Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 55. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 26. februara 1999. godine, donio je

ODLUKU

Obrazloženje

U apelaciji od 4. maja 1998. godine, Federalno pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine dovelo je u pitanje Odluku Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, donesenu 6. aprila 1998. godine, u predmetu broj CH/96/21, Krstana Čegara protiv Federacije Bosne i Hercegovine. U toj odluci Doma za ljudska prava odlučio je da je postojala povredu člana 5. paragraf 1., 2. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1. Konvencije i naložio Federaciji Bosne i Hercegovine da plati Krstanu Čegaru sumu od 8.500 DEM, kao i kamatu u slučaju da se navedena suma ne plati u roku od tri mjeseca. Podnosilac apelacije argumentirao je u apelaciji da nevedena odluka Doma za ljudska prava nije bila u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te da stoga ne može biti obavezujuća za Federaciju. U nastavku je specificirao da je podnio apelaciju shodno članu VI/3. (b) i (c) Ustava Bosne i Hercegovine.

U skladu sa članom VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima nadležnost nad pitanjima koja se tiču odluke bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. Član II Ustava odnosi se na zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u Bosni i Hercegovini. Posebno, član II/2. obezbjeđuje da će se prava predviđena Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini i imati prioritet nad svim ostalim zakonima. Štaviše, članom II/3. utvrđena su različita ljudska prava koja uživaju sve osobe unutar teritorije Bosne i Hercegovine. Stoga slijedi da pitanja zaštite ljudskih prava potpadaju, u principu, pod jurisdikciju Ustavnog suda i da Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima nadležnost, prema članu VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, da se određuje u ovim pitanjima po apelacijama protiv odluka drugih sudova.

Međutim, članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine također se obezbjeđuje da, u namjeri da se obezbijedi najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, postoji Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu kao što je predviđeno u Aneksu 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. S obzirom da Ustav posebno upućuje na tu komisiju i na odredbe koje su sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima, a to je Aneks 6. Općeg okvirnog sporazuma, mora se smatrati da odredbe Sporazuma o ljudskim pravima sam Ustav Bosne i Hercegovine prepoznaje kao sastavni dio cjelokupnog sistema o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u Bosni i Hercegovini.

Štaviše, značajno je da su Ustav Bosne i Hercegovine i Sporazum o ljudskim pravima usvojeni istovremeno, 14. decembra 1995. godine, kao aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga treba smatrati da odredbe ova dva aneksa dopunjuju jedna drugu i, s obzirom na vezu između ova dva teksta, može se sa sigurnošću tvrditi da odredbe sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima ne mogu biti u suprotnosti sa Ustavom.

Sporazum o ljudskim pravima obezbjeđuje u svom članu VIII da će Dom za ljudska prava imati nadležnosti da odlučuje o pitanjima navodnih kršenja ljudskih prava u skladu sa uvjetima navedenim u ovom članu.

Stoga je jasno da pitanja koja se tiču ljudskih prava potpadaju jednako pod nadležnost i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Nema niti jedne odredbe, bilo u Ustavu Bosne i Hercegovine ili nekom drugom zakonu o specifičnoj hijerarhiji ili drugim odnosima između Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Pitanje koje se dalje javlja jeste da li se, uprkos odsustvu ikakvih konkretnih odredaba, može smatrati da ovakva hijerarhija ili odnos uopće egzistiraju i, posebno, da li jedna od ove dvije institucije može biti smatrana kompetentnom da razmatra odluke one druge u pogledu ljudskih prava. Ovo pitanje se već javilo u slučajevima U br. 3/98 i 4/98, ali u svojim odlukama u ovim slučajevima, donesenim 5. juna 1998. godine, Ustavni sud nije našao za potrebno da razriješi ova pitanja s obzirom da su apelacije bile odbračene iz drugih razloga.

Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ima za osnov član VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji mu omogućava ovakvu jurisdikciju s obzirom na formulaciju koja glasi: odluku bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Iako Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu vrši svoje sudske funkcije u pogledu navodnog narušavanja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, Dom je institucija posebnog karaktera. Shodno članu II/1. Sporazuma o ljudskim pravima, Dom je jedan od dva dijela Komisije za ljudska prava. Prema članu XIV. Sporazuma o ljudskim pravima, Komisija za ljudska prava može jedino funkcionisati u svojoj sadašnjoj formi tokom prelaznog perioda od pet godina, dok se strane tog sporazuma drugačije ne dogovore. U pravnoj terminologiji Sporazuma o ljudskim pravima, Dom nije ni sud ni institucija Bosne i Hercegovine. I zaista, član XIV Sporazuma posebno se odnosi na prenos odgovornosti na institucije Bosne i Hercegovine.

Značajno je da Ustav Bosne i Hercegovine upućuje na koncept sud u Bosni i Hercegovini ne samo u članu VI/3. (b), već i u članu VI/3. (c). Odredbe člana VI/3. (c) Ustava odnose se na nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u vezi sa pitanjima koja mu je uputio bilo koji drugi sud u Bosni i Hercegovini, a odnose se na to da li je zakon od čije validnosti zavisi predmetna odluka u saglasnosti, posebno, sa Ustavom ili Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima. Bez ikakve sumnje, autori ovih odredaba nisu imali namjeru da Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu bude uključen među institucije koje treba da budu nadležne da pitanja u vezi sa ljudskim pravima dostavljaju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine na preliminarna razmatranja.

Vrlo je značajno imati na umu određene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Sporazuma o ljudskim pravima koje reguliše pravne efekte odluka Ustavnog suda i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine će biti konačne i obavezujuće. Slično, član XI/3. Sporazuma o ljudskim pravima ne predviđa da su odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu predmet revizije, osim u samo nekim slučajevima od samog Doma, te su stoga konačne i obavezujuće. Kako su ove dvije odredbe usvojene u isto vrijeme, ispravno tumačenje mora biti da autori nisu imali namjeru da daju ni jednoj od ovih institucija nadležnost da revidira odluke one druge već, štaviše, smatraju da u pogledu ljudskih prava Ustani sud Bosne i Hercegovine i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu treba da funkcionišu kao paralelne institucije, te da ni jedna od njih nije nadležna da se miješa u rad one druge, a da je u pojedinim slučajevima ostavljeno na raspolaganje podnosiocima zahtjeva da naprave izbor između alternativnih pravnih lijekova.

Istina je da ovakav sistem može rezultirati različitim rješenjima u pogledu zaštite nekih ljudskih prava. Također je nedostatak što se stvara dilema za pojedinca prilikom odlučivanja da se obrati Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine ili da predmet podnese Komisiji za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Ovo je, međutim, posljedica sistema stvorenog Ustavom Bosne i Hercegovine i Sporazumom o ljudskim pravima. Ipak, dileme koje se mogu pojaviti su uglavnom rivremene prirode s obzirom da će odgovornost za radnje Komisije za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu vremenom, nakon početnog prelaznog perioda, biti prenesene na institucije Bosne i Hercegovine o ljudskim pravima, ukoliko strane ne odrede drugačije.

U svojoj apelaciji zamjenik pravobranioca je naveo da svoj zahtjev ne bazira samo na članu VI/3. (b), već također na članu VI/3. (c) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Bosne i Hercegovine nalazi, međutim, da se posljednje odredbe odnose na odlučivanje o zahtjevu pred sudom, te da stoga nisu primjenjive u predmetnom slučaju.

Na osnovu izloženog proizilazi da Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije nadležan u predmetnom slučaju, te prema tome apelacija mora biti odbačena.

Ustavni sud je donio ovu odluku u sastavu: predsjednik suda Mirko Zovko i sudije Marko Arsović, prof. dr Kasim Begić, Hans Danelius, prof. dr Louis Favoreu, mr. Zvonko Miljko i Azra Omeragić.

U ovoj odluci, prema članu 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, sudija prof. dr Kasim Begić izdvojio je svoje mišljenje, čiji se tekst daje u aneksu odluke.

Odbacuje se apelacija Federalnog pravobranilaštva Federacije Bosne i Hercegovine protiv Odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu od 6. aprila 1998. godine, u predmetu broj CH/96/21, Krstana Čegara protiv Federacije Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u Službenom glasniku BiH, Službenim novinama Federacije BiH i Službenom glasniku Republike Srpske.

U broj 9/98
26. februara 1999. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda BiH
Mirko Zovko, s. r.