovni sudovi u ovom dijelu nisu proizvoljna, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku i ZPP-a na koje su se sudovi pozvali u obrazloženju svojih odluka.
  • 39.
    U odnosu na apelantove navode da u dokaznom postupku nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 161/05 od 12. aprila 2006. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 49/06, tačka 31). U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda broj U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku apelantu data mogućnost da predlaže svoje dokaze kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane, što je apelant, kako to proizlazi iz činjenica predmeta i osporenih odluka, i činio, te su u tom smislu apelantovi navodi da nije mogao predlagati svoje dokaze i da nije bio ravnopravno tretiran sa suprotnom stranom po ocjeni Ustavnog suda neosnovani.
  • 40.
    U odnosu na apelantove navode da je stečajni sudija bio pristrasan i da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nepristranim sudom, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije obrazložio, odnosno nije naveo razloge koji bi ukazivali na subjektivnu nepristranost konkretnog stečajnog sudije. S druge strane, imajući u vidu prethodna razmatranja vezana za navodnu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka bili pristrani, pa su stoga i ovi navodi neosnovani.
  • 41.
    Što se tiče apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer apelantov zakonski zastupnik nije bio saslušan kao parnična stranka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da u konkretnom slučaju nije povrijeđena odredba člana 9. stav 4. Zakona o stečajnom postupku koja propisuje "saslušanje stečajnog dužnika" jer je apelantov zakonski zastupnik, zajedno s punomoćnikom, bio prisutan od samog početka konkretnog postupka na svim ročištima na kojima je apelantov punomoćnik iznosio svoje mišljenje, prijedloge i komentare. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da su redovni sudovi provođenjem konkretnog postupka na tri sudske instance meritorno riješili prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, pri čemu je nesporno apelantovo učešće u svim fazama postupka, Ustavni sud zaključuje da su u okolnostima konkretnog predmeta neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu. Naime, iz činjenica predmeta je evidentno da su redovni sudovi osporenim odlukama raspravljali i odlučivali o meritumu ovog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Jer, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uslov postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 43/04).
  • 42.
    Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 43.
    Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog pravu, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 44.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer u obrazloženju osporenih rješenja redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a u obrazloženju odluka su za svoje stavove dali detaljne, jasne i logične razloge pri čemu je nesporno da je apelant učestvovao u svim fazama postupka te da su sudovi cijenili apelantove navode i dokaze i dali iscrpne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
  • 45.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.