Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2872/10, rješavajući apelaciju Tunje Krištića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Tunje Krištića podnesena protiv presudā Kantonalnog suda u Odžaku br. 25 0 P 013527 10 Gz od 17. maja 2010. godine, 25 0 P 013524 10 Gz od 17. maja 2010. godine, 25 0 P 013840 10 Gz od 24. maja 2010. godine, 25 0 Mal 013837 10 Gz od 18. juna 2010. godine, 25 0 Mal 013542 10 Gz od 7. jula 2010. godine, 25 0 Mal 013529 10 Gz od 7. jula 2010. godine, 25 0 Mal 013543 10 Gz od 6. jula 2010. godine, 25 0 P 013838 10 Gz od 6. jula 2010. godine, 25 0 P 013826 10 Gz od 1. septembra 2010. godine, 25 0 Mal 013539 10 Gz od 24. augusta 2010. godine, 25 0 Mal 013537 10 Gz od 30. augusta 2010. godine, 25 0 P 013823 10 Gz od 2. septembra 2010. godine, 25 0 P 013546 10 Gz od 30. augusta 2010. godine, 25 0 Mal 013544 10 Gž od 25. augusta 2010. godine, 25 0 Mal 013832 10 Gž od 13. septembra 2010. godine, 25 0 P 013839 10 Gž od 13. septembra 2010. godine, 25 0 Mal 013535 10 Gž od 12. oktobra 2010. godine, 25 0 P 013530 10 Gz od 12. oktobra 2010. godine, 25 0 Mal 013545 10 Gz od 25. oktobra 2010. godine, 25 0 Mal 013836 10 Gz od 4. novembra 2010. godine, 25 0 P 013818 10 Gz od 1. decembra 2010. godine, 25 0 Mal 013528 11 Gz od 21. februara 2011. godine, 25 0 P 013538 11 Gž od 23. februara 2011. godine, 25 0 Mal 013525 11 Gž od 23. februara 2011. godine, 25 0 P 013822 11 Gz od 15. marta 2011. godine, 25 0 P 013824 11 Gz od 15. marta 2011. godine, 25 0 P 013819 11 Gž od 11. marta 2011. godine, 25 0 P 013820 11 Gz od 21. marta 2011. godine i 25 0 Mal 013536 10 Gž od 29. decembra 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Tunjo Krištić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja podnio je u periodu od 7. jula 2010. do 19. jula 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), preciziranih u izreci ove odluke.
  • 2.
    Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 2872/10, AP 2883/10, AP 2884/10, AP 2885/10, AP 3216/10, AP 3217/10, AP 3218/10, AP 3219/10, AP 4054/10, AP 4055/10, AP 4056/10, AP 4057/10, AP 4058/10, AP 4059/10, AP 4409/10, AP 4410/10, AP 4747/10, AP 4748/10, AP 4858/10, AP 5145/10, AP 5575/10, AP 1242/11, AP 1508/11, AP 1509/11, AP 1510/11, AP 1511/11, AP 1512/11, AP 1731/11 i AP 2975/11. Dakle, ukupno je podneseno 29 apelacija.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmetā u kojem će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2871/10. Spojeno je 29 apelacija pojedinačno navedenih u tački 2. ove odluke.
  • 4.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federalnog pravobranilaštva, koje je zastupalo Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija BiH), te Kantonalnog pravobranilaštva u Odžaku, koje je zastupalo Posavski kanton (u daljnjem tekstu: Posavski kanton), kao i fizičkih lica koja su tužena u svakom od pojedinačnih sudskih postupaka okončanih osporenim presudama, preciziranim u izreci ove odluke, zatraženo je u periodu od 18. novembra 2011. do 15. aprila 2013. godine da dostave odgovore na apelacije.
  • 5.
    Kantonalni sud je dostavio odgovore na apelacije u periodu od 2. decembra 2011. do 28. marta 2013. godine, Federacija BiH je dostavila odgovore u periodu od 28. novembra 2011. do 26. marta 2013. godine, a Posavski kanton nije odgovorio na apelacije. Što se tiče tuženih fizičkih lica, odgovore na apelacije su dostavili Božo Lukačević, Janja Đurić, Kata Oršolić, Meho H. Omerović, Marija Zlatarević, Pero Mikić, Faketa Primeća, Nedžad Zlatkić, Joso Brkić, te Sanela Hidanović, advokat iz Orašja (koja je u redovnom sudskom postupku zastupala Hajrudina Omerovića), u periodu od 12. decembra 2011. do 8. aprila 2013. godine, a drugi tuženi nisu dostavili odgovore na apelacije.
  • 6.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori tuženih su dostavljeni apelantu u periodu od 6. januara 2012. godine do 25. aprila 2013. godine.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

A. Uvodne napomene

  • 8.
    Apelant je tokom 2000. godine zaključio ugovore "o otkupu dioničkih prava" sa 30 fizičkih lica, i to Stjepanom Kneževićem, Božom Lukačevićem, Ivom Dominkovićem, Katom Knežević, Janjom Đurić, Razimom Mrkonjićem, Ivom Kneževićem, Ahmetom Begovićem, Josom Brkićem, Katom Oršolić, Mehom Omerovićem, Marijom Zlatarević, Suadom Begovićem, Tunjom Perkovićem, Hajrudinom Omerovićem, Ilijom Živkovićem, Nađom Agović, Perom Mikićem, Vinkom Dabićem, Vlastimirom Babićem, Faketom Primeća, Ružom Sarvaš, Markom Kneževićem, Nedžadom Zlatkićem, Pavom Živkovićem, Rasimom Mešanovićem, Lukom Vincetićem, Salkom Ćorhasanovićem i Mirsadom Zahirović, te Alisanom Krajišićem (u daljnjem tekstu: prodavci dionica, tuženi ili izvršenici), koje su prodavci dionica imali u "Polirondu" d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: "Polirond"). Kupoprodajna cijena koju je apelant platio prodavcima dionica za kupovinu "dioničkih prava" je iznosila 100,00 KM po jednoj dionici.

A.a) Parnični postupak radi "prenosa dionica ili vraćanja kupoprodajne cijene"

  • 9.
    Apelant je tokom 2003. i 2004. godine pokrenuo parnične postupke protiv 30 prodavaca dionica u kojima je tužbenim zahtjevima tražio da se putem Registra vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: RVPFBiH) dionička prava sa prodavaca dionica prenesu na njega ili alternativno - da se ponište ugovori o kupoprodaji i da mu se vrati uloženi novac. Općinski sud je svojim presudama, koje su potvrđene presudama Kantonalnog suda donesenim u periodu od 12. maja 2006. do 6. juna 2007. godine, odbio prvopostavljene tužbene zahtjeve, te je istovremeno usvojio alternativne tužbene zahtjeve i obavezao sve tužene da apelantu isplate pojedinačno navedene iznose koje su dobili od njega na ime kupoprodajne cijene sa kamatama i troškovima postupka. Osim toga, Općinski sud je izrekao mjere osiguranja apelantovih tražbinā, tako što je tuženim zabranio otuđenje, skrivanje, opterećenje ili na drugi način raspolaganje dionicama "Polironda" koje su bile predmet kupoprodaje.

A.b) Postupak pred Ustavnim sudom povodom presuda kojima je odbijen tužbeni zahtjev za "prenos dionica"

  • 10.
    Apelant je, potom, u periodu od 17. jula 2006. do 23. jula 2007. godine, Ustavnom sudu podnio apelacije protiv svih 30 presuda Kantonalnog suda, kojima su potvrđene presude Općinskog suda, po kojima je Ustavni sud donio odluke br. AP 2195/06 od 18. oktobra 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 6/08), AP 2198/06 od 13. maja 2008. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 72/08) i AP 282/07 od 29. aprila 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
  • 11.
    Tim odlukama Ustavni sud je utvrdio povredu apelantovih prava na pravično suđenje i na imovinu, ukinuo sve osporene presude i naložio RVPFBiH da izvrši prenos dionica "Polironda" sa računa prodavaca dionica na apelantov račun, i to u roku od 60 dana od dana dostavljanja odluka Ustavnog suda.

A.c) Izvršni postupak povodom apelantovog prijedloga za izvršenje presuda kojima je usvojen tužbeni zahtjev "za vraćanja kupoprodajne cijene"

  • 12.
    Nezavisno od podnesenih apelacija Ustavnom sudu, apelant je istovremeno Općinskom sudu podnio i prijedloge za izvršenje (na osnovu istih presuda protiv kojih je podnio apelacije Ustavnom sudu) protiv prodavaca dionica radi isplate pojedinačno navedenih iznosa iz izvršnih isprava – presuda Općinskog suda. Apelant je predložio da se izvršenje provede pljenidbom i prodajom dionica "Polironda" koje su imali izvršenici, te namirenjem apelanta iz iznosa dobijenog prodajom. Također, apelant je zatražio da se, ukoliko ne uspije prodaja dionica nakon njihove zapljene, izvršenje provede na način da se izvrši prenos svih dionica na apelantov račun, kao vlasnika vrijednosnih papira, "po najvišoj cijeni dionice postignute na berzi". Općinski sud je odredio predložena izvršenja nakon čega je RVPFBiH, po zahtjevu Općinskog suda, izvršio brisanje upisanog ograničenja raspolaganja dionicama radi realizacije rješenja o izvršenju i prodaje predmetnih dionica putem brokerske kuće "Premium broker" d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: "Premium"). Predmetne dionice su potom prodate na Sarajevskoj berzi po tržišnoj cijeni od oko 4,20 KM po jednoj dionici, te su od iznosa dobivenog njihovom prodajom namireni samo djelomično troškovi predmetnih izvršnih postupaka, a apelantovo potraživanje nije uopće namireno (kako glavnog duga, tako i kamata i troškova) u tom dijelu izvršnog postupka.
  • 13.
    Ustavni sud konstatira da iz dokumentacije spisā proizlazi da je apelant, u jednom od predmetnih izvršnih postupaka, naplatio potraživanje koje je imao od jednog prodavca dionica (Alisana Krajišića) i da je presuda koja je bila izvršni naslov u izvršnom postupku protiv tog prodavca dionica u cijelosti izvršena.

A.d) Postupanje Općinskog suda i RVPFBiH nakon prijema odluka Ustavnog suda

  • 14.
    Općinski sud je, nakon donošenja odlukā Ustavnog suda br. AP 2195/06, AP 2198/06 i AP 282/07, u smislu člana 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), po službenoj dužnosti, obustavio izvršne postupke koje je pokrenuo apelant, budući da je Ustavni sud ukinuo izvršne isprave – presude na osnovu kojih je određeno izvršenje.
  • 15.
    RVPFBiH je aktima br. 04-3-18139/07 od 13. decembra 2007. godine, 04-3-3-590/08 od 30. jula 2008. godine, 04-3-6942/08 od 23. septembra 2008. godine, 04-3-3-2599/09 od 3. juna 2009. godine obavijestio Ustavni sud da nije mogao postupiti po nalogu iz odluka br. AP 2195/06, AP 2198/06 i AP 282/07, dakle, da "izvrši prenos dionica 'Polironda' sa vlasnika dionica na apelanta", jer su prije donošenja odluka predmetne dionice prodate na Sarajevskoj berzi.
  • 16.
    S tim u vezi Ustavni sud konstatira da je potom na 54. i 58. plenarnoj sjednici Ustavnog suda, koje su održane 27. marta i 20. i 21. novembra 2009. godine, prilikom razmatranja informacija o izvršenju odluka Ustavnog suda, konstatirao da postoje opravdani razlozi za neizvršenje odluka Ustavnog suda br. AP 2195/06, AP 2198/06 i AP 282/07 zbog čega nije donio rješenja o neizvršenju predmetnih odluka.

B. Parnični postupci (radi naknade štete) okončani osporenim presudama

  • 17.
    Apelant je 2. juna 2009. godine pokrenuo 29 parničnih postupaka protiv svakog od prodavaca dionica (izuzev Alisana Krajišića), te Federacije BiH i Posavskog kantona, tražeći da mu solidarno naknade štetu koju je, kako je apelant naveo u tužbama, pretrpio zbog nemogućnosti izvršenja odlukā Ustavnog suda.
  • 18.
    Općinski sud je svojim presudama br. 25 0 P 013527 10 P od 12. marta 2010. godine, 25 0 P 013524 09 P od 25. februara 2010. godine, 25 0 P 13840 10 P od 11. marta 2010. godine, 25 0 Mal 13837 09 Mal od 16. aprila 2010. godine, 25 0 Mal 13542 09 Mal od 25. februara 2010. godine, 25 0 Mal 013529 09 Mal od 11. marta 2010. godine, 25 0 Mal 013543 09 Mal od 30. aprila 2010. godine, 25 0 P 013838 10 P od 16. aprila 2010. godine, 25 0 P 013826 10 P od 4. februara 2010. godine, 25 0 Mal 013539 09 Mal od 7. maja 2010. godine, 25 0 Mal 013537 09 Mal od 30. aprila 2010. godine, 25 0 P 013823 09 P od 19. maja 2010. godine, 25 0 P 013546 10 P od 20. aprila 2010. godine, 25 0 Mal 013544 09 Mal od 16. aprila 2010. godine, 25 0 Mal 013544 09 Mal od 16. aprila 2010. godine, 25 0 P 013839 10 P od 7. maja 2010. godine, 25 0 Mal 013535 09 Mal od 25. februara 2010. godine, 25 0 P 013530 10 P od 12. aprila 2010. godine, 25 0 Mal 013545 09 Mal od 29. juna 2010. godine, 25 0 Mal 013836 09 Mal od 29. juna 2010. godine, 25 0 P 013818 09 P od 20. oktobra 2010. godine, 25 0 Mal 013528 09 Mal od 31. decembra 2010. godine, 25 0 P 013538 10 P od 10. novembra 2010. godine, 25 0 Mal 013525 09 Mal od 13. januara 2011. godine, 25 0 P 013822 09 P od 11. januara 2011. godine, 25 0 P 013824 09 P od 13. januara 2011. godine, 25 0 P 013819 09 P od 11. januara 2011. godine, 25 0 P 013820 09 P od 18. januara 2011. godine, 25 0 Mal 013536 09 Mal od 29. septembra 2010. godine usvojio apelantove postavljene tužbene zahtjeve i sve tužene obavezao da apelantu solidarno isplate naknadu štete u pojedinačnim iznosima koji se sastoje od iznosa koje je apelant svakom od prodavaca dionica platio na ime kupovine dionica sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. oktobra 2002. godine do isplate, zatim, od iznosa koje je apelant platio na ime troškova prethodno vođenih parničnih postupaka radi "prenosa dionica ili vraćanja kupoprodajne cijene" sa zakonskim zateznim kamatama počev od donošenja presuda u svakom od pojedinačnih predmeta, te troškovima predmetnih parničnih postupaka. Ustavni sud zapaža da iz navedenih presuda Općinskog suda proizlazi da su se pojedinačni iznosi glavnog duga koje je apelant potraživao u svakom od navedenih postupaka kretali u rasponu od 524,00 KM (AP 3218/10) do 4.782,30 KM (AP 5575/10).
  • 19.
    U obrazloženju svojih odluka Općinski sud je ponovio činjenice navedene u uvodnim napomenama ove odluke. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelant kupio dionička prava od prodavaca dionica koja su potom registrirana kao dionice kod RVPFBiH i da one nisu prenesene na apelantovo ime bez obzira na to što je Ustavni sud usvojio njegovu apelaciju i naložio da se to učini, niti je dobio povrat kupoprodajne cijene koju je platio za kupovinu dionica.
  • 20.
    Općinski sud je potom u presudama citirao član 154. stav 1, čl. 155. i 158, član 172. stav 1. i član 185. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je primjenom navedenih zakonskih odredaba zaključio da su svi tuženi dužni solidarno naknaditi apelantu štetu. Naime, Općinski sud je naglasio da su vlasnici dionica prouzrokovali štetu apelantu namjerno, jer nakon prijema certifikata od RVPFBiH, certifikat nisu predali apelantu, zatim su na održanoj Skupštini dioničara "Polironda" učestvovali kao da nisu ni prodali svoja dionička prava, niti su tokom vođenja prethodnog parničnog postupka željeli da prenesu dionička prava, već su sve vrijeme osporavali postavljeni tužbeni zahtjev. Dalje, Općinski sud je naveo da vlasnici dionica ni nakon pravosnažnosti presuda iz prethodnog parničnog postupka nisu apelantu isplatili kupoprodajnu cijenu za dionice, na šta su bili obavezani, niti zakonske zatezne kamate i troškove postupka, a ni prodajom njihovih dionica kod RVPFBiH apelant nije namirio svoje potraživanje čak ni djelomično, već su od te cijene samo namireni troškovi brokerske kuće "Premium" i djelomično troškovi izvršnog postupka.
  • 21.
    U pogledu odgovornosti Federacije BiH, Općinski sud je istakao da se ona temelji na činjenici da "nije usaglasila zakone", jer je apelant na osnovu odredaba ZOO imao pravo otkupiti dionička prava od prodavaca dionica, ali ih nije mogao prenijeti na svoje ime zbog toga što je Zakon o vrijednosnim papirima u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 39/98) regulirao da u prometu mogu biti vrijednosni papiri (dionice) koji su registrirani kod Komisije za vrijednosne papire (u daljnjem tekstu: Komisija), a Pravilnik o načinu registracije vrijednosnih papira kod Komisije je donesen tek 2003. godine. Dalje, Općinski sud je zaključio da postoji i odgovornost Posavskog kantona, koji je odgovoran za propuste Općinskog suda i Kantonalnog suda, jer su ti sudovi preformalno tumačili zakon i ocijenili ugovor o otkupu dioničkih prava kao kupoprodaju dionica, a ne dioničkih prava, te nisu usvojili apelantove prvopostavljene tužbene zahtjeve kojim je tražio da se naloži vlasnicima dionica da u RVPFBiH izvrše prenos dionica "Polironda" sa njihovih računa na apelanta, a u protivnom da RVPFBiH po službenoj dužnosti izvrši taj prenos. Općinski sud je istakao da zaključak da su redovni sudovi preformalno tumačili zakonske odredbe proizlazi iz odluka Ustavnog suda, te da je osnov za obavezivanje Posavskog kantona na naknadu štete član 172. stav 1. ZOO. Stoga je Općinski sud zaključio da je apelant pretrpio štetu, koju čine plaćena kupoprodajna cijena za dionice, zakonske zatezne kamate na taj iznos i troškovi sudskih postupaka koje je apelant iz tog osnova imao, pa, shodno članu 213. ZIP-a, apelantu pripada pravo na naknadu štete koju trpi zato što se ne mogu izvršiti odluke Ustavnog suda.
  • 22.
    Također, Općinski sud je istakao da nije mogao prihvatiti tvrdnje tuženih da je apelant svojim postupanjem doveo do toga da se ne mogu provesti odluke Ustavnog suda, jer se on, kako je naglasio taj sud, "ponašao po pravosnažnim odlukama Općinskog suda". Stoga je Općinski sud obavezao tužene da solidarno nadoknade štetu apelantu, shodno članu 154. stav 1, čl. 155. i 158, članu 172. stav 1. i članu 185. st. 1. i 3. ZOO a sve u vezi sa članom 213. ZIP-a.
  • 23.
    Protiv svih presuda Općinskog suda žalbe su podnijeli Federacija BiH i Posavski kanton, te 19 prodavaca dionica, a 10 prodavaca dionica, i to Stjepan Knežević, Ivo Dominković, Kata Knežević, Razim Mrkonjić, Ivo Knežević, Ahmet Begović, Kata Oršolić, Meho H. Obradović, Nađa Agović i Vinko Dabić, to nije učinilo.
  • 24.
    Kantonalni sud je svojim odlukama preinačio sve presude Općinskog suda na način da je odlučio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. U obrazloženju svojih presudā Kantonalni sud je istakao da iz spisa predmetā proizlazi da je apelant u podnesenim tužbama naveo da je pravni osnov tužbenog zahtjeva naknada štete koju je on pretrpio, jer odluke Ustavnog suda br. AP 2195/06, AP 2198/06 i AP 282/07 nisu izvršene, zbog čega je apelant smatrao da mu, u smislu člana 213. ZIPFBiH, pripada pravo na naknadu štete, bliže opredijeljene u izrekama presuda.
  • 25.
    Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio odredbe materijalnih propisa, utvrđujući odgovornost tuženih za štetu koju je apelant tražio. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da je u slučaju utvrđivanja odgovornosti za štetu, potrebno ne samo da neko lice pretrpi štetu već da treba da se ostvare i druge pretpostavke, a to su postojanje subjekta odgovornosti za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je, prema njegovom stavu, Općinski sud pogrešno tumačio čl. 154, 155. i 158. ZOO kada je zaključio da postoji odgovornost prodavaca dionica za nastalu štetu, te član 172. i član 185. st. 1. i 3. ZOO kada je utvrdio odgovornost Federacije BiH i Posavskog kantona za nastalu štetu, kao i da je Općinski sud pogrešno zaključio da su ispunjeni uvjeti za primjenu člana 213. ZIP-a.
  • 26.
    Naime, Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza proistječe da su prodavci dionica prodali predmetne dionice apelantu tokom 2000. godine, da je apelant Općinskom sudu podnio tužbe radi ispunjenja tih ugovora u kojim je alternativno postavio dva tužbena zahtjeva od kojih je u prvostepenom postupku usvojen drugopostavljeni tužbeni zahtjev (te su tuženi obavezani na vraćanje primljenog novčanog iznosa) koje presude je potvrdio Kantonalni sud. Navedeno je da je potom apelant istovremeno sa apelacijama koje je podnio Ustavnom sudu protiv pravomoćnih presuda Kantonalnog suda podnio i prijedloge za izvršenje na osnovu tih pravomoćnih presuda u kojim je tražio pljenidbu i prodaju predmetnih dionica protiv prodavaca dionica na način da se prodaja izvrši u skladu sa odredbama Zakona o vrijednosnim papirima FBiH uz posredovanje brokera. Također, Kantonalni sud je napomenuo da je Općinski sud u ranije provedenom parničnom postupku usvojio i mjere osiguranja, kojima je prodavcima dionica, a tuženim iz tog postupka, zabranjeno otuđenje, skrivanje ili na drugi način raspolaganje predmetnim dionicama. Po apelantovim prijedlozima za izvršenje, a sve po nalozima Općinskog suda datim u predmetnom izvršnom postupku, RVPFBiH je tokom 2007. godine izvršio prodaju dionica kako je tražio apelant u svojstvu tražioca izvršenja, a Ustavni sud je potom donio svoje odluke, kojima se odluke Općinskog suda i Kantonalnog suda stavljaju van snage i nalaže RVPFBiH da izvrši prenos predmetnih dionica na apelantovo ime.
  • 27.
    Kantonalni sud je naglasio da iz tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud nije mogao utvrditi uzročnu vezu između štetne radnje i štetne posljedice, niti je utvrđeno da su prodavci dionica štetu pričinili namjerno i iz grube nepažnje, nakon pravomoćnih odluka suda, odnosno nije se moglo utvrditi da su prodavci dionica prouzrokovali apelantu štetu. Kantonalni sud je istakao da se, prema članu 154. ZOO, ovakva odgovornost nije mogla utvrditi, jer nisu ostvarene i druge pretpostavke propisane tim članom. Navedeno je da sve vrste uzroka i posljedica treba posmatrati odvojeno, te da čim uzrok i posljedica nisu neposredni, nastaje dilema da li treba štetu smatrati direktnom ili ne, a stranka uvijek odgovora ako je posredna posljedica obuhvaćena njenim umišljajem. U konkretnom predmetnom slučaju, kako je istakao Kantonalni sud, prodavci dionica su imali legitimno pravo da osporavaju tužbe u parničnom postupku iz 2004. godine, nisu izigrali niti na drugi način povrijedili određene mjere osiguranja apelantove tražbine, a niti su mogli utjecati na apelantove odluke u vezi sa podnesenim prijedlogom za izvršenje na njihovim dionicama, te na mjere koje je odredio sud, a RVPFBiH proveo po apelantovom zahtjevu i odlukama suda.
  • 28.
    Dalje, Kantonalni sud je istakao da je, prema njegovom stavu, Općinski sud pogrešno primijenio član 172. i član 185. st. 1. i 3. ZOO kada je utvrdio odgovornost Federacije BiH i Posavskog kantona i obavezao ih da zajedno sa prodavcima dionica solidarno naknade štetu apelantu. Pri tome Kantonalni sud je ukazao da iz člana 172. ZOO proistječe da se nezakonit rad manifestira kao postupanje protivno zakonu, ili kao radnja protivna običajima ili pravilima morala. Također, Kantonalni sud je istakao da, uprkos činjenici da je već 1998. godine Zakon o Komisiji za vrijednosne papire (formalno-pravno) ustanovio Komisiju, a Zakon o Registru vrijednosnih papira Registar, ove dvije institucije nisu bile de facto osnovane sve do sredine 2000, tj. 2001. godine. U samim zakonima nije bilo odredaba koje bi regulirale način primjene zakona do ostvarenja uvjeta za njihovu primjenu. To praktično znači, kako je pojasnio Kantonalni sud, da je Zakon o vrijednosnim papirima branio promet vrijednosnim papirima koji nisu bili registrirani kod Komisije i RVPFBiH, a ove institucije nisu ni postojale, tako da država nije osigurala uvjete za realizaciju javnog interesa, jer zakoni nisu bili provodivi. Dalje, Kantonalni sud je elaborirao da je i Ustavni sud u svojim odlukama istakao da je Zakon o vrijednosnim papirima "zablokirao" promet vrijednosnim papirima, uključujući i mogućnost njihovog stjecanja. Stoga se, prema stavu Kantonalnog suda, rad sudova ne može povezati sa nezakonitim postupanjem, odnosno postupanjem koje je protivno zakonu, jer organ koji postupa u okviru zakonskog ovlaštenja ne može biti odgovoran za pogrešno pravno tumačenje zakonske norme, a primjena neodgovarajuće zakonske norme nije povreda dužnosti, sama po sebi, u vršenju funkcije državnog organa. Također, Kantonalni sud je istakao da odgovornost države za rad njenih organa ne može proizlaziti iz pogrešne primjene ili tumačenja propisa pogotovu kad su isti rezultat pogrešnog pravnog shvatanja, odnosno tumačenja konkretne pravne norme.
  • 29.
    Dalje, Kantonalni sud je naglasio da apelant odgovornost Federacije BiH i Posavskog kantona temelji, prije svega, na činjenici da su nastupile okolnosti zbog kojih se nisu mogle izvršiti odluke Ustavnog suda. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pogrešno primijenio odredbe ZOO kada je utvrdio odgovornost Federacije BiH i Posavskog kantona, budući da iz spisa predmeta i provedenih dokaza nesporno proizlazi da njihovim propustima apelant nije bio osujećen da ostvari svoja prava. Naime, apelant je svojim prijedlozima za izvršenje, a prije svega načinom određenja izvršenja (pljenidba i prodaja dionica), onemogućio provođenje odlukā Ustavnog suda. Navedeno je da apelant traži naknadu štete, a da nije postupao prema odredbama ZIP-a, odnosno nije iskoristio sve mogućnosti propisane tim zakonom, u kojem slučaju do štete ne bi ni došlo. Osim toga, navedeno je i da je apelant izvršenje mogao realizirati i na drugi način (član 187. do 191. ZIP-a), a ne svojim tačnim određenjem načina izvršenja prouzrokovati situaciju da su odluke Ustavnog suda neizvršive. Također, Kantonalni sud je naglasio da je apelant, s obzirom na podnesene apelacije Ustavnom sudu, mogao u izvršnom postupku tražiti samo pljenidbu i procjenu vrijednosti predmetnih dionica izvršenikā, kada se mogla tačno utvrditi sama vrijednost tih dionica i mogućnost namirenja u pogledu visine, ali da je tražeći njihovu prodaju apelant prouzrokovao situaciju da su naknadno dostavljene odluke Ustavnog suda ostale neizvršive.
  • 30.
    Prema ocjeni Kantonalnog suda, Federacija BiH nije odgovorna, jer njenim propustima apelant nije bio osujećen da ostvari svoja prava, nakon što je 8. marta 2000. godine kupio dionička prava od prodavaca dionica. Ovo zbog toga što je "Polirond" registriran u RVPFBiH 29. aprila 2003. godine, a promet predmetnih dionica je izvršen tokom 2000. godine iz čega proizlazi da apelant nije mogao RVPFBiH prijaviti kupovinu dionica koju je izvršio tokom 2000. godine. Međutim, kako je dalje u svojim odlukama istakao Kantonalni sud, na temelju odluka Ustavnog suda, RVPFBiH je mogao prenijeti dionice sa računa prodavaca dionica na apelantov račun da ih u tome nije onemogućio apelant pokretanjem izvršnih postupaka u okviru kojih su predmetne dionice prodate. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio i da u provedenom postupku nije dokazano da je apelant onemogućen radi provođenja izvršenja prema članu 188. ZIP-a, odnosno da je spriječen da, umjesto prodaje predmetnih dionica, u skladu sa odredbama ovoga člana uz saglasnost izvršenika, zatraži njihov prenos na svoje ime umjesto isplate.
  • 31.
    Kantonalni sud je, dalje, naglasio da nije odgovoran ni Posavski kanton, jer su sudovi, kao njegovi organi, postupali u okviru nadležnosti propisanih zakonom. Čak i da su sudovi materijalne propise arbitrarno primijenili, usvajajući alternativno postavljani tužbeni zahtjev, to nije imalo utjecaja na izvršenje odluka Ustavnog suda kojima je naloženo RVPFBiH da izvrši prenos predmetnih dionica "Polironda" sa računa prodavaca dionica na apelantov račun. Apelant je pokretanjem izvršnih postupaka podnio i apelacije Ustavnom sudu protiv istih presuda redovnih sudova, čime je onemogućio izvršenje odluka Ustavnog suda, jer su, po njegovom zahtjevu, predmetne dionice u vrijeme dostavljanja odluka Ustavnog suda RVPFBiH već bile prodate drugom licu po osnovu rješenja o izvršenju.
  • 32.
    Kantonalni sud je u obrazloženju presuda u kojima su žalbe podnijeli samo Federacija BiH i Posavski kanton (a ne i prodavci dionica koji su, također, imali poziciju tuženih u tim presudama) istakao da su, u smislu člana 362. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), svi tuženi u konkretnom slučaju materijalni suparničari, te da su u stvarnoj vezi po osnovu činjenice da njihova obaveza proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove ("saučesnici u prouzrokovanju štete"), te da se, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev (da se solidarno obavežu na isplatu), stoga preinačavanje presuda Općinskog suda odnosi i na prodavce dionica koji nisu podnijeli žalbe. Stoga je Kantonalni sud žalbe uvažio i prvostepene presude preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, u skladu sa članom 229. stav 1. tačka 4. ZPP.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 33.
    Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava od Kantonalnog suda, jer je taj sud zaključio da je apelant pretrpio štetu "zbog svog postupanja". Također, apelant navodi da osporene presude Kantonalnog suda nisu "razumljivo obrazložene", jer nisu obrazloženi razlozi zbog čega su preinačene prvostepene presude. Apelant opisuje hronologiju kupovine predmetnih dionica i sudskih postupaka (koje je Ustavni sud opisao u dijelu odluke pod naslovom "Uvodne napomene"). Također, navodi da je on, ne čekajući odluku Ustavnog suda o njegovim apelacijama, "jer zasigurno nije mogao znati njihov ishod", kod Općinskog suda protiv prodavaca dionica kao izvršenika pokrenuo i izvršne postupke u kojima je sud odredio traženo izvršenje, a po kojima se, kako apelant navodi, "nije namirio niti sa najmanjim mogućim novčanim iznosom". Dalje, apelant ističe da je pogrešan stav Kantonalnog suda da je Općinski sud pogrešno protumačio odredbe čl. 154, 155. i 158. ZOO u pogledu odgovornosti prodavaca dionica za nastalu štetu, te odredaba člana 172. i člana 185. st. 1. i 3. ZOO kada je utvrdio da postoji odgovornost Federacije BiH i Posavskog kantona za nastalu štetu, kao i ispunjenje propisanih uvjeta iz člana 213. ZIP-a, te u vezi s tim daje svoje tumačenje navedenih odredaba. Dalje, apelant ističe da je pogrešan stav Kantonalnog suda da je on odgovoran za neizvršenje odluka Ustavnog suda, a pogotovo da je krivac zbog toga što se on, kako to tvrdi u apelacijama, sve vrijeme trajanja ovog i drugih postupaka u vezi sa dionicama ponašao u skladu sa pravomoćnim i izvršnim odlukama sudova. Prema apelantovom mišljenju, proizvoljan je i zaključak Kantonalnog suda da je apelant izvršenje mogao realizirati i na drugi način, a ne svojim tačno određenim načinom izvršenja prouzrokovati situaciju da su odluke Ustavnog suda neizvršive. Također, apelant navodi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio i odredbe ZPP kada je svojim presudama, u predmetima u kojima prodavci dionica nisu podnijeli žalbe, odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. S tim u vezi, apelant smatra da Kantonalni sud nije mogao odbiti tužbeni zahtjev prema prodavcima dionica koji nisu podnijeli žalbe, budući da, prema njegovom stavu, oni nisu sa Federacijom BiH i Posavskim kantonom ni materijalni, ni jedinstveni suparničari.

b) Odgovor na apelacije

  • 34.
    Kantonalni sud je istakao da apelant u apelacijama elaborira svoje viđenje odredaba materijalnih propisa i proizvoljno se poziva na ranije odluke sudova, pa i na odluke Ustavnog suda, a da u cijelosti prešućuje činjenicu da je pokretanjem izvršnih postupaka, istovremeno sa ranijim apelacijama protiv presuda redovnih sudova, sâm onemogućio izvršenje odluka Ustavnog suda. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelant odgovornost tuženih temelji na činjenici da su nastupile okolnosti zbog kojih se nisu mogle izvršiti odluke Ustavnog suda, mada je sâm u izvršnom postupku tražio da se predmetne dionice prodaju. Kantonalni sud je naglasio da je pravilno primijenio i član 362. ZPP kada je preinačio prvostepene presude i u odnosu na prodavce dionica koji se nisu žalili na prvostepene presude.
  • 35.
    Federacija BiH je istakla u odgovorima da je u konkretnom slučaju predmet spora između parničnih stranaka označen kao naknada štete, a da je stvarno i u suštini apelant tražio povrat isplaćene kupoprodajne cijene po zaključenim ugovorima. U kojoj mjeri je apelant bio nesavjestan, kako je navedeno u odgovorima, najbolje se dokazuje time što je tražio izvršenje presuda, i to isključivo prodajom dionica protiv kojih je već bio pokrenuo postupak pred Ustavnim sudom za prenos tih istih dionica na svoje ime, i to za vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, a da o postupku po apelaciji nije obavijestio sud u izvršnom postupku, a o postupku izvršenja nije obavijestio Ustavni sud. Slijedeći to, kako je navedeno u odgovorima, Općinski sud u izvršnom postupku nije znao da se po apelantovoj apelaciji vodi postupak pred Ustavnim sudom protiv presuda čije izvršenje je tražio apelant, a Ustavni sud nije znao da se u izvršnom postupku po izričitom apelantovom traženju već prodaju dionice za koje je apelant tražio da se prenesu na njegovo ime.
  • 36.
    Prodavci dionica koji su dostavili odgovore na apelacije Ustavnom sudu u odgovorima su iznijeli razne stavove u vezi sa predmetnim sporovima, istaknuvši da je apelantov zahtjev u cijelosti neosnovan (Marija Zlatarević, Pero Mikić i Faketa Primeća), da je apelant "sâm sebi počinio štetnu radnju" (Božo Lukačević, Janja Đurić, Joso Brkić i Nedžad Zlatkić) do odgovora u kojima su prodavci dionica istakli da ne osporavaju "da je apelantu nastala šteta" i da bi je oni naknadili da imaju od čega (Kata Oršolić i Meho H. Omerović). Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, obavijestila je Ustavni sud da je Hajrudin Omerović, kojeg je zastupala u predmetnom redovnom postupku, preminuo "prije nekoliko godina".

V. Relevantni propisi

  • 37.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), [ ].

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 172. stav 1.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ uzrokuje trećem licu u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija.

Član 185. st. 1. i 3.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku određeni iznos novca na ime naknade štete.

  • 38.
    U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12) relevantne odredbe glase:

Član 188. stav 1.

(1) Na dionici izvršenje se provodi pljenidbom dionice, njezinom procjenom i prodajom, te namirenjem tražioca izvršenja. Izuzetno, dionica se, na prijedlog tražioca izvršenja, a uz saglasnost izvršenika, može prenijeti na tražioca izvršenja u nominalnoj vrijednosti, umjesto isplate.

Član 189. st. 1. i 2.

(1) Pljenidba dionice obavlja se dostavom rješenja o izvršenju Registru vrijednosnih papira. Pljenidbom tražilac izvršenja stiče založno pravo na dionici. Rješenje o izvršenju se istovremeno dostavlja depozitaru i emitentu dionice.

(2) Registar vrijednosnih papira dužan je u Registru upisati da je na dionici zasnovano založno pravo u korist tražioca izvršenja momentom prijema rješenja o izvršenju.

Član 190. stav 1. tačka 1.

(1) Dionice podesne za promet na berzi vrijednosnih papira prodaju se u skladu sa Zakonom o vrijednosnim papirima, uz posredovanje brokera kojeg sud odabere, nakon izvršnosti rješenja o izvršenju.

Član 213.

Odredbama ove glave ne dira se u pravo tražioca izvršenja da u parnici traži nadoknadu štete koja mu je nanecena tim što se izvršenik ponašao protivno svojoj obavezi utvrđenoj u izvršnoj ispravi.

  • 39.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 362. stav 1. tač. 1. i 2.

Više osoba mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):

  • 1)
    ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz iste činjenične i pravne osnove (materijalni suparničari);
  • 2)
    ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se temelje na bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženog (formalni suparničari);

Član 365.

Svaki je suparničar u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja niti koriste niti štete drugim suparničarima.

Član 366.

Ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari) smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu poduzeli.

VI. Dopustivost

  • 40.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 41.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 41.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Kantonalnog suda, bliže navedene u izreci ove odluke, koje su donesene u periodu od 17. maja 2010. do 21. marta 2011. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ove presude apelant je primio u periodu od 3. juna 2010. do 7. jula 2011. godine, a apelacije protiv ovih odluka je podnio u periodu od 7. jula 2010. do 20. jula 2011. godine, tj. svaku od pojedinačnih apelacija u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive. 43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 42.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Kantonalnog suda, bliže navedene u izreci ove odluke, koje su donesene u periodu od 17. maja 2010. do 21. marta 2011. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ove presude apelant je primio u periodu od 3. juna 2010. do 7. jula 2011. godine, a apelacije protiv ovih odluka je podnio u periodu od 7. jula 2010. do 20. jula 2011. godine, tj. svaku od pojedinačnih apelacija u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
  • 43.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 44.
    Apelant osporava presude Kantonalnog suda, tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 45.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 46.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
      • 1)
        Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 47.
      Ustavni sud, prije svega, zapaža da su postupci koji su okončani osporenim presudama Kantonalnog suda vođeni radi naknade štete, dakle, da se radi o predmetima koji su građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 48.
      Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zato što je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je utvrdio da tuženi nisu odgovorni za štetu koju je on pretrpio, pogrešno utvrdio da je apelant kriv za neizvršenje odluka Ustavnog suda, propustio da dā valjano obrazloženje za svoje odluke i zato što je pogrešno primijenio procesno pravo u presudama u kojima prodavci dionica nisu izjavili žalbe na prvostepene presude.
    • 49.
      Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
    • 50.
      Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
    • 51.
      Prije svega, Ustavni sud zapaža, uzimajući u obzir apelantov postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnim postupcima, da je ključno pitanje bilo da li je, zbog neizvršenja odluka Ustavnog suda, na apelantovoj strani došlo do štete, te da li su tuženi ti koji su "krivi" što odluke Ustavnog suda kojima je naloženo RVPFBiH da izvrši prenos dionica sa vlasnika dionica na apelanta nisu izvršene. Međutim, nezavisno od osporenih presuda, Ustavni sud u vezi sa apelantovom "štetom" primjećuje da apelant smatra da se ona, u suštini, sastoji od toga što je on tokom 2000. godine prodavcima dionica platio kupoprodajnu cijenu za "prodaju dioničkih prava" u iznosima koji su se sastojali od 100,00 KM po jednoj dionici a da su te dionice, usljed tržišne regulacije, u vrijeme kada su u izvršnom postupku po nalozima Općinskog suda prodate na Sarajevskoj berzi, imale vrijednost oko 4,20 KM po jednoj dionici. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da, u smislu relevantnih odredaba Zakona o tržištu vrijednosnih papira, cijena dionica zavisi isključivo od tržišta, što u naravi znači da zavisi isključivo od ponude i potražnje na slobodnom tržištu a koje poslove obavlja berza.
    • 52.
      Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom 2000. godine sa prodavcima dionica zaključio "ugovore o kupoprodaji dioničkih prava", te da je u svakom od pojedinačnih ugovora naveden broj dionica koje imaju prodavci dionica. Dalje, Sud zapaža da iz dokumentacije koju je apelant dostavio proizlazi da je po početnom bilansu "Polironda" od 30. juna 2000. godine (koji je odobrila Agencija za privatizaciju) nominalna vrijednost jedne dionice "Polironda" iznosila 274,65 KM, te da je odlukom "Polironda" od 23. novembra 2002. godine nominalna vrijednost dionica određena u iznosu od 100,00 KM s tim što je nominalni kapital ostao isti. U naravi posljedica toga je bila da su dotadašnji vlasnici dionica, nakon toga, upisani sa većim brojem dionica od onog koji su imali prije te odluke, npr., vlasnički kapital Stjepana Kneževića tokom 2000. godine bio je evidentiran kao 26 dionica, a nakon 23. novembra 2002. godine kao 36 dionica.
    • 53.
      Pored toga, Ustavni sud napominje da je, nakon što je od apelanta primio apelacije povodom kojih su donesene odluke br. AP 2195/06, AP 2198/06 i AP 282/07, aktima od 22. juna i 19. jula 2006. godine, te 18. januara 2007. godine obavijestio apelanta da je potrebno da Ustavni sud informira o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa podnesenim apelacijama koje će se eventualno desiti nakon podnošenja apelacija Ustavnom sudu, te da u suprotnom [apelant] snosi posljedice. Međutim, Ustavni sud, na osnovu uvida u predmetne spise, konstatira da apelant, do donošenja navedenih odluka, Ustavnom sudu nije poslao bilo kakvo obavještenje koje se ticalo konkretnih predmeta, u smislu promjena pravnog ili činjeničnog stanja. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnim apelacijama tvrdi da su to trebali uraditi vlasnici dionica.
    • 54.
      U vezi sa konkretnim postupcima koji su okončani osporenim presudama Kantonalnog suda, Ustavni sud najprije primjećuje da su se predmetni postupci vodili radi naknade štete koju je apelant pretrpio, kako je on naveo, zbog činjenice da se odluke Ustavnog suda nisu mogle izvršiti. Tim odlukama Ustavni sud je naložio da se prenesu dionice sa računa vlasnika dionica na apelantov račun. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud vrlo detaljno razmotrio sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji, te da je dao veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti, zbog čega je preinačio sve prvostepene presude na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Kantonalni sud vrlo iscrpno obrazložio historijat kupovine dionica/dioničkih prava, te prethodno vođene postupke (parnične, izvršne i pred Ustavnim sudom) nakon kupoprodaje dionica. Dalje, Ustavni sud smatra da apelant ničim nije doveo u pitanje ovakvo odlučenje Kantonalnog suda u smislu Ustava Bosne i Hercegovine, osim što ponavlja iste navode koje je isticao tokom cijelog postupka i o čemu je dobio detaljne odgovore Kantonalnog suda. Ustavni sud naročito zapaža da apelant ničim nije doveo u pitanje zaključke suda da je upravo on svojim postupanjem prouzrokovao da odluke Ustavnog suda ne bude moguće izvršiti, jer je istovremeno sa podnošenjem apelacija Ustavnom sudu podnio i prijedloge za izvršenje protiv istih tih presuda. Štaviše, apelant i ne osporava da je to uradio, "jer nije znao ishod postupaka pred Ustavnim sudom". Međutim, Ustavni sud naglašava da je apelant bio obavezan da obavijesti Ustavni sud o svakoj promjeni pravnog ili činjeničnog osnova u vezi sa podnesenim apelacijama, a da je to propustio da učini i da je na taj način i Ustavni sud i Osnovni sud faktički doveo u zabludu, jer je u postupku pred Općinskim sudom tražio da se izvrše presude u dijelu u kojem je usvojen njegov tužbeni zahtjev za vraćanje kupoprodajne cijene a pred Ustavnim sudom tražio da se meritorno odluči o njegovom zahtjevu za prenos dionica sa prodavaca na njega, mada je morao znati da jedan zahtjev isključuje drugi.
    • 55.
      Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je Kantonalni sud zaključio da šteta koju apelant tvrdi da je pretrpio nije nastala zbog krivice prodavaca dionica, Federacije BiH ili Posavskog kantona, odnosno rada Općinskog i Kantonalnog suda, kako to smatra apelant, nego isključivo zbog apelantovog postupanja, u smislu podnošenja prijedloga za izvršenje prodajom dionica za koje je istovremeno od Ustavnog sada tražio da donese meritorne odluke kojim će se naložiti prenos prava vlasništva sa vlasnika dionica na njega. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je do štete kod apelanta došlo zbog objektivnih okolnosti koje su izvan okvira razmatranja ovih apelacija, ali na koje je Ustavni sud već ukazao u ovoj odluci (vrijednost dionica). U vezi s tim Ustavni sud zapaža da upravo i sâm apelant tvrdi da je do štete došlo zbog pada vrijednosti dionica, te da bi on sâm bio obavezan, u slučaju da je vrijednost dionica iznosila više, da prodavcima dionica vrati "višak" novca nakon što bi se namirio dug za koji je apelant posjedovao izvršne isprave. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao dovoljna i jasna obrazloženja o tome zašto se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti da je, zbog postupanja tuženih, došlo do štete na apelantovoj strani, pa takva obrazloženja i odluke Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim, niti suprotnim standardima prava na pravično suđenje.
    • 56.
      Osim toga, u pogledu apelantovog pozivanja na član 213. ZIP-a, Ustavni sud ukazuje da je tim odredbama propisano da [apelant] može u parničnom postupku da traži nadoknadu štete koja mu je nanesena tim što se izvršenik ponašao protivno svojoj obavezi utvrđenoj u izvršnoj ispravi. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetno izvršenje provedeno u skladu sa prijedlozima za izvršenje koje je podnio apelant lično protiv svakog od prodavaca dionica, tako što je u prijedlogu za izvršenje odredio predmet na kojem će se izvršenje provesti (dionice koje je svaki od prodavaca dionica imao na računu u RVPFBiH), te da su u konačnici po apelantovim prijedlozima dionice koje su imali prodavci dionica prodate na Sarajevskoj berzi. Ustavni sud, također, zapaža da je potom apelant imao mogućnost da, nakon izvršene prodaje dionica na Sarajevskoj berzi, podnese prijedloge za nastavak izvršnog postupka, što je, kako to proizlazi iz predočene dokumentacije, u određenom broju predmeta i uradio (o čemu Ustavni sud nema potpune podatke). Međutim, budući da je Ustavni sud, u međuvremenu, odlučio meritorno o apelantovom zahtjevu i ukinuo presude koje su bile izvršni naslov, to je Općinski sud morao po službenoj dužnosti da obustavi izvršne postupke, dakle, sve to isključivo zbog apelantovog postupanja.
    • 57.
      Osim toga, u vezi sa apelantovim navodima da je on predložio izvršenje na jedinoj imovini koju su imali prodavci dionica, Ustavni sud, prije svega, konstatira da se taj segment apelantovih navoda tiče izvršnog postupka koji je, prema apelantovim prijedlozima, vođen paralelno sa postupkom pred Ustavnim sudom, te da, stoga, nije predmet razmatranja ove apelacije. Međutim, budući da su osporene odluke Kantonalnog suda u izvjesnoj mjeri uvjetovane prethodnim izvršnim postupkom, Ustavni sud smatra da je neophodno ukazati da je članom 36. ZIP-a propisano šta prijedlog za izvršenje mora sadržavati i da je istim članom propisano da tražilac izvršenja može sudu podnijeti i zahtjev za utvrđivanje imovine koju posjeduje izvršenik, te da, nakon što od suda dobije rezultat istrage, uredi prijedlog za izvršenje u tom smislu. Stoga se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je on samo "postupao u skladu sa odlukama sudova", jer je faktički apelant svojim prijedlozima za izvršenje podnesenim Općinskom sudu tražio "povrat kupoprodajne cijene", a istovremeno prvobitnim apelacijama podnesenim Ustavnom sudu prenos dionica.
    • 58.
      Dalje, u pogledu apelantovih navoda o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP, zbog stava Kantonalnog suda da su svi tuženi materijalni suparničari, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da su svi tuženi u svakom od pojedinačnih predmeta materijalni suparničari u smislu odredaba člana 362. ZPP, jer su parnične stranke u pogledu predmeta spora – prouzrokovane štete zbog neizvršenja odluke Ustavnog suda i zbog toga što je apelant na taj način postavio svoj tužbeni zahtjev. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredaba, te činjenična utvrđenja redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da se u okolnostima konkretnog slučaju radi o materijalnim suparničarima, te da se, stoga, preinačenje presudā Općinskog suda odnosi i na prodavce dionica koji nisu podnijeli žalbe. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i na odredbu člana 366. ZPP kojom je propisano da će se, ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), oni se smatraju kao jedna parnična stranka, tako da, ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, učinak parničnih radnji koje su preduzeli drugi suparničari obuhvata i one koji te radnje nisu preduzeli. Budući da je, dakle, Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dao jasne i precizne razloge svojih stavova, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno ZPP, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, iako se formalno nije pozvao na odredbu člana 366. ZPP, Ustavni sud smatra da, zbog načina na koji je Kantonalni sud odlučio o primjeni ZPP, u navedenom segmentu nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je predmetna apelacija i u ovom dijelu neosnovana.
    • 59.
      Dalje, Ustavni sud ističe da je imao u vidu da je u konkretnom slučaju došlo do umanjenja apelantove imovine, budući da se odluke Ustavnog suda nisu mogle izvršiti na način kako je to Ustavni sud naložio u svojim odlukama. Međutim, iako je navedeno imao u vidu, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju odlukama Kantonalnog suda odlučeno suprotno pozitivnim propisima, budući da je, kako je Kantonalni sud zaključio na osnovu svih činjenica istaknutih u obrazloženju osporenih odluka (koje su navedene i u činjeničnom dijelu ove odluke), do toga došlo isključivo zbog apelantovog pokretanja izvršnih postupaka (u kojim su dionice prodate na berzi) istovremeno sa podnesenim apelacijama protiv istih presuda redovnih sudova, čime je apelant onemogućio izvršenje odluka Ustavnog suda (da se izvrši prenos dionica na apelantovo ime).
    • 60.
      Konačno, Ustavni sud smatra da je neophodno naglasiti, budući da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je pretrpio štetu zbog neizvršavanja prethodno donesenih odluka Ustavnog suda (AP 2195/06, AP 2198/06 i AP 282/07), da su, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće i da ih je dužno poštivati svako fizičko i pravno lice (stav 1), te da su svi organi državne vlasti dužni, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom, da provode odluke Ustavnog suda (stav 2). Međutim, Ustavni sud naglašava da je u činjeničnom dijelu ove odluke već konstatirano da su, s obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja, postojali opravdani razlozi za neizvršenje odluka Ustavnog suda br. AP 2195/06, AP 2198/06 i AP 282/07 zbog čega nije donio rješenja o neizvršenju predmetnih odluka. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka istakao da je, u smislu navedenih odluka Ustavnog suda, RVPFBiH mogao prenijeti dionice sa računa prodavaca dionica na apelantov račun, ali da ga je u tome onemogućio apelant pokretanjem izvršnih postupaka, a dana obrazloženja Ustavni sud, također, ne smatra proizvoljnim,
    • 61.
      Zbog navedenih razloga, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije proizvoljno protumačio pozitivno-pravne propise kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za koje je u obrazloženju osporenih odluka dao jasne i precizne razloge svojih stavova, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

  • 62.
    Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
  • 63.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.