USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2248/09, rješavajući apelacije Dragana Mikulića i "MIKULIĆ COMPANY" d.o.o. Grude, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. jula 2013. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Mikulića i "MIKULIĆ COMPANY" d.o.o. Grude, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-Kž-05/164 od 30. marta 2009. godine i X-K-05/164 od 29. aprila 2008. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 004010 10 Kž od 8. marta 2011. godine i S1 2 K 004010 10 Kv od 20. decembra 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Dragan Mikulić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Gruda kojeg zastupaju Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, te Martin Raguž i Nikica Gržić, advokati iz Sarajeva i "MIKULIĆ COMPANY" d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koju zastupa prvoapelant kao zakonski zastupnik, podnijeli su 15. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-Kž-05/164 od 30. marta 2009. godine i broj X-K-05/164 od 29. aprila 2008. godine. Prvoapelant je uz apelaciju podnio zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi Ustavni sud zabranio upućivanje prvoapelanta na izdržavanje kazne zatvora prema pravomoćnoj Presudi Suda BiH broj X-K-05/164 od 29. aprila 2008. godine.
- 2.Apelanti su 23. jula 2009. godine i 7. jula 2010. godine podnijeli dopune apelacije. U dopuni apelacije od 26. aprila 2011. godine apelanti su osporili rješenja Suda BiH broj S1 2 K 004010 10 Kž od 8. marta 2011. godine i broj S1 2 K 004010 10 Kv od 20. decembra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH zatraženo je 22. augusta, odnosno 12. oktobra 2012. godine, da dostave odgovor na apelaciju, a 15. januara 2013. godine da dostave odgovor na dopunu apelacije od 26. aprila 2011. godine.
- 4.Sud BiH je na apelaciju odgovorio 10. septembra 2012. godine, a Tužilaštvo BiH 24. oktobra 2012. godine, dok su odgovori na dopunu apelacije primljeni od Tužilaštva BiH 25. januara 2013. godine, a od Suda BiH 30. januara 2013. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Tužilaštva BiH su dostavljeni apelantima 10. i 25. oktobra 2012. godine i 2. aprila 2013. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Presudom Suda BiH broj X-K-05/164 od 29. aprila 2008. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanata te trećeoptuženog M.G. i četvrtooptužene J.K. (u daljnjem tekstu: ostali optuženi), prvoapelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u stavu I. i II. izreke presude počinio krivično djelo carinske prevare iz člana 216. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH), zatim poreske utaje iz člana 210. stav 1. KZ BiH, te za produženo krivično djelo poreske utaje iz člana 272. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je za krivično djelo carinske prevare iz člana 216. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ BiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, za krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 1. KZ BiH novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM, a za produženo krivično djelo poreske utaje iz člana 272. stav 2. KZ FBiH kazna zatvora u trajanju od jedne godine i novčana kazna u iznosu od 50.000,00 KM. Primjenom člana 53. KZ BiH prvoapelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i 10 mjeseci i jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 55.000,00 KM. Na osnovu čl. 110. i 111. KZ BiH od prvoapelanta je oduzeta imovinska korist u ukupnom iznosu od 453.159,31 KM. Navedenom presudom prvoapelant je obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka. Predmetnom presudom drugoapelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u stavu I. izreke presude počinio krivično djelo carinske prevare iz člana 216. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ BiH i krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 1. KZ BiH, zato što je kao pravna osoba raspolagao protupravno ostvarenom imovinskom koristi koju je u ime, za račun i u korist drugoapelanta ostvario prvoapelant kao direktor i odgovorna osoba, za koja krivična djela su mu utvrđene novčane kazne u iznosu od 80.000,00 KM i 20.000,00 KM, pa je primjenom člana 53. stav 2. tačka d) KZ BiH drugoapelantu izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 90.000,00 KM. Apelanti su dalje predmetnom presudom oslobođeni od optužbe da su na način naveden u stavu III. presude počinili krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH, a drugoapelant da je na način naveden u stavu IV. izreke učinio produženo krivično djelo utaje poreza iz člana 272. stav 2. KZ FBiH. Također su tačkom V. izreke presude ostali optuženi oslobođeni od optužbe da su na način naveden u tom stavu počinili krivično djelo carinske prevare iz člana 216. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ BiH i krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH
- 8.U obrazloženju presude je navedeno da su optužnicama broj KT-405/05 od 6. juna 2007. godine i KT-337/07 od 8. augusta 2007. godine, koje je potvrdio Sud BiH 12. juna i 14. augusta 2007. godine, apelanti i ostala optužena lica optuženi da su počinili predmetna krivična djela. Tokom dokaznog postupka kao dokazi Tužilaštva BiH saslušani su brojni svjedoci, zatim vještaci finansijske struke, te je izvršen uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju. Kao dokazi odbrane apelanata saslušani su predloženi svjedoci, zatim vještak finansijske struke i vještak grafolog. Odbrana apelanata je, također, sudu predočila brojne materijalne dokaze, a na prijedlog odbrane saslušan je i sam prvoapelant. U toku postupka je utvrđeno da je nesporno da je prvoapelant odgovorna osoba drugoapelanta kao pravnog lica, koje je pored ostalog registrovano i za trgovinu naftom i naftnim derivatima, čime se i bavilo. Kao nesporno je dalje utvrđeno da je u periodu navedenom u optužnici (od 1. januara do 31. augusta 2005. godine) drugoapelant uvezao veću količinu lož-ulja od dobavljača "Jugopetrol" AD Kotor-tadašnja Državna zajednica Srbija i Crna Gora, a da je poslove špedicije u vezi s tim uvozom obavila firma "Martis" d.o.o. Široki Brijeg, odnosno trećetuženi M.G. i četvrtotužena J.K. koji su u njoj radili. Kao nesporno je, također, utvrđeno da je za obavljeni uvoz lož-ulja od navedenog dobavljača Carinskoj ispostavi Grude u tom periodu podneseno 45 carinskih isprava s 45 obrazaca EUR-I (certifikata o porijeklu robe) i 45 certifikata o kvalitetu i kvantitetu robe u kojima je navedeno da je zemlja porijekla robe Državna zajednica Srbija i Crna Gora. Također je nesporno da su na temelju podatka o porijeklu robe i spomenute dokumentacije dobijene carinske pogodnosti za uvoznika – drugoapelanta prema odredbama ratificiranog Sporazuma o slobodnoj trgovini između BiH i tadašnje Savezne vlade Republike Jugoslavije potpisanog u Beogradu 1. februara 2002. godine. Međutim, kako je dalje utvrdio Sud BiH, sporno je da li su navedene isprave (EUR-I i certifikati) koje su predate Carinskoj ispostavi Grude i na temelju kojih su ostvarene pogodnosti bile autentične ili lažne, odnosno da li se radilo o istinitom ili lažnom prikazivanju podataka o porijeklu robe carinskim vlastima – Carinskoj ispostavi Grude. Ukoliko se, kako je dalje navedeno u obrazloženju, radilo o krivotvorenim ispravama, odnosno lažnom prikazivanju podataka o porijeklu robe, kao sljedeće sporno pitanje se postavilo da li je prvoapelant znao ili mogao znati da se radilo o lažnim podacima i krivotvorenim dokumentima, odnosno da je uvezeno lož-ulje porijeklom iz Grčke, a ne iz Srbije i Crne Gore, te da kao takvo ne ispunjava uvjete za ostvarenje pogodnosti predviđenih Sporazumom o slobodnoj trgovini.
- 9.Nasuprot Tužilaštvu koje je tvrdilo da su apelanti znali ili mogli znati da je uvezena roba porijeklom iz Grčke i da ne ispunjava uvjete za pogodnosti predviđene Sporazumom, apelanti i njihovi branioci su tokom postupka istakli da oni to nisu znali niti su mogli znati i da su bili ubijeđeni da je dokumentacija ispravna – autentična, te da prema tome drugoapelant ima pravo na pogodnosti, odnosno tretman preferencijalne robe. Nakon ocjene provedenih dokaza optužbe, koje je u cijelosti prihvatio Sud BiH jer je smatrao da su međusobno neprotivrječni i u skladu s aktima zvaničnih organa, međusobno se upotpunjuju i čine logičnu cjelinu, zbog čega ih je Sud prihvatio kao objektivne i tačne, Sud BiH je van svake razumne sumnje utvrdio da je 45 obrazaca o porijeklu robe (EUR-I) i 45 certifikata o kvalitetu i kvantitetu robe koji su predati carinskim vlastima u Grudama lažni - krivotvoreni, te da je zemlja porijekla robe Grčka, a ne Srbija i Crna Gora. Prema tome, kako je dalje utvrđeno, nije bilo niti uvjeta za ostvarenje preferencijalnih pogodnosti nego je na uvezenu robu (lož-ulje) trebalo platiti carinske dažbine u ukupnom iznosu od 94.008,01 KM, carinsko evidentiranje u ukupnom iznosu od 9.401,22 KM i porez na promet nafte i naftnih derivata u ukupnom iznosu od 20.682,16 KM. Sud BiH je istakao da navedeni zaključak nesumnjivo proizlazi kako iz dostavljenih materijalnih dokaza tako i iskaza svjedoka optužbe koji su bili neposredni učesnici u tom izvozno-uvoznom poslu ili su sačinjavali izvornu dokumentaciju, te imali prilike uporediti izvorne i dokumente koji su predati Carinskoj ispostavi u Grudama na bazi kojih su ostvarene povlastice. Pored toga, riječ je o svjedocima koji po ocjeni Suda nemaju nikakvog razloga da ne govore istinu, odnosno da neosnovano terete ma kojeg od apelanata zbog čega su njihovi iskazi i prihvaćeni kao istiniti i objektivni.
- 10.U obrazloženju je dalje istaknuto da u aktu Vlade Republike Crne Gore – Uprave carina broj 01/02 D-4590/1 od 26. aprila 2006. godine koji je Uprava uputila Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH kao i Tužilaštvu BiH, a povodom prethodno dostavljenog zahtjeva za provjeru uvjerenja o porijeklu robe EUR-I, izričito je navedeno da kontrolirana uvjerenja (čiji su brojevi decidno označeni, riječ je upravo o onim koja su predata u Grudama) nisu vjerodostojna. Prema navodima Uprave ona nisu prijavljena Carinskoj ispostavi u Baru, Crna Gora, pa samim tim nisu ih ni mogli izdati i ovjeriti carinski organi Crne Gore. U aktu je također navedeno da ni carinska službenica I.P., čiji je faksimil stavljen na 11 uvjerenja o porijeklu robe, nije radila u spornom periodu, a P.M. čiji se faksimil nalazi na ostalim uvjerenjima (34) nikada nije ni bio zaposlen u carinarnici Bar. Radi se, dakle, kako je ocijenio Sud BiH, o zvaničnom aktu Uprave carina Republike Crne Gore kao nadležnog organa, koji je uredno ovjeren i kojeg je potpisao direktor Uprave. Sud BiH je zaključio da konstatacije iz navedenog akta nesumnjivo proizlaze i iz drugih dokaza koje je prezentiralo Tužilaštvo, zbog čega je Sud BiH i prihvatio navedeni akt i njegov sadržaj kao objektivan i tačan. Pored toga, Sud BiH je utvrdio da su ovjereni obrasci (45 JCI) u kojima je u rubrici 15 navedeno da je zemlja otpreme/izvoza Grčka prezentirani na crnogorsko-bosanskohercegovačkoj granici zajedno s uredno ovjerenim i potpisanim certifikatima o kvalitetu i kvantitetu robe koje je izdala firma "Jugoinspekt" AD Podgorica. Autentičnost tih isprava nakon izvršenog uvida potvrdili su i svjedoci D.N. i V.K. Suprotno navedenom, u Carinskoj ispostavi Grude su predati obrasci u kojima je kao zemlja porijekla navedena Srbija i Crna Gora, a za koje su saslušani svjedoci D.N, V.K. i N.R. bili decidni u tvrdnji da ti obrasci EUR-I nisu izdati i ovjereni u Carinskoj ispostavi Bar niti u firmi "Jugoinspekt" AD Podgorica.
- 11.Sud BiH je utvrdio da odbrana apelanata praktično ni jednim konkretnim dokazom nije dovela u sumnju zaključak Suda da su EUR-I i certifikati koji su dostavljeni carinskim vlastima u Grudama ustvari krivotvoreni dokumenti. Odbrana apelanata je tokom postupka ukazivala na navodne formalne nedostatke dokaza, te osporavala zakonitost njihovog pribavljanja.
- 12.Sud BiH je dalje naveo da je odbrana apelanata u toku postupka prigovarala da su sve dokumente (koji su korišteni kao dokazi), a koji nisu predati u originalu nego u kopiji, morali ovjeriti isključivo sud ili općinski organi uprave, odnosno sada notar, da bi bili podobni kao dokazno sredstvo. Po ocjeni Suda BiH takvi prigovori odbrane nisu osnovani zbog toga što su svi ti dokumenti ovjereni pečatom organa koji ih je izdao i potpisom ovlaštenog službenog lica tog organa koje je konstatovalo da su vjerni originalu, odnosno da su od organa kome su dokumenti predavani u toku carinskog postupka. Stoga je takve dokaze Sud BiH prihvatio kao podobne za dokazivanje činjenica koje se u njima navode, a koje proizlaze i iz iskaza saslušanih svjedoka.
- 13.Što se tiče prigovora odbrane apelanata da su dokazi pribavljeni na nezakonit način budući da nije postojala naredba Suda BiH za njihovo oduzimanje, Sud BiH je istakao da smatra da za pribavljanje dokaza koji su bili u posjedu Carinske ispostave Grude i Trebinje nije ni bila nužna naredba Suda. Sud BiH je istakao da su navedene ispostave sastavni dio Uprave za indirektno oporezivanje, odnosno njene organizacione jedinice, te što je dokumentacija praktično iz jedne organizacione jedinice prešla drugoj (iz Ispostave u Odjel nadležan za istrage i kontrolu), te što za dobrovoljnu predaju navedene dokumentacije Tužilaštvu BiH, s obzirom na odredbe člana 22. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), nije bila neophodna naredba Suda. I za dokaze pribavljene iz Crne Gore, Sud BiH smatra da su pribavljeni u skladu sa zakonom. Naime, iz akta Vrhovnog državnog tužioca Republike Crne Gore od 11. jula 2006. godine proizlazi da je dokumentaciju koja se nalazila u Carinskoj upravi Crne Gore i njenim organizacionim jedinicama, a koja je pratila 45 cisterni goriva, upravo taj organ dostavio Tužilaštvu BiH zajedno s originalnim iskazima svjedoka saslušanih pred nadležnim sudovima u Crnoj Gori, a u okviru ugovorene saradnje tužilaštava dvije države. Dalje je navedeno da je odbrana apelanata tokom postupka prigovarala što se prihvataju iskazi svjedoka dati u istrazi pred sudovima u Kotoru i Baru, a koji su prema članu 273. ZKP BiH pročitani na glavnom pretresu. Prije svega, Sud BiH je utvrdio da su navedene izjave uzete u skladu s odgovarajućim odredbama Zakona o krivičnom postupku Crne Gore. Dalje je utvrđeno da je, u skladu s članom 273. stav 2. ZKP BiH, Sud u konkretnom slučaju našao da su ispunjeni svi uvjeti za prihvatanje predmetnih zapisnika o saslušanju navedenih svjedoka. Naime, Tužilaštvo i Sud BiH su preduzeli sve što je u njihovoj moći da obezbijede prisustvo navedenih svjedoka na glavnom pretresu (upućen je veći broj poziva i pokušavan telefonski kontakt). Međutim, svjedoci iz određenih razloga nisu željeli pristupiti, a Sud BiH nije imao nikakvih mogućnosti primijeniti bilo koju mjeru kako bi osigurao njihovo prisusutvo budući da se radi o državljanima druge države. Sud BiH je zaključio da je dolazak svjedoka na Sud bio fizički moguć, ali je zbog navedenog odnosa svjedoka i nedostatka instrumenata kojim bi ih Sud prisilio na dolazak, njihov dolazak postao praktično nemoguć ili pak znatno otežan iz važnih razloga, pa je u tom slučaju navedena odredba ZKP BiH koja dopušta čitanje iskaza datih u istrazi i korištenje tih dokaza na glavnom pretresu. Pored toga, Sud je apelantima ostavio mogućnost da, prezentirajući pitanja koja bi postavili svjedocima u slučaju da su saslušavani neposredno u sudnici, kompromituju iskaze tih svjedoka, odnosno dovedu ih u sumnju. Na bazi tih pitanja Sud bi cijenio i relevantnost iskaza tih svjedoka te, dovodeći ih u vezu s ostalim provedenim dokazima, cijenio bi i njihovu validnost. Takvu mogućnost osporavanja iskaza svjedoka iskoristila je samo optužena J.K., ali ne i odbrana apelanata. Osim toga, ono što su svjedoci čiji su iskazi pročitani rekli pred istražnim sudijom u Crnoj Gori, a što je Sud BiH uzeo u obzir, potvrdili su i brojni drugi svjedoci, a sve to nesumnjivo proizlazi iz materijalnih dokaza. Sud BiH je ocijenio da bi zaključak Suda u vezi s odgovornošću apelanata bio istovjetan i da ti iskazi nisu čitani.
- 14.Međutim, kako je u obrazloženju istakao Sud BiH, i nakon provedenih dokaza i njihove ocjene ostalo je nejasno kako i ko je sačinio dokumentaciju (obrasce EUR-I, certifikate o kvalitetu i kvantitetu robe) predatu u Carinskoj ispostavi Grude, a za koju je utvrđeno da je krivotvorena, jer ni jedna strana nije Sudu pružila nikakve konkretne dokaze u vezi s tim. Po ocjeni Suda te činjenice u krajnjoj liniji i nisu od značaja za utvrđenje odgovornosti prvoapelanta, jer sam čin sačinjavanja krivotvorenih isprava i nije stavljen na teret prvoapelantu. S druge strane, provedeni dokazi nesumnjivo upućuju na zaključak da to nije moglo biti urađeno bez znanja prvoapelanta i mimo njega. S obzirom na to nije od posebnog značaja da li su lažne isprave na zahtjev prvoapelanta sačinila lica iz Crne Gore ili BiH, neko od zaposlenih u "Jugopetrolu", carinskim organima u Baru ili Grudama ili pak neko treći. To je čak moglo biti urađeno i na inicijativu nekog trećeg, a ne lično prvoapelanta, ali ni u kojem slučaju bez njegovog znanja, bilo da se radi o njegovom zahtjevu da se to uradi ili, u najmanju ruku, njegove saglasnosti s takvim nečijim tuđim prijedlogom. U svakom slučaju, kako je utvrdio Sud BiH, bilo je to u njegovu korist i korist njegove firme, što je još jedan argument u prilog ocjene da je prvoapelant to znao i bio svjestan da se radi o krivotvorenim dokumentima, odnosno da zemlja porijekla lož-ulja nije Srbija i Crna Gora nego Grčka, te da slijedom te činjenice njegova firma ne ispunjava uvjete koji su propisani da bi se ostvarile carinske pogodnosti prema Sporazumu o slobodnoj trgovini.
- 15.U odnosu na krivično djelo utaje poreza Sud BiH je utvrdio da je prikazani promet između pravnih lica "Leksiprom" d.o.o. Vitez, "Onikord" d.o.o. Vitez i "Transsit" d.o.o. Prozor-Rama i apelanata rezultat fiktivno sačinjene dokumentacije iz koje proizlazi da je drugoapelant robu prodao i isporučio navedenim firmama radi daljnje prodaje, odnosno da je drugoapelant ispunio sve uvjete za bezporesku prodaju. Sve to je urađeno s ciljem kako bi apelanti, suprotno čl. 21, 24, 26. i 27. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, izbjegli obavezu obračunavanja, prijavljivanja i plaćanja poreza na stvarni promet robe u istoj toj vrijednosti. U stvarnosti apelanti su robu prodali drugim kupcima, i to kao robu namijenjenu krajnjoj potrošnji (maloprodaji) koja kao takva podliježe oporezivanju (koje nije izvršeno), a kako se radi o naftnim derivatima podliježe i obavezi plaćanja naknade za ceste. Sud BiH je van svake razumne sumnje utvrdio da između drugoapelanta kao pravnog lica i navedenih pravnih lica nije bilo stvarnog prometa robe, niti pak između njih i pravnih lica "Ploter trade" d.o.o. Vitez, "Darko produkt" d.o.o. Vitez i "Krajina CO" Banjaluka, koja su (u svojstvu cesusa) preuzela njihove navodne obaveze prema drugoapelantu i uplatila mu na račun iznose navedene u ugovorima o cesiji. U odnosu na primijenjeni krivični zakon Sud BiH je istakao da je optužnicom Tužilaštva apelantima stavljeno na teret da su učinili krivično djelo poreske utaje iz člana 272. stav 2. KZ FBiH ("Službene novine FBiH" broj 43/98) i krivično djelo poreske utaje iz člana 273. stav 3. KZ FBiH ("Službene novine FBiH" broj 36/03), odnosno dva ista krivična djela poreske utaje po dva različita zakona. Međutim, radnje prvoapelanta Sud BiH je pravno okvalifikovao kao jedno produženo krivično djelo poreske utaje iz člana 272. stav 2. KZ FBiH ("Službene novine FBiH" broj 43/98), a ne kao dva krivična djela poreske utaje u sticaju, jednog po KZ iz 1998. godine, a drugog po KZ iz 2003. godine, ocijenivši da je to povoljnije za apelante. Navedeno je da su predmetne radnje izvršenja preduzimane za vrijeme važenja KZ FBiH iz 1998. godine, a druge nakon stupanja na snagu KZ FBiH iz 2003. godine, te je analizom i jednog i drugog KZ Sud BiH zaključio da je, s aspekta zaprijećene kazne zatvora kada je riječ o kvalifikovanom obliku krivičnog djela poreske utaje, KZ iz 1998. godine blaži za apelante zbog čega je on i primijenjen, bez obzira što je po KZ iz 1998. godine predviđena i novčana kazna (ma kolika ona bila, ona se u slučaju neplaćanja zamjenjuje zatvorom koji ne može preći jednu godinu). Pored toga, KZ FBiH iz 1998. godine nije propisivao krivičnu odgovornost pravnih lica nego samo odgovornost odgovornih lica u pravnom licu, zbog čega se drugoapelant kao pravno lice primjenom navedenog zakona nije mogao proglasiti odgovornim za krivično djelo poreske utaje, pa je na osnovu člana 284. tačka a. ZKP BiH oslobođen od optužbe.
- 16.Sud BiH je u obrazloženju naveo da je odbrana apelanata tokom pretresa kao ključni kontraargument navodima Tužilaštva isticala činjenicu da je rješenjem Federalnog ministarstva finansija od 8. oktobra 2007. godine poništeno rješenje Centralnog ureda Poreske uprave od 30. marta 2007. godine, kao i rješenje Poreske uprave Centralni ured Sarajevo, Odsjek za kontrolu poreskih obveznika regije Mostar od 12. februara 2007. godine, te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Predmetnim prvostepenim rješenjem od 30. marta 2007. godine utvrđene su dodatne obaveze drugoapelantu i naložena mu je uplata iznosa od 318.805,28 KM koji se odnosi na dodatno utvrđene obaveze i kaznene kamate, dok je poništenim drugostepenim rješenjem kao neosnovana odbijena žalba drugoapelanta. Riječ je o obavezama proizašlim iz poslovanja s kupcima "Leksiprom" d.o.o. Vitez, "Onikord" d.o.o. Vitez i "Transsit" d.o.o. Prozor-Rama koje je po osnovu ugovora o cesiji preuzela firma "Krajina CO" d.o.o. Banjaluka, a koje su predmet tačke tri optužnice od 8. augusta 2007. godine. Sud BiH je utvrdio da iz obrazloženja navedenog rješenja Federalnog ministarstva finansija proizlazi da je Ministarstvo prilikom odlučivanja pošlo od dokumentacije koja je prikazivala da je između drugoapelanta i navedene tri firme ostvaren promet naftnih derivata, te da su u konkretnim slučajevima bili ispunjeni uvjeti za besporesku prodaju. Međutim, kako je navedeno u obrazloženju presude, navedena polazna osnova od koje je pošlo Ministarstvo (dokumentacija-narudžbenice, fakture i dr.) je, međutim, potpuno pogrešna. Ministarstvo se uopće nije upuštalo u validnost te dokumentacije. Prihvatilo ju je bezrezervno i na osnovu nje izvelo određene zaključke ignorišući stavove nižestepenih organa o fiktivnosti dokumentacije. Sud BiH je zaključio da navedeno rješenje Ministarstva, za koje je odbrana apelanata smatrala da isključuje njihovu krivičnu odgovornost s obzirom na utvrđenje tog suda da stvarnog prometa robe između tri navedena pravna lica i drugoapelanta nije bilo, kao ni između njih i onih koji su ugovorom o cesiji preuzeli obaveze i izvršili uplate na račun drugoapelanta, po ocjeni Suda BiH ni u kojem slučaju ne može biti osnova za isključenje krivične odgovornosti apelanata za davanje lažnih podataka o stečenim oporezivim prihodima. Krivična odgovornost apelanata se ne može isključiti čak i bez obzira na ishod ponovnog postupka pred prvostepenim organom poreske uprave, budući da je taj sud na osnovu provedenih dokaza nesumnjivo utvrdio da se radi o lažnom prikazivanju podataka koji su od značaja za utvrđenje poreskih obaveza.
- 17.Protiv prvostepene presude žalili su se Tužilaštvo BiH i apelanti. Odlučujući o žalbama Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj X-Kž-05/164 od 30. marta 2009. godine, kojom je žalbe odbilo kao neosnovane i potvrdilo prvostepenu presudu.
- 18.U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo da se žalbama apelanata najprije ukazuje na povredu prava na odbranu. U vezi s tim u obrazloženju je istaknuto da je pravo na odbranu propisano članom 7. ZKP BiH, te da u žalbama nisu navedeni razlozi koji ukazuju na povredu navedenog načela. Apelaciono vijeće je uvidom u cjelokupan spis prvostepenog suda utvrdilo da su apelanti tokom cijelog postupka imali pravo na stručnu pomoć branioca – advokata, te da nema dokaza koji ukazuju na povredu prava na odbranu apelanata. Također, u odnosu na navode žalbi da prvostepeni sud nije riješio predmet optužbe, Apelaciono vijeće je zaključilo da čitanjem optužnica Tužilaštva i izreke presude prvostepenog suda jasno proizlazi da je prvostepeni sud donoseći svoju presudu odlučio o svim tačkama i jedne i druge optužnice.
- 19.U odnosu na žalbene navode apelanata da prvostepeni sud nije utvrdio ko je sačinio lažnu dokumentaciju za carinjenje, Apelaciono vijeće je smatralo da ta okolnost u konkretnom slučaju nije ni trebala biti utvrđivana budući da se prema članu 216. stav 3. KZ BiH krivično djelo carinske prevare može izvršiti na dva načina: sačinjavanjem lažne dokumentacije ili podnošenjem lažne dokumentacije carinskom organu. Dalje je navedeno da optužnica prvoapelanta ne tereti za sačinjavanje lažne dokumentacije, već za podnošenje takve dokumentacije kao validne. Za postojanje bića ovog krivičnog djela i utvrđenje krivice optuženog nije ni bilo neophodno utvrđivati ko je sačinio krivotvorenu dokumentaciju, već je bilo neophodno utvrditi da počinilac zna da je dokumentacija krivotvorena u trenutku podnošenja dokumentacije carinskom organu. Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud na pravilan i potpun način utvrdio da je prvoapelant znao za podnošenje lažne dokumentacije što je u konačnici rezultiralo činjenicom da su apelanti bili oslobođeni 94.008,01 KM iznosa carine i 9.401,22 KM carinske takse, a to je u ukupnosti dovelo do neplaćanja poreza u iznosu od 20.682,16 KM. Od takvog postupka su jedino apelanti imali koristi. Apelaciono vijeće je smatralo da nema dileme da je upravo drugoapelant kao pravno lice raspolagao neplaćenim iznosima za carinu i porez. Apelaciono vijeće je istaklo da je također dokazana činjenica da su apelanti u isto vrijeme dok su uvozili robu preko Crne Gore putem istog dobavljača uvezli osam cisterni tog goriva, te su tada Carinskoj ispostavi u Trebinju predali dokumentaciju u kojoj je nesporno naznačeno da je zemlja porijekla tog lož-ulja Grčka, te da je dakle ta roba uvezena bez ikakvih pogodnosti. Dakle, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, očigledno je da su se apelanti koristili manipulisanjem sistema naplate carina i poreza kako bi izbjegli plaćanje značajnih iznosa za te obaveze. Kada se radnje izvršenja apelanata dovedu u vezu s članom 216. stav 3. KZ BiH, jasno je da prvoapelant i ne mora biti kreator lažne dokumentacije (a u konkretnom slučaju za to nije ni optužen) tako da bi utvrđivanje ove činjenice možda doprinijelo jasnijoj slici činjeničnog stanja u predmetu, ali to ne bi bile odlučujuće činjenice koje su presudne za počinjenje predmetnog krivičnog djela.
- 20.U odnosu na žalbene navode da je prvostepeni sud koristio nezakonite dokaze jer pribavljeni dokumenti nisu bili u ovjerenoj kopiji, niti je postojala naredba Suda BiH o izuzimanju dokumenata, Apelaciono vijeće je navelo detaljne razloge zašto su ti žalbeni navodi neprihvatljivi, odnosno prihvatio je kao razumno i adekvatno obrazloženje prvostepenog suda.
- 21.U vezi sa žalbenim navodima apelanata da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer je koristio iskaze svjedoka iz Crne Gore, a da oni nisu bili neposredno ispitani pred prvostepenim sudom, Apelaciono vijeće je istaklo da je evidentno da su svjedoci u Crnoj Gori ispitani putem međunarodne pravne pomoći, te da je u skladu s članom 3. tačka 1. Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima nadležni organ u Crnoj Gori postupio po molbi za pružanje pravne pomoći, te su izjave svjedoka prikupljene u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Crne Gore i ispunjavale su formalne pretpostavke za prihvatanje kao dokaza. Također je istaknuto da je prvostepeni sud prethodno učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi obezbijedio prisustvo i tih svjedoka i njihovo neposredno saslušanje (više puta slati pozivi, ostvareni telefonski kontakti), te da je prilikom ocjene postoje li uvjeti za prihvatanje izjave iz istrage imao u vidu, pored odredaba člana 273. ZKP BiH, i odredbu člana 8. Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima koja ne dopušta primjenu bilo kakve prinude prema svjedoku koji se nije odazvao na poziv strane moliteljice. Također je istaknuto da je prvostepeni sud učinio dodatne napore pokušavajući organizirati video link sa sudom u Crnoj Gori i saslušati te svjedoke putem video linka, što zbog nekompatibilnosti tehničkih uređaja dva suda ipak nije moglo biti realizirano. Osim toga prvostepeni sud je omogućio odbrani apelanata da iskaze tih svjedoka diskredituju posredno, tako što bi prezentirali pitanja koja bi postavili svjedocima da su bili u mogućnosti da ih neposredno unakrsno ispitaju, a na osnovu tih pitanja bilo bi cijenjeno da li bi svjedok bio diskreditovan odnosno njegov iskaz uspješno osporen ili njegova vjerodostojnost dovedena u sumnju, ali takvu mogućnost odbrana apelanata nije iskoristila. Međutim, kako je ocijenilo Apelaciono vijeće, prvostepeni sud je utvrdio da navedeni svjedoci nisu dali nova saznanja o činjenicama o kojima već ranije nisu postojali dokazi kroz iskaze drugih svjedoka i materijalnih dokaza. Na taj način navedeni dokazi su relativizirani i na njima se u odlučujućoj mjeri nije ni zasnovala prvostepena presuda.
- 22.U vezi sa žalbenim navodima apelanata da je tokom glavnog pretresa Tužilaštvo BiH koristilo nalaz i mišljenje vještaka koje su dali u drugom predmetu koji nije u vezi s predmetom protiv apelanata, Apelaciono vijeće je ocijenilo da postoji značajna veza između ta dva predmeta gdje je vještak pojašnjavao poslovanje drugih firmi s drugoapelantom u kritičnom periodu, te je prvostepeni sud pravilno zaključio da je taj nalaz i mišljenje vještaka prije svega relevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari i da postoji značajna veza između optuženja u predmetu iz kojeg potiče vještačenje i optužnice od 8. augusta 2007. godine protiv apelanata. Apelaciono vijeće je istaklo da je navedeno postupanje u skladu s članom 270. stav 5. ZKP BiH i s načelima efikasnosti i ekonomičnosti postupka. 23. U obrazloženju presude je dalje istaknuto da se odbrana apelanata u žalbi, ali i u toku prvostepenog postupka, pozvala na nalaz i mišljenje vještaka Teufika Keče kojeg je odbrana apelanata predložila kao svoj dokaz, i koji je prema stanovištu apelanata dokazao da je poslovanje drugoapelanta bilo legalno. Međutim, kako je smatralo Apelaciono vijeće, u pobijanoj presudi je data jasna analiza tog mišljenja i razlozi neprihvatanja, budući da je navedeni vještak u svojoj analizi pošao od pretpostavke da je dokumentacija koja je pratila uvoz robe bila valjana, a što se kroz provedeni postupak pokazalo kao netačno. Samim time, kako je zaključeno, ni postupak koji je proveden na osnovu takve dokumentacije nije bio legalan i time navedeni žalbeni prigovor apelanata nije utemeljen. 24. U pogledu žalbenih navoda da prvostepeni sud nije donio rješenje o izuzimanju nezakonito pribavljenih dokaza čime je apelantima onemogućeno pravo na žalbu, Apelaciono vijeće je istaklo da odredba člana 10. ZKP BiH ne utvrđuje posebno pravo na žalbu u slučaju odlučivanja o zakonitosti dokaza. Zapravo se radi o procesnom pitanju o kojem sud odlučuje procesnim rješenjem i takvo rješenje se može pobijati samo u žalbi na presudu kako je propisano članom 318. stav 2. ZKP BiH. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je donio procesno rješenje kojim je odlučio da dokaze na koje se žalba poziva prihvati kao zakonite, dajući pri tome detaljnu pravnu argumentaciju u obrazloženju prvostepene presude. Podnijevši žalbu na prvostepenu presudu apelanti su iskoristili svoje pravo na žalbu i bili su u mogućnosti osporiti stav prvostepenog suda o zakonitosti dokaza zbog čega je istaknuti žalbeni prigovor neosnovan. 25. Po mišljenju Apelacionog vijeća, neprihvatljive su i tvrdnje žalbe o povredi prava na odbranu tako što nije dozvoljeno odbrani da postavlja pitanja svjedokinji D. A. Navedeno je da je Apelaciono vijeće preslušalo relevantni dio ispitivanja svjedokinje od 3. marta 2008. godine i utvrdilo da je i taj prigovor neosnovan. Istaknuto je da pojedina pitanja odbrane navedenoj svjedokinji nisu bila usmjerena na saznavanje činjenica relevantnih za predmet, već na objašnjenja i informacije o važećim zakonskim odredbama. Činjenica jeste da je predsjednik prvostepenog vijeća uskratio ta pitanja nalazeći da su suvišna da i ne doprinose razjašnjenju stvari, ali nakon toga odbrana je odustala od drugih pitanja, dakle nije iskoristila svoje pravo da svjedoka ispita o drugim činjenicama vezanim za predmet optuženja. 26. Dalje je navedeno da je Apelaciono vijeće našlo da je prvostepeni sud na jasan i uvjerljiv način utvrdilo krivičnu odgovornost prvoapelanta za krivično djelo poreske utaje kao produženo krivično djelo iz člana 272. stav 2. KZ FBiH. Iskazima svjedoka D.K, V.S. i Ž.M. je potvrđeno da između drugoapelanta kao pravnog lica i pravnih lica navedenih u optužnici nije bilo stvarnog prometa robe, te da je prikazani promet rezultat fiktivno sačinjene dokumentacije. Žalbenim navodima odbrane apelanata, kako je smatralo Apelaciono vijeće, nije doveden u sumnju zaključak prvostepenog suda da stvarnog prometa nije bilo i da je prikazani promet rezultat fiktivno sačinjene dokumentacije.
Zahtjev za ponavljanje postupka
- 27.Apelanti su prijedlogom od 3. decembra 2010. godine tražili ponavljanje ovog krivičnog postupka okončanog pravosnažnom Presudom Suda BiH broj X-K-05/164 od 29. aprila 2008. godine u odnosu na krivično djelo poreske utaje.
- 28.Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 004010 10 Kv od 20. decembra 2010. godine odbio prijedlog apelanata za ponavljanje krivičnog postupka okončanog pravosnažnom presudom tog suda broj X-K-05/164 od 29. aprila 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ponavljanje postupka zatraženo zbog novih činjenica i novih dokaza koji, i pored dužne pažnje i opreza, nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe, a posebno u vezi s ranijim dokazima, podobni da prouzrokuju oslobađanje osuđenih ili njihovu osudu po blažem zakonu i zbog činjenice da se dostavljaju novi dokazi koji ukazuju da osuđeni nisu počinili radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, a nove činjenice ukazuju i na bitno mogući utjecaj na odmjeravanje kazne. Odbrana apelanata je pri tome ukazala na rješenja Poreske uprave Centralni ured Sarajevo, Odsjek za kontrolu poreskih obveznika regije Mostar od 4. maja 2005. godine i 12. jula 2007. godine, uvjerenje Poreske ispostave Grude od 26. oktobra 2010. godine, te zaključke Poreske uprave Centralni ured Sarajevo, Odsjek za kontrolu poreskih obveznika regije Mostar od 29. septembra i 7. oktobra 2010. godine (kojima se obustavlja upravni postupak kod drugoapelanta kao poreskog obveznika u dijelu koji se odnosi na poslovanje s privrednim društvom "Darko produkt" d.o.o. Laktaši i "Lexiprom" d.o.o. Vitez, odnosno s privrednim društvom "Krajina CO" d.o.o. Banjaluka). U obrazloženju je navedeno da nakon izvršenog uvida u spis, u pravosnažnu presudu od 29. aprila 2010. godine, te u dokaze dostavljene uz predmetni zahtjev, utvrđeno je da se ipak ne radi o takvim dokazima koji bi sami za sebe ili u vezi s drugim ranije provedenim dokazima mogli dovesti do oslobađanja apelanata. Naime, u obrazloženju navedene presude decidno su pobrojani svi dokazi na kojima se temelji utvrđenje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. U navedenoj presudi je van razumne sumnje utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o podnošenju lažnih isprava, odnosno lažnom prikazivanju podataka koji su od značaja za utvrđenje carinskih i poreskih dažbina. Pri utvrđivanju visine izbjegnutog poreza na promet naftom i naftnim derivatima Sud BiH se u jednom dijelu oslonio na rješenja Regionalnog centra Mostar Odsjek za carine, no ta rješenja na koja odbrana ukazuje ne predstavljaju jedine dokaze na osnovu kojih je Sud zasnovao svoju odluku. Dokazi na koje se u prijedlogu poziva nisu bili od odlučujućeg značaja za odluku u pogledu krivnje apelanata, pa tako sami za sebe ili u vezi sa drugim dokazima nisu bili podobni da prouzrokuju ponavljanje postupka. Sud BiH je naglasio da je odredbama člana 19. ZKP BiH propisano da u slučaju kada je o prethodnom pitanju već donio odluku sud u kojem drugom postupku ili neki drugi organ takva odluka ne veže sud u pogledu ocjene je li učinjeno krivično djelo. Stoga odluka donesena u upravnom postupku ili upravnom sporu (kao u konkretnom slučaju) sama po sebi ne veže sud u krivičnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela niti sama po sebi dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost krivičnog postupka koji je okončan pravosnažnom presudom Suda BiH.
- 29.Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 2 K 004010 10 Kž od 8. marta 2011. godine odbilo kao neosnovanu žalbu apelanata protiv navedenog rješenja od 20. decembra 2010. godine. U žalbi apelanata je navedeno da poreski organi čija postupanja su provjeravana povodom žalbi u upravnom postupku i u upravnom sporu nisu utvrdili postojanje obaveze drugoapelanta kao pravnog lica na plaćanje poreza na promet. Po ocjeni Apelacionog vijeća odbrana apelanata prenaglašava značaj navedenih dokaza kada tvrdi da bi njihova ocjena za rezultat imala oslobođenje osuđenih apelanata od svih optužbi. Apelaciono vijeće je zaključilo da dostavljena uvjerenja Poreske uprave, kao i zaključci i rješenja poreskih organa na koje se žalba poziva, cijenjena kako zasebno tako i u vezi sa drugim provedenim dokazima, nemaju takav značaj da bi doveli do oslobađajuće presude za osuđene apelante. Naglašeno je da je prvostepeni sud proveo čitav niz drugih dokaza na osnovu čije savjesne ocjene je utvrdio da stvarni promet robom između drugoapelanta i navodnih kupaca nije postojao nego da je dokumentacija bila pokriće za fiktivni promet robom koji je za cilj imao izbjegavanje obaveze plaćanja poreza na promet robe u maloprodaji. Ovakav zaključak proizlazi iz ocjene svih provedenih dokaza, a naročito iskaza vlasnika i direktora pravnih lica fiktivnih kupaca robe od drugoapelanta i to D.K, V.S. i Ž.M. koji su na glavnom pretresu eksplicite izjavili da stvarni promet robom nije obavljen, a oni su prije svjedočenja u konkretnom predmetu osuđeni za krivično djelo pranja novca. Osim toga Apelaciono vijeće je istaklo da žalba apelanata proširuje činjenice, dokaze i razloge za donošenje odluke o ponavljanju postupka tako što kao nove dokaze ističe postojanje ugovora o cesiji, te s tim u vezi osporava činjenične zaključke iz navedene presude. Prije svega, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, apelanti nisu dokazali da te dokaze nisu mogli ranije iznijeti, međutim, pored toga, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su i ti dokazi provedeni u prvostepenom postupku i njihova je ocjena data u navedenoj presudi.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 30.Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Dalje su naveli da im je u okviru prava na pravično suđenje posebno povrijeđeno pravo na saslušanje svjedoka, ravnopravnost stranaka, nezavisan i nepristrasan sud, kao i pravo na pretpostavku nevinosti. Također su naveli povredu prava na odbranu jer Sud BiH svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe, presuda se zasniva na dokazima na kojima se po odredbama ZKP BiH presuda ne može zasnivati, što je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te što presuda uopće ne sadrži razloge i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Stoga je po mišljenju apelanata pogrešno primijenjen ZKP BiH.
- 31.U apelaciji je dalje navedeno da su redovni sudovi apelante proglasili krivim po osnovu apsolutne pretpostavke, jer u provedenom postupku nisu utvrdili ko je i kada sačinio krivotvorenu carinsku dokumentaciju, s obzirom da prvoapelant nije krivotvorio dokumentaciju, već su se pozvali na to da "postoji eventualna pretpostavka da optuženi eventualno mogu imati koristi od takve radnje, odnosno neki interes". Također, kako dalje navode, pri tome sudovi nisu cijenili činjenicu da je predstavnik dobavljača "Jugopetrola" izjavio da navedeno preduzeće "ima itekakvog materijalnog interesa da izdaje obrasce EUR-I". S tim u vezi apelanti navode povredu krivično pravnog načela in dubio pro reo. Apelanti navode da nisu znali niti su mogli znati da dokumenti koji su pratili robu nisu vjerodostojni, te koje je porijeklo robe, nego su bili ubijeđeni da roba ispunjava uvjete za pogodnosti predviđene Sporazumom o slobodnoj trgovini, smatrali su da imaju ispravne dokumente i prema toj dokumentaciji je izvršeno plaćanje carinskih dažbina i poreza. Dalje su naveli da je Tužilaštvo prezentiralo Sudu veliki broj dokumenata u fotokopiji što je, po mišljenju apelanata, protivno ZKP BiH prema kojem dokaz mora biti u originalu ili ovjerenoj kopiji. Dalje je navedeno da je u konkretnom postupku počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka jer Sud BiH nije odlučio tokom postupka niti na kraju postupka (iako je odbrana na tome insistirala) o izuzeću nezakonito pribavljenih dokaza. O tom zahtjevu odbrane nije odlučeno i time je odbrani Sud BiH uskratio pravo na žalbu ukoliko bi odbrana bila nezadovoljna odlukom Suda, čime je, kako smatraju apelanti, povrijeđeno njihovo pravo na podnošenje pravnog lijeka zaštićeno Evropskom konvencijom. Naveli su da nije ispoštovano načelo pravičnosti krivičnog postupka koje zahtijeva izdvajanje nezakonitih dokaza iz spisa kako oni ne bi bili dostupni raspravnom vijeću i kako bi se time spriječio štetan uticaj na proces sudskog odlučivanja. Također su naveli da je Tužilaštvo dokaze pribavilo suprotno odredbama člana 65. ZKP BiH jer nije postojala naredba Suda BiH za izuzimanje predmeta. (Tako je svjedok E.K. u unakrsnom ispitivanju izjavio da je on osobno izuzimao dokumentaciju u carinskoj ispostavi Grude na temelju naredbe Tužilaštva BiH bez naredbe Suda BiH.) Zatim je istaknuto da su dokazi u Crnoj Gori pribavljeni ne samo na nezakonit način, nego i, za odbranu apelanata, potpuno nepoznat način. Tužilaštvo BiH nije ponudilo dokaz o načinu pribavljanja dokaza, jer i u Crnoj Gori naredbu za izuzimanje dokumenata izdaje sud koji provodi istragu. Nadalje, prvoapelant se u cijelosti protivio zahtjevu Tužilaštva za saslušanje pet svjedoka putem video linka u Crnoj Gori, što bi bilo suprotno i čl. 262. i 273. ZKP BiH. Tužilaštvo nije pružilo niti jedan valjan razlog zbog čega bi se navedeni svjedoci saslušavali na predloženi način. Odbrana apelanata je insistirala na principu neposrednog izvođenja dokaza, kako je to propisano krivičnim zakonodavstvom i Evropskom konvencijom. Ističu da razloge koje je Tužilaštvo navelo zbog čega se nije pojavilo pet svjedoka iz Crne Gore ("ratna iskustva, velike poslovne obaveze, telefonski nedostupni") ZKP BiH ne poznaje. Time je odbrani apelanata povrijeđeno pravo na odbranu, to jeste pravo da se svjedoci unakrsno ispitaju i da se određene stvari objasne neposredno. Također, na glavnom pretresu 3. marta 2008. godine, prilikom saslušanja svjedokinje D.A., Sud BiH nije dozvolio odbrani apelanata da postavi pitanje u unakrsnom ispitivanju iz, kako je navedeno, odbrani potpuno nejasnih razloga, iako je taj svjedok bio veoma bitan za odbranu. Istakli su da Sud BiH nije pravilno cijenio iskaze svjedoka koji su potvrdili da se ugovor o prijevozu potvrđuje ispostavljanjem tovarnog lista u tri primjerka koje potpisuju pošiljalac i vozar. Prema važećim propisima vozar – u konkretnom slučaju to je Zetatrans PC Bar, koji je odgovoran za navodno krivotvorene dokumente priložene u predmetu, a pošiljalac odgovara vozaru za svaku štetu nastalu nedostatkom, neispravnošću i netačnošću takvih dokumenata ili podataka osim u slučaju ako je vozar postupao neispravno ili nemarno. Iz navedenog slijedi da drugoapelant ne može biti odgovoran za krivotvorene dokumente jer se on pojavljuje tek kod preuzimanja robe u Carinskoj ispostavi u Grudama. Istakli su da je stalni sudski vještak Teufik Keč izvršio vještačenje o ispravnosti predmetne dokumentacije i zaključio da u radnjama prvoapelanta nema nezakonitosti. U odnosu na krivično djelo utaje poreza apelanti su istakli da su uspostavili poslovni kontakt s kupcima "Lexiprom" d.o.o. Vitez i drugim (navedenim u apelaciji) kojima su isporučivali naftne derivate uz ispunjenje svih kumulativno propisanih uvjeta za bezporeski promet. U konkretnom slučaju apelanti su, koristeći se ovlaštenjima iz Zakona o obligacionim odnosima (ugovor o cesiji), ostvarili promet s navedenim kupcima koji su imali potraživanja prema preduzeću "Krajina CO" d.o.o. Banjaluka, za koja nije potreban pristanak dužnika. U prilog navedenoj tvrdnji pozvali su se na rješenje Federalnog ministarstva finansija od 8. oktobra 2007. godine, koje su prezentirali i u postupku pred Sudom BiH. Apelanti su, također, naveli da je Sud BiH pogrešno prihvatio dokaz Tužilaštva da se u konkretnom predmetu saslušaju vještaci Abid Hodžić i Kerima Prašljivić, koji su svoje vještačenje dali u drugom predmetu koji nema nikakve veze s konkretnim predmetom.
- 32.U odnosu na osporena rješenja koja su donesena u postupku po zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka apelanti su naveli povredu prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su uz apelaciju dostavili rješenja i zaključke iz upravnog postupka, koja su prezentirali i Sudu BiH uz zahtjev za ponavljanje postupka i koja je Sud BiH u tom postupku cijenio. Apelanti smatraju da iz navedenih akata poreskih organa proizlazi da poreski organ, to jeste Poreska uprava FBiH, svojim konačnim aktom ne potražuje porez od apelanata niti utvrđuje bilo kakvu poresku obavezu, što je novi dokaz na osnovu kojeg je Sud BiH trebao dozvoliti ponavljanje predmetnog krivičnog postupka.
- 33.Prvoapelant je podnio zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom će Ustavni sud naložiti da se prvoapelant neće upućivati na izdržavanje kazne zatvora do odluke Ustavnog suda o apelaciji. Uz zahtjev prvoapelant je priložio medicinsku dokumentaciju (internističke nalaze, rendgenski snimak pluća i dr.).
b) Odgovor na apelaciju
- 34.U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su apelanti u apelaciji ponovili razloge koje su već isticali i koji su detaljno razmotreni u prvostepenom i drugostepenom postupku. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana. U odnosu na prijedlog za ponavljanje postupka i tvrdnji apelanata o istovjetnosti predmeta odlučivanja u krivičnom i upravnom postupku, te nemogućnosti donošenja drugačije odluke krivičnog suda u odnosu na odluku naknadno donesenu u upravnom postupku, u odgovoru je navedeno da je u toku krivičnog postupka utvrđeno da u konkretnom slučaju stvarnog prometa robom između drugoapelanta kao pravnog lica i kupaca navedenih u presudi nije ni bilo, te da je to nesumnjivo utvrđeno na temelju brojnih dokaza među kojima i saslušanjem direktora firmi – navodnih kupaca koji su pravosnažnim odlukama suda već osuđeni za pranje novca. Što se tiče dokumentacije utvrđeno je da je ona bila lažna i da je imala za cilj pokriće tog fiktivnog prometa koji je imao za cilj izbjegavanje obaveze plaćanja poreza na promet robe koji je prethodno već bio obavljen u maloprodaji. Konačno, kako je dalje navedeno, da li je u konkretnom slučaju promet stvarno postojao ili je bio samo "papirnati", fiktivni, a podnesena dokumentacija lažna, nije ni bilo predmet odlučivanja u upravnom postupku ili upravnom sporu niti je u smislu člana 19. stav 2. ZKP BiH bilo kakva odluka Poreske uprave ili bilo kojeg drugog organa mogla vezati Sud BiH u pogledu ocjene da li je krivično djelo učinjeno ili ne. Ukoliko su tačni navodi apelacije o konačnom stavu Poreske uprave o nepostojanju poreske obaveze, očigledno je da je Uprava svu dokumentaciju, za koju je u krivičnom postupku utvrđeno da je bila lažna i da je prikazivala fiktivni a ne stvarni promet, suprotno utvrđenju tog suda prihvatila kao vjerodostojnu (od čega polazi i vještak odbrane) i na osnovu nje donijela novu, drugačiju odluku u vezi s poreskom obavezom u odnosu na svoju raniju odluku. Takva promjena stava Poreske uprave, međutim, ne znači automatski da apelanti nisu učinili krivično djelo, niti je dokaz da su presudama kojim je to bilo utvrđeno (zasnovanim i na nizu drugih dokaza a ne samo zaključcima Poreske uprave) povrijeđena prava apelanata na koja se žale.
- 35.U odgovoru Tužilaštva BiH je istaknuto da su navodi apelacije u potpunosti neosnovani prije svega zbog toga što je drugostepeno vijeće Suda BiH meritorno odlučivalo o svim navodima apelacije i izvršilo uvid u cjelokupan spis provjerivši sve navode žalbi kako Tužilaštva BiH tako i odbrane apelanata. U odnosu na navode apelanata da poresku obavezu jedino mogu utvrđivati poreske uprave, istaknuto je da su takvi navodi netačni jer su utaja poreza i carinska prevara u konkretnom slučaju pravosnažno utvrđene činjenice, a odluka u upravnom postupku nije takve snage da se njome pobijaju pravosnažne sudske presude, posebno ako se ima u vidu podložnost nižih upravnih nivoa poput kantonalnih uprava korupcionim radnjama.
V. Relevantni propisi
- 36.U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
Poreska utaja
Član 210. st. 1. i 2.
(1) Ko izbjegne plaćanje davanja propisanih poreskim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine ili doprinosa socijalnog osiguranja, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM,
kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(2) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Carinska prevara
Član 216. st. 1. i 3.
(1) Ko u namjeri da on ili ko drugi izbjegne plaćanje carine ili drugih dadžbina koje se plaćaju pri uvozu robe, a čiji iznos prelazi 5.000 KM, načini ili podnese carinskom organu krivotvorenu carinsku ispravu, uvjerenje ili drugi dokument koji je lažan,
kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(3) Ako obaveza iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 80.000 KM,
učinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
- 37.U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 43/98) relevantne odredbe glase:
Poreska utaja
Član 272.
(1) Ko u namjeri da on ili ko drugi izbjegne potpuno ili djelimično plaćanje poreza, [...] daje lažne podatke o svojim zakonito stečenim prihodima, o predmetima ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza ili ko u istoj namjeri u slučaju obavezne prijave ne prijavi zakonito stečeni prihod odnosno predmet ili druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 1.000 KM, kaznit će se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom.
(2) Ako je iznos obaveze iz stava 1. ovo člana, čije se plaćanje izbjegava veći od 5.000 KM učinitelj će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina i novčanom kaznom.
- 38.U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:
Zakonitost dokaza
Član 10.
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Naredba za oduzimanje predmeta
Član 65. st. 1. i 2.
(1) Predmeti koji se po KZ BiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.
(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje Sud, na prijedlog Tužitelja ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od Tužitelja.
Privremeno oduzimanje predmeta bez naredbe
Član 66. stav 1.
(1) Predmeti iz člana 65. stav 1. ovog zakona mogu se privremeno oduzeti i bez naredbe Suda ukoliko postoji opasnost od odlaganja. Ukoliko se osoba koja se pretresa izričito usprotivi oduzimanju predmeta, Tužitelj će u roku od 72 sata od izvršenog pretresanja podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta.
Ispitivanje vještaka
Član 270. st. 5. i 6.
(5) Vještak iznosi svoj nalaz i mišljenje usmeno na glavnom pretresu. U tom slučaju vještak će biti unakrsno ispitan od strane obje stranke i branitelja.
(6) Pisani nalaz i mišljenje vještaka bit će prihvaćen kao dokazni materijal samo ukoliko je taj vještak svjedočio na pretresu i bio unakrsno ispitan od suprotne stranke.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza
Član 273.
(1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
Zapisnici o dokaznom materijalu
Član 274. st. 2. i 3.
(2) Za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, potrebni su originalno pismeno, zapis ili fotografija, osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom.
(3) Izuzetno od stava 2. ovog člana, može se koristiti kao dokaz i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original.
Ponavljanje postupka u korist osuđenog
Član 327. stav 1. tačka c)
(1) Krivični postupak završen pravomoćnom presudom može se ponoviti u korist osuđenog:
- c)ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili u vezi s ranijim dokazima podobni da prouzrokuju oslobađanje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem krivičnom zakonu,
Dopuštenost žalbe na rješenje
Član 318. stav 2.
(2) Rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude mogu se pobijati samo u žalbi na presudu.
- 39.U Evropskoj konvenciji o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima ("Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori" broj 4/05) relevantne odredbe glase:
Član 1.
- 1.Strane ugovornice se obavezuju da, prema odredbama ove Konvencije, pružaju jedna drugoj najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku koji se odnosi na krivična djela čije krivično gonjenje, u trenutku kada je zatražena pomoć, spada u nadležnost sudskih organa strane moliteljice.
- 2.Ova Konvencija se ne primjenjuje ni na izvršenje odluka i presuda o hapšenju, niti na vojna krivična djela koja ne predstavljaju krivična djela općeg prava.
Član 3.
- 1.Zamoljena strana će, u skladu sa načinima koje predviđa njeno zakonodavstvo, izvršiti molbe koje se odnose na krivični predmet koji joj budu uputili sudski organi strane moliteljice, a koje se odnose na obavljanje istražnih radnji ili dostavljanje dokaznog materijala, dosjea ili dokumenata.
- 2.Ako strana moliteljica želi svjedočiti ili vještaci dati iskaz pod zakletvom, ona će to izričito zatražiti, a zamoljena strana će tome udovoljiti ako to nije u suprotnosti sa njenim zakonodavstvom.
- 3.Zamoljena strana može dostaviti samo ovjerene prijepise ili fotokopije zatraženih dosjea ili dokumenata. Međutim, ako strana moliteljica izričito zatraži dostavljanje originala, zahtjevu će se udovoljiti u granicama u kojima je to moguće.
Član 8.
Svjedok ili vještak koji se nije odazvao na poziv da dođe pred sud, a čija je predaja bila zatražena, neće moći, čak i ako bi ovaj poziv sadržavao sudsku naredbu, biti podvrgnut bilo kakvoj mjeri prinude, osim ako svojevoljno ne ode kasnije na teritoriju strane moliteljice ili ga ona ponovo pozove da dođe pred sud.
VI. Dopustivost
- 40.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 41.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 42.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-Kž-05/164 od 30. marta 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 25. juna 2009. godine. Apelacija je podnesena 15. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.