USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Na osnovu člana VI/3. (a) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 27., 54., 56. i 70. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 7. juna 1999. godine, donio je
ODLUKU
Obrazloženje
- 1.Gospodin Avdo Čampara, zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, 10. septembra 1998. godine, podnio je zahtjev za ocjenjivanje ustavnosti Uredbe o ratifikaciji Ugovora o carinskoj saradnji (Službeni list RBiH, broj 7/96, od 4. marta 1996. godine) i Uredbe o ratifikaciji Ugovora o gospodarskoj saradnji (Službeni list RBiH , broj 10/96, od 30. marta 1996. godine). Oba ugovora su već potpisale vlade Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, 24. marta 1995. godine. U svom zahtjevu gospodin Čampara smatra da ratifikacija tih ugovora, donesena uredbama Vlade Republike Bosne i Hercegovine, nije u saglasnosti sa članom V/3. (d) i članom IV/4. (d) Ustava Bosne i Hercegovine, kojima je određeno da je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine nadležno za ratificiranje međunarodnih ugovora, uz saglasnost Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Osim toga, ugovori su obavezivali i Federaciju Bosne i Hercegovine zbog čega je ista trpila i sad trpi štetu, tim prije što ugovori pravno djeluju od dana njihovog potpisa.
U slučaju da Ustavni sud ne prihvati zahtjev za ocjenu ustavnosti navedenih uredbi, kao drugu mogućnost podnosilac predlaže da se njegov zahtjev tretira sporom između Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, u smislu člana VI/3. (a) Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom da bi oba ugovora imala velike i neotklonjive štetne posljedice za Federaciju Bosne i Hercegovine.
Ukoliko se radi o ocjeni pitanja postupka, podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se privremeno obustaviti izvršenje osporenih uredbi.
Na osnovu člana 14. stav 1. i člana 19. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je, 8. oktobra 1998. godine, od podnosioca zahtjeva zatražio da dostavi dodatne podatke i dokaze o podržavanju i zahtjeva vezanih za ocjenu ustavnosti uredbi i zahtjeva da Ustavni sud donese privremenu mjeru. Podnosilac je odgovorio na zahtjev 27. oktobra 1998. godine. Ukoliko se radi o ustavnosti uredbi, podnosilac argumentira da su uredbe in toto u nesaglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine jer su donesene od neovlaštenog organa. Što se tiče privremene mjere, podnosilac je odgovorio da upućuje samo na član 3. stav 1. Ugovora o gospodarskoj saradnji, u smislu dokazivanja svakodnevne štete za Federaciju Bosne i Hercegovine zbog ovih ratificiranih ugovora. On argumentira da se tom odredbom određuje da se izvoz, odnosno uvoz roba i usluga, porijeklom iz ugovornih strana, u međusobnom prometu obavlja bez carinskih opterećenja i zbog notorne činjenice da je, u vrijeme zaključenja ugovora, tek završen rat u Bosni i Hercegovini, i da je zbog toga očevidno Bosna i Hercegovina ekonomski znatno slabija od Republike Hrvatske. Radi se o tome da ratom opustošena zemlja ne može biti ravnopravna sa drugim zemljama, posebno ako je u pitanju izvoz, onda je jasno da takva odredba koristi jednoj strani, Republici Hrvatskoj, dok će druga strana, Federacija Bosna i Hercegovine, trpjeti štetu. Podnosilac je pismom od 30. novembra 1998. godine, također, zatražio od Ustavnog suda da što prije zakaže raspravu, zbog sprečavanja daljnih štetnih posljedica za Federaciju Bosne i Hercegovine.
Na osnovu člana 16. Poslovnika, zahtjev je dostavljen Vijeću ministara Bosne i Hercegovine 24. novembra 1998. godine. Vijeće ministara je 28. decembra 1998. godine dalo pismeni odgovor preko Ministarstva vanjskih poslova. Što se tiče pitanja ustavnosti uredbi, tvrdi da je ratifikacija ovih ugovora vršena na osnovu člana 34. Zakona o Vladi Republike Bosne i Hercegovine (Službeni list RBiH, br. 13/94 i 3/96) iako Predsjedništvo Bosne i Hercegovine još nije bilo konstituirano u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Osim toga, svi bilateralni, kao i multirateralni ugovori, koje je u periodu od 1. januara 1992. godine do kraja 1996. godine ratificirala Republika Bosna i Hercegovina, bili su, u skladu sa odredbom tačke 5. Prelazne odredbe Anexa II Ustava Bosne i Hercegovine, predočeni članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine nakon njihovog izbora. Međutim, nijedan član Predsjedništva nije izrazio Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, u periodu od šest mjeseci nakon njenog prvog zasjedanja, zahtjev za razmatranje ili ulaganje žalbe na bilo koji ugovor. Po mišljenju Vijeća ministara ugovori su, dakle, ostali na snazi.
- 2.Otkako je podnesak od 30. novembra 1998. godine Ustavni sud prihvatio kao prijedlog hitnog postupka u smislu člana 17. stav 3. Poslovnika, odlučeno je da se prijedlog za donošenje privremene mjere stavi na dnevni red na narednoj sjednici Suda. Na toj sjednici, od 22. decembra 1998. godine, Sud je odbio prijedlog za donošenje privremene mjere u smislu člana 70. Poslovnika. Niti originalni zahtjev, od 10. septembra 1998. godine, niti podaci predani po zahtjevu Suda 27. oktobra 1998. godine, nisu mogli obezbijediti potrebne činjenice i dokaze prema kojima bi buduća implementacija ugovora, sa riječima člana 70. Poslovnika, uzrokovala velike štetne posljedice za Federaciju Bosne i Hercegovine koje su neotklonjive.
- 3.Ukoliko se radi o dopustivosti zahtjeva gosp. Avde Čampare, pojavljuju se slijedeći problemi.
Prvo, da li je ocjenjivanje ustavnosti uredbi Vlade Bosne i Hercegovine u nadležnosti Ustavnog suda, ukoliko normativni akti, koji spadaju pod ocjenu prema članu VI/3. (a) Ustava Bosne i Hercegovine, ne uključuju expressis verbis zakone i podzakone Bosne i Hercegovine? Bez obzira na to, član VI/3. (a) Ustava utvrđuje da ta isključiva nadležnost Ustavnog suda, da odlučuje o sporovima, nije ograničena na slijedeće odredbe Ustava, koje su, prema tome, samo ilustrativni primjeri. Prema riječima člana VI/3. (a) predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, sa jedne strane, i odredbe člana III/3.(b) sa druge strane, - utvrđujući da Ustav, inter alia, stavlja van snage zakone i podzakonske akte Bosne i Hercegovine - slijedi da Ustavni sud ima nadležnost da ocjenjuje uredbe Vlade Bosne i Hercegovine.
Drugo, član 27. Poslovnika propisuje da Sud može ocjenjivati ustavnost samo onih općih akata koji su na snazi. Na osnovu te odredbe mora se Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BiH , broj 21/98), uzeti u obzir. Iako se neke odredbe ovih ugovora, osobito ta odredba koju je podnosilac iznio, čine da su, oprečnim odredbama Zakona o carinskoj politici, stavljene van snage, slijedi iz člana 217. tog zakona, da se ne stavljaju van snage, općenito, svi zakoni i podzakonski akti koji su bili prije toga na snazi. Nadalje, podnosilac iznosi da su odredbe o ratifikaciji ovih pojedinih ugovora u nesaglasnosti sa Ustavom jer su donesene od neovlaštenog organa, tako da bi prihvaćanje odredbi, kao takvih, moglo uticati sa tvrdnjom o nesaglasnosti.
Zahtjev gospodina Avde Čampare, zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, za ocjenjivanje ustavnosti uredbi Vlade Republike Bosne i Hercegovine, je dopustiv. Prema tome, nije potrebno da Sud prihvati alternativni zahtjev podnosioca.
- 4.Ukoliko se radi o suštini predmeta, pojavljuju se slijedeći problemi.
Oba ugovora su potpisali odgovorni predstavnici Republike Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine prije nego što je Dejtonski ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. Ratifikacija je uslijedila na osnovu Zakona o Vladi Republike Bosne i Hercegovine nakon stupanja na snagu Dejtonskog ustava. U smislu člana 34. stav 1. tog zakona, Vlada je bila nadležna da ratificira sve ugovore uredbom u okviru nadležnosti Vlade. Zato je potrebno definirati nadležnosti Vlade na tom području. Skupština Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) bila je nadležna da ratificira međunarodne ugovore o političkoj i vojnoj saradnji i ugovore koji su zahtijevali donošenje novih ili mijenjanje važećih zakona (član 283. stav 5., član 285. stav 8. i član 286. stav 5. Ustava SFRJ). Savezno izvršno vijeće Skupštine SFRJ je bilo nadležno za ratifikaciju svih ostalih ugovora (član 347. stav 8. Ustava SFRJ). Član 4. Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni (Službeni list RBiH, br. 2/92 i 13/94), eksplicitno je propisivao da Vlada Republike Bosne i Hercegovine preuzima sve odgovornosti koje su zakonom bile stavljene u nadležnost Saveznog izvršnog vijeća. Shodno tome, ugovori o carinskoj i gospodarskoj saradnji pali su u nadležnost Vlade Bosne i Hercegovine. Osim toga, iz pravne situacije, koja je vladala prije nego što je Dejtonski ustav stupio na snagu, proizilazi da za ratifikaciju uredbom Vlada nije trebala prethodnu saglasnost Skupštine. Međutim, Dejtonski ustav je sasvim izmijenio pravni sistem za ratifikaciju međunarodnih ugovora. Po članu V/3. (d) Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima nadležnost za ratificiranje ugovora Bosne i Hercegovine ...(uz saglasnost Parlamentarne skupštine), a član IV/4. (d) se eksplicitno odnosi na nadležnost odlučivanja Parlamentarne skupštine o saglasnosti za ratifikaciju ugovora.
Ukoliko je cijeli postupak oko zaključivanja ovih ugovora već pokrenut na osnovu Zakona o Vladi, prije nego što je Dejtonski ustav stupio na snagu, ipak se postavlja pitanje da li je postupak ratifikacije trebao uslijediti nakon odredbi Zakona o Vladi ili odredbi novog Ustava. Rješenje tog problema treba tražiti u prijelaznim odredbama Anexa II Ustava koje se posebno odnose na kontinuitet pravnih propisa, sudskih i administrativnih postupaka, institucija i ugovora, prema novom Ustavu.
Nasuprot mišljenju Vijeća ministara, stav 5. Anexa II Ustava odnosi se samo na ugovore koji su već bili ratificirani prije nego što je Ustav stupio na snagu. Dakle, ovaj stav se ne može upotrijebiti u ovom predmetu, jer je ratifikacija oba ugovora bila kasnije, iza 14. decembra 1995. godine, kad je Ustav stupio na snagu. Štoviše, stav 2. Anexa II jasno određuje da svi zakoni i propisi koji su na snazi u trenutku kada je Ustav stupio na snagu ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom. Ukoliko je Predsjedništvo, uz saglasnost Parlamentarne skupštine, nadležno za ratifikaciju ugovora, ove odredbe Zakona o Vladi se zamjenjuju čl. V/3. (d) i IV/4. (d) Ustava i stoga ne mogu obezbijediti pravni osnov za ratifikaciju ugovora.
Međutim, ni Predsjedništvo ni Parlamentarna skupština nisu bili uspostavljeni prema Ustavu Bosne i Hercegovine u vrijeme ratifikacije ugovora. Za ratifikaciju nadležne institucije još uvijek nisu postojale.
Ustavni sud naznačava da ratifikaciju niti su donijeli nadležni organi prema Ustavu Bosne i Hercegovine, niti su ranije institucije donijele ikakve mjere za ratifikaciju u skladu sa Ustavom. Osim toga, prema članu 18. Ugovora o carinskoj saradnji i članu 16. Ugovora o gospodarskoj saradnji, oba ugovora su trebala biti primijenjena privremeno od vremena potpisivanja.
Iz onoga što je navedeno slijedi da ratifikacija ugovora, donesena uredbama Vlade Republike Bosne i Hercegovine, nije u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 5.Na osnovu člana 56. stav 1. Poslovnika, Ustavni sud je odlučio da uredbe o ratifikaciji navedenih ugovora prestaju važiti ex nunc. Cijeli postupak zaključivanja navedenih ugovora se vraća u status quo ante i dozvoljava odgovornim institucijama Bosne i Hercegovine da usklade svoje obaveze sa međunarodnim javnim pravom i ustavnim zahtjevima.
Sud je ovu odluku donio u slijedećem sastavu: predsjednik Ustavnog suda Mirko Zovko i sudije Marko Arsović, prof. dr. Kasim Begić, Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, mr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić i prof. dr. Vitomir Popović.
Ustavni sud je ocijenio da Uredba o ratifikaciji Ugovora o carinskoj saradnji između Vlade Republike Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske (Službeni list RBiH, broj 7/96) i Uredba o ratifikaciji Ugovora o gospodarskoj saradnji, zaključenog između Vlade Republike i Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske (Službeni list RBiH, broj 10/96) nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ove uredbe prestaju važiti ex nunc od dana donošenja ove odluke.
Odluku objaviti u Službenom glasniku BiH, Službenim novinama Federacije BiH i Službenom glasniku RS.
U broj 12/98
7. juna 1999. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda BiH
Mirko Zovko, s. r.