Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 200/09, rješavajući apelaciju Izudina Terzimehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. jula 2013. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Izudina Terzimehića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 196 od 29. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-98/04 od 5. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-43/03 od 5. decembra 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Izudin Terzimehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 23. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 196 od 29. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-98/04 od 5. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-43/03 od 5. decembra 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Slobodana Kovačevića (u daljnjem tekstu: tuženog-protivtužioca) zatraženo je 12. maja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pismeno koje je upućeno tuženom-protivtužiocu vraćeno je Ustavnom sudu s naznakom "nepoznat".
  • 3.
    Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 20, 21. i 22. maja 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda su poslati apelantu 15. juna 2009. godine. Navedeno pismeno je vraćeno Ustavnom sudu s naznakom da je dostava apelantu pokušana 16. i 17. maja 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Osnovni sud je djelimičnom Presudom broj P-499/2000 od 30. marta 2001. godine poništio Ugovor o zamjeni nekretnina broj OV-1442/94 od 19. septembra 1994. godine, ovjeren kod Osnovnog suda, po kojem je apelant zamijenio svoje nekretnine u Doboju, stambena zgrada veličine 13x12 m² s podrumom, prizemljem i spratom upisane na parceli broj 5396 "kućište" površine 126 m², dvorište parcela 5396 veličine 176 m² "njiva" veličine 235 m², parcela 5397/1 s dvije pomoćne zgrade upisane u Pl. broj 2779 k.o. Doboj, za nekretnine tuženog-protivtužioca, i to stambena zgrada veličine 11x9 m², prizemlje sa spratom upisana u k.o. Zenica katastarskog broja 9902 parcela broj 916 "hamida" kultura njiva površine 320 m², parcela broj 919 "hamida" kultura kuća i zgrada površine 146 m² i dvorište površine 455 m² upisane u Pl. broj 509/01 k.o. Zenica. Tuženi-protivtužilac je obavezan da apelantu preda u posjed, korištenje i vlasništvo opisane nekretnine, kao i da apelant tuženom preda u posjed, korištenje i vlasništvo također opisane nekretnine. Odlučeno je da će se o protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca za naknadu štete odlučiti kasnijom odlukom po pravosnažnosti djelimične presude, kao i o troškovima cjelokupnog postupka.
  • 7.
    U obrazloženju djelimične presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je predmetni ugovor zaključen za vrijeme trajanja ratnih dejstava tokom 1994. godine. Istakao je da smatra da je ugovor potpisao pod prisilom, odnosno zbog izbijanja ratnih dejstava, te da ima namjeru da se vrati u posjed svojih nekretnina kao i da tuženom-protivtužiocu uredno preda njegove nekretnine koje su bile predmet zamjene. Također, istakao je da je njegov tužbeni zahtjev osnovan pozivajući se na odredbu člana 25. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Rješavajući po apelantovom tužbenom zahtjevu Osnovni sud je, uvidom u ugovor o zamjeni nekretnina od 19. septembra 1994. godine, utvrdio da su apelant i tuženi-protivtužilac zaključili ugovor o zamjeni predmetnih nekretnina, kao i da su ga svojeručno potpisali. Iz izjava parničnih stranaka je utvrđeno da se oni međusobno ne spore za povrat spomenutih nekretnina. Tuženi-protivtužilac je predložio da se predaja spomenutih nekretnina, koje su predmet ugovora o zamjeni, izvrši istovremeno i istakao je da je u kuću u kojoj je živio, a koja je ranije bila apelantovo vlasništvo, ulagao odnosno da ju je renovirao čime je pretrpio i štetu, te je podnio i protivtužbu za naknadu štete. Osnovni sud je naveo da su prema odredbi člana 25. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine stavljeni van snage svi ugovori o raspolaganju imovinom, koji su zaključeni u periodu poslije 30. aprila 1991. godine, a kojima je stečeno pravo vlasništva na nekretninama po osnovu pravnih poslova (ugovor o zamjeni, kupoprodaji, poklonu i slično) i utvrđeno da će se odredbe navedenog zakona primjenjivati i na napuštenu i na nenapuštenu nepokretnost, čime su stavljeni van snage svi ugovori o raspolaganju imovinom koji su zaključeni poslije navedenog perioda.
  • 8.
    Tuženi-protivtužilac nije protiv djelimične presude podnio žalbu.
  • 9.
    U daljnjem toku postupka, odlučujući o protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca za naknadu štete koja se odnosi na ulaganje na saniranju zamijenjene kuće u Doboju, Osnovni sud je Presudom broj P-43/03 od 5. decembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-98/04 od 5. oktobra 2005. godine, obavezao apelanta da tuženom-protivtužiocu na ime radova na sanaciji i renoviranju kuće te dvorišne zgrade, koje se nalaze u Doboju u ulici Karađorđeva broj 38, naknadi štetu u iznosu od 25.876,41 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. septembra 2001. godine kao dana provedenog vještačenja pa do konačne isplate, te da mu naknadi i troškove postupka u iznosu od 9.813,15 KM, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
  • 10.
    U obrazloženju presude se navodi da je Osnovni sud u toku postupka proveo dokaz vještačenjem vještaka građevinske struke kojeg je u toku postupka i saslušao. Istaknuto je da je taj vještak dostavio sudu svoj nalaz i mišljenje i u toku postupka naveo da je navedeni nalaz radio u prisustvu apelanta, te da apelant na njega nije imao primjedbi. Vještak je također istakao da se iz kuće kao nekretnine ne mogu odvojiti ugrađeni dijelovi, a da se pri tome ne ošteti kuća kao nekretnina, kao i ugrađeni dijelovi, jer bi takvim radnjama nastupila veća šteta. Po mišljenju vještaka vrijednost kuće je povećana za vrijednost radova koje je uložio tuženi. Vještak je istakao da bi se eventualno mogle odvojiti sanitarije, ne navodeći koji su to dijelovi, ali da po njegovom mišljenju ni one ne bi imale svoju vrijednost kada bi se izdvojile iz sporne kuće. Istaknuto je da takvom nalazu i mišljenju vještaka tuženi-protivtužilac nije prigovorio, dok je apelantov punomoćnik prigovorio ali u tom pravcu nije predlagao nove dokaze.
  • 11.
    Osnovni sud je naveo da je nakon provođenja svih dokaza utvrdio da su apelant i tuženi zaključili ugovor o zamjeni nekretnina, tj. kuća u Doboju i u Zenici, i da su oni nakon navedene zamjene ušli u posjed tih nekretnina. Istaknuto je da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je kuća u Doboju bila neuvjetna za stanovanje, te da su u njoj određene stvari bile dotrajale i da nisu imale svoju funkciju tako da je tuženi-protivtužilac, preduzimajući sanaciju kupatila, kuhinje i krova, obavio radove koji su bili neophodni za redovnu upotrebu kuće. Navedeno je posebno sud utvrdio iz izjava saslušanih svjedoka. Pored navedenog, sud je utvrdio da su svi radovi koje je izveo tuženi-protivtužilac bili neophodni i korisni, te da su povećali vrijednost apelantove kuće, a kako je to i naveo vještak čiji je nalaz i mišljenje sud u cijelosti prihvatio.
  • 12.
    Istaknuto je da u smislu odredbi člana 27. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine lice čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. navedenog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo tražiti povrat tih sredstava od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da je na osnovu svih provedenih dokaza utvrđeno da je tuženi sve navedene radove izveo kao neophodne i korisne, te da je njima povećao vrijednost apelantovog stambenog objekta, a navedeno se ne može poput stvari izdvojiti od kuće kao nekretnine bez veće štete. U pogledu ugrađenog centralnog grijanja Osnovni sud smatra da to nisu bili neophodni radovi. Istaknuto je da je Osnovni sud prihvatio vrijednost izvedenih radova prema provedenom vještačenju.
  • 13.
    Dalje, Osnovni sud je u toku postupka, a i iz izjava apelanta i tuženog-protivtužioca, utvrdio da je tuženi-protivtužilac apelantu predao kuću sa svim ugrađenim stvarima i da tu kuću apelant kao takvu i koristi. Također, Osnovni sud je utvrdio da između apelanta i tuženog nije bio zaključen nikakav ugovor u vezi s ulaganjem i adaptiranjem zamijenjene nekretnine. Stoga je Osnovni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca utemeljen na odredbama čl. 210. do 219. ZOO. Do navedenog zaključka sud je došao zato što smatra da je tuženi izvođenjem navedenih radova u svakom slučaju povećao vrijednost apelantovog stambenog objekta, budući da je sud u tom pravcu prihvatio izjave saslušanih svjedoka i vještaka. Istaknuto je da u toku postupka, a na vrijednost izvedenih radova, nisu predlagani drugi dokazi, te da je sud u pogledu visine protivtužbenog zahtjeva tuženog prihvatio vrijednost izvedenih radova i uloženih sredstava prema cijenama iznesenim u nalazu i mišljenju vještaka.
  • 14.
    Prema tome, u konkretnom slučaju na osnovu provedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženi-protivtužilac navedene radove izveo kao neophodne i korisne, te da je nakon toga apelantu kuću predao sa svim ugrađenim stvarima i potpuno adaptiranu. Stoga, kako je utvrđeno da je za tuženog nastala šteta, sud je našao da je tuženi-protivtužilac svoj protivtužbeni zahtjev zasnovao na odredbama člana 185. ZOO, a naknadu materijalne štete sud je tuženom-protivtužiocu dosudio u smislu odredbe člana 189. stav 2. ZOO kojim je utvrđeno da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.
  • 15.
    U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud postupio po uputama iz rješenja Okružnog suda broj Gž-120/02 od 21. februara 2002. godine i broj Gž-604/02 od 16. januara 2003. godine, tako što je izveo sve dokaze koje su stranke predložile, te ponovo izveo dokaz neposrednim saslušanjem vještaka.
  • 16.
    Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je izvođenjem radova u apelantovoj kući i na pomoćnom objektu imovina tuženog-protivtužioca prešla u apelantovu imovinu, i to za iznos koji je utvrdilo stručno lice, vještak građevinske struke. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da su svi radovi koje je izvršio tuženi-protivtužilac u apelantovoj kući i na pomoćnom objektu, osim centralnog grijanja, bili neophodni što su potvrdili i saslušani svjedoci. Po mišljenju Okružnog suda navedeno proizlazi i iz ostalih dokaza koje je prvostepeni sud izveo a koje je cijenio mjerodavnim i tačnim za odlučivanje o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tuženog. Dalje je, po mišljenju Okružnog suda, pravilno zaključeno da, za razliku od svih tih radova, radovi na centralnom grijanju u iznosu od 11.266,65 KM nisu bili neophodni ali su bili korisni. Istaknuto je da je toga i apelant svjestan, jer je tokom postupka nudio sporazum tuženom-protivtužiocu u smislu naknade određenog iznosa novca kao troškova koje je tuženi-protivtužilac imao povodom uvođenja centralnog grijanja u apelantovoj kući.
  • 17.
    Pored navedenog, Okružni sud je istakao da se mora imati u vidu da je u konkretnom slučaju tuženi sve radove izveo do podnošenja apelantove tužbe i da su svi radovi uglavnom bili završeni do apelantovog obavještenja da namjerava poništiti zaključeni ugovor o zamjeni njihovih nekretnina. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, ne bi se mogla prihvatiti apelantova tvrdnja da je on tuženog blagovremeno upozorio, i to 1999. godine, tj. u vrijeme kada je prvi put mogao doći u Doboj kao mjesto gdje se nekretnine nalaze. Naime, od 19. juna 1996. godine, kao dana stupanja na snagu Odluke o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti ("Službeni glasnik RS" broj 15/96), apelant se mogao obratiti tuženom i saopćiti mu eventualnu namjeru o raskidanju ili poništenju zaključenog ugovora o zamjeni nekretnina ukoliko je u to vrijeme uopće imao takvu namjeru. Istaknuto je da, kada se to ima u vidu, kao i činjenica da je u vrijeme izvođenja svih radova tuženi bio savjestan posjednik nekretnina na kojima su radovi izvođeni, te da ih je koristio na osnovu zaključenog ugovora o zamjeni nekretnina i bio upisan kao njihov vlasnik u zemljišnim knjigama, smatra se da je u vrijeme izvođenja svih radova apelant imao valjan pravni posao i nije, kako se žalbom navodi, postupao kao nesavjestan posjednik apelantovih nekretnina.
  • 18.
    I po mišljenju drugostepenog suda neosnovani su apelantovi žalbeni prigovori da se u konkretnom slučaju radi o nepravom poslovodstvu bez naloga iz člana 227. ZOO, tj. da tuženi-protivtužilac nije imao posebno odobrenje i da je radove izvodio bez saglasnosti apelanta kao vlasnika, jer kako je navedeno tuženi-protivtužilac nije trebao tražiti apelantovo odobrenje kada je u vrijeme izvođenja radova bio vlasnik nekretnina u Doboju po osnovu ugovora o zamjeni, koji je naknadno donošenjem djelimične Presude broj P-499/00 od 30. marta 2001. godine poništen, a na koju tuženi nije ni podnio žalbu.
  • 19.
    Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-06-000 196 od 29. oktobra 2008. godine odbio.
  • 20.
    U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud se pozvao na odredbe čl. 210. i 214. ZOO, te u skladu s tim naveo da lice koje je pravno neosnovano osiromašeno ima pravo da zahtijeva povrat (restituciju) onoga čime je osiromašeno ili njegovu protivvrijednost ako nije moguće vraćanje datog u vidu u kojem je ušlo u imovinu obogaćenog. Istaknuto je da obim vraćanja od obogaćenog osiromašenom zavisi od toga da li je obogaćeni u vezi s obogaćenjem savjestan ili nesavjestan.
  • 21.
    Vrhovni sud je naveo da je obogaćeni savjestan ako nije znao niti je, prema okolnostima a pri upotrebi pažnje prosječno pažljivog čovjeka, mogao znati da se pravno neosnovano obogatio. Nesavjestan je ako je znao ili je, prema okolnostima a pri upotrebi pažnje prosječno pažljivog čovjeka, mogao znati da se pravno neosnovano obogatio na račun osiromašenog. Istaknuto je da obogaćeni može u momentu obogaćenja biti savjestan, pa u nekom kasnijem momentu postati nesavjestan. On postaje nesavjestan čim sazna, ili čim postoji mogućnost da sazna upotrebom pažnje prosječno pažljivog čovjeka, da se pravno neosnovano obogatio. Stoga se savjesnost sticaoca bez osnova utvrđuje u svakom konkretnom slučaju, a njegovu nesavjesnost i momenat od kada je on nesavjestan dokazuje osiromašeno lice.
  • 22.
    U kontekstu navedenog Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju tuženi-protivtužilac prema nalazu vještaka građevinske struke izvršio renoviranje i sanaciju spornih nekretnina, te da vrijednost izvedenih građevinskih radova iznosi 25.876,41 KM. Vrhovni sud je naveo da je tuženi-protivtužilac radove izvršio u periodu kada je sporne nekretnine držao u posjedu po osnovu ugovora o zamjeni zaključenog s apelantom, i to prije nego što mu je apelant saopćio da će tražiti poništenje tog ugovora. Konstatirano je da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant znao da je tuženi-protivtužilac izvršio ulaganja u sporne nekretnine koje je držao u posjedu po osnovu ugovora o razmjeni zaključenog s apelantom i da se prema njima odnosio kao vlasnik, a da mu je apelant prvi put saopćio da će tražiti poništenje tog ugovora neposredno prije podnošenja tužbe u predmetnoj parnici (tužbu je podnio 28. septembra 2000. godine) kada su svi sporni radovi bili izvršeni.
  • 23.
    Na osnovu navedenog Vrhovni sud je utvrdio da je apelant nesavjestan sticalac i da tuženom-protivtužiocu pripada pravo na vraćanje protivvrijednosti izvedenih radova u novcu sa zakonskom zateznom kamatom od 12. septembra 2001. godine, kada je sudski vještak procijenio vrijednost izvršenih radova (član 214. ZOO).

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 24.
    Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant ističe da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da tuženi-protivtužilac nikada nije ušao u vlasništvo apelantovih nekretnina, odnosno da nikada nije upisan kao vlasnik apelantovih nekretnina u zemljišnim knjigama u Doboju. Apelant smatra da u ponovnom postupku prvostepeni sud nije postupio po uputama drugostepenog suda, te da nije proveo dopunsko vještačenje.

b) Odgovor na apelaciju

  • 25.
    U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je reviziona odluka zasnovana na pravilno primijenjenom materijalnom pravu, te da nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
  • 26.
    U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, te da su u obrazloženju osporene presude drugostepenog suda dati razlozi za donošenje odluke.
  • 27.
    U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava, te da je Osnovni sud primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava.

V. Relevantni propisi

  • 28.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanja ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Član 189. stav 2.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Član 210.

(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Član 211.

Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu.

Član 212.

Ko je isti dug platio dva puta, pa makar jednom i po osnovu izvršne isprave, ima pravo tražiti vraćanje po opštim pravilima o sticanju bez osnova.

Član 213.

Ne može se tražiti ono što je dato ili učinjeno na ime izvršenja neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti.

Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan od dana sticanja, a inače od podnošenja zahtjeva.

Član 215.

Sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u trenutku vraćanja.

Član 216.

Ne može se tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ukoliko je isplata izvršena savjesnom pribaviocu.

Član 217.

Ako je neko svoju ili tuđu stvar upotrijebio na korist trećeg, a nema uvjeta za primjenu pravila o poslovodstvu bez naloga, treći je dužan vratiti stvar, odnosno, ako to nije mogućno, naknaditi njemu vrijednost.

Član 218.

Ko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega.

Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Član 227.

(1) Ko vrši tuđi posao u namjeri da za sebe zadrži postignute koristi iako zna da je posao tuđ, dužan je na zahtjev onoga čiji je posao položiti račun kao poslovođa bez naloga i predati mu sve postignute koristi.

(2) Onaj čiji je posao može zahtijevati i vraćanje stvari u pređašnje stanje, kao i naknadu štete.

U Zakonu o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 25.

Odredbe ovog zakona primjenjivaće se i na napuštene nepokretnosti na kojima je pravo vlasništva stečeno posle 30. aprila 1991. godine po jednom od zakonskih pravnih osnova o prometu nepokretnosti (ugovor o zamjeni, kupoprodaji, poklonu i sl.).

U slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nepokretnosti nadležni organ prekida postupak i upućuje stranke da pokrenu postupak kod nadležnog suda u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku koji reguliše prethodna pitanja u cilju donošenja odluke u sporu. Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da je po osnovu prenosa prava pravo na nepokretnost stekla na dobrovoljan načini i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedna od prometovanih nepokretnosti nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da promet nepokretnosti nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom u cilju uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prenosa.

Izuzetno, u slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nepokretnosti kada je prije 29. decembra 2001. godine nadležni organ donio rješenje o vraćanju nepokretnosti koje nije izvršeno, nadležni organ će po službenoj dužnosti odgoditi izvršenje do donošenja pravosnažne sudske odluke, pod uvjetom da zainteresovana strana pruži dokaz o pokretanju postupka kod nadležnog suda.

Član 27a. stav 1.

Lice čije je pravo privremenog korišćenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 3/96). Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed nepokretnosti ili stana.

VI. Dopustivost

  • 29.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 30.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 31.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 196 od 29. oktobra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. novembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 32.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 33.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
  • 34.
    Predmetni postupak, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, odnosi se na postupak po tužbi tuženog-protivtužioca za naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
  • 35.
    Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo.
  • 36.
    Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 37.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da su apelant i tuženi-protivtužilac zaključili ugovor o razmjeni nekretnina 19. septembra 1994. godine. U skladu s navedenim ugovorom apelant je u zamjenu dao svoje nekretnine u Doboju, u ulici Karađorđeva broj 38 za nekretnine tuženog-protivtužioca koje se nalaze u Zenici u ulici Ismeta Šarića broj 17. Apelant je 28. septembra 2000. godine podnio tužbu kojom je tražio poništenje navedenog ugovora. Osnovni sud je djelimičnom Presudom broj P-499/00 od 30. marta 2001. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i poništio ugovor o zamjeni navedenih nekretnina. U daljnjem toku postupka redovni sudovi su odlučivali povodom protivtužbenog zahtjeva tuženog-protivtužioca da mu apelant naknadi štetu na ime radova na sanaciji i renoviranju sporne kuće i dvorišnog objekta u iznosu od 25.876,41 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odlučujući o navedenom zahtjevu redovni sudovi su obavezali apelanta da tuženom-protivtužiocu naknadi štetu u iznosu od 25.876,41 KM na ime radova na sanaciji i renoviranju predmetnih nekretnina. Po mišljenju redovnih sudova tuženi-protivtužilac je navedene radove izvršio u periodu kada je sporne nekretnine držao u posjedu po osnovu ugovora o razmjeni zaključenog s apelantom, i to prije nego što mu je apelant saopćio da će tražiti poništenje tog ugovora. Dakle, po mišljenju redovnih sudova u vrijeme izvođenja svih radova tuženi-protivtužilac je bio savjestan posjednik nekretnina na kojima su radovi izvođeni, te ih je koristio na osnovu zaključenog ugovora o zamjeni nekretnina. Stoga je zaključeno da je za izvođenje spornih radova tuženi-protivtužilac imao valjan pravni posao, da se prema navedenim nekretninama odnosio kao vlasnik, te da su svi radovi bili završeni kada je apelant tuženom-protivtužiocu saopćio da će tražiti poništenje predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina. Pri tome je utvrđeno da su radovi koje je izveo tuženi-protivtužilac na tim nekretninama bili neophodni i korisni. Prema tome, redovni sudovi su utvrdili da je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca osnovan u smislu odredbe člana 210. ZOO (sticanje bez osnova), jer je izvođenjem radova u apelantovoj kući i na pomoćnom objektu imovina tuženog-protivtužioca prešla u apelantovu imovinu i to za iznos koji je utvrdilo stručno lice, vještak građevinske struke, te da se u konkretnom slučaju ne radi o nepravom poslovodstvu bez naloga iz odredbe člana 227. ZOO kako je to tvrdio apelant. Također, u smislu odredbe člana 214. ZOO utvrđeno je da je apelant nesavjestan sticalac i da stoga tuženom-protivtužiocu pripada pravo na vraćanje protivvrijednosti izvedenih radova u novcu sa zakonskom kamatom od 12. septembra 2001. godine, odnosno od dana kada je vještak procijenio vrijednost izvršenih radova.
  • 38.
    U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci AP 4370/10 od 20. decembra 2012. godine razmatrao pitanje posljedica ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina u smislu ulaganja u razmijenjene nekretnine. U navedenoj odluci, apelanti i tuženi-protivtužilac su zaključili ugovor o razmjeni nekretnina, za koji je utvrđeno da je ništav, te iako je tuženi-protivtužilac u momentu zaključenja ugovora o razmjeni bio nesavjestan, redovni sudovi su zaključili da su apelanti dužni da njemu i njegovoj snahi isplate određeni iznos na ime neosnovanog bogaćenja. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je miješanje u imovinu apelanata bilo nezakonito, s obzirom da su redovni sudovi odlučili o protivtužbenom zahtjevu primjenom instituta sticanja bez osnova, a ne instituta nepravog poslovodstva bez naloga. U navedenom predmetu Ustavni sud je naveo da su redovni sudovi, postupajući po protivtužbi, potpuno zanemarili činjenicu da je cijeli spor nastao iz razloga što je radnjama tuženog-protivtužitelja, u vrijeme zaključenja ništavog ugovora koji je u zamjenu dao poslovni prostor koji nije njegovo vlasništvo, ispoljeno nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO, što je dovelo do nemogućnosti provođenja predmetnog ugovora jer je predmet obaveze nemoguć u smislu člana 47. ZOO, zbog čega je predmetni ugovor i proglašen ništavim. Također, Ustavni sud je naveo da su protivtužiteljica i njen pokojni suprug znali, odnosno morali znati da tuženi-protivtužilac nije vlasnik poslovnog objekta u Tuzli koji je ništavim ugovorom dao u zamjenu apelantima, iz čega proizlazi da su i oni nesavjesni graditelji. Dakle, proizlazi da razlozi koje je naveo prvostepeni sud, a potvrdili žalbeni i revizioni u odnosu na svoje ubjeđenje da je protivtužiteljica aktivno legitimisana u konkretnom slučaju; da su tuženi-protivtužitelji bili savjesni, odnosno savjesni graditelji, te da o protivtužbenom zahtjevu treba odlučiti primjenom instituta sticanje bez osnova, a ne instituta nepravo poslovodstvo bez naloga, ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud nalazi da je proizvoljan stav redovnih sudova da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu člana 227. i 228. ZOO već da je trebalo primijeniti odredbu člana 210. ZOO (sticanje bez osnova), a to dalje znači da je miješanje koje su redovni sudovi izvršili u imovinu apelanata bilo nezakonito. U konačnom Ustavni sud je u tom predmetu našao da je došlo do kršenja prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 39.
    Razmatrajući konkretan slučaj Ustavni sud smatra da se stavovi iz Odluke AP 4370/10 ne mogu analogno primijeniti na konkretnu situaciju. Naime, u konkretnom slučaju predmetni ugovor o zamjeni nekretnina je poništen po tužbi apelanta u kojoj je istakao da je navedeni ugovor zaključen za vrijeme trajanja ratnih dejstava tokom 1994. godine tako da je navedeni ugovor potpisao pod prisilom, odnosno zbog izbijanja ratnih dejstava. Apelant je također svoj tužbeni zahtjev zasnovao na odredbi člana 25. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini. Rješavajući po navedenom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je utvrdio da su apelant i tuženi-protivtužilac zaključili ugovore o zamjeni nekretnina čiji su bili vlasnici, te da oni međusobno nisu osporili povrat nekretnina s tim što je tuženi-protivtužilac istakao da je u kuću koju je od apelanta dobio u zamjenu ulagao, odnosno da ju je renovirao čime je pretrpio štetu zbog čega je podnio protivtužbu za naknadu štete. Osnovni sud je utvrdio da se odredba člana 25. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine odnosi na konkretan slučaj odnosno na sporni ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između apelanta i tuženog-protivtužioca. Dalje je sud smatrao da protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca nije bio sazreo za rješavanje, te je odlučeno da će se o protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca odlučiti u daljnjem toku postupka.
  • 40.
    Iz navedenog proizlazi da predmetni ugovor o zamjeni nekretnina koji je bio zaključen između apelanta i tuženog-protivtužioca nije bio poništen zbog toga što je utvrđeno da u momentu zaključenja ugovora tuženi-protivtužilac nije bio vlasnik nekretnine koju je dao u zamjenu kao što je to bio slučaj u predmetu AP 4370/10. Naime, u tom predmetu je utvrđeno da je tuženi-protivtužilac s apelantima zaključio ugovor o zamjeni prikrivajući da nije bio vlasnik nekretnine koju daje u zamjenu za nekretninu apelanata, zbog čega je utvrđeno da je takav ugovor ništav. Zbog toga je Ustavni sud utvrdio da su redovni sudovi u daljnjem toku postupka dosljednom primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava, konkretno odredaba ZOO-a, morali utvrditi da je tuženi-protivtužilac bio nesavjestan u trenutku zaključenja ništavog ugovora. U takvoj situaciji, po mišljenju Ustavnog suda, izraženoj u toj odluci kada neko svjesno počne ulagati sredstva u stambeni objekt za koji je znao ili morao znati da nije njegovo vlasništvo, trebalo je rješavati primjenom pravila koja vrijede za vršenje tuđih poslova bez naloga, odnosno za nepravo poslovodstvo bez naloga, a ne primjenom pravila o sticanju bez osnova. Međutim, u konkretnom slučaju apelant je u tužbi naveo da je u suštini navedeni ugovor zaključio zbog ratnih okolnosti. Apelant u tom dijelu postupka nije tvrdio da ga je na bilo koji način tuženi-protivtužilac prisilio na zaključenje navedenog ugovora, već je svoj tužbeni zahtjev zasnovao na odredbi člana 25. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
  • 41.
    Prema tome, Ustavni sud nalazi da u postupku u kojem je poništen predmetni ugovor nije utvrđena nesavjesnost tuženog-protivtužioca koja bi se u smislu odluke AP 4370/10 protezala i na daljnji tok postupka u kojem se odlučivalo po zahtjevu tuženog-protivtužioca za naknadu štete zbog izvršenih radova na kući i dvorišnoj zgradi koje je dobio u zamjenu od apelanta.
  • 42.
    Daljnji tok postupka se vodio po protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca za naknadu štete zbog izvršenih radova na apelantovoj kući i dvorišnoj zgradi. Rješavajući po protivtužbenom zahtjevu redovni sudovi su utvrdili da je tuženi-protivtužilac navedene nekretnine koristio na osnovu zaključenog ugovora o zamjeni kao valjanog pravog osnova, te se prema njima odnosio kao vlasnik. Također, sve radove na predmetnim nekretninama tuženi-protivtužilac je vršio u vrijeme dok je imao valjan pravni osnov, te je navedene radove završio do momenta kada ga je apelant obavijestio da namjerava poništiti zaključeni ugovor o zamjeni nekretnina. Zbog toga je zaključeno da je tuženi-protivtužilac bio savjestan posjednik nekretnina na kojima su radovi izvođeni. Pri tome su sudovi dali obrazloženje zbog čega nisu prihvatili apelantovu tvrdnju da je on tuženog-protivtužioca blagovremeno upozorio 1999. godine, odnosno u vrijeme kada je mogao doći u Doboj. Naime, sudovi su naveli da se od 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu Odluka o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti ("Službeni glasnik RS" broj 15/96), apelant mogao obratiti tuženom i saopćiti mu eventualnu namjeru o raskidanju ili poništenju zaključenog ugovora o zamjeni nekretnina ukoliko je u to vrijeme uopće takvu namjeru imao. U skladu s navedenim utvrđeno je da se u konkretnom slučaju nije radilo o nepravom poslovodstvu bez naloga iz člana 227. ZOO, budući da je tuženi-protivtužilac u vrijeme izvođenja svih radova imao valjan pravni posao već da se radi o sticanju bez osnova iz člana 210. ZOO.
  • 43.
    Dovodeći u vezi odredbu člana 210 st. 1. i 2. s odredbom člana 214. ZOO, redovni sudovi su ukazali da lice koje je pravno neosnovano osiromašeno ima pravo da zahtijeva restituciju onoga čime je osiromašeno ili njegovu protivvrijednost ako nije moguće vraćanje datog u vidu u kojem je ušlo u imovinu obogaćenog. Istaknuto je da obim vraćanja od obogaćenog osiromašenom zavisi od toga da li je obogaćeni u vezi s obogaćenjem savjestan ili nesavjestan. Nesavjestan je ako je znao, ili je prema okolnostima a pri upotrebi pažnje prosječno pažljivog čovjeka, mogao znati da se pravno neosnovano obogatio na račun osiromašenog. Obogaćeni je savjestan ako nije znao, niti je prema okolnostima a pri upotrebi pažnje prosječno pažljivog čovjeka, mogao znati da se pravno neosnovano obogatio. Istaknuto je da se savjesnost sticaoca bez osnova utvrđuje u svakom konkretnom slučaju, a njegovu nesavjesnost i momenat od kada je on nesavjestan dokazuje osiromašeno lice. U kontekstu navedenog predmeta utvrđeno je da je apelant nesavjestan sticalac i da tuženom-protivtužiocu pripada pravo na vraćanje protivvrijednosti izvedenih radova.
  • 44.
    Također, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud postupio po uputama drugostepenog suda iz rješenja od 21. februara i od 16. januara 2003. godine i, shodno tim uputama, izveo sve dokaze koje su stranke predložile, te ponovo izveo dokaz neposrednim saslušanjem vještaka. Navedeni vještak je, pojašnjavajući svoj nalaz, izjavio da je za vrijednost radova uzimao prosječne cijene, da je radove bilo neophodno izvesti budući da je kuća građena prije 30 godina, a da se ugrađeni dijelovi ne mogu odvojiti od kuće kao cjeline a da pri tome ne dođe do oštećenja u kojem slučaju bi bila veća šteta koja bi nastala odvajanjem tih dijelova. Po mišljenju vještaka izvedenim radovima na apelantovoj kući i pomoćnom objektu povećala se vrijednost tih objekata. Osnovni sud je u svojoj presudi istakao da je nalazu vještaka prigovorio apelantov punomoćnik, ali da u tom pravcu nije predlagao nove dokaze.
  • 45.
    Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima odluka redovnih sudova ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka. Ustavni sud primjećuje da su na sporni odnos između apelanta i tuženog-protivtužioca, nakon utvrđivanja ništavosti predmetnog ugovora, redovni sudovi donijeli zakonite i pravilne odluke, te dali jasna obrazloženja za svoje zaključke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Naime, po mišljenju Ustavnog suda redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega na konkretan odnos treba primijeniti odredbe člana 210. ZOO, a ne odredbe koje se tiču nepravog poslovodstva bez naloga iz odredbe člana 227. ZOO. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, kao i praksu Ustavnog suda zauzetu u Odluci AP 4370/10, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 47.
    Apelant u apelaciji navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 48.
    Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu, te kada su za svoje odlučenje dali jasne razloge.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.